Nastavljamo putovanje Indijom s Dorom. Prošli put nas je vodila u Chennai i Cuddalore, a danas će nam ispričati jednu potpuno drugu stranu priče o Indiji. Saznati ćemo nešto više o društvu, siromaštvu, zagađenju, higijeni i prometu.
Piše: Dora Damjanović – Dorydoro
„In the beginning, you will be overwhelmed by India, then you will hate it, and by the end, you will fall in love with it.“
Koliko puta će mi se ovo desiti još, da danima pišem članak, i onda prije objave ga obrišem, napišem nešto potpuno drugo u sat vremena, i objavim?
Smijem se dok ovo pišem, vrtim glavom, i dalje stojim pri svojoj izjavi da se ovdje uglavnom osjećam blesavo. Stvarno, kako vrijeme odmiče, osjetila sam kako Indija diše, a dišem i ja s njom. Igra se sa mnom, radi me budalom. Taman kada formiram mišljenje, ona mi ga potpuno pobije i tako u krug, ne dajući mi da dođem do nekakvog zaključka. Ruga mi se! Predajem se. Da pojasnim…
Jučer sam hodala ulicama pričajući s prijateljem preko WhatsApp poziva. Jedva da sam ga mogla čuti dok je govorio, zbog silne buke indijskih ulica, ali osjećam se sigurnije dok tako pričam s nekim dok lutam, iako znam da je blesavo budući da nas dijele tisuće kilometara. „Samo trenutak“ prekinula sam ga, „samo da jednu fotku uhvatim.“ Moja ogrlica zvana fotoaparat mi je vjerno visila oko vrata. Primila sam ga u ruke i krenula prema kartonskoj kutiji kraj takozvane bus stanice, da uslikam njega kako spava, prosjaka Ilitiga člana najniže kaste – „nedodirljivih“. Prešla sam cestu i krenula se približavati, s planom da mu dam koji rupi i uslikam taj klasični prikaz indijskih ulica. Što sam se više približavala, to je smrad bio jači, sve dok nisam došla dovoljno blizu da zaključim (ne želim opisivati detalje) – čini mi se da taj čovjek nije živ.
Noge su mi se odsjekle, zavrtjelo mi se, okrenula sam se, prepuna pomiješanih emocija. Petar je još bio na liniji i čuo moj „o Bože dragi“. „Dora jesi tu?“ šutjela sam i čekala. Iz mene je samo izašlo, te sam krenula vikati;
„Indija je odvratna! Ovo je nenormalno! Gadi mi se ovo društvo, apsolutno su necivilizirani, toliko su zatvorenog uma i zaključani u svojoj tradiciji da je to žalosno! Sve je u kaosu, sve je ekstremno prljavo, puno smeća, govana, smrada, zagađenje zraka je na maksimumu, bole me pluća već mjesec dana! Nemaju osnovne manire ponašanja i higijene! Ne znaju se niti rukovati, bulje u tebe do granice da ti bude jako neugodno, i samo gledaju kako da te iskoriste da uzmu pare od tebe! Bojim se jesti hranu jer je higijena toliko niska da je to zastrašujuće, a namirnice su najniže kvalitete u svemiru! Ljudi su toliki muljatori i tako nepouzdani da je to strašno, potpuno drugi svijet od svega s čim si se ikad susreo! Empatija ne postoji, svi žive na rubu egzistencije, u nezamislivom siromaštvu! Ja ne mogu vjerovati da ovakva zemlja postoji u 21.stoljeću…“
Šutjela sam ja šutio je on. „E pa napiši to u sljedećem postu.“. „E pa i ‘oću!“ viknula sam i prekinula poziv.
Sjela sam na pločnik da se smirim, i ugledala njega. Bio je on tamo, savršeni prizor Indije. Jedva je stajao na nogama, tresao se, mršavi, upaljenih očiju i šapa, jezikom kojeg nije mogao vratiti u usta. Samo jedan od njih sto koje vidim svaki dan. Bila je to kap koja je prelila čašu, te sam se uhvatila kako plačem nasred divlje užurbane indijske ulice. Rukama sam prekrila lice i plakala, i plakala tko zna koliko dok se ubrzo nisam utopila u gužvi ljudi koji su hodali. On je bio samo povod. Plakala sam zbog svega što sam vidjela u ovih mjesec i pol dana, svakog poluživog bića, bilo psa, krave ili čovjeka. Sjedila sam i osjećala kako mi se surovost Indije lagano uvlači u dušu, kako ju mijenja iznutra, osjećala sam alkemiju iz koje se nešto rađa a nešto i umire. Ubrzo mi je prišao on. Pitao me jesam li uredu, te sam se brzo dignula, rekla da jesam i otišla. Vidjela sam mnogo toga, čak i previše. „U što sam se to uvalila?“ – glavom mi je prošla misao, znajući da me još mjeseci čekaju ovdje. Prošla sam puno toga, svaku državu u Europi skoro, sjever Afrike, čak i neke druge države Azije, smatrajući sebe lavom, oličenjem snage i hrabrosti. E pa u Indiji lavovi ne prolaze, tu trebaš biti tigar. Ili neki hibrid, ne znam, ali ništa te ne može pripremiti za ovo.
Što je to točno što te najviše šokira u ovoj ludoj državi? U ovom drugom realitetu? Krenimo…
- Društvo
Prvo i osnovno da naglasim, sve što pišem je moje osobno iskustvo i moje subjektivno mišljenje temeljeno na proživljenom iskustvu.
Kad sam tek došla mislila sam da sam prokužila ljude, svidjeli su mi se jako jer su me podsjećali na „dalmatinsku“ atmosferu moga doma – glasni, opušteni, srdačni, nasmijani i s vječnim „laganini“ mindsetom. U Indiji ne prokužiš ništa. Ona tebe prokuži. Kako je vrijeme odmicalo, tako sam ja bila sve zbunjenija. Počela sam primjećivati kod lokalaca s kojima bih provodila vrijeme da dosta muljaju, te sam od nekih „bližih“ ljudi čak doživjela da su me prevarili za novce.
Što se tiče mojih vršnjaka, iznimno su dragi, ali zajedničku točku s njima nemam, osim par iznimaka. Tanvi me nedavno pozvala na svoje vjenčanje, rekla je da će biti za godinu dana ali da joj moram sad obećati da ću doći. Objasnila mi je da ima dogovoreni brak, ne zna za koga će se udati, to će njeni roditelji odabrati. Samo zna da joj je s 24 godine krajnja granica da to odradi. Nisam mogla prestati postavljati pitanja; pitala sam je što je sa zaljubljenošću i koji je uopće smisao braka, što ako ti se osoba ne svidi i kako može samo tako pristati na tako nešto? Pogledala me začuđeno i upitala zar se mi u Europi ne udajemo tako. Kad sam joj objasnila kako stvari stoje, nadodala je kako je Europa jako čudno mjesto i da nikad nije razmišljala o ovim pitanjima koja sam joj postavila. Već malo uzrujano sam pitala da kako je to moguće, na što mi je nadodala da mi zapadnjaci jako puno razmišljamo. Hoće li joj se svidjeti muž? Mora! Također žena kad uđe u brak se treba potpuno prilagoditi mužu; njena majka je iz kršćanina se preobratila u hinduista na njegov zahtjev, krenula kuhati više južnoindijsku hranu nego sjevernoindijsku jer je to kuhinja koju on preferira, i da, prestala je puno pričati jer on ne voli glasne žene.
Kad sam joj krenula pričati kako funkcioniraju brakovi i veze u zapadnom svijetu nije mogla vjerovati, skoro pa kao kad sam joj rekla da imamo mašinu koja pere suđe. Ne šalim se. Današnje doba je modernije doba, pa se niti brakovi više ne dogovaraju kao nekad. Postoji web stranica, na koju roditelji stave sliku svog djeteta, visinu, težinu, koliko zarađuje i datum rođenja. Kad se nađu dva roditelja koja žele oženiti svoju djecu, prvo odlaze kod vedskog astrologa koji, gledajući u njihovu natalnu kartu, kaže hoće li taj brak biti uspješan ili ne, to jest jesu li kompatibilni. Uglavnom je odgovor da, i onda kreću pripreme za vjenčanje.
Rastava je najveći tabu. Upoznala sam jednu ženu koja se rastavila te je došla tu živjeti sa svojim djetetom jer nakon takve sramote više nije mogla ostati u svome gradu, a zbog njene odluke sad pati cijela obitelj – nisu sigurni hoće li moći njenog brata oženiti, jer ipak sestra mu je rastavljena, a majka s njom ne priča jer je okaljala ime obitelji.
Svaki put kad izađem negdje s mojim vršnjakinjama, one me ispituju o svemu. Nepojmljivo im je da zaista postoje ljudi koji se poljube prije braka, koji se kupaju na plaži u badićima, cure koje piju alkohol i puše cigarete? Taj dan me Anika povukla i rekla da mi mora priznati nešto. Prije 6 mjeseci je popila gutljaj piva od brata, ali to nitko ne zna niti će ikad saznati.
Odvela sam ih na pizzu i hamburgere. Našla sam jedan slatki hotel u francuskom stilu koji je to posluživao. Rekla sam, od kad sam tu jedem samo indijsku hranu, vrijeme je da vi probate nešto klasičnog zapadnjačkog fast fooda. Naručile su hamburgere jer to nikad nisu jele. Kad je došao, mislile su da je pecivo kolač, da je salata špinat a nisu znale što je maslina. Na kraju nisu pojele, rekli su da je hrana nezačinjena i bezukusna i čudna. Shvaćam, isto kao što sam ja mislila da ću umrijeti od svih začina i chillija prvih tjedana kad sam došla tu, i nisam mogla prepoznati niti jedno njihovo jelo. Dosa, idly, chapati, garam masala, parotti.. sve su to bile nepoznanice za mene. Moj, europski način života njima je šokantan i neprihvatljiv i mislim da se definitivno lakše ja prilagodim njihovoj kulturi nego oni našoj. Čak mi je Indijac u ambasadi, dok sam radila vizu, rekao to i upozorio me na kulturni šok kojeg, naravno, uopće nisam shvatila ozbiljno.
Sve u svemu žene su jako podređene muškarcima, a društvo je konzervativno do zadnje krajnosti. Evo upravo danas mi je Anika rekla nešto od čega se još nisam oporavila, a to je da kod braka – pravo na djevojku ima najstariji sin od majčinog brata. To je prije bilo obavezno a sad sve više obitelji bira preskočiti tu tradiciju zbog defekata s kojima se djeca iz takvih brakova rađaju.
- Siromaštvo
O tome bi mogla dva zasebna posta napisati. To je glavna karakteristika Indije. Dok pišem ovo, preko puta mene sjedi cura koju sam upoznala prije sat vremena – Španjolka koja sama luta Indijom. Obje smo zaključile da je količina siromaštva ovdje nešto neviđeno i prestrašno, a i ovo društvo, koje tako živi, apsolutno prihvaćajući svoju bijedu.
Oni sjede na ulicama. Anoreksični su. Neki imaju otvorene rane, a neki kvrge nalik tumora po sebi. Prose. Prekriveni su muhama. Smrde. Ovise o milosti drugih. Ne mogu se zaposliti niti da žele jer oni su – nedodirljivi, najniža kasta. Pitaju me često može li se napredovati, prelaziti iz kaste u kastu. Ne može. To je nešto određeno rođenjem. Iako je sistem kasti ukinut davnih dana i dalje je to nepisano pravilo po kojem se živi. Brahmani su najviša kasta, te u prošlo doba kad bi netko iz više kaste hodao ili prolazio ulicom, nedodirljivi bi morali pobjeći ili se sakriti da ih ne vide, jer brahmani ne smiju riskirati da ih ugledaju da si ne zagade oči.
Puno djece prosi isto, kad vidim dijete koje ima lice petogodišnjaka ali tijelo trogodišnjaka srce mi se slomi, ali rekli su mi da oni rade za indijsku mafiju koja otima djecu po ulicama Indije od siromašnih roditelja koji ne mogu ništa napraviti te ih namjerno šalju da prose i donose njima novac, rekli su mi da im nikako ne smijem dati ni rupija. Zato u torbi uvijek nosim hranu pa im dam, na njihovo iznenađenje. Banane i pedigre kekse. Za djecu i pse. Osjećam se kao majka hraniteljica.
Ulice su preplavljene psima lutalicama u stanjima toliko teškim da nisam niti mogla niti htjela fotografirati. Svaki je barem jednom udaren od auta u ovom ludom indijskom prometu te živi s posljedicama. Ljudi generalno ne vole pse i imaju stav prema njima kao da su štakori. Mačaka nema jer ih psi uglavnom zakolju. Krave hodaju posvuda i iako su svete nije rijetka nesreća gdje izlete na cestu i postanu žrtva prometa.
Koze također, neke zavezane oko vrata ili noge, na konopu od pola metra, cijeli život za zid te samo uzimaju mlijeko od njih. U užasnom su stanju. Neću niti pričati o metalnim hrđavim kavezima u kojem su ugurane kokoši i purice i čekaju ispred mesnice da ih netko izabere za nedjeljni obrok.
- Zagađenje
Carstvo smeća. Vozeći se autom, gledam sva ta polja prekrivena plastikom. Smećem. I kravama, koje to jedu. Ljudi na ceste izbacuju svoj izmet i urin. Smeće isto, kroz prozor, krave i psi vrše nuždu posvuda. Toliko je smeća da se to ne bi niti stiglo pokupiti, da žele.
Ako sam dvije stvari naučila u Indiji to je preživljavati na minimalno tekućine i rekordno zadržavanje daha. Voda je jako čudnog okusa – većina kuća imaju filter s kojim filtriraju gradsku vodu pa je piju, računam ako to krenem prakticirati da ću biti u krevetu sa svim bolestima ovoga svijeta u roku od par sati. Flaširana boca je toliko nekvalitetna da mi se čini kao da je plastika od papira – boce pucaju, savijaju se i otapaju! Sve je to dosta frustrirajuće ali srećom priroda ima rješenje – kokosova voda.
Na uglu svake ulice stoji štand s mladim kokosima, koji u sebi sadrže najčišći oblik tekućine koji postoji, netaknut ikakvim vanjskim utjecajima. Svako jutro odem po dva kokosa, žena grabi jednoga, s mačetom reže vrh i radi rupu u koju stavlja slamku te drugoga, ponavljajući postupak. To mi je jedan od najdražih trenutaka u danu – oboje ih popijem u pola minute, dva kokosa su otprilike kao dvije, tri čaše vode.
Ostatak dana se snalazim, pokušavam jesti što više voća koji imaju visoki udio vode i tu i tamo popijem koji gutljaj flaširane vode. To što radim nikako nije dobro – već sam dva puta dehidrirala – ali dok ne nađem alternativu, tako jest i tako će i biti.
Nažalost, alternativu za disanje nemam. Prvih par dana mislila sam da ću umrijeti od neke infekcije pluća, spoj milijuna ljudi, još više automobila, rikša, motora, autobusa i kamiona koji nikad nisu čuli za tehnički pregled, vrućine, lošeg kanalizacijskog sistema i velike vlage – rezultat je skoro najzagađeniji zrak na svijetu. Hvatala sam se za prsa, stavljala maramu, kašljala, vrtjelo mi se, a sve to vrijeme Shashini me zbunjeno gledala. Čudila se ona meni čudila sam se ja njoj. Ona ne osjeti ništa, ali sad nakon mjesec i više dana, ne osjetim niti ja. Veći će mi šok biti kad se vratim u Europu na naš zrak.
Smeće se baca kroz prozor, na cestu, po podu, ma svagdje, plastične vrećice lete zrakom. Vozimo se autom i stajemo u fast food. Svi uzimaju za jesti nešto, ja preskačem, nakon što završe s jelom, u vožnji, na prepunim ulicama, otvaraju prozor i kroz njega bacaju plastične tanjure, pune još ostacima hrane.
- Higijena
Sve ono što mi je bilo jako simpatično i drugačije prvih tjedan, dva, sad mi lagano već ide na živce. Kao na primjer, kultura „bez pribora za jelo“. Pokušavam ne jesti vani ili hranu koju netko drugi spremi te sama sebi kuham većinom, igram na sigurno. Svjedočila sam tome da cijeli dan lutam negdje s nekom prijateljicom i kad dođemo kasnije doma, ona bez pranja ruku uzima zdjelu riže koju mijesi rukama dodajući začine, stavlja na tanjur i jede, rukama naravno. Pretpostavljam da Indijci imaju najjači imunitet na svijetu.
Jesam li dobila slavni Dehli Belly? Nisam, i objasnit ću kako. Nitko mi to ne vjeruje, ali nisam imala nikakvih probavnih smetnji. Meso i inače u životu ne jedem, a dok sam ovdje, pokušavam izbjegavati što više mogu jaja i mlijeko. Voće, povrće, žitarice, mahunarke, orašaste plodove, sve kombiniram. Sva njihova jela su skoro vegetarijanska, tako da samo zamijenim kravlje mlijeko bademovim ili kokosovim, sve ostalo isto napravim i eto indijskog ručka. Isto je i s večerom, kombinacije raznih umaka, začina, žitarica, mahunarki i povrća.
- Promet
Jedno jedino pravilo vrijedi tu – ono što je ispred tebe ima prednost. Trebalo mi je da se prilagodim britanskom načinu vožnje s lijeve strane kad sam tek došla iako niti to ne prate. Svatko vozi kako mu dođe, na kojoj god strani u kojem god smjeru, pretječu, pješački prelazi ne postoje, ljudi i životinje samo iskaču na cestu, a u cijelom gradu postoji samo jedan semafor. Ono što me i dalje fascinira je kultura trube, prva stvar koju sa svakim zapadnjakom kojeg upoznam prokomentiram. Konstantno trubljenje automobila, motora, autobusa, kamiona i rikša taksija. Nema sekunde, a da se ne čuje taj orkestar buke. Ne rade to jer se ljute, nego tako upozoravaju ostale sudionike u prometu da su tu. Kad me auto vozio iz Chennaija do Pondija, vozač je doslovno cijelo vrijeme bio na trubi, iako je cesta bila poluprazna, i tako 3,4 sata. Jer nikad ne znaš kad ti može netko ili nešto izletjeti na cestu pa im moraš dati do znanja da si tu.
Jučer sam hodala s Kathy, Britankom koju sam upoznala, te smo se sat vremena smijale zamišljajući indijskog vozača u europskom prometu. Zaključile smo da ne bi prošlo 15 minuta prije nego bi ga netko prebio. Prelaženje cesta je prava vještina. Kad sam tek došla mislila sam da nikad neću biti sposobna za to i znalo bi mi se desiti da pola sata prelazim cestu, a sad već idem, skačem, lupam, trčim, vičem i hrabro i brzo pređem na drugu stranu.
„Indija nije za svakog.“- naravno da nije! Ali bi i dalje apsolutno svakoj osobi preporučila Indiju. Zašto? Ona te iščupa iz svega što znaš, prožvače, ispljune, i cijelo to vrijeme ti se smije i ruga, samo da na kraju shvatiš da ti ne želi ništa nažao nego da je jednostavno takva. Pišući ovo, shvatila sam – Indija poput njihovog boga Krishne, kojeg prikazuju u obliku djeteta s flautom – nestašna, zaigrana, vesela i krajnje divlja. Ali i duboka, misteriozna, nepredvidljiva, mudra te ti pokloni vječan dar – a to je da nakon nje više ne možeš gledati svijet isto kao prije.
Pokrali su me, prevarili su me, muškarci su bili neugodni, ljudi neobični, previše potresnih scena, previše razlika u kulturi, previše konstantne buke i nereda. Bilo mi je dosta svega, i došla sam do zaključka – pa ja stvarno ne volim ovu zemlju!
I tu dolazi ona. Kao da me čula, nasmijala se, i opet narugala baš u njenom klasičnom stilu, od tog trena na dalje medalja je pokazala svoju drugu stranu. Kad sam se izgubila, Indijac je hodao sa mnom 20 minuta samo da me otprati do doma, kad sam strgala naočale i otišla da mi ih poprave nisu mi naplatili, kad sam ušla u restoran, konobari su bili iznimno ugodni te smo se smijali sat vremena, hodajući do doma, vidjela sam čovjeka kako nosi veliki tanjur hrane „nedodirljivom“, starac me s osmjehom pozdravio, djeca plesala oko mene i smijala se.
I naravno onaj najdraži dio kojeg ne smijem zaboraviti napomenuti – a to je kad nađem neki kafić, gdje uvijek upoznam nekog europskog lutalicu. Ti trenutci, kad priđeš potpunom strancu ili on tebi, upoznate se i sprijateljite i krenete pričati i pričati, kao da se znate već godinama, o svim iskustvima, smijete se i uživate jer, evo, napokon je netko tu, tko prolazi kroz isto i tko te razumije. Onda dolazi još i još ljudi, grupa raste, pa se znalo desiti da nas desetak na kraju završimo lutajući negdje. Slušam sve te životne priče, sviramo, razmjenjujemo kontakte i obećajemo si da ćemo se čuti i da se moramo ponovno susresti. E pa to su moji neprocjenjivi trenutci tu, koji me napune srećom i ljubavlju, i daju mi snage da nastavim dalje.
Negdje sam to pročitala i mogu sa sigurnošću potvrditi da bi zakon fizike u Indiji trebao biti „For each terrible horrible encounter, an equally opposite encounter will follow.“
Kad me netko prevari, par trenutaka poslije mi netko bez razloga pomogne. Kad pomislim da ne mogu više podnijeti konstantnu buku prometa, uličica me dovede do tihe plaže. Kad stvorim mišljenje o nečemu, sljedeći trenutak mi ga pobije. I kad se ujutro ustanem, popnem na krov i gledam okruženje, kažem si: „Kako ja mrzim ovu zemlju. Ali, kako ja j***** volim ovu zemlju.“
