Malo je nezanimljivih mjesta na lopti šarenoj, no Kapadokija – regija središnje Turske vulkanskog podrijetla, čudo je kiparice Gee sklone stožastim apstrakcijama koje morate vidjeti za života… Ili barem do nadolazeće apokalipse ovog prosinca
Iz Gaziantepa smo krenuli u bajramskoj noći autobusom prema regiji Nevşehir i osim izrazite noćne hladnoće naživcirali su nas turski kondukteri premještajem s rezerviranih i kupljenih mjesta. Djevojka iz Kolumbije i ja nismo smjeli sjediti zajedno, već isključivo kombinacija M-M i Ž-Ž. Put do Kapadokije protekao je kao u letu s Ryanairom gdje vas konobari (!) u autobusu gnjave usred noći limunskom vodom za pranje ruku, keksima, čajevima, kavom i pićima koje besplatno poslužuju tijekom vožnje. Divan je to pokazatelj gostoprimstva, no kada vas između ponoći i šest ujutro bude samo zbog toga, najradije biste ih…
Izašavši iz busa i vozeći se automobilom Kapadokijom s prvim zrakama zubatoga Sunca zaboravljate sve pogledom na polagano uzdizanje balona među stožastim vulkanskim formacijama, gdje se poput hipnotiziranih organizama uzdižu prema suncu i djeluju živo u svojoj ljepoti i probijanju kroz hladne jutarnje zrake.
Kako smo ostavili stvari brže-bolje u sobi u pećini, nakrcali se suhih smokava i crnih maslina, odmah smo unajmili skutere za obilazak karbonatnih stijena Göremea – središnjeg gradića regije smještene na nekadašnjem Putu svile. Prolazeći sedimentnim labirintima među stijenama vulkanske prošlosti koje su se kroz stoljeća hrvanja s neumornim vjetrom istrošile u valjke slojeva poput doboš torte, istinski se odvajate od modernizacijskih tekovina i zala, uživajući u suhome zraku i zvuku vjetra koji prolazi kroz mrežu šupljikave sedre.
Istraživanje trošnih stupova nalik kolosalnim vrganjima čini vas nezasitnim i svaka pukotina, svaki sloj žućkasto-smeđe boje, udubine, pukotine, prozorčića i prostorija koje se granaju unutar njih zahtijevale bi stotine stranica opisa koji i dalje ne bi prenijeli magiju dodira i pogleda. Popevši se na vrh jedne od stijena u dolinama Crvene i Ruže (Red and Rose Valley koje su, usput budi rečeno na nekim mjestima predstavljene kao Rose Red (ljubitelji Stephena Kinga znat će o čemu se radi)), pogled nam je sezao kilometre u daljinu u svim smjerovima, a podno nas naslage sedre i vulkanskih hridina djelovale su kao dno presušenog mora i golicava mašta tražila je fosilizirane reptile, iako takvi nalazi nigdje nisu spomenuti ili sugerirani.
No umjesto na reptile naišli smo na prodavača sokova. Točnije, on je naišao na nas na svom Tomosu kojim se popeo na sam vrh, noseći dvije gajbe pune nara i grejpa. Na brzinu improviziravši stolić i sokovnik, iscijedio je nekoliko čaša krvavo-crvenog nektara i pokušao nam prodati dva decilitra za ‘jeftinih’ 5 lira. Naravno, nije uspio jer u Gaziantepu pola litre plaćamo liru i pol, dakle pet kuna, pa smo svatko krenuli svojim krivudavim, pješčanim putem.
Istražujući hetitske nastambe i kršćanska zdanja u stijenama Çavusina gdje se nalaze najstarija naseljena područja, došli smo do crkve Svetog Ivana Krstitelja iz 5. st. n.e. Dvorane oslikane freskama i urešene predivnim prirodnim formacijama i krivulja ispunjenim nejednakim, ali skladnim uzorcima postajale su mračnije kako je Sunce zalazilo i trebalo je izaći i uloviti zadnje zrake zaostale za horizontom nalik puls liniji. Ono isto Sunce što nas je među stijenama opržilo i na kraju listopada nam dalo preplanuli ten, spustilo se među oblucima i divovskim vrganjima, dajući suton bogatog crveno-žutog spektra i ocrtavajući zamračene plašteve sjena i ukazujući na mrak koji donosi nemilosrdnu jesensku hladnoću.
Zoru treba hvatati naoružan debelom jaknom, ali ponovno istim prijevoznim sredstvom i dobrim tenisicama i dati gumama vjetra, što smo i učinili odlaskom u Ürgüp, gradić udaljen 12 km od Göremea do kojeg je nužno stati barem dvadesetak puta zbog igre oblika i boja stijena na potezu kojim su trgovci i putnici prema Kini prolazili srednjovjekovnom Turskom. Danas će vam ondje pokušati prodati rukotvorine i suvenire, ali doista je nepotreban isfabricirani podsjetnik nakon udisanja čistog i svježeg planinskog zraka, hvatanja prodornih i toplih zraka Sunca u ranim jutarnjim satima…
Ürgüp je manje impresivna ljudska tvorevina popularna po svojim vinarijama, kiselkastom vinu kojeg možete kušati na jednoj od vinskih postaja, a zatim prošetati uličicama mediteranskog prizvuka ispunjenih prodavačima tepiha, ćilima, pokrivala i jastuka. Očekivano je najimpresivniji element grada pozicioniranje strateških mjesta među stijenama-termitnjacima uklesanih prozorčića koji skrivaju dinamična mjesta, a koja čine mrežu zabave u noćnim terminima. Iako Ürgüp donosi lanac drukčijih stjenovitih nastambi, obližnji Avanos prava je Meka regije.
Avanos, gradić 10 km od Göremea, treći je vrh začaranog, vilenjačko-termitnjačkog trokuta odvojen od ostatka regije Kızılırmakom (Crvena rijeka)- najdužom rijekom Anatolije, čiji ga kanal čini maloazijskom Venecijom. Upravo je Venecija bila inspiracija za korištenje gondola na obalama pitoresknog mjesta ruralno-romantičnog karaktera, značajnog po vodi koja stvara glinu kao najvažniju sirovinu gradića-tvornice grnčarskih posuda. Proizvodnja keramičkih posuda i trgovanje njima čvrsto sežu tisućama godina u povijest do hetitske civilizacije, na čijim je temeljima Avanos i sazdan i danas potvrđen i popločen kamenim blokovima među zidovima ulica. Živ, dinamičan i nesumnjivo najtopliji grad regije od ostalih točaka na kapadokijskoj karti odskače i bujnom vegetacijom među kojom Turci, ali i posjetitelji opušteno provode vrijeme s obitelji, jedući topli bajramski kruh i prigodnu blagdansku hranu, dok djeca zdušno zubićima gnječe sočne slastice.
Po odlasku iz Avanosa ravnom cestom do Göremea, odvojak sličan onome za Motovun mami vas do samostanskog kompleksa Zelve, među kružnim lancem planina i stijena koje su u bizantinsko vrijeme ikonoklazma poslužile kršćanima da se sklone pred perzijsko-arapskim provalama, gdje su ostavili tragove na zidovima sakralnih dvorana, u dvorištu gorostasnih vilenjačkih dimnjaka. Zelve, mnogi će reći najskromniji džep Kapadokije, čisti je iskon i nanese li vas ikada put onamo, košaru za piknik s kakvim slatkim vinom pod jednu, dragu pod drugu ruku i odvojite poslijepodne za punjenje motivacijskih akumulatora.
Povratkom u Göreme, početak i kraj puta, treće smo jutro nakon bogatog voćnog doručka pošli u šetnju gdje nas je zaustavila muslimanka u kasnim sedamdesetima i pozvala da pogledamo njezinu autentičnu tursku kuću neoblikovanih i neoličenih zidova, nego stijena presvučenih slojem prirodnoga kreča i pretvorenih u sobe. Toplina doma teško zagrijanog vatrom, skrivala je tradiciju – rukom rađene šarene, debele tepihe, drvene kredence i ručno rađen nakit gotovo svaki upotpunjen plavim okom protiv uroka, tzv. Nazar (‘zlo oko’). Želeći je fotografirati u vlastitom domu, starica mi je uplašeno prešla rukom pred fotoaparatom i rekla: „Husband!“, pokazavši pritom gestikulaciju šamara. Poštujući njezinu želju, Houyem ju je pozdravila za odlazak poljupcem u lice i rukovanjem, a kada sam ja pokušao pružiti ruku kao znak zahvalnosti, ispričala se, ali odbila jer joj to vjera ne dopušta. Zatim nas je izvela i dopustila fotografiju na ulici, daleko od pogleda muža koji je sjedio na klupici i zatvorenih očiju uživao u jutarnjem Suncu.
Automobilom smo se naposljetku uspinjali među krivudavim uskim uličicama gradića, a paralelno s našim uspinjanjem spuštali su se šareni gljivoliki baloni na svoja odredišta u podnožju planina među koje ću se morati vratiti još barem jedanput za svog boravka u domovini baklave.
Napisao: Igor Jurilj – Ravno do dna
