Došla je na red i Južna Amerika, uz Antarktiku jedini kontinent na koji još nismo kročili. Stižu uskoro priče iz Brazila, a tu je još i Čile i Kolumbija. Redovito, koliko nam to dopusti pristup internetu, na webu, Facebooku i Instagramu ćemo stavljati fotke i pisati gdje smo i što trenutačno radimo.
Dakle, idemo u Južnu Ameriku – Brazil, Čile i Kolumbija. Na našoj Facebook stranici, Twitter profilu i Instagram profilu ćemo redovito (koliko nam to dopuste mogućnosti, odnosno pristup internetu) izvještavati pričama s našeg putovanja i sve to pokušati začiniti sa što više fotki i videa. Ovdje, u ovome članku ćemo redovito pisati gdje smo, da li smo živi i što trenutačno radimo. Naravno bit će tu i savjeta kako da i vi organizirate jedno ovakvo putovanje što jeftinije i nezaboravnije.
Ovo je neka okvirna ruta, a crvena oznaka označava gdje se trenutano nalazimo:
Čakovec – Zagreb – Istanbul – Sao Paulo – Iguazu falls – Rio de Janeiro – Santiago de Chile – Atacama desert – Easter island – Santiago de Chile – Medellin – Cartagena – Bogota – Istanbul – Zagreb – Čakovec.
Partneri ovog putovanja:
Bez putnog osiguranja se ne odlazi na put, a mi koristimo godišnje putno osiguranje od Wiener osiguranja
11.-12.7. = Iz Zagreba, preko Istanbula u Južnu Ameriku
Turkish Airlines nas je prebacio u Istanbul gdje čekamo skoro 10 sati na slijedeći let. Sva sreća što je lounge od Turkish Airlinesa brutalan pa je čekanje prošlo brzo i ugodno.
Sad se ukrcavamo na let za Sao Paulo i slijedeće javljanje je s druge strane svijeta! Mah, mah! Stavimo kasnije i fotke da vidite kako izgleda novi aerodrom u Istanbulu i Turkish Airlines lounge.
12.7. = Ola Brasil!
Stigli smo kasno navečer u daleku Južnu Ameriku. Sletjeli smo u Sao Paulo, najveći grad u Brazilu, ali i na Južnoj hemisferi. Kako smo stigli kasno, i veoma umorni stigli smo otići samo nešto pojesti, popiti prvu caipirinhu i krenut na spavanje.
13.7. = Sao Paulo (Downtown)
Kad smo krenuli putovati često smo koristili tzv. Free walking tour. Već dugo nismo pa smo odlučili vidjeti kakva je u Sao Paulu. Free walking tour funkcioniraju na napojnicama. Dakle, vodič vas vodi kroz grad, priča razne zanimljivosti, korisne informacije, a na kraju ture mu ostavljate napojnicu, koliko vi smatrate da je zavrijedio. Ukoliko vam se tura ne sviđa možete je napustiti u bilo kojem trenutku. Ovakve ture imate u svakom malo većem gradu, samo u Google upišite Free walking tour i ime grada kojeg posjećujete i tamo su vam sve informacije.
Tako smo mi krenuli na tu besplatnu turu kroz stari dio Sao Paula. Čuli smo hrpu informacija, zanimljivosti, dobili neke savjete, prijedloge… Odličan izbor pogotovo za prvi dan i brže snalaženje po gradu.
Stari dio grada je lijep, moderan s daškom prošlosti. Hrpa nebodera, okružena zelenilom.
No da odmah na počektu napišemo i par riječi o sigurnosti. Kad smo planirali put u Brazil svi su nas upozoravali na svakojake opasnosti u Brazilu, Sao Paulu i ostalim gradovima. Moram priznati da smo na put krenuli s većom dozom opreza nego inače. Za sada smo živi i nitko nas još nije opljačkao. Osjećamo se sigurno. Policija je doslovno na svakom koraku, pogotovo na mjestima gdje ima više ljudi. Postoje dijelovi grada u koje se ne preporučuje ići, a neki dijelovi su ok kroz dan, a kad se smrači bolje ih je izbjegavati. Primijetili smo veliki problem s beskučnicima, na svakom uglu su, na nekim mjestima morate doslovno paziti da ih ne zgazite. Uglavnom, malo više opreza i trebalo bi sve biti ok.
Popodne smo se našli sa Marcosom, on je Brazilac kojeg smo upoznali u Sjevernoj Koreji i tada mu obećali da ćemo jednog dana ga posjetiti, i evo, niti tri mjeseca kasnije, tu smo. Marcos ima svoj bar Lar Mar koji je malo drugačiji od ostalih. Kako Sao Paulo nema plaže, u kafić su dofurali čak 26 tona pijeska kako bi se ljudi osjećali kao na plaži. I tako smo se malo družili s Marcosom, dogovorili slijedeći susret, u Hrvatskoj, naravno!
14.7. – Sao Paulo (Vila Madalena, Av. Paulista)
Današnji dan započeli smo u kvartu Vila Madalena. Duga je priča o ovom kvartu, njegovom zanimljivom nastanku i preobrazbi, o tome više u putopisu kad se vratimo, no ukratko – prvo je bio ko favela, tada su tu doselili studenti, a za njima počeli dolaziti profesori i umjetnici, danas je to skup i elitni kvart za živjeti.
No zašto je još poznat. Kako su tu nekada bili studenti, a studenti vole popiti, vrlo brzo tu je bilo jako puno kafića. Ti kafići su danas nešto bolji, fensi, ali i skuplji nego u ono vrijeme, i ima ih na svakom koraku, što povlači da je ovdje dobar noćni provod.
Druga stvar koja privlači ljude u ovaj kvart su grafiti. Kvart je prepun grafita koji su nekada bili znak prosvjeda, danas su umjetnost. Grafiti su u Brazilu legalni, samo morate prijaviti prije nego krenete crtat po zidovima. Koliko su grafiti krenuli u umjetnost govori i podatak da mnoge firme angažiraju grafiti umjetnike da im oslikaju ogromne fasade na zgradama. No, tu postoji i druga strane, naravno da ima i ilegalnih grafita. Najviše ćete po cijelom gradu primijetiti ružne crne grafite, kao da je dijete od dvije godine uzelo flomastar i počelo šarati. To je zapravo ilegalno najtecanje između grupa u Sao Paulu. I tako jedna grupa oslika prvi kat, slijedeća drugi kat zgrade, i tako dalje, oni nahrabriji koji svoj otisak ostave na najvišem katu zgrade su pobjednici. Dobivaju bolji status između tih grupa i tako natjecanje ide od zgrade do zgrade. Zgrade su ovdje visoke, i do nekoliko desetaka katova, pa često ta ekipa i nastrada penjući se po zgradama.
Popodne smo se prepustili Aveniji Paulista, najpoznatiju ulicu u gradu, središte svega. Avenija se svake nedjelje zatvara za promet i pretvara u party na ulici. Svakih nekoliko metara neki koncert, štandovi s ručnim radovima, hrana, piće, druženje… Ludnica na cesti, pravi Brazil.
15.7. – Od injekcije do slapova
Rano ujutro krenuli smo prema bolnici – odnosno mislili smo da je bolnica, no na kraju neka mini ambulanta, krcata ljudima. Ovdje smo kako bi se cijepili protiv žute groznice koju prenose zaraženi komarci. Za ulazak u Brazil vas ne traže da li ste cijepljeni ili ne, ali za ulazak u neke druge zemlje, nakon što posjetite Brazil u kojem ima žute groznice, mogu vas tražiti dokaz o cijepljenju i ako nemate mogu odbiti ulazak u zemlju. Prije našeg polaska iz Hrvatske zvali smo sve moguće ambulante i zavode i dobili informaciju da u cijeloj Hrvatskoj trenutačno nema cijepiva. Rečeno je da će doći taman prije našeg polaska, pa smo čekali, no nije došlo. Kad smo stigli u Brazil dobili smo informaciju da bi mogli imati problem prilikom ulaska u Kolumbiju pa smo se odlučili cijepiti ovdje. Cijepljenje u Brazilu je besplatno, u ambulanti dobijete potvrdu koju onda na aerodromu zamijenite za međunarodnu potvrdu da ste cijepljeni. I tako smo se cijepili.
Nakon ambulante uzimamo stvari i jurimo na autobus za aerodrom Viracopos odakle letimo s Azul-om do Foz do Iguacu, mjesta na samoj granici s Argentinom i Paragvajem. Foz do Iguacu je poznato po – Iguasu slapovima, zbog kojih smo i mi tu.
Prošetali smo gradom i odlučili malo odmoriti.
16.7. – “Velika voda” Brazil
Ukrcali smo se na lokalni bus broj 120 koji vozi do ulaza u Nacionalni park (i do aerodroma), cijena u jednom smjeru oko 6kn. Stižemo na ulaz i primjećujemo red za ulaznice. Prvi put da nismo kupili ulaznicu online za ovako veliku atrakciju… Sva sreća primijećujemo manji red, self service red. I brzo kupujemo ulaznice, cijena oko 120kn. Zatim novi red, za ulazak, odnosno ukrcavanje na bus. Tu smo čekali nešto duže. Bus vas vozi nekih 15-20min do samih slapova. Cijena busa je uključena u ulaznicu.
I evo ih!! Veličanstveno! Na stanici (preko puta hotela) počinje lijepa šetnica uz slapove, gužva je naravno kamo god da se okrenete, a uopće nije sezona. Gužva i redovi su čak i na nekim vidikovcima kako bi se ljudi fotkali. Za dobru fotku ponekad treba biti strpljiv. Čekate u redu i divite se moćnoj prirodi.
Šetnica vodi sve do Đavoljeg ždrijela, slapa u obliku slova U, a vidikovac vas vodi što je moguće bliže k njemu. Prije nego krenete na vidikovac možete si kupiti kabanicu, a vjerujte trebat će vam. Još jednom – veličanstveno!
A onda povratak!? Bus vas mora vratiti do ulaza u nacionalni park, ali gle opet red. Ajde, nije tako strašno, mala zmijica, gore dolje, dva puta, brzo će to. Da – nismo vidjeli da se zmijica nastavlja i s druge strane zgrade, nekoliko puta gore dolje…
U grad se vraćamo taman na happy hour u steak garden Eden.
A slapovi? Neke pojedinosti o njima napisat ćemo u putopisu kad se vratimo.
17.7. – “Velika voda” Argentina
Ujutro smo krenuli s lokalnim autobusom prema Argentini. Bus staje na granici kako bi dobili žig i onda vas vozi do Puerto de Iguazu. Cijena karte u jednom smjeru oko 15kn. Kad stignete u Puerto de Iguazu lovite bus za slapove.
Sa argentinske strane čak i nije bila gužva na ulazu, cijena isto oko 120kn. Dva su glavna traila s ove strane, upper i lower. Gornji vas vodi po šetnici na slapovi, a donji u podnožje slapova. Ono što još možete odabrati ovdje, i što smo im isprobali je vožnja gliserom do slapova i onda tuširanje ispod slapova. Upozore vas prije puta da ćete se smočiti do kože. I tako je bilo. Riječi su suvišne, evo vam video:
Za kraj smo ostavili ono najbolje – Đavolje ždrijelo. Do njega se možete prošetati, trebat će vam cca 20-30min. Ili pak ići vlakom – za koji si prije morate uzeti kartu i doći na vlak u vrijeme koje vam piše na karti.
Đavolje ždrijelo s brazilske strane izgleda moćno, no ovdje je brutalno. Znači vidikovac dolazi do samog ruba slapa. Buka, maglica i gužva, ali zato pogled wow. Koliko je priroda moćna. Wow!
Povratak iz Argentine u Brazil. Samo da napomenemo – ako idete iz Brazila u Argentinu lokalnim busom nemojte zaboraviti izaći na brazilskoj granici. Lokalci tu ne izlace pa vas to može zbuniti, no vama treba izlazni žig u putovnici. I tak mi nismo izašli 🙂 I kad smo se vraćali smo morali izaći na obje granice i onda nas je teta brazilka na granici pitala kako smo mogli biti u Argentini ako nismo izašli iz Brazila, odnosno ako nemamo izlazni žig. Nekad ne poznavanje jezika pomaže, kako nam nije znala objasniti u čemu je problem, iako smo mi znali od ulaska u Argentinu da bi mogao biti problem, ona se samo nasmijala i mahnula nek uđemo u Brazil kao da ništa nije bilo. 🙂 No, nemojte isprobavati našu sreću jer tko zna na kakvog carinika možete naletjeti. I u Brazili iu Argentini, na obje granice izađite i pokupite žig pa ste bez brige.
18.7. – Ola Rio!
Rano jutro lovimo lokalni bus za aerodrom (isti onaj kao za slapove, broj 120). Danas letimo za Rio de Janeiro.
Ola Rio! Smjestili smo se u Ipanemi i odmah se uputili u razgledavanje okolice. Ipanam i Copacabana su vam najbolji izbor za smještaj. Plaža nam je ulicu dalje pa smo krenuli u šetnju. Kako se već sunce počelo spuštati na plaži su se počeli okupljati ljudi kako bi uživali u zalasku sunca. I tak sjednete gdje god vam je volja, ubrzo će “konobar” stići do vas. Caipirinhe se piju na svakom uglu.
Ukoliko se zaputite u kvart Ipanema, prošećete ulicama naići ćete na mnogo restorana, barova, dućana. Policija je na svakom koraku, pogotovo navečer pa se osjećate sigurno.
19.7. – Downtown to Sugarloaf
Jutro smo započeli električnim romobilima. Odlična opcija za prozujati kroz grad. Prošli smo Botafogo, Flamengo i Downtown, prošli uz plažu, mnoge muzeje, stari dio grada…
Sugarloaf ili Šećerna glava je brdo visoko 396m na vrh kojega vozi žičara. Ulaznicu preporučamo da kupiti online kako bi izbjegli barem jedan red. 🙂 Prije samog vrha stajete na brdu prije s kojeg se pruža prekrasan pogled na kvart Botafogo, a onda sa samog vrha pogled od 360 stupnjeva na cijeli grad.
I za kraj najpoznatije stepenice u Riu – Escadria Selaron između kvartova Lapa i Santa Teresa. Stepenice su dobile ime po umjetniku koji ih je uredio Jorge Selaron. Jorge je bio rodom iz Čilea, putovao je svijetom, a kasnije se smjestio u ovaj dio Rio de Janeira i odlučio urediti stepenice. 125 metara, 215 stepenica prekrivenih keramičkim pločicama. 2013. godine Selarona su pronašli mrtvog i time je stao ovaj posao uređivanja stepenica. Danas ove stepenice privlače toliko turista da je teško napraviti fotku bez nekih uljeza.
20.7. – View from the sky
Buđenje u rano jutro kako bi prvi došli do poznate statue Isusa. Ima nekoliko načina da dođete do statue, al o tome piše detaljno u putopisu kad se vratimo. Uglavnom stigli smo do ulaza gdje se kupuju ulaznice (možete kupiti i online). Tu vas čekaju kombiji koji vas dalje voze do samog vrha. Cijena kombija uračunata je u ulaznicu. Svakih pet minuta prma vrhu puste nekoliko kombija, prvi je krenuo u 8:20, a naš je išao u 8:30. Činilo nam se super, bit ćemo među prvim gore. I bili smo! Ali… ne za dugo. Došli gore, borili se s nekolicinom ljudi za fotku, uspjeli se izboriti i pogledamo oko sebe – hrpa ljudi. Znači u roku pola sata gore je bio mravinjak. Platforma oko Isusa nije toliko velika koliko ljudi puštaju gore. Da se izborite za fotku trebat će te puno strpljenja i guranja, jer drugačije ne ide.
I tak smo mi mislili da ćemo biti biti prvi gore, al su očito i drugi tako mislili pa smo se naljutili i odlučili za drugu opciju.
Airbnb već neko vrijeme nudi osim smještaja i tzv. Experiences. Znači, razne ture, izleti, ali ne s velikim turističkim kompanijama, u velikim grupama, već s lokalcima. Odlučili smo isprobati kako to funkcionira i odabrali smo vožnju helikopterom. Guilerhmo je dečko koji vozi helikopter i svoju vožnju nudi putem Airbnb.
Kad smo stigli na aerodrom gdje su si bili samo helikopteri, mao je proradio strah od visine. A kad smo vidjeli naš helikopter, strah je bio na maksimumu. Pa to izgleda ko dječja igračka! No kad smo se smjestili krenuli polako, bilo je puno ugodnije nego na velikom helikopteru (kojeg smo isprobali na Havajima). Vožnja traje oko pola sata, prođete sve znamenitosti Rio de Janeira, znači uz plaže Leblon, Ipanema, Copacabana pa do Sugarloaf i onda skrene prema unutrašnjosti preko Lagoon do statue Isusa. Napravi dva kruga oko Isusa i evo vam savršene fotke!
Predobro iskustvo!
Kad smo se vraćali natrag, vozio nas je Uber i taman kad smo krenuli, nekoliko kilometara nešto se mu dogodilo s autom. Bogu iza nogu smo, a nije nas mogao nastaviti voziti. Čovjek je bio izvan sebe, ne zbog auta, nego zbog nas. Kao što ćemo, kako ćemo. Pa ok, nije problem, pozvat ćemo drugi Uber. Ali njemu je žao, ne zna što se dogodilo autu… jedva smo ga smirili i objasnili da nije veliki problem. A ne pričamo portugalski. E to je bilo mahanje rukama i nogama, i hvala bogu na Google translate.
Brazilci vrlo malo ili uopće ne pričaju engleski. Čak niti osnovne riječi. Mi smo već naučili osnove portugalskog. Malo smo se raspitali, kao u školi mogu birati španjolski, engleski, francuski, ali u javnim školama klinci ne uzimaju strani jezik, to je dodatno učenje. Oni koji idu u privatne škole oni nauče osnove, minimalne osnove.
Popodne je bilo stvoreno za odmor. Prvo na Ipanema plaži, koja je bila krcata ljudima, baš me zanima kako to izgleda kad je sezona. A onda smo otišli i do poznate Copacabane, gdje je bilo još više ljudi. Navečer Copacabana je življa od Ipaneme, malo smo prošetali, popili Caipirinhu ili dvije – totalno smo se navukli na ovaj koktelčić
21.7. – Zadnji dan u Riu
Smješteni smo u Ipanemi, točno kod trga General Osorio gdje je svake nedjelje hipi market. Prodaje se sve i svašta, od suvenira, odjeće, nakita, slika, ručnih radova…
Park Lage je odlično mjesto ukoliko želite pobjeći od gradske vreve ili užarenog sunca na plaži. Iako i u parku se skupljaju ljudi, pogotovo danas jer je nedjelja.
Kako smo se jučer borili za dobru fotku kod statue Isusa odlučili smo potražiti neko drugo mjesto odakle se pruža pogled na grad. Vidikovac Dona Marta, iznad istoimene favele. Uber vas može dofurati gore. Vidikovac je besplatan, nema gužva, pogled je na grad i na statuu Isusa. Savršeno. Mi smo imali jedan sitan problem. Došli smo gore s Uberom (prvi put nas vozila žena i bila je luda vožnja – pišemo u putopisu), a sad je trebalo sići. Kako niso dugo u Brazilu, a i svugdje ima besplatan wifi, nismo si kupovali sim karticu. Na vidikovcu nema free wifi pa nismo mogli pozvati Uber. A nema niti puno ljudi koje bi zamolili da nam dijele internet s mobitela, a to malo što je bilo su uglavnom Brazilci koji ne znaju niti riječ engleskog. Već smo imali spremno na portugalskom rečenicu da nam podijele internet i onda smo naišli na bračni par gdje je muž znao par rečenica na engleskom. I tako mi krenuli u dijeljenje interneta, u pozivanje Uber, kad kaže on, ajd da vas ja spustim u grad pa će te od tamo pozvati Uber. A mi ok, bit će jeftinije. Kad se mi počnemo spuštat, počeli smo pričat o Brazilu, Hrvatskoj, na engleskom, portugalskom, španjolskom… I očito smo im se svidjeli pa su nas odlučili prebaciti skroz do našeg apartmana. Jeeeej za Brazilce! 🙂
Večer smo odlučili opet isprobati Airbnb Experiences i to Pub tour. Znači Murillo je lokalni dečko koji radio Pub tour. Bili smo samo nas dvoje i on. Posjetili smo tri lokalna”puba”, bili smo jedini stranci. Isprobali lokalnu hranu, lokalno piće, a da nije caipirinha. Moram provjeriti nazive hrana i pića pa stavimo uz fotku u putopis. Uglavnom odličan način za druženje s lokalcima. I odličan način da se pozdravimo s Riom, s Brazilom!
22.7. – Adios Brazil, hola Chile
Brazil nam se jako svidio. Baš onako jako! Uskoro se raspišemo detaljno o svemu! A sad krećemo prema aerodromu! Slijedeća stanica – Santiago de Chile!
Današnji dan nam je samo putovanje. Slijetjeli smo u Čile, a stjuardesa nas pozdravila: Dobrodošli u zimu! Na ovoj strani kugle zemaljske trenutno je zima. I dok je ta zima u Brazilu ugodna na 25 stupnjeva, u Čileu to baš i nije tako. Pripremili smo se još doma na zimu pa smo uzeli jakne.
U Santiagu odmah lovimo drugi let za Calamu. Calama je mjestu u pustinji Atacama odakle ćemo se prebaciti još dublje u pustinju. Na aerodromu, iznenađujuće brzo rješavamo rentacar. Sa Peugeot 3008 ćemo slijedećih nekoliko dana istraživati ovu hladnu pustinju. Iz Calame dva sata po mrklom mraku do San Pedra de Atacama, malo mjesto odakle kreću sve ture prema pustinji.
23.7. – Atacama desert
Buđenje i prvo provjera temperatue – pa ok je, sunčano, čak se može i bez jakne.
Krećemo prema jugu pustinje – ravna cesta, sami na cesti, a priroda wow. Prelazimo jarčevu obratnicu, koju smo prešli i kad smo bili na putovanju u Namibiji. Prolazimo i kroz dva manja sela.
Primijećujemo u autu da nam pokazuje da se polako penjemo na višu nadmorsku visinu iako nemamo taj osjećaj. San Pedro de Atacama je na 2 400 mnv, dok je većina atrakcija na preko 4 000. Zbog toga je u ovom predjelu najveći problem visinska bolest. Čim smo došli upozoreni smo na to. Preporuka je lagano privikavanje, znači ne odmah prvi dan ići na 4000, već dati tijelu da se malo privikne na ove visine. Dan prije polaska na visine preporuča se izbjegavanje mesa, teških obroka i alkohola. A tokom dana piti jako puno vode. I štediti energiju. Ukoliko dođe do visinske bolesti, potrebno se spustiti na niže visine i kroz dan-dva sve prolazi. Osjetili smo vrtoglavice, glavobolje, ali ništa strašno. Kako je dolazilo, tako je i prolazilo.
I tako smo se mi popeli na 4 100 mnv kako bi vidjeli dvije prekrasne lagune. Laguna Miscanti i Miniques su nekada bile jedno jezero ali ih je lava iz vulkana Miniques razdvojila. Kad smo stigli do laguna shvatili smo što je to pustinjska zima. Temperatura je pala do nule, a zbog snažnog vjetra osjećaj je bio kao -10 stupnjeva.
Na povratku prema gradu vjetar nas je pratio cijelim putem i dizao pijesak. Sva sreća, u San Pedro de Atacama, situacija je bila mirna.
San Pedro de Atacama čini se kao malo mjesto, ali i nije tako malo. Hrpa uličica i svi se guraju, i automobili i autobusi i pješaci. Nema asfalta, sve fasade su jednake i zbog toga djeluje kao simpa mjesto. Oko trga i glavne ulice pješačka je zona. Tu se nalaze mini dućani, restorani, turističke agencije, tu se odvija život navečer, kroz dan se svi raštrkaju po pustinji. I to je super, nema gužve, nema redova.
Većina turista dolazi u ovo mjesto i onda ovdje uzimaju ture kroz pustinju. Dok smo istraživali po internetu, hrpa ljudi je pisala da su agencijeske ture najbolji način, da je s autom teško, nemoguće, opasno.. Ispalo je da baš i nije tako. Na sam spomen pustinje, ljudima prvo na pamet padne pijesak – ovo nije takva pustinja. Ima pijeska, ali ne puno i u određenim mjestima. Veći dio je ravnica s tvrdom podlogom za vožnju, ili pak planine. Po nama, rentacar je najbolji izbor – ideš kud hoćeš, staješ gdje hoćeš, zadržavaš se koliko hožeš. Glavna cesta je asfaltirana, a onda od te ceste do raznih atrakcija vode zemljani putevi koji su u voznom stanju, malo drndavi – ali isto tako bi se drndali i u autobusu. I kad razmislim, u autobusu bi vam sigurno bilo zlo, jer jure ko luđaci po tim cestama. Primijetili smo i obične automobile, no lakše ćete prolaziti sa nekim većim, jačim autom, pick-up ili SUV.
24.7. – Atacama desert
Buđenje u pola 5 ujutro i polazak prema sjeveru Atacame. Idemo vidjeti gejzire El Tatio. Zašto tako rano? Pa pitali smo se i mi. Kako je ujutro vrlo hladno pa kombinacija s vrućim gejzima daje najveći efekt gejzira. Prvo smo pomislili da je neka navlakuša, ali na licu mjesta se ispostavilu da nakon nekoliko sati netko jednostavno zatvori sve pipe i gejzira više nema.
Vožnja po mrklom mraku, po drndavoj cesti, nekih dva sata, a niti nismo sigurni kuda idemo, hmm zvuči zanimljivo. Sva sreća primijećujemo mini autobuse, ture koje voze turiste na isto mjesto.
Preko 4000 metara nadmorske visine i temperatura od minus 5 stupnjeva plus vjetar koji daje osjećaj kao da je još dodatnih deset stupnjeva u minusu. I evo ih! Nisu to gejziri kao u Yellowstonu ili Islandu, ali su fora. Jedva smo dočekali da sunce izađe i mrvicu zatopli. Grijali smo se na pari od gejzira XD A bilo je i hrabrih koji su se i kupali. Voda u gejzirima doseže do 90 stupnjeva, a bazeni koji su se stvorili oko njih su ugodnih 30 stupnjeva. Činjenica da se moraš skinuti na minus 5 odbila nam je želju za kupanjem, iako smo s hrabrom namjerom ponijeli kupaće i ručnike.
Povratak s gejzira je prekrasan. Priroda je nevjerojatna. Tek sad vidimo kud smo se to po noći vozili. Stajali bi svako malo, ali vani puše ko ludo pa veći dio promatramo iz topline auta.
Putem smo sreli lisicu koja je valjda već naviknuta na turiste pa je prilazila svakom autu. Put prolazi kroz planine, nizine, uz nekoliko laguna.
Popodne smo odlučili skoknuti do Mjeseca. Vale de la Luna ili Mjesečeva dolina nalazi se 10km od San Pedro de Atacama. U dolinu možete ući autom, na nekoliko mjesta označeni su parkinzi gdje počinju trailovi. Na ulazu u dolinu upozoravaju nas na snažan vjetar koji diže pijeska, te da je jedan dio doline zatvoren zbog urušavanja stijena.
Stajemo na prvom parkingu i krećemo. Penjemo se na vrh brda i vrh dine. Vjetar je nenormalan. Na momente imaš osjećaj da ćete otpuhati s brda. Najgore je taj pijesak koji nam se sad već progurao u sve rupe na tijelu.
Trail je inače prekrasan, da ga vjetar ne kvari. Pogled je fenomenalan na koju god stranu da se okreneš. Cijelo popodne proveli smo penjajući se kroz dolinu i nismo se dali vjetru niti pijesku.
U cijenu ulaznice za dolinu ulazi i vidikovac koji se nalazi s druge strane doline.
25.7. – Atacama desert
Danas napuštamo Atacamu, ali let nam tek popodne pa imamo vremena za posjetiti još nekoliko laguna. Najpoznatija je laguna Cejar, do koje se nalaze još dvije lagune u kojima se možete kupati. No danas je tako hladno da nije bilo hrabrih kupača.
Nekih 20min vožnje dolazite do lagune Tebinquinche gdje je kupanje zabranjeno zbog mikroorganizama koji se nalaze u njoj, ali se zato možete prošetati oko nje i možda vidite kojeg flaminga. Tu se nalaze i Ojos de Salar – dvije lagune koje ne primijetiš dok ne dođeš do samog ruba, a nalaze se uz samu cestu. Malo nespretnija vožnja i evo vas na kupanju… U Hrvatskoj to sigurno ne bi prošlo bez nekih oznaka.
Popodne lovimo let za Santiago. Stižemo kasno navečer, a slijedeći let nam tek ujutro pa smo prespavali kod jedne obitelji. Muž i žena došli po nas na aerodrom, izgrlili nas kao da se znamo sto godina, pričali smo Spanglish – oni znaju nekoliko riječi na engleskom, mi nekoliko na španjolskom i sve se dogovorili. Smjestili smo se u njihovu kuću. Navečer redukcija vode, kaže čovjek brzo se idite tuširat, a ujutro se probudili nema struje, a mrkli mrak.
26.-31.7. – Hola, Isla de Pascua
Uskršnji otok – bogu iza nogu i još malo dalje.
Uskršnji otok – Easter island – Isla de Pascua – Rapa Nui… hrpa naziva za najizoliranije naseljeno mjesto na svijetu – tu smo!
Par osnovnih informacija prije nego krenemo u istraživanje.
Uskršnji otok, ali često ljudi govore otoci, znači samo je jedan otok, nalazi se u Tihom oceanu i pripada Čileu sa statusom posebnog teritorija i udaljenošću od 3500km. Na otoku je preko 7 i pol tisuća stanovnika, a pola njih se deklarira kao Rapa Nui narod, a priča se španjolski i rapanuiski.
Naziv Uskršnji otok dobio je jer je 1722. godine Nizozemaca Jacob Roggeveen, kao prvi Europljanin kročio na ovo tlo, i baš je bio Uskrs. Na otoku je našao nekoliko tisuća otočana za koje se vjeruje da su stigli iz Polinezije. Do prije dolaska Europljana broj otočana se smanjio zbog ratova koje su vodili međusobno. Nakon toga broj se još više smanjio jer su Europljani donijeli bolesti, kasnije su Peruanci mnoge odveli u roblje, a i počele su imigracije, uglavnom na Tahiti.
Otočani danas više vole koristiti naziv Rapa Nui. Iako se smatra da je originalni naziv otoka Te pito o te henua, u prijevodu Pupak svijeta
Do otoka možete doći samo iz Santiaga de Chile, let je dva puta dnevno i jednom tjedno postoji linija za Tahiti. Samo je jedna aviokompanija, Latam pa cijene karata mogu biti vrlo visoke. Otok je vrlo daleko od kopna pa je zbog toga dosta skup. Pazi se na zaštitu otoka pa se brine o onečišćenju, i o tome što donosite/odnosite s otoka. Zbog zaštite okoliša 2018. godine smanjeni je broj dana za turiste s 90 na maksimalno 30 dana.
Prvi dojam – izgleda kao da smo na Havajima. Aerodrom je minijaturan, mislim da nismo bili na manjem. Ali je zanimljiva činjenica da ima najdužu pistu koju je dala izgraditi NASA jer se nalazi na putanji njihovih letjelica.
Čim sletite morate kupiti ulaznicu za otok. Cijeli otok je muzej na otvorenom, pod zaštitom je UNESCO-a. Ulaznica je 80$ ili 54 000 pesosa, primaju samo gotovinu. Ulaznica koju dobijete vrijedi za sve lokalitete na otoku. Znači, bilo koja atrakcija na otoku, morate pokazati ulaznicu, upisati se u njihovu knjigu i onda na ulaznicu dobijete žig, i tako kod svake atrakcije.
Na izlazu iz aerodroma dočekao nas je Estaban sa cvjetnim vjenčićima. Aerodrom je u samom centru Hana Roa, koje je jedino naselje na otoku. Pet minuta vožnje i stižemo do naše kućice.
Odmah smo krenuli u istraživanje. Hanga Roa je jedino naselje na otoku i nije veliko, ako se smješteni na dobroj poziciji možete najzanimljivija mjesta u naselju proći pješke. Tako smo i mi, prošetali glavnom ulicom gdje se nalaze restorani, turističke agencije i rentacari i nekoliko manjim dućana i marketa. Uz samu obalu dolazimo do prvih Moaija – Vai Uri, Tahai i Ko Te Riku – taman smo stigli na zalazak sunca. Ovi Moiji u gradu poznati su zbog prekrasnog zalaska i hrpa ljudi navečer se dolazi pozdraviti sa Suncem na ovom mjestu. Ovo mjesto je zanimljivo jer se tu nalazi i zadnji Moaiji koji još uvijek ima oči. Nekada su svi Moaiji imali oči, no one su im ispale, ovo je jedini Moaiji koji ih još uvijek ima. Nedaleko od njega primijetiti ćete još jednog Moaija s očima, ali ako malo bolje pogledati, izgleda savršeno – to je zato jer je on napravljen prije nekih 30 godina. Vrlo je bitan za Rapa Nui narod jer ih je ovaj Moai predstavljao diljem svijeta, naime on je putovao od zemlje do zemlje u Americi i Europi.
Idući dan smo uzeli auto i shvatili da s autom možeš proći otok u jednom danu, naravno ako juriš od mjesta do mjesta. Dva-tri dana su dovoljna za vidjeti sve na otoku, ako pak to želiš napraviti laganini onda preporučamo 4-5 dana.
Dakle, krećemo s auto i prvo nam u oko upadaju ceste. Ceste su asfaltirane u gradu i glavna cesta oko otoka, sve ostalo su zemljani putevi. Ono što je svima zajedničko su ogromne rupe. Znači, bilo da je asfalt ili zemlja, rupe su tolike da moraš biti stalno na oprezu kako ne bi oštetio auto. Na cesti vas omesti mogu još i životinje, krave, konji ili psi.
Prvi dan smo krenuli u istraživanje pećina. Dvije poznate pećine, Ana Kagena i Ana Te Pora, teško ih je primijetiti. Od oznake za pećine vodi lagani trail do njih, no morate paziti na ulaz. Ulaz u pećinu je majušna rupa između kamenja – nije za one klaustrofobične. Unutra će vas dočekati velika pećina s dva izlaza/prozora prema oceanu. Druga je nešto malo manje klaustrofobična. Obje su nastale od lave, tzv. lava tube a koristile su se kao sklonište i za razne ceremonije i obrede.
Krenuli smo s autom dalje, kroz unutrašnjost otoka prema samom sjeveru do najpoznatije i jedine pješčane plaže – Anakena. Anakena je posebno mjesto na otoku, nazivaju ga još i mjestom rođenja Rapa Nui naroda. Smatra se da je na ovom mjestu prvi put na otok kročio prvi kralj Rapa Nui naroda, Hotu Matu’a. Prekrasna plaža, okružena palmama (koje su btw. uvezli s Tahitija), a iza plaže Moaiji. Nama najljepše mjesto – imate Moaije, u pozadini ocean i prekrasna plaža, sve okruženo zelenilom i palmama.
Skretali smo na svaki puteljak na koji smo mogli s autom i tako smo našli još jednu plažu. Kada guglate Uskršnji otok svugdje će pisati da ima nekoliko plaža, ali da je samo jedna pješčana. Uz malo hodanja, malo penjanja po stijenama stižete na prekrasnu, sakrivenu, pješčanu plažu. Uz ovu plažu nalazi se nekadašnji krematorij Rapa Nui naroda.
Put od Anakene natrag prema gradu vodi uz ocean, cijelim putem imate nekoliko zanimljivih lokacija gdje možete stati i vidjeti ostavštinu Rapa Nui naroda. Zanimljivo je mjesto Te Pito Kura gdje se nalazi Paro, najveći Moai kojeg su uspjeli dopremiti na ahu – postolje na kojima se nalaze Moai. Paro je visok 10 metar i teži oko 80kg, samo šešir ima 12 tona. Vjeruje se da je ovog Mauija dala napraviti udovice u sjećanje na njezinog muža. Ovaj Moai srušen je negdje oko 1838. godine.
Sve dok ne dođete do najpoznatijeg mjesta Ahu Tongariki, petnaest Moaija, koji stoje ispred oceana. Definitivno su najzanimljiviji. Većina ljudi ovdje dolazi na izlazak sunca, pa ako dođete nešto poslije izlaska biti ćete potpuno sami. Kako nema puno turista na otoku, a i nije sezona trenutno, na većini lokacija biti ćete sami.
Slijedeće najzanimljivije mjesto je ono s najviše Moaija. Rano Kau je vulkan u čiji krater možete ušetati, ali ovo mjesto je zanimljivo jer je ovo zapravo početak Moaija. Na ovom mjestu isklesani su Moaiji i dok šećete možete primijetiti različite oblike, položaje i stilove Moaija. Čak možete vidjeti i neke koji su ostali nedovršeni, odnosno čije klesanje je tek počelo u stijeni. Zbog ovog mjesta je potvrđeno kako su ih radili, navodno je na jednom Moaiju radilo 5-6 osoba, a trebalo im je godinu dana. Ono što je još uvijek ostala nepoznanica je kako su ih s ovog mjesta prenosili po cijelom otoku. Najvjerojatnije teorija je da su koristili drvo palmi pomoć kojih su ih vukli do određene pozicije. Zbog Moaija, Rapa Nui narod se uništio. Naime, kako su im Moaiji bili vrlo važni, i sjekli su palme kako bi ih prenosili po otoku, ubrzo su ostali bez palmi, drveća. Kiše su ispirale tlo pa više nije bilo moguće posaditi nove. Nestale su ptice. Nisu mogli loviti ribu jer nisu imali od čega izgraditi čamce. I tako je nastao problem gladi i onda je došlo do međusobnog rata klanova Rapa Nui, čak i do kanibalizma. Danas možete vidjeti kako na nekim mjestima sade šume, ali opet rade isto – ovaj put drvo koriste za izradu suvenira, drvenih Moaija. Što se tiče prenošenja Moaija, otočani tvrde da su jednostavno „odšetali“ do svoje trenutne pozicije.
Moai su bili isklesani iz vulkanskog kamena, na nekima ćete primijetiti crvene šešire/kape – „pukao“. Kape Moaija pak su se radile na drugom mjestu, Puna Pau. Puna Pao je također vulkan, ali s kamenom u crvenoj boji. Na ovom mjestu vidjeti ćete gdje su se klesale kape Moaija, čak i nekoliko njih koji su bili završeni ali ih nisu uspjeli prenijeti do Moaija. Pukao ili kape težile su i preko 10 tona, jednom kad su ih dopremili do Moaija, koji su mogli biti na skroz drugoj strani otoka, pitanje je kako su ih postavili na samu glavu Moaija. Dvije su teorije, prva da su napravili rampu od kamena i dogurali pukao na vrh glave, a druga kaže da su prvo pričvrstili pukao na glavu Moaija i tek ga onda podignuli.
A zašto su uopće radili Moaije? Smatra se da Moai predstavljaju umrle pretke, i to one najvažnije osobe, vođe klanova, uspješne ratnike, istraživače itd. Vjerovali su da ako poštuju mrtve i daju im bolje mjesto u onom svijetu, da će im oni zauzvrat dati zdravlje plodnost, zemlju, životinje, sreću…). Na otoku ih je trenutačno 887.
Slijedeći dan smo si rentali skuter. Što se tiče rentanja, većina vlasnika kućica koje si možete iznajmiti imaju i aute koje rentaju. Ako pak ne, u samom centru naselja nalazi se nekoliko mjesta gdje možete iznajmiti auto, quad, skuter ili bicikl. Odlučili smo se za skuter i za najviši vrh otoka, 511m, TereVaka. U podnožju TereVake nalazi se Ahu Akivi, postolje sa sedam Moaija koji predstavlju 7 mladih istraživača koji su poslani da istraže otok prije dolaska kralja Hotu Matu’a. Trail do samog vrha nije težak, ali traje nekih sat i pol, ovisno o kondiciji. Na ovom djelu otoka zabranjena je bilo kakva motorizacija, znači gore možete pješke ili na konju. Sa samog vrha pruža se pogled na cijeli otok.
Drugi prekrasan vidikovac je vulkan Rano Kau u čijem krateru se nalazi voda. Ovaj krater je bitan za otok jer tu rastu endemične biljke kojih nema nigdje na otoku jer je krater zaštićen od ljudi, životinja, vjetra i oceana. Na samom rubu kratera smjestile su se dobro očuvane ruševine naselja Orongo s 54 kuća. Ovo naselje je posebno za Rapa Nui narod jer se koristilo jednom godišnje za posebnu ceremoniju – tangata manu. Kako oko otoka nema ničega, osim dva kamena otočića, gdje se odvijalo na natjecanje. Na jednom od njih, Motu Nui, svake godine početkom proljeća dolazila je ptica „manutara“ i snijela jaja. Natjecanje se sastojalo od spuštanja s vrha kratera po klifovima do oceana, plivanja do kamenog otočića. Tamo su čekali danima, nekad i tjednima da ptica stigne. Na otočiću se nalazi dvadesetak špilja s crtežima po kamenu. Tko se uspije vratiti živ, s jajetom i prvi, dobiva naziv tangata-manu i njega se smatralo svetim. Natjecali su se vođe različitih klanova ili njihovi predstavnici, a posljednje natjecanje održano je 1867. godine.
Zanimljiva činjenica s ovog mjesta da je ovdje bio jedan Moai koji je trenutačno u Engleskoj, Hoahakananai’a – u prijevodu ukradeni prijatelj. Davne 1868. godine Englezi su ga ukrcali na brod i odveli kraljici Viktoriji.
1.8. – Opet na kontinentu
Santiago de Chile, imamo vremena taman da prozujimo kroz grad prije nego nastavimo dalje.
Iako je sunčano temperatura se borila i tokom dana uspjela dosegnuti 15 stupnjeva. Uz lagani vjetar osjećaj je kao da je nekoliko stupnjeva manje. Grad je ogroman, ima zanimljivu povijest, nekoliko besplatnih muzeja, prekrasan vidikovac, uglavnom ima se što raditi u ovom gradu. Ukoliko se duže zadržite obavezno barem jednodnevni izlet u Valparaiso. Planine su doslovno iza ugla pa ako imate vremena i volite snijeg, skijanje je dobra opcija.
2.8. – Nova zemlja, hello Colombia
No prije Kolumbije – Peru.
Iz Santiaga smo letjeli za Peru (Lima). U Limi smo trebali samo presjedati, ali nam je aviokompanija Viva Air promijenila vrijeme leta za Kolumbiju pa smo umjesto ujutro, letjeli tek kasno navečer. Bacite oko na reviewe aviokompanije Viva Air, mislim da ih je teško nadmašiti ? Skoro cijeli dan za prozujati kroz Limu nije nam teško palo – simpatično mjesto, mix svega i svačega, tradicionalnog i modernog. A ono što je najvažnije ako uspoređujemo s Brazilom ili Čileom barem duplo jeftinije. Grad nam se svidio na prvu – već vidimo neke buduće planove 
No, da ne bi sve prošlo bez stresa opet se za to pobrinula aviokompanija Viva air. Na checkinu smo se pojavili dva i pol sata prije leta, da bi se ukrcali na avion pod Last Call. Ne sjećam se da smo vidjeli toliko neorganizirano i sporo osoblje. To ti je tak kad kupuješ najjeftiniju kartu.
3.8. – Medellin!
Stigli smo u Kolumbiju, ili kako oni kažu: It’s Colombia, not Columbia.
Prvo mjesto u Kolumbiji, Medellin, nekad krvavo mjesto, danas ogroman, razvijeni grad. Prvo smo krenuli s tzv. Dark tourisam (btw. imate na Netflixu super seriju Dark Tourist, u kojoj je i Medellin u jednoj epizodi.) Krenuli smo na Pablo Escobar turu, preko Airbnb Experience. Čovjek koji je bio tinjedžer u vrijeme Pablo Escobara i koji se sjeća tog mračnog razdoblja, odveo nas je na nekoliko lokacija povezanih s Escobarom. Htjeli smo vidjeti da li su te ture vođene ljudima koji su obožavatelji Escobara ili u čemu je štos!?. Ispostavilo se da nisu obožavatelji, baš suprotno – žele svijetu pokazati kako se teško živjelo/preživljavalo u Medellinu za vrijeme Escobara.
Ogromna zgrada poznata pod nazivom Monaco u središtu grada, gdje je Escobar živio sa svojom obitelju. Zgradu su prije nekoliko mjeseci srušili i na ovom mjestu počela je gradanja Memorijalnog mjesta za sve žrtve iz tog doba. Slijedeća stanica, grob. Kupio si je zemljište na groblju iza crkve i s pogledom na grad, za sebe i svoju obitelj (mama, tata, brat, dadilja..). Ljudi su već nekoliko puta devastirali grob no svaki put je obnovljen. Zanimljivo je da je na grobu uvijek sve puno svježeg cvijeća i nitko ne zna tko to donosi. Obitelj mu je preselila u Argentinu, promijenili su prezime. Žena i sin bez problema pričaju o Pablu i životu s njim pred kamerama, dok mu kćer ne želi imati ništa s time.
Nastavljamo dalje, igralište koje je sagradio i gdje je igrao nogomet, jedno od rijetkih mjesta koje je napravio Escobar a da nije uništeno – dali su zajednici na korištenje. Nekih 30 min vožnje iz grada na brdo i stižemo do poznatog zatvora La Catedral, kojeg si je Pablo sam izgradio i gdje je imao svoje stražare. Danas glavne zgrade nema, ostale su ruševine prostorije gdje je imao disko, ostao je heliodrom i dvije stražarnice. Iznad mjesta gdje je bio zatvor danas se nalazi starački dom i crkva koju je jedan svećenik sagradio kako bi posvetio ovo mjesto gdje je nastradalo jako puno ljudi. A kako je Pablo pobjegao iz zatvora? Priča ide da je imao tunel ispod, no to je bila samo varka. Dok je policija tražila tunel, Pablo se popeo na brdo – pa možete prošetati do samog vrha kroz šumu. U povratku smo sreli Carlosa – policajac u to vrijeme. Danas vodi ture o Pablu, a živ je samo zato jer je primao novac o Escobara. U to vrijeme je bilo ili primiš lovu ili metak! Ima tu priča i o Popeyeu – desnoj ruki Escobara, al o svemu tome više kad se vratimo doma. Tura vodi i na mjesto gdje je poginuo Escobar, gdje ga je policija upucala na krovu, ali kao što smo rekli – ljudi u Medellinu ne žele imati nikakvo sjećanje na njega pa ako vam netko ne pokaže kuću teško da ćete je naći.
Jedino mjesto u gradu gdje ćete naći grafite, dućane, suvenire, ljude koji ga obožavaju je Barrio Pablo Escobar. Četvrt koju je Escobar izgradio, gdje je izgradio škole, doveo mnoge obitelji koje nisu imale krov nad glavom, pomogao puno ljudi – pravi Robin Hood. No, Escobar je sve radio s višim ciljem, sve što je on dao uvijek je tražio nešto zauzvrat. Detalji o Medellinu i Pablu čim se vratimo. Idemo sad dalje.
Zanimljivo mjesto u Medellinu je Comuna 13. Prvo da objasnimo ime. Medellin je podijeljen na 6 zona unutar kojih se nalazi 16 komuna, a one pak su podijeljene na 275 četvrti (barrio). Ovo je nekada bilo mjesto kriminala, ubojstava, krvoprolića, danas je mjesto glazbe, plesa, umjetnosti. Odličan primjer kako se nešto loše može pretvoriti u dobru. Još uvijek ima problema u kvartu, ali svi se trude i zbog toga napreduju iz dana u dan. Kvart je prepun grafita, pa imate grafiti ture po kvartu. Možete na turu s lokalcima koji će vam ispričati kako se nekada živjelo u tom kvartu, kako su postojale nevidljive granice, i ako si je prešao dobio si metak u glavu. U kvart možete i sami, potpuno je siguran, prepun turista.
4.8. – Guatape
Ukoliko se nađete u Medellinu nikako, ali nikako ne smijete zaobići prekrasno mjesto Guatape. Guatape se nalazi nekih sat vremena vožnje (lokalnih busom dva sata) od Medellina. Mi smo uzeli lokalni bus jer je to najjeftinija verzija (sve detalje kako doći do Guatape, cijene i ostalo napišemo u članku kad se vratimo.) Prije samog grada staje se kod Piedra del Penol, ili skraćeno La Piedra u prijevodu kamen i stvarno je kamen – ogroman kamen. Do samog vrha vodi 650 stepenica, a sa vrha pogled na jezero i mnogobrojne otoke i poluotoke.
Od La Piedre do grada treba vam nekih 5-10min vožnje. Ispod “kamena” čekaju vas tuk-tuk vozači koji će vas prebaciti za cca 3 eura (dvije osobe). Guatape mi je postao jedan od simpatičnijih gradova koje smo posjetili do sada. Maleno mjestašce, šareno, jedino je krcato turistima. Lutanje kroz šarene uličice, pa stanete na piće ili ručak u nekom od simpatičnih šarenih restorana. Vrlo jeftin grad. Ručak smo platili 3eura (juha, glavno jelo s tri priloga i piće).
5.-8.8. – Idemo na more – Cartagena
Jutro nam je taman ostalo da malo još prozujimo kroz Medellin i onda pravac aerodrom. A tamo nas je opet dočekala VivaAir i opet se pobrinula da slučajno nemamo preniski tlak. Kad smo došli na aerodrom, vidiš šaltere grupirane po aviokompanijama i onda vidiš nekoliko tih šaletera gdje je dvjesto ljudi u redu – e to je naš red, to je VivaAir. U redu za check in smo čekali cca sat vremena, i već ti tad tlak polako raste. Al to nije dovoljno. Kad smo konačno stigli na red, veli lik na šalteru da je let zatvoren, gotovo, ne možemo se više chekirati. Vraća nam putovnice i dere se next! E onda smo se i mi počeli derati jer nam je tlak narasao taman da poludimo. Dva i pol sata prije leta, on nama kaže da je let zatvoren – čovječe o čemu ti pričaš, pa kod većine letova dva sata prije leta se tek otvara check in. Ne može biti nikako, ili VivaAir ima neka svoja pravila. I tak se mi nismo htjeli maknuti sa šaltera dok on to ne provjeri. I u tom trenutku dolazi drugi lik (valjda je vidio kako nam žile na vratu vibriraju). Nešto šapuću i veli nek mu natrag damo putovnice – i odjednom je sve ok. Pa tko je tu lud! Jaoooo!
Uglavnom ukrcali smo se, sretno sletjeli i vjerojatno više nikad nećemo letjeti s VivaAir.
Sva sreća pa su Karbisko more i Cartagena sve popravili. Još jedno divno mjesto u Kolumbiji. Osjeća se utjecaj Kariba, nešto drugačije nego unutrašnjost Kolumbije. Grad je prepun šarenila, balkona, cvijeća. Imate osjećaj kao da ste upali u neki karibski film, sad će sigurno negdje iza ugla proviriti Jack Sparrow.
Vrijeme je oblačno, ali vrloooo sparno. More pak ima barem sto stupnjeva, ma idealno za kupanje.
U blizini Cartagene nalazi nacionalni park Rosario koji se sastoji od nekoliko otoka. Veći dio parka nalazi se ispod vode zbog bogatog podvodnog života i prekrasnih koraljnih grebena. Neki od otoka su privatni, do kojih možete doći, ali naravno morate puno platiti. Ti otoci su i najljepši. Najjeftinija opcija je Playa Blanca, jedini otok koji je poveza mostom pa je i najlakše doći (detalje pišemo u teksu kad se vratimo). Jer je najlakše i najjeftinije za doći, naravno da je tu i najveća gužva. I sad kad smo se vratili od tamo – ovo je mjesto koje ne preporučamo! Idemo redom. Gužva, a niti nije sezona, uopće me strah pomisliti kako to izgleda u sezoni. Dalje, trebat će vam suncobran, jer ćete izgoriti i preko suncobrana pa barem neka zaštita. To se naravno plaća, ovisno kakav suncobran odabere i koliko si dobar u cjenkanju. Kad se jednom smjestiš počinje ekipa. Znači prodaju sve i svašta, od vožnje jet ski, tetovaže, masaže, suvenire, maske za ronit, selfie štapove, voće, sokove, pive… I u početku ti je simpatično, ali kada ti svake dvije minute dolazi netko nešto nudit, pa za 5min dođe drugi i nudi ti isto. I kada ne prihvaća lijepo i ljubazno: ne, hvala. E, onda moraš poludit. I onda, na kraju, šećer na kraju. Plaćamo mi suncobran, i donese nam čak i račun. Dogovorili smo dva suncobrana, dvije ležaljke i mali stol za cijeli dan, za 50kn. A na računu 250kn! Kaže on ovih 200kn je cijena za uslugu. Koju majčicu ti uslugu. To da si me svakih 20min dolazio gnjavit i pitat hoćeš ribu, jesi za koktel, može ananas… Dobio je 20kn i lijepi Adios!
Za kraj smo u Cartageni jos posjetili Castillo de San Felipe de Barajas, dvorac s pogledom na grad.
8.8. – Bogota za kraj puta
Lovimo let za Bogotu. Zadnji nam je dan i taman imamo vremena da odemo u centar glavnog grada Kolumbije. Međutim, za razliku od Cartageni tu je barem desetak stupnjeva manje, kiša je počela, oblačno i grad djeluje sivo zbog tog vremena. Obišli smo glavni trg i nekoliko kvartova okolo, i nije nam grad baš ostavio neki dojam. Od svega ostalog u Kolumbiji, Bogota je najmanje zanimljiva.
9.-10.8. – Time to go back home
I to je to, prošlo mjesec dana, vrijeme je da se vratimo doma. Turkish Airlines nas čeka na glavnom aerodormu u Bogoti. Letimo iz Bogote za Panama City gdje ne izlazimo iz aviona već samo iskrcavamo/ukrcavamo putnike i onda let od 13 sati za Istanbul. A mi kao uvijek, u Istanbulu si složimo presjedanje tako da stignemo skoknuti do grada prije nego se vratimo za Hrvatsku i Međimurje malo.
