Homestay projekt u ruralnom dijelu Kine? Može!


Kada sam početkom godine pročitala na internetu poziv na predavanje o dvotjednom projektu u Kini koji je kompletno financijski pokriven osim avionske karte, mislila sam da je riječ o nekom spamu, zvučalo je predobro da bi bilo istinito. No nakon malo istraživanja i raspitivanja, cijela stvar činila se poprilično ozbiljnom stoga sam odlučila prijaviti se.

Napisala: Marta Dugonjić

Prijava je uključivala biografiju i motivacijsko pismo te ispunjavanje još par njihovih dokumenata u kojima dajemo privolu za fotografiranje i snimanje tokom projekta. Jinhua Homestay projekt organiziran je od strane lokalne samouprave grada Jinhua na kojemu sudjeluje 30-ak odabranika iz cijelog svijeta sa zadatkom upoznavanja kulture i tradicije te njihove promocije. Bilo je potrebno odabrati grupu kojoj bi se pridružili na projektu jer u tome se skrivao ključ besplatnog smještaja, hrane i dodatnih izleta. Naime, postoji više grupa: promidžba u medijima, slikarstvo, kulturni turizam, dizajn. Ako prođete prvi krug prijava, pozovu vas na video intervju putem WeChat-a, kineske inačice WhatsApp-a koji je inače blokiran u Kini kao i sve društvene mreže poput Facebook-a i Instagram-a (što se može premostiti instaliranjem VPN-a prije dolaska u Kinu). Nakon mjesec dana jave vam jeste li prošli i pošalju prvi od brojnih paketa informacija kako se pripremiti za dolazak.

Ove godine početkom kolovoza održao se osmi Jinhua Homestay projekt u trajanju od dva tjedna u selu Lutian, nekih 5 sati vožnje busom od Šangaja koji je bio mjesto nalaženja svih sudionika otkud je bio organiziran zajednički prijevoz do sela. Prve neočekivane poteškoće nastupile su dolaskom tajfuna Lekima koji je snažno udario čitavu provinciju Zhejiang. Organizatori su se ovdje iskazali i u rekordnom roku promijenili planove i napravili sve što mogu da budemo na sigurnom. U večernjim satima došli smo u selo gdje smo bili upoznati s obiteljma koje će biti naši domaćini tokom projekta. Sljedeći dani bili su kompletno osmišljeni kada se što radi. I radi se, projekt nije samo zabava i turističko razgledavanje okolice. Jutra su počinjala rano u 7 ujutro odlaskom na vježbe tai chi-ja mačem u obližnji hram, svega 5 minuta hoda od smještaja, pod vodstvom iskusnog tai chi učitelja. Slijedio je doručak u 8 sati i potom ispunjavanje zadataka za koje smo bili zaduženi po grupama ili odlasci na izlete.

Tako je jedno jutro bilo predviđeno za čitanje i prevođenje poezije. S nama su svakodnevno bili kineski volonteri, najčešće studenti engleskog jezika, koji su pomagali u prijevodu kad god je bilo nužno. Odabrala sam jednu pjesmu Antuna Branka Šimića i prevela ju na engleski, a volonterka na kineski jezik, dok je ona odabrala kinesku pjesmu i prevela ju na engleski te smo potom imali gostovanje na lokalnom radiju za koji smo pročitali pjesme. Vodili su nas vidjeti razne prirodne ljepote i kulturne znamenitosti poput Double Dragon Cave, Zhizhe Buddhist Temple, vožnja brodom po jezeru u Hangzhou koje je UNESCO uvrstio u popis svjetske baštine. Samo mjesto u kojem smo bili smješteni nalazi se u neposrednoj blizini povijesnog Wong Tai Sin taoističkog hrama gdje smo vježbali tai chi ili šetali u noćnim satima obasjani samo mjesečinom. Jednom smo naletjeli na majstora priprave čaja koji nas je pozvao kod sebe i ispričao malo više o svom životu u kojem ga vodi taoistička filozofija – život u ravnoteži s prirodom.

Poslijepodneva su obično bila rezervirana za predavanja o povijesti regije Jinhua, ekonomiji i gospodarstvu, prirodi, kulturi i tradiciji te za ceremoniju pripreme čaja, tečaj kaligrafije i kratku demonstraciju čuvene Wu opere. Večera je bila već u 18 sati nakon koje smo imali sastanke o proteklom danu i izvještavanje što smo postigli u svojim zadacima. Ja sam bila u grupi za promidžbu i jedan od zadataka (uz pisanje članaka za kineske medije i objavljivanje na društvenim mrežama) bio je organizirati fotografsku izložbu što se pokazalo zahtjevnim poslom, od samog odabira lokacije i dobivanje dozvola do odabira fotografija i kako ih prezentirati i postaviti u prostoru.

S kineske strane organizacija je bila besprijekorna s glavnim ciljem da nas impresioniraju i pokažu se u najboljem svijetlu. Vodili su nas u muzeje u kojima se veliča njihova ekonomska moć, zatim u sjedište Alibabe ili na večere s vladinim službenicima. Na javnim događanjima uvijek smo bili posebno predstavljeni s dobivenim mjestima u prvim redovima. Trudili su se gastronomski iskazati svaki dan – obitelj u kojoj sam bila smještena zajedno s Cipranima, Nizozemkom, Irkinjom i još jednom Hrvaticom, ispitivala je sviđa li nam se i želimo li još štogod, a stol je uvijek bio pun raznolike hrane s namirnicama za koje i dalje ne znam što su točno. Jela su bila izvrsna, a jedini dogovor koji smo morali sklopiti s njima je bio da nam posluže hladno mlijeko ili vodu, a ne sobne temperature što je njima bila neshvatljivo kako možemo piti hladne tekućine, ali su svejedno udovoljili “zahtjevnim” Europljanima. I inače uočila sam brojne razlike u ponašanju i navikama Kineza u odnosu na naše običaje. Pokazala se istinitom tvrdnja koju sam ranije čula da su glasni i pljuju po cesti te ostavljaju dosta smeća za sobom. Naravno, ne odnosi se to na cijelu populaciju, ali ipak je uočljivo. Kina je ogromna zemlja s brojnim kulturama i jezicima stoga sam ja iskusila samo jedan njen dijelić i svakako bih bila zainteresirana dalje putovati u druge kineske provincije kako bih se upoznala s njihovim načinom života. Uostalom, Kinezi su se pokazali kao gostoljubivi domaćini i gdje god bih išla, znatiželjno bi mi pristupili bez obzira na nepoznavanje jezika pa smatram da ne bih bila ništa lošije primljena u drugim krajevima te bogate zemlje.