Kategorija prometa u Gaziantepu vjerojatno je zapadnjaku iz prilično pristojno sređenog prometnog svijeta najveći od niza kulturnih šokova.

Voziti se ili hodati po gradu iskustvo je koje se ni s Gardalandom ne može uspoređivati jer ondje i postoji mehanizam kontrole „divljih“ vožnji i faktor predvidljivosti zbog svoje mehanizirane prirode. Vožnja i promet prema psihologiji trebali bi biti mehanički procesi, no Gaziantep, kao i ostali istočnjački veliki gradovi, zdušno krši to pravilo svojom nepreglednom cestovnom mrežom unutar koje ne možete, osim ako vozite helikopter, predvidjeti gdje bi koji odsječak mogao odvesti, koju biste cestu mogli presjeći ili naći prečac. Uzaludna je to igra…

Naime, počevši od samih kolnika koji su nejednakih širina, pa tako lijeva ili desna strana vijugaju dok vozite, prilagođavajući se konfiguraciji tla ili arhitektuturi s desne strane od one u kojoj se krećete. Kolnik, na nekim mjestima će oko sokolovo ili oko arheologa primijetiti, treba biti podijeljen u tri trake. Dakle, tri prometovne trake usred grada, ne autoputa ili kakve brze ceste, no bijela crta koja ih dijeli, na koju smo navikli i koju zapadnjak prilično poštuje, ma što mi o tome mislili, ne postoji jer je se ni ne trude postavljati. A i čemu kada na onim mjestima gdje je jedva vdljiva automobili, autobusi, kamioni ili traktori voze između dvije trake, nad bijelom crtom i pokušavaju se izmigoljiti među ostalim „konkurentima“ na četiri kotača uvide li da ima i tek nekoliko centimetara za proguravanje? Zato vožnja Gaziantepom na momente izgleda kao GTA2012 i svojevrstan slalom na ravnom zbog čega na dnevnoj razini, da odmah potvrdim pretpostavke, prometne nezgode postaju dio urbane dinamike.

Jedan od potencijalnih razloga je to što nitko nikome ovdje ne daje, ali i ne oduzima prednost jer prednost naprosto ne postoji kao koncept. Nažalost, vrlo često ne postoji ni koncept crvenog svjetla na semaforu, pa stoga neovisno o kategoriji vozila ili dobi vozača, ako procijene da nema potrebe čekati na četrdeset celzijevaca na semaforu koji punih minutu otkucava crvenu lampicu, odlučuju stisnuti kvačilo, ubaciti u prvu, pa treću i gas do daske. Pješaci, da se ne osjećaju inferiorno po pitanju upravljanja prometnim arterijama grada, također ignoriraju semafor, smatrajući ih simpatičnim urbanim arhitektonskim elementom, pa kad vide priliku za pretrčavanjem i uklizavanjem među automobile, to će promptno učiniti. Padaju psovke, padaju prijetnje, ponekad i glave, ali sve je to dio čari vječno sunčanoga grada na jugoistoku Turske.

Zanimljivost kod parkiranja, koje se gotovo nigdje ne naplaćuje, a kada se naplaćuje to ide po principu povjerenja i poštenja (dakle, sam kažeš koliko si dugo stajao s autom), teško je izaći iz automobila, ovisno o strani parkiranja. Naime, rizoli, odnosno rubni kamen nevjerojatno su visoki, od 30-40 cm visine, zbog čega morate izvoditi akrobacije u automobilu da biste se iskoprcali van, pa je jedino lako izaći iz gradskih autobusa.

Autobusi, plavo bijele kombinacije najkomičniji su dio prometnog organizma, počevši od svoje veličine malo većeg kombija, odnosno mini-busa za 17 osoba. Međutim, prošli sam tjedan nabrojao nas 28 naguranih u tu kutiju šibica koja se vozi otvorenih vrata zbog vrućine, pa tako u zavojima, gdje nema kočenja ili usporavanja, svaki tren netko doista umalo ispadne. Cijena jedne vožnje u njemu je 1,5 TL (5kn). Zanimljiv je i moment „hvatanja“ busa. Naime, nakon što mu s ceste morate mahnuti da vam stane na autobusnoj stanici, vozača ili njegova pomoćnika koji visi s vrata tako da se jednom rukom i nogom pridržava za autobus, morate pitati za smjer i dokle ide. Napisi na tabli u busu potpuno su nominalni, pa je strancima doista teško snaći se u „autobusnoj“ mreži. Planove i mreže vožnje na stanicama zaboravite. Vaši su vozači, podijeljeni u autobuse privatnih malih tvrtki ili službene gradske tvrtke, redovito veseljaci koji će usred vožnje i divljeg prometa zastati i s nekim popričati, ali i kupiti nešto od prodavača na nogama.

Tramvajska linija je najdosadniji oblik prometovanja u Gaziantepu gdje je nevjerojatno velika razlika među tramvajskim postajama koje čuvaju prometni policajci, a tik do njih postavljeni su uređaji za poništavanje karata. Dakle, nema šverca, nema varanja… No neka ZET uči iz ovoga primjera i možda nešto i uspije zaraditi pošteno, na način koji će odgovarati građanima. Naime, cijena jedne karte je 1TL (3,3kn), pa se tako malo kome isplati voziti u osobnom automobilu za koji je cijena litre goriva od 3,8TL do 4,6TL (12.54kn i 15.8kn). Unutrašnjost tramvaja neodoljivo podsjećana stare 17-ice, odnosno današnje 5-ice prije minornih kozmetičkih zahvata, a vozi po pruzi obloženoj umjetnom travom što, bez pretjerivanja, izgleda potpuno nakaradno.

Naposljetku, najpristojnija i najurednija varijanta prometovanja jest taksi. Žute automobile prema njujorškom modelu možete zaustaviti bilo gdje, a od telefonskog poziva do dolaska na željeno mjesto proći će najviše dvije minute. Za sve to morat ćete odvojiti puno veću svotu od autobusa, no i dalje vrlo pristojnu cijenu kao i za naše taksije uz napomenu da taksimetar kreće od nule i nakon određene kilometraže nema naglog povećanja cijene po kilometru.

Napisao: Igor Jurilj – Ravno do dna