Ivona nas je u prvom dijelu putopisa upoznala s pripremama za njezino putovanje po majci cesti te nas provela kroz grad vjetra i mafije Chicago. Slijedi nastavak, krećemo na vožnju po legendarnoj cesti Route 66
Nakon što smo preuzele auto, suputnica postaje i vozačica. Odmah na počeku, valja istaknuti, kao je za vožnju po Route 66 potrebno biti odličan vozač s dugogodišnjim iskustvom. Chicago, odnosno aerodrom bio je početna stanica naše vožnje po Route 66. U Chicagu, u ulici Adams nalazi se znak koji obilježava početak Route 66, a znak o završetku Route nalazi se na plaži Santa Monica u Los Angelesu. Route 66 zovu još US 66, Mother road, Main street of America i Will Rogers Highway. Otvorena je 11. studenoga 1926. godine, tako da 2016.-te slavi 90-tu godišnjicu. Povezuje osam država i to Illinois, Missouri, Kansas, Oklahoma, Texas, New Mexico, Arizonu i Kaliforniju. Duga je 3940 kilometara, ili u našem slučaju 5500 kilometara. Plan našeg puta obuhvaćao je vožnju po Route 66, posjet Grand Canyonu, San Franciscu, Los Angelesu i šećer na kraju posjet centru svijeta New Yorku. Iz nabrojene rute posve je jasno da smo povremeno skretali s Route što zbog viših ciljeva poput Grand Cayona i San Francisca, što zbog činjenice da je na pojedinom dionicama Route zapravo Dead Route, a povremeno zbog lutanja i vožnje u krivom smjeru zbog slabe označenosti route, a ponekad i voljom naše suputnice koja je na ovom putu odvozila 5.500 kilometara, uglavnom sama samcata – na čemu je veliko hvala. Cesta je svojim otvorenjem postala žica kucavica države, povezujući istočni dio sa zapadnim djelom države, donoseći prosperitet krajevima kroz koji je prolazila. U vrijeme svog procvata Route je bila žila kucavica za tisuće prodavaonica, benzinskih postaja, hotela, dinera, koje su danas vrlo često samo muzejski eksponati i meta fotoaparata putnika po cesti. Značaj ceste zorno prikazuje i djelomični citat iz knjige U potrazi za Amerikom: Tisuće prašnjavih kamiona je šezdeset šesticom svakodnevno prevozilo sve i svašta: poljoprivredne strojeve iz Detroita za Houston, voće i povrće iz Sallinas Valleya za Chicago, obitelji iz Oklahome za Fresno, tenkove i vojnike srednjeg zapada u luke Pacifika, hipije iz Illionoisa i Texasa u San Francisco. Cesta je službeno zatvorena odnosno maknuta sa United States Highway Systema 27. lipnja 1985. godine kad je istok zemlje povezan sa zapadom službenom državnom autocestom. Izgradnja autoceste dovela je polaganog, ali sigurnog odumiranja Route 66. Upravo se vozeći po Route postajemo svjesni što znači cesta za pojedini grad i kako lako upravo zbog nove ceste i novi smjerova pojedini gradovi posve prirodno postaju gradovi duhova. Svjetskoj popularnosti Route 66 svakako je svojedobno odnosno 1939. godine doprinio američki pisac John Steinbeck sa svojim romanom Plodovi gnjeva (The Grapes of Wrath) on je zaslužan i za nadimak Route Mother road. Riječ je romanu koji je dobio Pulitzerovu nagradu, a doživio je i svoju filmsku ekranizaciju sa Henryem Fondom u jednoj od glavnih uloga. Ukratko priča romana i filma prati život siromašne obitelji koja u potrazi za boljim životom, pod teretetom svjetske krize tridesetih godina 20. stoljeća kreće u Californiju. Svakako, svjetskoj slavi ceste doprinio je i televizijski show „Route 66“ koji se prikazivao šezdesetih godina sa Martin Milnerom i Georgeom Maharisom u glavnim ulogama. A za najnoviju reklamu Route, 2006. godine zaslužan je Disneyev crtić Cars (Auti), o čemu ću više pisati kad na red dođe država Kansas odnosno grad Galena. Promociji Route doprinio je i pijanist Bobby Troup koji je sa ženom Cinthijom upravo po Route 66 putovao prema Hoolywoodu u želji da ostvari svoj american dream. Putovali su u starom Buicku deset dana i do Las Angelesa skladali su refren uspješnice Get your Kicks on Route 66. Well, if you ever plan to motor west, Travel my way, take the highway that`s best. Get your kicks on Route Sixty – Six. Well, it winds from Chicago to LA. More than two thousand miles all the way. Get your kicks on Route Sixty – Six.
ILLINOIS
Naša, prva država kroz koju se vozimo na Route 66 je Illinois. Upravo je tu Route 66 najbolje sačuvana i označena što će se pokazati osobito važnim na našem putovanju, posebno kad počnu prva gubljenja. Početni kilometri na Route donijeli su mi neopisivu sreću i zadovoljstvo – jer mi je ostvaren još jedan san. Route upravo u ovoj državi prolazi većim djelom pokraj nove autoceste, a osim povremenih oznaka da smo na majci svih cesti glavni orijentir Ruote bili su nam drveni stupovi i željeznička pruga sa strane ceste. Već s prvim doticajem s Route 66 postajemo svjesni da nećemo susretati previše ljudi. Na Route nema gužve, vrlo često smo sami samcati na cesti, pa se bez većih opasnosti možemo zaustaviti nasred ceste za fotografirati. Prometna pravila u Americi, posebno o pravu prednosti nisu posve razumljiva, a i razlikuju se od države do države. Nerijetko nam se raskrižju znalo dogoditi da stojimo i mi i oni iz suprotnih pravaca i to s nedoumicom tko ima prednost.
Pontiac
Vožnjom po Route 66 stižemo do prve naše stanice grada Pontiaca. Smještamo se u motel, tipičan američki, posve ugodan i prije svega jako čist. Preko puta motela brojni su fast food restorani tipični za Ameriku, isti će nas pratiti za cijelog boravka u Americi. Biramo Pizzu hut i jedemo na obližnjem parkingu. Nakon okrijepe idemo u razgled grada. U samom središtu grada smješten je muzej rata, ali i nama zanimljiviji muzej Route 66 – doduše muzeje o cesti svih cesta susretat ćemo u mnogo gradova. Tu pokraj muzeja smješten je bus Boba Waldmirea, američkog umjetnika koji je aktivno promovirao Route. Pontiac je poznat i kao grad s nizom murala koji pričaju povijest ceste, ne odolijevamo im fotografirajući ih odreda. Šetamo i do zgrade Suda ispred kojeg se nalazi i kip Abrahama Lincolna podignutog u spomen na posjet gradu Lincolna 1840. godine kad je grad posjetio tada još kao mladi odvjetnik. Zanimljivo je u gradu koji nosi naziv po autu, nalazi se i petnaest minijaturnih autića koje su oslikali lokalni umjetnici. Pažnju su nam zaokupile i otvorene garaže s hrpom stvari na prodaju, pomisli smo da je riječ o poznatoj američkoj garažnoj/vrtnoj prodaji koju smo često gledale na američkim filmovima. Ipak je riječ o prodaji antikvitetnih stvari, od igle do lokomotive, ali ni tu nije bilo ljudi, samo natpis s brojem ako ste zainteresirani za kupnju, a sve stvari na izvolite i samoposluživanje.
Wilmington
Vožnju nastavljamo do Wilmingtona, idemo u posjet Gemini Giantu. Naime, brojne visoke statute različitih likova, ali i različiti predmeti postavljeni su šezdesetih godina kao znamenitosti uz cestu ili uz restorane kako bi na taj način privukli goste. Tako je Gemini Giant dobio ime po svemirskom programu Gemini, a u ruci drži srebreni raketni brod, dok mu maska na licu podsjeća na onu za zavarivanje. Noć je polako pala, i na povratku u Pontiac doživljavamo naše prvo gubljenje. Ne uzrujava me gubljenje ni lutanje, jer izlaz je uvijek moguć, ali je doduše lakši kad imate nekog pitati. Pa se nakon praznog hoda i vožnje u krug, zaustavljamo na benzinskoj postaji – tu ima ljudi. Suputnica presreće gospođu i ona nam je spremna pomoći, objašnjava prvo suputnici, pa dolazi do nas dvije u autu i ponavlja pravac kako se uputiti na cestu prema Pontiacu. Digresije radi, Amerikanci, posebno ovi u središnjim dijelovima zemlje su ultra ljubazni, ne sjećam se da me ikad više puta u tako kratkom razdoblju od dva i pol tjedna više puta pitao kako sam? Isto tako, nije mi ni valjda nitko više puta u ukupnom mom životu zaželio ugodan dan kao Amerikanci u vrijeme mog boravka u njihovoj državi. Tko traži taj i nađe, baš kao što tko pita taj i dobije, tako smo se i mi uspješno vratile u Pontiac na spavanje.
Atlanta
Nakon što smo se opskrbile u Walmartu – najvećem trgovačkom lancu na svijetu, kojeg godinama poslovno analiziram i pišem radove o njihovom poslovanju, došlo je vrijeme da u hodam po prvi put iz teorije u praksu shoppinga – vožnju nastavljamo dalje. Na putu do Atlante, zaustavljamo se u Dixie odmorištu, tu je živo, sve je puno kamiona sa susjedne autoceste. Suputnice se tu krijepe konkretnim jelom, ja samo kavicom iz limenke. Poučena iskustvom iz Islanda, i svjesna svoje ljubavi prema fast foodu i bitno manje fizičke aktivnosti u vožnji autom, sad sam na putu posve razumna pri konzumaciji hrane – jer se ipak treba za par tjedana nakon povratka u Hrvatsku skinuti u badići pa makar i na kratko i makar na posve lokalnoj šibenskoj plaži daleko od poznatih očiju. Nakon okrijepe, nastavljamo do Atlante cilj nam je posjetiti Bunyon`s statute – ogromnu statua čovjeka koji drži hot dog. Zaustavljamo se i fotografiramo. Ni ovdje nema gužve. Odmah do Bunyonsa nalazi se rockabilly dućan sa zanimljivim suvenirima i još živopisnijim vlasnikom gospodinom Deanom. Kako smo rijetki putnici, pa samim tim i rijetki posjetitelji pričamo s gospodinom Dean i u priči dolazimo do nezaobilaznog pitanja odakle smo?. Saznanje da smo iz Hrvatske ga je oduševilo, jer mu je mama porijeklom iz Hrvatske iz okolice Dubrovnika. Ispričat će nam da su ga lani posjetitelji iz Hrvatske, a mi znamo i tko je to i bio, Putoholičari, naučili da Dubrovnik nije u Češkoj ni Jugoslaviji, već u Hrvatskoj. Razdragani, jer uvijek je lijepo naići na zemljaka koji doduše sve do lani nije ni znao zemlju svog podrijetla, nastavljamo dalje, put nas vodi u Livingston.
Livingston
Na putu do Livingstona, prvo se zaustavljamo kod najveće natkrivene kočije na svijetu kojom upravlja Abraham Lincoln – koja je uvrštena 2001. u Guinessovu knjigu rekorda. Jedna od nezaobilaznih stanica na Route su i stare benzinske postaje, koje daju jedinstven prikaz i povratak u same početke majke svih cesta. Zaustavljamo se na prvoj u nizu koja će biti meta naših fotoaparata, i kao da smo ušetale u tridesete, četrdesete, pedesete, šezdesete godine dvadesetog stoljeća ili u filmske scene. Idemo dalje, plan nam je posjet spomenutom Livingstonu, zaustavljamo se u Antique dineru – odmorištu kojeg resi statuta divovskog ni manje ni više nego rozog slona, leteći tanjur, tricikl i statua zgodnog bradonje. Koliko god je okoliš impresivan sa svim tim statutama, toliko ni slutile nismo koliko će nas interijer dinera oduševiti – ulaskom kao da smo ušetale u pedesete godine – rokabilly je oživio u našim glavama. Trenutnih devet sati vremenske razlike učinilo je našu suputnicu devet sati mlađom u Americi nego što bi to bila u Hrvatskoj, tog dana joj je naime rođendan. Slavimo po Hrvatskom vremenu rođendan i častimo se mini šejkom od tri decilitira kojeg na jedvite jade ispijamo, a nijedna od nas ne pati od manjka apetita. Toliku razinu šećera treba tijelo apsorvirati pa izlazimo na zrak i onda još jedno otkriće koje mi je donijelo beskrajnu dječju sreću. Optičko ogledalo iluzija nasmijalo me do suza, jer nam je ruke i noge izdužilo/skratilo do ekstremnih veličina. Svakom novom igrom i promjenom stava fotografija je bila nova jedna s kratkim nogama, jedna s izduženim rukama – na tu sam osobito otkinula kad sam shvatila da baš tako zamišljam svoje ruke kad vučem kese iz kupovine, knjige iz knjižnice, preteški kofer i niz papira koje ću doma u miru pročitati.
St. Louis, MISSOURI
Nakon slavlja i zabave sa iluzija ogledalom put nas vodi u St.Luis – nakon Illioniosa ulazimo u drugu saveznu državu koju Route 66 povezuje državu Missouri. Smještamo se u hotel, a razgled grada ostavljamo za jutro – jer jutro je uvijek pametnije od noći. St. Loius drugi je po veličini grad u državi Missouri. Poznat je kao grad rocka i bluesa. Grad je to u kojem živi nešto manje od 320.000 stanovnika. Jutarnjom šetnjom po gradu nema čovjek taj dojam – jer nigdje nikoga. Pročitat ću to kod još jedne putnice koja je par tjedana iza nas također boravila i ona je u čudu, jer nema ljudi. Zanimljiva, činjenica vezana se za St. Louis vezana je uz naše BIH susjede, jer upravo je to grad u kojem živi preko 50.000 Bosanaca. Kao što New York ima malu Italiju, tako St. Louis ima malu Bosnu. Čak je i The Economist objavio članak o radišnim Bosancima i Hercegovcima, koji najvećim djelom žive u kvartu Mill i činjenici da se upravo zahvaljujući njima četvrt pretvorila iz opasnog kvarta u mirno poduzetno naselje. Kako smo smještene u neposrednoj blizini centra grada šetamo od OId Courthousea, zaustavljamo se kod City gardena, a pažnju nam zaokuplja i Busch stadion – bejzbol stadion na kojem stane gotovo 44. 000 posjetitelja. Ipak, turistička meka grada je The Gateway Arch (luk) koji sa svojom visinom od 192 metara predstavlja najviši spomenik u Americi, te je najviši od nehrđajućeg čelika spomenik u svijetu i najviši vidikovac u gradu. Građen je šezdestih godina dvadestog stoljeća kao spomen širenja na zapad Sjedinjenih Američkih Država. Grad je domaćin i prvog ciglenog nebodera u Americi.
Mermek Cave, Springfield
Nakon razgleda St. Louis, put nas vodi prema Springfieldu. Zanimljivo je da se u Americi više gradova zove Springfield, kao što mi imamo više gradova sličnog ili istog naziva poput Starigrada i Novigrada. Nakon stresnog izlaza iz St. Louisa nastavljamo prema Route 66, ovdje je ona pripojena autocesti. Naše prvo odredište ovoga dana je Visitor centar za Route 66 u kojem je moguće vidjeti povijest Routea, vrišteće neonske reklame i neizostavno kupiti suvenire. Ni ovdje nema gužve, pa časkamo sa tetom u centru, pita nas odakle smo i donosi nam iglicu da na karti označimo zemlju iz koje smo. Nakon razgleda, put nas vodi do Mermek špilje. Bio je to moj prvi posjet prirodnom podzemlju. Tu je sve turistički posloženo. Špiljom se šeta uz pratnju vodiča, iz razine u razinu špilja je sve impresivnija, uz igre svjetlosti još impresivnija. Turistički vrhunac u špilji je svjetlosni show uz zvukove pjesme God bless America. Prirodno rashlađene nastavljamo vožnju, ovog puta u krivom smjeru. Ništa za to shvatitit ćemo da vozimo u krivom smjeru za dva sata. Nije to sve, ne ne! Mir nam u jednom trenutku remeti iritantni zvuk u autu – baš onakav kojeg ne želite čuti – koji nam javlja da nam je gorivo pred samim krajem – imamo ga za još za pedeset milja. Na auto cesti smo, vozimo se, no oznake za izlazak nema, ni na vidiku. Tišina u autu može se rezati nožem, svaka u svojoj glavi ima različiti scenariji što će se događati, ne tražimo krivca za nastalu situaciju. I to je život znam, uostalom sad više ništa ne možemo napraviti, nego se nadati da će u tih sljedećih pedeset milja biti izlaz s benzinskom postajom. Nikad do tada s tolikom čežnjom nisam se radovala benzinskoj postaji. I onda kad je nada bila na najjačem stupnju ispred nas je izlaz s autoceste, a i benzinska je na vidiku. Tankamo i nastavljamo dalje. I nakon toga, baš nijednom više nećemo imati sličnih problema s gorivom. Zanimljivo je spomenuti cijene goriva koji su se na našem putu kretale od 2 do 4 dolara za galon. U Americi se gorivo prodaje u galonima, a omjer galona u odnosu na litru je 1 galon jednako je 4,5 litre. Inače, upravo ću na ovom putu shvatiti težinu pranja šofer šajbe, nakon što se i sama okušam u istom nimalo laganom poslu – i od sada sam sigurna da ću cure i dečke s benzinske još više cijeniti i propisno nagraditi za pranje iste. U noći stižemo u hotel u Springfieldu – kojeg ću pamtiti upravo po hotelu, u kojem se doručak servira uz bazen, pa naš put i užitak poprima posve novu dimenziju. Put nastavljamo do Cube, gradića na legendarnoj Route 66, nazvanog po Kubi u znak simpatije i empatije prema Kubancima. Grad je to u kojem je moguće razgledati staru benzinsku postaju iz vremena procvata Route, brojne murale i na taj način ušetati u povijest majke ceste. Nakon izlaza iz grada zaustavljamo se kod najvećeg stolca za ljuljanje na svijetu. Ispravak, ipak, nije najveći, jer ga je nedavno prestigao stolac postavljen u Caseyu – gradu u Illionisu. Upamtila sam s fotografija da je stolac u vrijeme posjeta Putoholičara bio crne boje, u vrijeme našeg posjeta, godinu dana poslije stolac je crvene boje. Naknadno sam, pročitala da je stolac obojen u prosincu 2015. godine. Vožnju nastavljamo do nove savezne države na Route – idemo u Kansas.
Galena, KANSAS
Vozeći se do Galene, ulazimo u Kansas. Tu opet postajemo svjesni manjka označenosti Route 66. Prvo vozimo, opet, malo u krivom smjeru, ali sad imamo iskustva, pa sad više ne vozimo dva sata u krivom smjeru, sad brojimo samo minute vožnje u krivom smjeru. Važnost iskustva se i ovdje se potvrđuje. Napokon stižemo u Galenu, rudarski gradić u kojem, prema službenim podacima živi oko 3.000 stanovnika. Istina je da je u vrijeme našeg dolaska u gradić popodnevna siesta, sunce prži sve pod sobom osim masnih naslaga. Ljudi na cesti nema ni za lijek. Šetamo gradom, fotografiramo murale, zgrade – i poput kolačića Proustove tetke Medeleine, sjetim se nećaka i crtića Cars – kojim je Route 66 barem na kratko oživljena 2006. godine. Upravo, me je druženje s nećakom educiralo po pitanju ovog crtića. Nastavak crtića CARS 2, sa sestrom i nećakom odgledat ću u kinu, i oduševiti se kao i s prvim djelom i to sa odličnom hrvatskom sinkronizacijom. Shvatit ću tada da crtići kao i dječje kazališne predstave imaju odlične fore. U oba nastavka crtića Cars oduševio me Šlep – Tow Mater, a čiji je lik inspiriran upravo kamiončićem iz Galene. Dok sunce neumorno grije, a ljudi i dalje nema, tražimo stari Kan-O-Tex autoservis. Pomoć tražim u kafić-restoranu, ne prežem od pitanja kad ne znam, pa na ulazu odmah pitam konobaricu za smjer gdje se nalaze autići iz Carsa. Ona za Carse nikad nije čula, ali srećom uskače i pomaže gost pa mi objašnjava smjer kojim krenuti. Šetnjom na plus četrdeset u zraku stižemo do Kan-O-Tex autoservisa, kojeg su izvorno kupile četiri žene iz Galene i to Betty Courtney, Melba Rigg, Renee Charles i Judy Courtney s ciljem revitalizacije grada i promocije Route 66. Vlasništvo nad objektom se u međuvremenu promijenilo, a tu je sad moguće predahnuti i kupiti suvenire, no za vrijeme našeg posjeta isti nije radio. Stalni dio postave i meta naših fotoaparata je stari šlep auto koji je poslužio kao inspiracija za lik Šlepa iz Disneyevog crtića, kao i sam Šlep. Put nastavljamo dalje, čeka nas vožnja do Oklahoma citya, u koju stižemo sad već po običaju usred noći.
Oklahoma city – OKLAHOMA
Baš ovog dana organizacija puta pod motom „lakoćemo“ i moja nepripremljenost bili su na vrhuncu. Vožnja Oklahoma city – Gallup, bila je previše za sve. Suputnica vozačica podnijela je najveći teret na svojim leđima. Nakon doručka, idemo u razgled Oklahoma city-a. Oklahoma je najveći i glavni grad američke savezne države Oklahoma. Čitam da je riječ o gradu u kojem živi 500.000 ljudi. Smije mi se suputnica jesam li sigurna da sam dobro pročitala informaciju o broju stanovnika da nisam zbog vrućine u zraku vidjela tri nule viška. Kako bilo, i za Oklahoma city se može reći da tu ljudi ne žive „na ulicama“. Dok moje suputnice budu ispijale kavu, čekat ću ih u hladovini na pedeset stupnjeva i započet priču sa gospođom koja je na čik pauzi. Nakon, razmjene osobnih podataka tko sam i odakle sam, pričamo naravno o vremenu. Ovakva vrućina ipak nije uobičajena za sredinu lipnja izvještava me gospođa, više za kolovoz zaključuje. Govori mi da je grad poznat kao sjedište brojnih naftnih i plinskih kompanija, svjedoče nam o tome i brojne divovske staklene zgrade koji su jasni pokazatelji gdje leži lova. Jedna od glavnih atrakcija u gradu je muzej kauboja – koji povezuje povijest i umjetnost zapadne baštine. U gradu je i Oklahoma City Museum of Art koji je dom jednom od najopsežnijih zbirki staklenih skulptura u svijetu. Gdje ima nafte i plina ima i love, a tu se i gradi, Oklahoma je jedino veliko gradilište, grade se zgrade, rekonstruiraju ceste što će nam predstavljati poseban izazov u izlazu iz gradu. Danas kad se sjetim Oklahoma Citya ne mogu zaboraviti outlet pokraj kojeg smo samo projurili. Po principu ne boli ono što ne znaš nastavljamo vožnju do dalekog Galuppa. Citiram rezultat kasnijeg guglanja fraze distance between Oklahoma City and Gallup – Approximate driving distance between Oklahoma City and Gallup is 1093 kms. Također, je važno napomenuti da se udaljenosti u Americi izražavaju u miljama, a omjer milje prema kilometrima kreće se 1 milja jednaka je 1,6 kilometara. Ni slutile nismo što će nas baš na ovoj ruti zadesiti pod sudbinom zakona velikih brojeva. Posve sam svjesna i činjenice da što više putuješ da ti se na putu događa i više neplanskih pa samim time vrlo često nepovoljnih situacija. Ja sam poprilično prilagodljiva osoba, upravo su mi tu prilagodljivost u životu mnogi znali zamjerati, i to baš oni tipovi ljudi koji kao i štakori prvi napuštaju brod koji tone, posve nesvjesni činjenice da i brod koji tone može ploviti ili teže potonuti ako na njemu ostanu odvažni mornari i kapetan. Uostalom svima na dušu njihovo ponašanje, kao i meni moje.
Shamrock, McLean, Elks City, Cadillac Ranch, TEKSAS
Naša prva stanica nakon Oklahome u novoj saveznoj državi Teksas je Shamrock – baš kao što mu naziv kaže, vrsta djeteline, mjesto je koje asocira na Irsku. Pročitale smo da u gradu žive Irci pa je tu posebno veselo za slavlja svetog Patricka, ali na ulicama nigdje nikoga. Vožnju nastavljamo kroz McLean i to je grad duhova. Nastavljamo do Grooma grada poznatog po Britten Water Toweru, kojeg je njegov vlasnik restorana namjerno ukosio kako bi privukao goste – puno toga je u marketingu. Danas restoran više ne radi, ali vodotoranj je ostao i dalje kao kosi vodotoranj. U gradu je smješten i 60-metarski bijeli križ.
Nastavljamo, dalje do Elks citya gdje posjećujemo jedan u nizu muzeja Route 66 koji daje prikaz i značaj što je Route 66 nekad značila Amerikancima i njihovim životima, ali i ekonomiji općenito.
Posjećujemo i Ranch Cadillaca, ne onaj koji smo željeli, jer smo se izgubile, ali nailazimo na neki drugi manji s četiri cadillaca pa kad ne dobijete ono što želite, dobro je uživati u onom što dobijete.
Vožnja od 1100 kilometara i umor nije bio jedni izazov ove dionice puta, dok se vozimo vidimo da uspješno vozimo prema ljetnoj oluji. Ispred nas nebo je crno, munje sijevaju vidimo da nas ne očekuje lagan put. Uskoro smo se zatekle usred nevremena i oluje u kojoj se doslovno ne vidi prst ispred sebe. Opet je u autu zavladala tišina i nevjerica, i svjedočimo moći prirode – postajem u potpunosti svjesna činjenice što znači kad doslovno nebo padne na zemlju. Dok se vozimo, ja i dalje nemam pojma gdje smo i koliko nas još vožnje čeka, a kiša lijeva i lijeva, vjetar puše i bez imalo patetike sjetim se svojih najdražih, pa kredita na mojim leđima i predložim da skrenemo u prvi sljedeći grad – jer nema naznake da će se nevrijeme zaustaviti, a iskreno rado bih spavala odmah i sad. Mi ipak nastavljamo dalje do cilja, uz usputno zaustavljanje na pumpama države Teksas u kasnim noćnim satima – što je samo po sebi posebno iskustvo. Upravo ćemo na jednoj od živopisnih pumpi u Teksasu vidjeti i kauboja – koji će nam popraviti raspoloženje. U međuvremenu je i nevrijeme je prestalo, a ja sam oči močila vodom da se ne sklope, iako su se povremeno same od sebe sklapale, a ja bih se uz najveći napor i koncentraciju prisila da ih otvorim potpuno svjesna napora suputnice vozačice. Napokon, u kasnim noćnim/jutarnjim satima stižemo u Gallup. Naučila sam iz ovog iskustva da ne znanje ne opravdava, a da ni putovanja kao ni život vrlo često nije pjesma Havaja. Ipak ne mogu se oteti dojmu da je ova dionica puta mogla biti u potpunosti drugačija, nisam to rekla na glas, ali zato evo pišem pjevušeći Ovo mi je škola. Uostalom posve je lako biti junak poslije bitke.
Gallup – NEW MEXICO
Dolaskom u Gallup ušli smo u novu saveznu državu New Mexico. Gallup je gradić u kojem živi oko dvadesetak tisuća stanovnika. Poznat je kao srce indijanske zemlje, a zovu ga i glavnim gradom Indijanaca na svijetu, jer se oko njega smješteni brojni indijanski rezervati. Route 66 prolazi samim gradom, a grad krase brojni murali. Šetamo gradom i osjećaj je kao da smo ušetali u filmske scene. Šetnjom gradom nailazimo na znak s oznakom da je Gallup najdomoljubniji grad u cijeloj Americi. Pažnju nam zaokuplja jedan auto salon nad čijim eksponatima bdije više metarska skulptura prodavača auta, neodoljiv motiv za fotografiju. U gradu je i niz suvenirnica u kojima je moguće kupiti različite indijanske predmete. Nakon razgleda grada, nastavljamo put prema novoj saveznoj državi iz New Mexica ulazimo u Arizonu.
Nacionalni park Petrified forest, Winslow – Arizona
Naša prva stanica u Arizoni je nacionalni park Petrified forest, jedan je to od 58 nacionalnih američkih nacionalnih parkova. Čitajući knjigu Geertas Maka Putovanje bez Johna, U potrazi za Amerikom pročitala sam tezu s kojom se u potpunosti slažem da je „Amerika zemlja s malo povijesti, a obiljem geografije, dok je Europa zemlja puna povijesti, a malo geografije“. Ulaz u Nacionalni park plaća se 10 dolara po vozilu, neovisno o broju osoba u automobilu. Petrifed forest je zapravo kamena pustinja. Naziv je dobio po velikim ostacima okamenjene šume. Proteže se na 378,5 km2. Vožnja autom po parku pruža niz nezaboravnih vidikovaca na raznobojno kamenje i erodirana područja i nudi niz odličnih motiva za fotografiju.
Winslow
Nakon razgleda i fotkanja Petrified foresta, dok sunce neumorno prži sve pod sobom, nastavljamo put prema Winslowu. Cilj nam je doći do samog centra grada, i to do oznake Route 66 Arizona oslikanog na raskrižju centra grada. Zanimljivo je bilo kako sam tražila ljude za pomoć, prvo ispred jednog shopping centra, a poslije na benzinskoj postaji – u papirima sam pronašla sliku koju su Putoholičari fotografirali za svoj putopis i s tom slikom u ruci sam ljude pitale kako doći do znaka. Bila sam sama sebi smiješna – sa slikom u ruci, ali snalažljivost se i ovog puta isplatila. Evo nas za par minuta u samom centru Winslowa – gradu kojem je svjetsku slavu donijela pjesma Take it easy od Eaglesa. Tu se na uglu nalazi statua čovjeka „standin on the corner“ i tu susrećemo brojne turiste koji stoje u redu za fotografiranje. Sad se već danima družimo nas tri suputnice i posve smo navikle na komoditet i ne gužvu, pa s nestrpljenjem čekamo svoj red za fotografiranje. Ne odolijevamo se fotografirati posred raskrižja u kojem promet teče iz četiri pravca, ali vozači su oprezni već navikli na turiste željene fotografije nasred ulice.
Flagstaff, Williams
Nakon prvog većeg susreta s ljudima na Route 66 naše putovanje dobiva novu dimenziju, i nastavljamo dalje do Flagstaffa, a naš današnji cilj je Williams – grad na Route 66 koji je jedna od polazišnih točki za posjet Grand Cayonu.
Zbog opsežnost putovanja po Route 66, iako prvotno planiran kao jedan nastavak serije putopisa Idemo u Ameriku, putopis Route 66 podnijela sam na dva djela, pa u sljedećem nastavku vožnje po Route 66 – čitajte o našem posjetu Grand Cayonu, Las Vegasu, San Franciscu, vožnji po zapadnoj obali i završetku Route 66 na plaži Santa Monica u Los Angelesu… A onda s pričom letimo u New York.
I za kraj ovog djela putopisa kako bi rekla braća Seljan: Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško rješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za poruku dalekih i nepoznatih krajeva.
P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Puteštvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/
Ivona Bačelić Grgić
