Ivana i ja upoznale smo se davne 2007. dok smo radile zajedno na recepciji jednog zagrebačkog fitnes centra. Sudbina je htjela da se par mjeseci nakon što smo se upoznale preselim u Italiju i provedem tamo narednih pet godina.
Napisala: Paula Klarin
Iste godine, štoviše, istog mjeseca kad sam se ja vratila u Hrvatsku, Ivana je odlučila preseliti se iz Zagreba u UAE- Dubai, kako bi radila u jednoj od najboljih svjetskih avio kompanija. Stoga nam sve ove godine nije preostalo ništa drugo nego loviti se okolo po Europi i Bliskom Istoku, nekad uspješno, a nekad i ne, ali i onim rijetkim prilikama u Hrvatskoj kad se uspijemo uskladiti. Ali, kako obje volimo vrludati svijetom, iskoristile smo ovu situaciju da tu i tamo otputujemo zajedno na neko novo mjesto, istražimo ga i tako nadoknadimo izgubljeno.
Ivana se po preseljenju u Dubai vrlo brzo snašla u novoj zemlji, drukčijoj kulturi, multikulturalnom poslovnom i životnom okruženju, pa je odlučila tamo i ostati, a nakon dvije godine njenog života u Dubaiju na naše adrese u Hrvatsku stigla je pozivnica za vjenčanje.
Naravno, ne prihvatiti poziv nije bila opcija. Počelo je zbrajanje, oduzimanje, planiranje, informiranje, svakodnevno pretraživanje tražilica za letove. Bilo nas je ukupno devetero i nitko od nas prije toga nije bio u Dubaiju. Nije bilo lako isplanirati i uskladiti obveze, posao, godišnje odmore i ne manje bitno, riješiti financijsku „konstrukciju“ putovanja. Srećom, u to vrijeme iz Zagreba par puta tjedno je za Dubai letjela jedna niskotarifna aviokompanija Emiratesa. Cijena leta uz ovu opciju bila je poprilično povoljna pa smo ubrzo svi imali kupljene karte, tko dan prije tko dan kasnije, a uz Ivaninu pomoć riješen i smještaj.
Sletjela sam u Dubai jedne tople i zagušljive travanjske večeri, dan prije vjenčanja. Svi ostali već su bili stigli. Dočekali su me Andrea i Filip, tada dečko i cura, danas supružnici i ponosno roditelji šestomjesečnog Davida. Red na kontroli nije bio strašan, sve je išlo bez nekog velikog zastoja. Andrea i Filip su mi pričali o svemu i informirali me o planu i programu za sutrašnji veliki dan. Taj dan s ostatkom ekipe bili su u Abu Dhabiju, u đamijama, obučeni u tradicionalne „abaje“- duge haljine. Bilo mi je žao što sam to propustila.
U hotelu sam dijelila sobu s mojim dragim „cimericama“, Ivom i Danielom koje sam vidjela samo jednom dotad, na djevojačkoj u Zagrebu nekoliko tjedana ranije.
Uslijedilo je jutro i pripreme. U našoj sobi smo obavile šminku i frizuru, pa se nakon toga uputile taksijem prema Marini Dubai i jednoj od Palmi, točnije na „Palm Jumeirah“ na kojoj je hotel Ritz Carlton u kojem je bilo vjenčanje. To je bila moja prva prilika za razgledati grad. Na putu do tamo imale smo što vidjeti; prostrane, široke ceste, nerazumljivi prometni znakovi, neboderi, hoteli, luksuzni automobili, šamantni zvukovi pjesme na radiju; sve mi je bilo strašno zanimljivo. Neobičan spoj starog i novog. Vrlo brzo se dobije dojam kako je ovaj grad mjesto koje vrlo uspješno spaja istok sa zapadom.
U Ritz Carltonu imale smo rezerviranu sobu gdje se spremala mladenka. Ručak smo naručile iz McDonaldsa. Mladenka je bila prekrasna i malčice nervozna, ali mislim da smo nas šest dobro obavile svoj posao djeveruša i svesrdne podrške, naročito kuma Josipa. Fotograf i asistentica su bili Hrvati pa nije nedostajalo smijeha i zafrkancije. U smiraj dana uputili smo se prema sali gdje će biti vjenčanje.
Bila je to, kako sam saznala, tipična sala za muslimanska vjenčanja, za nekih sedamdesetak uzvanika. Posluživali su se arapski specijaliteti poput falafela i baba ganoush, sad već preuzeti i na zapadu.
Na njihovim vjenčanjima alkohol je zabranjen. Iako je ovo pravilo poprilično isključivo, nama su napravili jednu malu iznimku (hrvatska strana svatova je to prethodno ispregovarala) – jedan mali improvizirani šank izvan sale, u hodniku. Ali, to nije previše pomoglo. Iako smo uspjeli „užicati“ jedno piće, vratili se u salu, ostavili piće na stolu i otišli plesati, to piće je po povratku za stol netragom nestalo. Isto je bilo i s kolačima koje smo stavili na stol. Recimo da je bilo najbolje da ne napuštaš svoj stol.
Jedan od simpatičnijih trenutaka večeri bio je kad je puštena pjesma „Lijepa li si“, pa smo svi s hrvatske strane stali u krug i zagrlili se ….. jer, mi Hrvati. Domaćini su pomislili da se radi o hrvatskoj himnoj pa su se brže bolje svi ustali kako bi odali čast. Tu je nastao smijeh. Prava hrvatska himna na sreću ipak nije puštena. Još jedan trenutak koji se ne zaboravlja bila je Andreina izvedba na vjenčanjima neizostavnih „Prijateljica“. Popela se na pozornicu i onako od srca, junački i kroz suze otpjevala cijelu pjesmu.
Mladenci su za vrijeme večeri bili odvojeni od ostatka uzvanika, na jednom uzvišenom postolju, kao princ i princeza. Ali kad se plesalo, pleasali su zajedno s nama.
Dan nakon vjenčanja i ne manje bitno, bez mamurluka – na čemu smo bili zahvalni, proveli smo svi zajedno u najvećem shopping centru na svijetu – Dubai Mall-u, uživajući u ogromnim „američkim“ porcijama kolača iz Magnolia Bakery, ali i u slavnim plešućim fontanama. Dok smo čekali večernje predstave fontana, popeli smo se na vrh najviše građevine na svijetu, visoke 828 metara, Burj Khalife, nazvane u čast jednog od istaknutih šeika. S vrha puca pogled na cijeli Dubai, dok se u daljini vidi nepregledna pustinja. Tu smo ispucali dobar dio slika. Večernje predstave fontana zbog atraktivnosti i vizualnog doživljaja ne mogu se mjeriti s dnevnim, a od 18 do 23 sata izvode se svakih pola sata. Mlaznice fontane izbacuju se i do nekih sedamdesetak metara visoko u zrak. Ovaj fascinantan koreografski ples vode pod noćnim svjetlima, ispod zvjezdanog neba, uz savršenu kulisu suvremene, klasične i arapske glazbe te uzdahe oduševljenih gledatelja apsolutni je must see u Dubaiju.
Još jedna stvar koja se mora doživjeti kad ste u Dubaiju i meni jedan od najljepših i najzabavnijih dana uopće je – safari, jednodnevni izlet u pustinju. Oko 13 sati pokupio nas je vozač u velikom bijelom Jeep-u na četiri pogona. Odvezli smo se izvan grad, potom po dugoj ravnoj cesti oko koje nije bilo ničeg osim pustinje. Došli smo do prve stanice gdje smo se pridružili drugim grupama pa smo u nekih 5-6 Jeep-ova krenuli dalje, u dubinu pustinje. Imali smo krajnje adrenalinsku vožnju po pješćanim dinama od koje su neke bile jako strme i valovite, pa bi na dnu upali u mekan pijesak, a vozač nam je pričao kako ovakva vožnja zahtjeva posebne vještine. Bio je obučen u dugu bijelu haljinu, otkriveno mu je bilo samo lice na kojem su se zrcalile oči boje safira, a zbog bjeline haljine i boje pijeska činilo se da još više dolaze do izražaja. Nakon lude vožnje koja nam se svima jako svidjela i podignula nam adrenalin došli smo do beduinskog sela gdje smo proveli ostatak večeri. Slikale smo se sa sokolom, jahale devu po prvi put, crtale kanu na ruci… Zalazak sunca u pustinji je nešto posebno zbog boja koje se presijavaju na pijesku. Za večeru smo imali tradicionalna arapska jela s egzotičnim namirnicama, bogata voćem i povrćem, citrusima, patliđanom, mesom, no bez svinjetine, cous-cous-om, mahunarkama – i sve je bilo jako fino.
Kako sam zadnja stigla u Dubai, tako sam zadnja i otišla pa smo Ivana i ja dan prije nego ću krenuti natrag otišle na Souk- tradicionalnu tržnicu, inače još jednu must see atrakciju ne samo u Dubaiju, nego općenito u arapskom svijetu. Išle smo na jednu od najpoznatijih – Tržnicu začina. Jedan od prodavača nas je prozvao Shakira i Natasha pa nas je dozivao tim imenima i vikao za nama što je bilo jako smiješno. Svaka prodavaonica je prštala začinima: od đumbira, currya, kurkume, sezama, cimeta, šafrana, vanilije, pa do duhana, lula, svjetiljki, marama, tradicionalne odjeće, svile.. Opće je poznato da je cjenkanje pravilo odnosno da cijene nisu fiksne, pa smo se sukladno tome i ponašale.
Moram priznati da nismo osjetili nikakve posebne restrikcije za vrijeme boravka ovdje, jer ipak glasi kao najliberalniji muslimanski grad, a mi smo ga srećom tako i doživjeli. S obzirom da je bilo jako vruće oblačili smo se kao što bismo se oblačili u Hrvatskoj: kratke majice, kratke hlače i haljine. Nitko nam nije uputio ni riječ. Vjerojatno su gradske vlasti zaključile kako se moraju prilagoditi potrebama sve većeg broja turista, pogotovo onih sa zapada.
Zanimljivo je da mi Dubai nikad nije bio na vrhu liste destinacija koje bih željela posjetiti. Nije me pretjerano fascinirala priča o najmodernijem, najluksuznijem gradu na svijetu; uvijek me više privlačio krajnji istok i odmak od materijalističke kulture. Ali ipak, na svoj način me je oduševio. Lijepo je kad odeš negdje bez prevelikih očekivanja, a mjesto te obori s nogu. Najbolji opis bi bio da je – fascinantan i jedinstven! Ima nevjerojatan spoj orijantalne tradicije o kojoj smo čitali u „Tisuću i jednoj noći“ i modernosti koja sasvim skladno funkcionira. U jednom trenu ste na staroj tradicionalnoj tržnici u ribarskoj četvrti a već u drugom trenu gledate blještave nebodere, najluksuznije lance hotela, najskuplje automobile i najmodernije shopping centre, a sve to u srcu pustinje.
Ovaj putopis stavlja ljubav i prijateljstvo na prvo mjesto, a tek onda ovu zaista posebnu destinaciju u kojoj se sve dogodilo, a koja je sve upakirala i ujedinila u divnu uspomenu koja živi i danas. Putovanje u Dubai naučilo nas je da kad se dvoje ljudi „prepozna“, kulturološke ili bilo kakve druge razlike padaju u vodu i postaju nebitne. Naučilo nas je i tome kako najprije moraš poznavati samog sebe kako bi mogao razumijeti drugo, i drugačije. Dani provedeni u ovom gradu budućnosti zauvijek će ostati u lijepom sjećanju jer smo svi ovdje bili iz jednog uzvišenog razloga – kako bi slavili ljubav dvoje ljudi, a koja je i nas ostale ujedinila stvorivši nova prijateljstva i veze i učvrstivši postojeće.
