Malo je onih koji, bar u mladosti, ne sanjaju da se otisnu iz grada ili sela u kojem žive i krenu na daleka putovanja. Ipak, čovjeku na prijelazu iz dvadesetog stoljeća u novi milenij, pod neprestanom paljbom informacija masovnih medija, čini se kako je sve otkriveno i dostupno.

Putujemo zahvaljujući slikama sa ekrana televizora ili pak surfajući bespućima svjetske internetske mreže.

No, što se može usporediti s drevnim izazovom pustolova, koji na svoje dvije noge, oboružan najnužnijom opremom – olovkom, papirom i fotografskim aparatom napusti virtualni svijet u svom dvorištu i kroči ravnim cestama, uskim stazama planinskih lanaca, pučinama svjetskih oceana ili pak prateći tokove velikih rijeka koje presjecaju kontinente?

Svoj je dječački san svjetskog putnika “stare škole” ostvario Hrvoje Ivančić, danas najpoznatiji hvatski putopisac. S ruksakom na leđima i velikom radoznalošću u srcu on svoja otkrića, koja ne sežu samo u reportažnu ili izvještajnu škrtost, rado dijeli s onima koji nisu imali sreće ili odvažnosti da upoznaju daleke zemlje i kulture. I pritom im na stranicama svojih putopisa donosi nešto više od opisa puta. Donosi im duh podneblja u koja odlazi, tajne duša koje žive u njima te skrivenu ljepotu istovjetnosti i začudne različitosti ljudi, koji zajedno s onima koji sjede u zapečku svog doma čine čovječanstvo.

Hrvoje Ivančić koji je rođen 1983. u zelenom srcu Zagorja – Zaboku nedavno je objavio svoju drugu knjigu “Samsara – put na Istok”. Zanimanje za ovo romansirano putopisno djelo premašilo je sva očekivanja iako je njegov književni prvijenac “Dunavski blues” postao kultnom knjigom pobravši i nagradu “Rikard Jorgovanić”.

Nemiran duh Hrvoja Ivančića zacijelo će još bezbroj puta odvesti ovog mladog autora u skrivene kutke planete, a njegovim poklonicima donijeti novo i svježe štivo u kojem će prepoznati sebe u liku nekog dalekog brata, s druge strane plave lopte na kojoj zajedno dišemo isti zrak, a unatoč modernim čudima medijske tehonologije, tako se malo poznajemo.

Samsara – Put na Istok druga vam je knjiga? To je roman nastao na temelju vašeg šestomjesečnog kopnenog putovanja u Indiju. Pošto priča obiluje autobiografskim dijelovima, koliko u svemu tome ima samog autora. Koja je sličnost vas i glavnog lika Slavena?

Hrvoje: Priča je dakle nastala na temelju mojeg putovanja u Indiju. Putovao sam kopnom punih šest mjeseci i na putu doživio nevjerojatne, što pozitivne što negativne zgode i razna uzbuđenja. U svakom slučaju taj put me promijenio u svakom smislu. Putopisni roman “Samsara – put na Istok” rubna je forma jer glavni lik, Slaven putuje, ali okvir tj, njegov život u potpunosti je izmišljen. S druge strane, samo putovanje, odlazak na Istok skoro je u potpunosti autobiografski. Slaven je personifikacija mojeg indijskog osjećaja. Iako sam u početku htio napisati klasični putopis, s nabrajanjem geografskih i povijesnih pojmova, to me nije zadovoljavalo. Na taj način nisam mogao prenijeti transformaciju nutrine koju nudi dugo i samotnjačko putovanje. Glavni lik je u neku ruku sličan meni, možda je malo hrabriji od mene. I ljepši.

Zašto putujete sami i kakav je to osjećaj?

Hrvoje: Počeo sam putovati sam sasvim neplanirano. S vremenom se sve teže bilo dogovoriti s kolegama i prijateljima, a ako ne možete uskladiti svoje vrijeme onda je bolje otići sam nego uopće ne putovati. Meni su se putovanja i pisanje pretvorili u svojevrsnu profesiju, a mnogi su za odlazak na put morali uzimati godišnje odmore. Tada im se nije dalo probijati kroz sto kilometara pijeska ili hodati negdje po planini.

Na kraju sam zavolio samoću i tu vrstu putovanja. Smatram da svaki čovjek sam sebi mora priuštiti barem pola sata samoće dnevno. Da smiri misli, odvaže situaciju i čist krene dalje. Neki to ostvaruju pomoću molitve, ali uistinu ne radi se o nekom vrhovnom autoritetu “u nebesima” već o nama samima. Svakim danom tijekom naših sjedilačkih života mi smo u konstantnoj interakciji s okolinom. To podrazumijeva kontakte s prijateljima, rodbinom, prolaznicima, kolegama na poslu. Umjesto da pokušavamo pronaći sebe i nekako se skoncentrirati mi na kraju postajemo samo refleksija nas samih u očima drugih i gubimo se nekako kroz tu silnu interakciju. Kad ste sami, u ovom slučaju sami na putovanju, sa sebe skidati naslage društva koje su se prikeljile za vas tijekom godina. Pored vas nema nikoga s kim biste komentirali određenu pojavu na ulici u npr Teheranu ili neku kulturološku zanimljivost, vi ste sami i sami prosuđujete, čistite se. Stvari do vas dolaze originalnije, a ne kroz prizmu vaše kulture. Samoća na putu je nešto poput odvikavanja od heroinske ovisnosti U ovom slulaju heroin je društvo, a strah koji nastaje u određenom momentu samoće je heroinska kriza, koja poslije nekog vremena prolazi. Samoće se najprije preplašimo, ali ona kasnije djeluje blagotvorno.

Samsara postavlja pitanje tko smo mi kad nismo ništa? Sve što mi znamo je naučeno. Jezik, pismo, obrasci ponašanja, moral… Što kad bismo sve te naslage polako skinuli sa sebe? Tko ili što bismo bilo onda? Čisti i neokaljani, ali što bi ostalo od čovjeka? Upravo se tu javlja taj spomenuti strah, javlja se u trenutku kad ste na putu skidanja naučenih obrazaca ponašanja koji su vas činili osobom, ali sada njih više nema, a ostaje jedna velika praznina odnosno ništa. Kad sa sebe skinemo sve naučeno ostaje jedno veliko ništa.

Varanasi je grad u kojem cijela priča kulminira. Što vas je to toliko impresioniralo u tom gradu?

Hrvoje: Varanasi je točka u kojoj je cijela priča kulminirala, kraj putovanja i mjesto bez kojeg ne bi bilo moguće napisati priču, zapravo inspiracija cijele priče. To je najsvetiji indijski grad, smješten na obali rijeke Ganges, a hindusi smatraju da svatko tko umre na njegovim obalama doživljava pročišćenje. Ganges je, prema našim kriterijima, prljav, dok je njima svet. Kada vidite mrtva tijela spaljena uz samu obalu rijeke, preko stotine gatova i masu najrazličitijih ljudi, životinja koji se namaču u toj vodi, osjetite tu tanku liniju života i smrti. To je za mene bila kulminacija putovanja, ali i same knjige. Tu je nastao i sam naslov knjige Samsara što u indijskom vjerovanju označava krug ponovnih rođenja u fizičkom tijelu.

Koje ste destinacije proputovali u zadnje vrijeme i kako vaš životni stil uklapate u svakodnevni život?

Hrvoje: U zadnje vrijeme najčešće putujem u istočnu i centralnu Afriku i na Bliski istok. To su regije koje me zanimaju i odlučio sam ih dublje proučiti. Svoj životni stil uspijevam kombinirati sa svakodnevnim slatkim procesima poput plaćanja režija i moram reći da mi uspijeva iako ne uvijek glatko, ali definitivno uzbudljivo. Mislim da se radi o prioritetima. Rađe ću otići na putovanje nego si kupiti novi mobitel npr. Putovanja su skupa onoliko koliko vam je visoka granica komfora.

Prema vašem mišljenju, kakva je perspektiva svijeta u narednih deset godina, gledano geopolitički.

Hrvoje: Daleko od toga da sam prorok, ali poznavajući povijest i geopolitiku mogu pretpostaviti nekoliko procesa. Čini mi se da će trenutni sukob u Siriji odrediti budućnost svijeta za narednih nekoliko desetljeća. U rat je maltene upleteno pola svijeta. Mnogi u Hrvatskoj ne znaju da je naša država pobunjenicima u Siriju poslala sedamdeset (70) cargo aviona punih oružja. Ukoliko SAD i saveznici izgube rat na Bliskom istoku bit će to velika pljuska postojećoj svjetskoj konstelaciji sila. Narednih pedeset godina veliki dio industrije preseliti će u Afriku što će napokon omogućiti razvoj kontinenta jer tamo će se nalaziti najjeftinija radna snaga. Zemlje Azije će ojačati i nastaviti uzrokovati glavobolje slaboj Europi. Istok će vjerojatno prevladati i po kvaliteti sveučilišta što je do sad uglavnom bio glavni adut Europe. To je ukrako i okvirno to, ali o ovoj temi može se razgovarati satima. Ostavimo to za neki esej.

Pišete reportaže i priče. Kakva su vam iskustva s novinarskim poslom?

Hrvoje: Prve reportaže objavljivao sam u prilogu Večernjeg lista, Obzoru. Tad mi se činilo kako stvarno ima smisla baviti se free lance reporterstvom. Krenuo sam u tom smjeru i stvari su funkcionirale. Međutim s godinama se počela srozavati kvaliteta medija, u pitanju su manja sredstva za honorare. Istraživačkog novinarstva gotovo da nema, a vijesti i prile iz svijeta dolaze na kapaljku. Porazno je da čak i HRT u svojem dnevniku ne posvećuje ni minute ratu u Siriji. Ukoliko netko o svijetu saznaje samo iz Hrvatskih medija neminovno je da će s vremenom postati neinformiran i glup. Sadržaj većine medija koji teže ozbiljnosti svodi se na beskrajne komentare i ideološka prepucavanja. Osim toga nevjerojatno je da gotovo nigdje više nema gradskih rubrika, reportaža o zanimljivostima s ulice. Nedostaje nam nepatetičnih ljudskih priča. No stvar je kompleksna. Iako bi mnogi željeli neovisam medij, ti isti ne bi izdbojili ni kune iz džepa za njegovo financiranje. Jer neovisan medij mogao bi funkcionirati samo uz potporu građana. U protivnom ovisi o donacijama države, jedinica lokalnih samouprava i oglašivača koji svi imaju neke svoje zahtjeve i uvjete.

Zašto ljudi sve manje čitaju i kakva su vaša iskustva s tim, ali i vaša iskustva s protokom informacija generalno.

Hrvoje: Ljudima se sve teže koncentrirati na tekst duži od facebook statusa ili sms poruke. Ukoliko stvar k tome nije ni komična, ne uključuje “sveto trojstvo” – hrana, golotinja, moda – ta se knjiga ne otvara. Ipak mislim da ljudi u Hrvatskoj čitaju više no što se misli, samo ne kupuju knjige jer su jako skupe. Sto kuna za knjigu, koliko je neka prosječna cijena, mnogima je novac za dva dana života.

Kada govorimo o protoku informacija, sretna je okolnost što živimo u vremenu kada nam je više nego ikad prije dostupno najviše podataka. Umjesto istraživanja po knjižnicama vi online možete čitati cijele znanstvene radove, tekstove, analize, naručivati knjige i glazbu i uostalom sve što vas zanima. Prije industrijske revolucije pismeni i obrazovani bili su samo pripadnici elite. Njima je znanje bilo dostupno. Mislilo se kako je upravo u tome problem, u znanju koje je nedostupno za šire mase. Danas kad je ono nadohvat ruke, vidim kako je mnogima krajnji doseg gledanje neke glupe šale na youtubeu. Znači nije problem u dostupnosti već u dobrovoljnom pristanku na glupost. No to je slobodna volja, pa tko voli nek izvoli

Koji vam je princip rada, kad govorimo o pisanju i od kud crpite najviše inspiracije?

Hrvoje: Inspiracija najviše dolazi od putovanja i od ljudi koje susrećem diljem svijeta. Na putu sam nekako i najaktivniji. Najvipe recimo pišem dok se vozim vlakom. Gledam kroz prozor i misli se samo slijevaju.

Što trenutno čitate?

Hrvoje: Čitam odličnog Faruka Šehića i njegovu Knjigu o Uni. Povijest suvremene Rusije Roberta Servicea. Tu i tamo, u prolazu pročitam pokoju pjesmu Edgara Allana Poea i nadrealne kratke priče Danila Harmsa. Na hrpi mi stoji desetak knjiga na koje ću se uskoro baciti. Ima tu i autora putopisa poput Zuke Džumhura i Henria Michauxa.

Kakvi su budući planovi?

Hrvoje: Osim što promoviram svoju posljednju knjigu spremam se na Bliski istok. Putujem u travnju i planiram objaviti zbirku kratkih priča s temom Bliskog istoka Biti će to priče o marginalcima u pozadini ratnih sukoba.

Živimo u društvu u kojem se doza apatije povećava svakog dana. Kakva su vaša razmišljanja o tome?

Hrvoje: Ne znam jeste li baš na pravu adresu uputili pitanje o savjetima, ali pokušat ću nekako odgonetnuti barem dio problema, a on je svakako puno širi od samo našeg društva. Čini mi se da smo konstantno bombardirani proizvodima koje “jednostavno moramo imati”, a u suštini nam ne koriste baš puno. Onda kad ih nemamo osjećamo da nešto gubimo, a u stvari se vrtimo u začaranom krugu želja i potrage za srećom. Istina da mnogi jako teško žive, ali apatijom će postići da im bude još teže. Možda se jednostavno treba aktivirati i priznati da smo možda djelomično i sami krivi za to što nam se događa.

Borba između topline i mira građanskog života i pustolovnog i neizvjesnog življenja putopisca teška je. Kako vi, kao prekaljeni putnik po paralelama i kontinentima mirite tu dvojicu posvađanih osoba u sebi?

Hrvoje: Ponekad bih stvarno mogao pomisliti da nas u mojoj glavi ima nekoliko, ali ipak radi se o samo jednoj osobi. Živim i sjedilačkim i nomadskim načinom života. Iako mi se neke stvari sviđaju manje pokušavam ne cmizdriti zbog njih i odraditi ih jer znam da mi je cilj nešto ljepše. Bez obzira što radim, sve resurse usmjeravam na otkrivanje svijeta. U stvari, malo sam lagao. Jedan dio resursa ostavim i za šankom.

Zašto bi nekome preporučili život putnika, avanturista i putopisca koji živite, a kome bi savjetovali da se ne upušta u opasnosti i izazove otkrivanja nepoznatih prostora i ljudi?

Hrvoje: Putovanje bih preporučio svima. I ne želim ispasti guru koji govori na koji bi se način trebalo putovati. Ljudi putuju luksuzno i manje luksuzno, turistički i avanturistički. Nisam pripadnik neke “putničke kaste” koja sad propovijeda o putovanjima. Tko voli nek izvoli, a ako probate nećete požaliti. Otkrivanje svijeta proširuje vidike i obogaćuje, to mora biti dobro za svakoga.

Sanjate li na dalekim putovanjima dom, a u domu daleka putovanja?

Hrvoje: To se zna dogoditi Ako sam dugo odsutan na pamet mi padne dom i bliski mi ljudi.

Koja je najviša spoznaja do koje ste došli na svojim putovanjima dalekim istokom i Afikom? Je li to neka snažna poruka ili neka tiha molitva i smirenje? Definirajte je u jednoj rečenici.

Hrvoje: Možda jedino da je svijet i dobar i loš, sretan i tužan i da ga takvog treba prihvatiti.