HRVOJE IVANČIĆ - putopis na kvadrat

”Krenuo sam putovati s namjerom da promijenim svijet, ali je svijet na kraju promijenio mene.”, stoji na web stranici Hrvoja Ivančića, kaže da su putovanja i kretanje njegov stil života. Zbog njegovog stila života zamolili smo ga da nam odgovori na nekoliko pitanja, što nam je sve ispričao pročitajte u nastavku.

Tko je Hrvoje?

Hrvoje: Hrvoje, u ovom slučaju ja, čovjek je koji spaja ugodno s korisnim, putuje i jednostavno živi. Dolazim iz Zaboka gdje živim u kući koju mi je djed ostavio u nasljedstvo, a u životu se bavim pisanjem: od knjiga do novinarstva.

Putovanja su tvoj posao? Što te potaknulo da počneš putovati?

Hrvoje: Pa putovanja su odlična inspiracija za moj posao novinara i pisca. Volim biti u konstantnom kretanju jer jedino tako osjećam da živim, možda sam pretenciozan sad ali to je tako. Na putovanja su me najvjerojatnije potaknule sve one knjige i filmovi iz djetinjstva, Mark Twain i Indiana Jones.

Kako biraš kuda ćeš na slijedeće putovanje?

Hrvoje: Destinacije najčešće biram sasvim spontano. Pokušavam ići na mjesta na kojima do tad nisam bio. Volim upoznavati nove kulture, nove ljude i nove običaje. To ukljućuje puno čitanja, pripreme, ali i terenskog rada ukoliko želite zanimljivu priču.

Zašto su to uglavnom zemlje Afrike i Azije? Što je sa zapadom?

Hrvoje: Azija je moja prva ljubav. Oduvijek sam htio kopnom putovati do Indije. Kad sam to ostvario nekako sam se okrenuo Africi. Tako se je dogodilo, ne postoji neki posebni razlog. Zapad je apsolutno zanimljiv i upravo planiram duži boravak u Americi. Ima naime jedna zanimljiva priča koju sad neću otkriti.

Koje zemlje/narodi/kulture su te najviše zadivile? U koje se više ne bi vratio?

Hrvoje: Svaka kultura ostavila je na meni trag. Puno sam naučio od svakoga. Volim recimo Ugandu. U glavnom gradu vječno je proljeće, u blizini nalazi se jezero Viktorija, narod je miroljubiv, sve je šareno i živo. Volim strujanje života, to je to! Dosta neugodno mi je bilo u glavnom gradu Sudana, Khartoumu. Došao sam raditi priču, a nisam imao novinarsku vizu. Radio sam na crno i imao osjećaj da me netko konstantno prati. Inače, što se tiče neprijatnih situacija…treba se prilagoditi mentalitetu čovjeka i poštivati lokalne običaje, a ukoliko je netko naporan samo se okrenuti i krenuti dalje.

Obično putuješ sam, zašto? Da li uopće postoje dobri suputnici?

Hrvoje: Najčešće na put idem sam. Ponekad u društvu prijatelja, suradnika koji se bavi istim ili sličnim poslom. Teško je uskladiti toplomjere s nekim tko se ne bavi tim poslom. Ljudi koji uzmu godišnji ne žele raditi na terenu već žele uživati u koktelu. U mojem slučaju koktel je upitan, ali ima puno drugih uzbuđenja. Dobri suputnici naravno postoje. To su oni koji ne traže da ih pri svakom koraku vodiš za ruku.

Koje prijevozno sredstvo je najbolje za putovanje?

Hrvoje: Volim putovati vlakom, ali koje je najbolje sredstvo za putovanja ovisi o terenu. Probao sam uglavnom sve osim rakete.

Što te od egzotične hrane najviše oduševilo, a što ne bi više nikad stavio u usta?

Hrvoje: Uvijek volim probati nove stvari pa tako i nova jela. Obožavam indijsku hranu. Jeo sam i skakavce, ali više nikad…no thank you mister! Najvjerojatnije nikad ne bih jeo sirove ovčje iznutrice, ali opet…zavisi od situacije. Kad bih morao jeo bi i ljudsko meso. Obožavam kao što sam rekao začinjeno s puno umaka, a to je definitivno Indija!

Hrvoje: Mi kao vrsta znatiželjni smo. Da netko hoda oko moje kuće pitao bih se koji mu je klinac i vjerojatno bih ga pozvao na kavu. Tako zovu i mene kad se motam oko kuća nepoznatih.Kakvi su ljudi? Kada vide nekog stranca kako hoda okolo njihovih domova, kako reagiraju?

Neugodna iskustva sa putovanja? Da li te ponekad strah?

Hrvoje: Turbulentne zemlje, bez puno infrastrukture skupe su jer uvijek morate nekoga podmititi i vaditi nebrojene dozvole za prolazak. Život, mislim da mi nikad nije bio ozbiljno ugrožen. Možda jedino bomba u Lahoreu u Pakistanu i sitno puškaranje u Kongu no nisam to shvatio nekom ugrozom. Vrlo rijetko me je strah dok putujem jer ne razmišljam da bih možda mogao doživjeti nešto strašno i opasno po život. To se može dogoditi i ispred kućnog praga. Pokušavam biti čim otvoreniji prema drugima. Na kraju dobiješ ono što sam daješ.

Kako tvoja obitelj/prijatelji reagiraju na tvoj avanturistički način života?

Hrvoje: Moja se je obitelj na to već navikla. Najgore bi mi bilo da moji roditelji i brat pate da mi se nešto dogodi. To mi je najgora misao. Prijatelji me naravno podržavaju, a oni koji samo misle da me znaju često su zavidni iako nije mi jasno zašto?

Što obično nosiš sa sobom na put?

Hrvoje: Bitno je početi od najneophodnijih stvari: dokumenti, novac, fotoaparat, ukoliko na putu raditi onda i laptop i nešto odjeće. To je to. Ostalo možete kupiti na putu. Često nosim i maleni plinski plamenik i šolju u kojoj kuham kavu jer u nekim zemljama kuhaju kavu koja okus ima po obojenoj vodici, a kafoman poput mene to ne može podnijeti.

Što ti najviše fali kada si negdje na putu?

Hrvoje: Najviše mi nešto fali kad nisam na putu.

Koliko često si na putu?

Hrvoje: Zadnju godinu putovao sam relativno malo, ali u prosjeku, od kad putujem, na putu sam cirka pola godine.

Ljudi kažu da za putovanje treba novaca i vremena, što misliš o tome?

Hrvoje: Postoje različite vrste putovanja. Ukoliko idete u Istanbul i želite odsjesti u hotelu s pet zvjezdica tad vam treba puno novaca. Meni npr isto treba dosta novaca, ali pošto su mi putovanja posao pokušavam na taj način i zaraditi. Za sve to potrebno je jako puno truda i učenja. Dok putujem, radim.

Osim što putuješ, ti i pišeš, fotografiraš, snimaš, ima li još nešto? Što te od toga najviše veseli?

Hrvoje: U zadnjih nekoliko godina razvijam se u smjeru pisanja. Pišem knjige i reportaže, ali i fotografiram. Sve to veseli me kao zvečka malo dijete.

Tvoja prva knjiga zove se Dunavski blues, reci nam nešto o njoj?

Hrvoje: Dunavski blues je moj prvi uradak, putopisni roman o dvojici prijatelja koji ostvaruju dječački san i spuste se malenim čamcem od Zagreba do Crnog mora. Put je trajao dva mjeseca s prijeđenih 2000 kilometara. To je priča o prijateljstvu, o samoprepoznavanju, odrastanju, o odricanju od komformizma. Priča o duhovitim situacijama, o ludosti i o življenju trenutka. Knjiga je nastala pet godina poslije putovanja jer nisam ranije osjećao dovoljnu zrelost da napišem takvo što. Na kraju je osjećaj ispao ispravan. Knjiga je doživjela veliki uspjeh. Trenutno radim na novoj knjizi. Više pogledajte na mojoj facebook stranici „Hrvoje Ivančić – putopis na kvadrat.“ Reći ću samo da je naslov „Put za Katmandu“

Počeo si i snimati. Što si do sada snimio i gdje to možemo vidjeti?

Hrvoje: U Hrvatskoj postoji puno putnika koji snimaju bolje od mene. Moje snimke amaterske su, ali uklopljene u zanimljive priče. Snimio sam putopis od šest polusatnih nastavaka „Put za Kathmandu“ kojeg možete pogledati na youtubeu. Isto tako s kolegom Mirom Aščićem snimao sam dokumentarne filmove o našim misionarima u Africi. Više je snimao on nego ja 🙂

Tvoje mišljenje o Hrvatskom turizmu?

Hrvoje: Turizam je privredna grana koja je jako nestabilna, a forsiraju je zemlje bez pravog gospodarskog temelja. Mislim da su Hrvati pomalo zatvoren narod s dosta predrasuda prema različitostima. Nadam se da će se to promijeniti.

Da li su te putovanja promijenila?

Hrvoje: Putovanja su me definitivno oplemenila. Kažu da čovjek koji putuje umjesto jednog proživi pet života. Kad vam se od jutra do mraka pred očima promijeni na tisuću ljudi i različitih situacija više ne znate jel to sve bilo danas ili se je nešto od toga dogodilo jučer. Upoznao sam različite kulture, vidio svo šarenilo ove predivne planete i shvatio da je uzajamno poštovanje jedini put k boljem sutra.

Misliš li da ćeš cijeli život provesti na ovaj način ili se planiraš negdje zaustavit, smjestit i živjet na neki drugi način?

Hrvoje: Ne planiram previše u budućnost. Da razmišljam o drugačijem načinu života tad ne bih živio ovako. Za sad to je moj životni stil, ali spreman sam na promjene ukoliko do toga dođe. Ipak…sve je to dio jednog velikog puta.