Ono što me se najviše dojmilo je to što je kod njih sve pole pole (polako) i hakuna matata (bez problema). To se proteže kroz sve segmente života, od banalnog čekanja hrane po sat vremena u restoranu do neke ozbiljnije životne filozofije. Ljudi nemaju puno, ali zahvalni su. Osjećaju zabrinutost oko temeljnih ljudskih potreba, kao hoće li imati sutra za jesti, ali su nasmijani. Žive u malim trošnim domovima, ali nema stresa.

 

Naš kenijski vodič Stanley, s kojim smo se jako sprijateljili i još uvijek smo u kontaktu, rekao mi je da trebaš biti sretan ako sutra imaš za jesti, da nema veze ako nemaš auto jer si sretan što si zdrav i možeš hodati… Zaštitar iz hotela pripada Masai plemenu i bio je sretan što radi da može prehraniti svoju djecu koja žive u podnožju Kilimanjara (ženu mu je ubio slon ). Kada smo mu poklonili mobitel, bio je toliko veseo, a i dan danas nam šalje slikice iz svog rodnog kraja. O djeci da i ne govorim! Široki osmjesi, mahanje ručica, sjaj u okicama kada dobiju bombon. Dio srca ostao je u sirotištu i školi koje smo posjetili, po cestama kuda su/smo prolazili… Tek tamo možeš zaista vidjeti što znači dobra stara “sreća je u malim stvarima”. Smatramo se kao naprednijima, a koliko bi zapravo mogli i trebali naučiti od njih!