Nekoć davno dok putovanje nije bilo apstraktan pojam palo nam je na pamet posjetiti Jordan. Sa malo odmaka i najezdom viška vremena napokon sam uobličio dnevnik putovanja koji će, bar se nadam, ubiti par minuta onima koji pate od slične najezde.
Napisao: Robert Simić
Riječ je o 2018. godini kada je dominantna vijest u svjetskim medijima bila situacija u susjednoj Siriji te smo zbog danih okolnosti naišli na dozu straha kod bližnjih nam. Planiranju puta zaista jesmo postupili s malo više opreza nego inače, no i strah i oprez će se pokazati potpuno nepotrebnim. Osim u prometu, ali to je priča za sebe. Nismo odabrali neku od organiziranih tura jer su bezobrazno skupe i zbrzaju Jordan tj. Petru u 2-3 dana kao dio posjete Izraelu. To sve nije nužno loše, ali ideja je bila proći Jordan uzduž i poprijeko pa smo se odlučili za rent-a-car/road trip kombinaciju.
Dan 1: Amman – zvijer od 4 milijuna stanovnika
Kasno u noći stižemo u glavni i najveći grad Hašemitske Kraljevine Jordan (nećemo se lagati, tamo smo tek naučili puno ime zemlje i volim ga ponavljati jer zvuči baš moćno) te se lako snalazimo na praznim ulicama i pronalazimo hotel, a tek ujutro ćemo shvatiti koja je sreća bila što smo sletili u noći. Promet u Ammanu, kao i u ostatku zemlje teško je opisati, žmigavci i retrovizori služe za ukras, a status vozila, pješaka, cesta te trotoara je uglavnom izjednačen. Prije sjedanja za volan u ovakvim uvjetima preporučam višestruko iskustvo vožnje u raznim južnijim/istočnijim zemljama od naše, prisutstvo 6-8 skoncentriranih očiju u vozilu i znanje mnoštva brzih i efikasnih molitvi.
Nakon kraćeg divljenja spomenutom cirkusu nalazimo se s Mustafom, zaposlenikom Američke ambasade u Ammanu koji je u slobodno vrijeme turistički vodič i vlasnik turističke agencije. Turu gradom nam nije htio naplatiti jer obožava Hrvatsku i Hrvate te priča hrvatski. I mi smo bili u čudu, ali dobri čovjek Mustafa je bio u UN-ovom jordanskom kontingentu u Slunju 92′. Škakljivo vrijeme i mjesto za tolike dobre uspomene, nadamo se da će prihvatiti naš poziv i posjetiti nas u mirnijem izdanju. Dajemo mu mali znak pažnje koji nas je molio da mu donesemo (o ćemu je riječ će ostati tajna) te ga puštamo da nas provede svojim rodnim gradom.
Centar i ujedno najstariji dio Ammana smješten je u presušenom koritu rijeke. Dakle preuzak je, prenapučen, glasan, živopisan ili ukratko; kaos. Ali dobar kaos, onaj sa dušom, gdje bi se moglo provesti sate promatrajući bilo ulice. Novi dio ili takozvani moderni centar je klasično bezlično zdanje kakvo se može pronaći manje više bilo gdje pa se brzo vraćamo u stari dio. Ručak kod Hashema, znanog vlanika restorana za lokalce, plaćamo nekih 90 kuna. Pod ručak mislim na gozbu gdje nas 4 sjeda i naručuje skoro sve što imaju. I restoran za lokalce u Jordanu nije samo fraza već pravna definicija. Ukoliko se restoran registrira kao „za lokalce“ tada postoji lista jela koja se smiju služiti te propisani raspon cijena uz nikakve poreze. Druga opcija je restoran za strance gdje se smije služiti bilo što, cijene su proizvoljne, a porez do neba. Druga opcija jest mnogo skuplja, no klijentela nisu isključivo stranci već bogati Jordanci i običan puk u posebnim prilikama.
Dan 2: Wadi Rum – svašta usred ničega
Drugi dan donosi prava uzbuđenja i pokret za Wadi Rum, pustinju na granici sa Saudijskom Arabijom. Vožnja je trebala trajati 3 i pol sata, ali prednja lijeva guma nije imala isti plan. Odjednom smo usred ničega sa probušenom gumom i zapečenim vijcima od kojih se jedan lomi i onemogućava nam mijenjanje gume. Faza paničarenja se opasno bližila, ali srećom simpatični beduin je taman bio u šetnji i primijetio naše muke. Nakon malo vježbanja pantomime, odlučno izvadi mobitel sa signalom (za razliku od naših) te pozove okretnog momka koji će iz svog čudnog Kia kamiona izvaditi potreban alat za rješavanje problema.
Izbjegavajući deve u galopu naposljetku mrtvo hladno autom ulazimo u pustinjski kamp čime izazivamo čudne poglede. Odmah slijede pitanja; kako ste nas našli i zašto nas niste zvali iz Visitors centra da vas pokupimo. Odgovoramo da smo pratili tragove guma u pijesku te pitamo o kakvom to oni točno Visitors centru pričaju. Smještamo se u šatore stila Gadafi, zamatamo jordanke oko glave te uskačemo u prikladno vozilo za đir pustinjom. Malo dina, malo čudno oblikovanih stijena, kuća od Lawrencea od Arabije, crteži deva nekoliko tisuća godina stari, crteži dinosaura nekoliko godina stari (dobri stari beduinski humor)… Pustinja je puno živopisnija od očekivanog. Prilično dug dan završavamo penjući se na stijenu koju nam vozač preporučuje za promatranje zalaska sunca, no penjući se začujemo jasan američki naglasak: „this rock is already taken“. E pa brate nije, to je prilično velika stijena (cirka 100 ljudi bi se moglo smjestiti) usred pustinje i ne ide to baš tako. Bacamo im jedan lagani „no habla ingles“ i bezobrazno dijelimo uistinu veliku stijenu.
Večera u kampu stvara plodno tlo za međunarodni incident te me tjera da ozbiljno uzdrmam svoje odnose sa trenutnim i budućim prijateljima iz svih naših regija gdje smatraju da imaju najbolju janjetinu na svijetu jer stavljam arapsku peku uz bok našima. Zakapaju posudu metar i pol u pijesak i pale vatru nad njom. Od doživljaja do okusa, bolje ne ide. Nakon večere u Wadi Rumu vadimo rum jer je to u biti i bio prikriveni cilj posjeta Wadi Rumu te nazdravljamo ispod najzvjezdanijeg neba kojeg možete zamisliti.
Dan 3: Crveno more – jordanski jet-set
Mladić imena Muhamed Ali (očekivali poentiranje fore kad se predstavio, ali se to nije dogodilo pa smo ispali neuki europljani) odvezao nam je auto do najbližeg vulkanizera koji je za popravak gume tražio punih 17 kuna. Široke smo ruke pa zaokružujemo to na 10 jordanskih dinara, nekih 85 kuna, te krećemo prema Aqabi, gradu na obali Crvenog mora prepunom skupih hotela i resortova. Cilj posjete je okupati se u Crvenom moru i popiti kavu uživajući u pogledu na Izrael, Egipat i Saudijsku Arabiju. Kavu s jedinstvenim pogledom smo ispili, ali kupanje nije prošlo najbolje. Na javnim kupalištima mora se kupati potpuno odjeven, za što smo prerazmaženi, a za ulaz na kupalište resorta treba izdvojiti neugodnih 60 eura. Odlučujemo kvalitetnije uložiti novce te preskačemo kupanje, šteta jer more i plaže izgledaju lijepo, jedino što narušava atmosferu je masivni LNG terminal usred cijele te priče.
Dan 4: Petra – teško opisivo
Prvo i jedino razočaranje u cijelom posjetu Hašemitskoj Kraljevini Jordan (eto ga opet) je Petra by Night Show. Skupo naplaćen događaj koji uopće nije događaj. Vidjeti kanjon u Petri i Riznicu osvijetljenu samo svijećama jest prekrasno, no ako prodaješ predstavu po skupoj cijeni onda ne možeš plasirat lika koji svira jednu te istu melodiju na fruli 30 minuta te onda vikne 4-7 rečenica tipa dobrodošli u Petru, to je to za večeras, hvala što se došli. Ime tog eventa mora biti noćna šetnja Petrom pod svijetlima svijeća. Tada razočaranja ne bi bilo.
Drugi dan bitno popravlja dojam, a započeo je s upoznavanjem Samija, lokalnog vodiča koji nas odvodi u Petru. Slušamo njegove priče o impresivnoj nabatejskoj civilizaciji i lukavštini beduinskog naroda koji je unatoč nomadskoj tradiciji življenja napravio jedan od najimpresivnijih gradova u povijesti čovječanstva. Vodovod usred pustinje star 2100 godina koji je opskrbljivao 1800 kućanstava ravno do vrata sa jednakim pritiskom u mreži duljine 55 km. Da ne povjeruješ. Skupljanje i navođenje kiša iz gorja u ograđene bazene, ulaz u grad koji je nemoguće naći, masivne građevine urezane u stijene… Nije zaludu jedno od svjetskih čuda!
Nakon šetnje pristupnim kanjonom stižemo do Riznice, najpoznatije građevine u Petri. Tu se pomalo počinje demonstrirati unikatnost našega vodiča koji nam pokazuje mjesto gdje se posvađao sa kraljem Husseinom, što u biti i nije toliko interesantno s obzirom da je 3 metra dalje gađao premijera putovnicom u lice odbijajući zvati se jordancem. Između ta dva mjesta je ležao pred bagerima kojima je UNESCO „sanirao“ Petru. Naš vodič baš i ne voli UNESCO, smatra ih pametnjakovićima koji teoretiziraju bez imalo iskustva u praksi i bez pravog poznavanja lokacija kojima diktiraju što da rade. Poslali im talijane da saniraju piješćana kamenja, sa zgražanjem nam je prepričao Sami.
Donekle skeptično pratimo našeg vodiča udaljavajući se od simbola Petre te zalazimo po raznim kućama udubljenim u stijenama gdje su ljudi živili čak do 1986. godine. Tada je cijeli lokalitet proglašen zaštićenom zonom te su ljudi iseljeni na stotinjak metara udaljene obronke što ih ne spriječava da ulaze i dan danas provode noći u takvim nastambama. Slijedi nezgodan uspon od 900 neravnomjerno urezanih stepenica u stijeni koji vodi prema Samostanu, mjestu gdje su se nabatejci osjećali najbliže nebu. U pauzama Sami nastavlja iznenađivati te priča o svom ispadu kada je imao govor u UN-u te objašnjava razlike arapskog i zapadnjačkog mentaliteta i tradicije, situaciju u Palestini, Isis i slične nezgodne teme iz regije.
Konačno smo na vrhu iznimno visoke klisure gdje se sa svojim strahom nosim glasnim psovanjem što privlači pozornost jednog nevinog slušača koji nam prilazi i pita jesmo li naši. Natpis Crvena Zvezda na njegovoj majici čini naš odgovor kompleksnijim od očekivanog, no ugodno proćaskamo sa veselim novosađaninom te krećemo nizbrdo. Na putu prema dolje Sami pojašnjava zašto svi po Petru viču „profesore“ za njim; nakon što je doktorirao u Njemačkoj, odbio je poslove vani i vratio se u rodni kraj predavati na fakultetu i boriti se za bolji Jordan. Negdje usput završio je i u Jordanskom parlamentu, ali ne zadugo jer preiskren je za politiku, priznao nam je. Nešto se mislim, ukoliko je sve ovo istina mogla bi se napisati knjiga o ovom Samiju, ali pokazat će se da bi to bilo nepotrebno jer je to već sam napravio. Naravno da nam ju je poslao, kao i dokaze svega o čemu je govorio, svjestan da je teško povjerovati u sve te priče. Pravo pitanje je zašto skače po brdima sa nama, a odgovor je u biti jednostavan. Hrani prosječnu jordansku obitelj od šestero djece, a profesorske plaće su slabe. Ipak je Jordan siromašna zemlja bez ijednog barela nafte i sa neke 3 kapi vode u cijeloj zemlji.
U popodnevnim satima se opraštamo od Samija te krećemo u potragu za neucrtanom trasom koju je navodno nemoguće pronaći bez pomoći lokalca. Ne vjerujemo tome pa neko vrijeme tumaramo po brdima i uživamo u prekrasnim pogledima na stijene prošarane crvenim, modrim i ljubičastim nijansama te pomalo prihvaćamo činjenicu da će nam ipak trebati pomoć. Nailazimo na Iyada, jedanaestogodišnjaka koji se pokazuje kao tvrd orah za pregovore, ali ipak se uspijevamo dogovoriti oko cifre za koju je spreman napustiti svoje stado janjaca i odvesti nas spomenutim putem. Sljedećih par sati postaje jedinstveno iskustvo, ruta kojom nas Iyad provodi najpitoreskniji je dio Petre, ali s obzirom da ne spada u turističke puteve, osjećaj sigurnosti se smanjuje iz koraka u korak. Dok ja glasno negodujem naš maleni vodič nonšalantno prošetava preko klisura, prolazi kroz rupe u stijenama, prelazi improvizirane mostove (čitaj daske preko kanjona neugodnih dubina), a svo to vrijeme brižljivo baca pogled preko ramena, ne gledajući nas naravno, već svoje stado u daljini. Na kraju nas dovodi do stijene nad Riznicom koja pruža prekrasan pogled na istu, udaramo par selfija pored beduina koji neopisivo podsjeća na Johnny Deppa te ga na kratko ometamo u njegovom galebarenju isprepadane engleske gospođe.
Nakon cjelodnevnog izigravanja Stipe Božića i 21-og kilometra pješačenja napuštamo Petru te razmišljamo o shawarmi, falafelu i babi ganoush kojima ćemo vratiti potrošene kalorije. Na izlazu se kratko osvrćem i bacam zadnji pogled na Riznicu, ovo je stvarno nešto posebno prolazi mi kroz glavu još jednom.
Dan 5: Mrtvo more – Biblija na sve strane
Odmah nakon doručka stavljamo put pod gume i krećemo za Mrtvo more uvjereni da se fijasko sa Crvenog mora neće ponoviti. Stižemo na obalu i problemi odmah započinju. Vjetar je poprilično jak, valovi ne izgledaju gostoljubivo, temperatura je daleko od idealne, a i skamenjena Lotova žena se ozbiljno mršti sa obližnjeg brda. Cijena ulaska u normalno kupalište je ponovno miljama van jordanskog standarda, srećom pristup nećemu što se može nazvati kombinacijom plaže i odlagališta otpada je slobodan. Ne nailazim na odobravanje suputnika, no odlučan sam u nakani da osvojim Mrtvo more i vidim što je s tim salinitetom, plutanjem i sličnim mrtvomorskim forama. Upadam na jedvite jade boreći se sa oštrim stijenama od soli i gle stvarno, plutaš, slano je da usta gore, oči nisam ni pomislio otvoriti. Izlazim sa prihvatljivim brojem porezotina naučivši na vlastitoj koži zašto nosi tako mračno ime.
Nastavak puta donosi tešku odluku; mjesto Isusovog krštenja ili Mojsijeve smrti. Satnica nam ne dozvoljava oboje pa odabiremo staru školu, ponajviše jer je mjesta Isusovog krštenja nekoliko što narušava kredibilitet svakog pojedinog lokaliteta, a Mojsijevo brdo Nebo je jedno. Očekujemo spektakularan pogled na obećanu zemlju, no vjetrovi s Mrtvog mora su nanijeli guste oblake pa se međusobno gledamo shvaćajući da bi Isus bio bolji izbor.
Dan 6: Jerash – „Rim“ na sirijskoj granici
Posljednja točka na našem itineraru je maleni grad Jerash, sagrađen uz ostatke rimskog velegrada. Pompeji istoka i grad tisuću stupova tepaju mu lokalci, a mi začuđeno promatramo velebne rimske građevine i mislimo si kako gospoda jordanci stvarno svašta imaju. Šečući se dekumanusom lokalac nas poziva da nam nešto pokaže, skeptično mu prilazimo, a ovaj gura obični ključ u pukotinu između 40 tona teškog stupa i podnožja istog te počinje gurati stup. Pomicanje stupa se naravno ne može vidjeti golim okom, ali ključ pleše gore dole. Stupovi izgrađeni za amortiziranje potresa, bravo rimljani. Nastavljamo šetnju te nakon hipodroma i sjevernog amfiteatra ulazimo u južni amfiteatar. Razlika između ta dva amfiteatra je u tome što u južnom zatičemo grupu od dvadesetak naših ljudi i to bez Zvezdinih majica ovaj put pa se zaustavljamo da bi malo izmjenili iskustva. U čudu nas gledaju zbog naše rent-a-car road trip kombinacije, a mi njih sa kapljicom zavisti jer ovo im je tek prvi dan u nevjerojatno lijepoj i zanimljivoj Hašemitskoj Kraljevini Jordan (još jednom za kraj), a mi nažalost moramo pakirati kofere i završiti našu bliskoistočnu avanturu…
Fotogalerija:
