Tonka je našla suputnika preko našeg oglasnika Tražim suputnika i posjetila Gruziju koja ju je oduševila

Napisala: Tonka Madi

Gamarjoba (pozdrav)!

Jedna od nekoliko riječi koje sam uspjela upamtiti, što je zapravo pohvalno s obzirom da gruzijski jezik ne sliči niti jednom drugom jeziku. Ona najlakše pamtljiva za nas s ovog područja je definitivno gvino- pretpostavljam da znate o čemu je riječ. I ne možete proći bez da opazite svuda oko vas natpise poput: „Save water, drink wine“ ili „Hello wine, goodbye problems“. To ni ne čudi, s obzirom da je Gruzija zemlja vina. Ako u središtu pozornosti nije vino, onda je sir. (ja se tamo s hranom nisam usrećila jer stvarno ne volim sir). Kada sam se već dotaknula hrane, najpoznatije jelo je khachapuri, odnosno jaje u kruhu. Ili još 15 drugih varijanta u kruhu. Naravno, pogađate postoji i sir u kruhu. Drugo najpoznatije jelo je khinkali i ono me podsjeća najviše na knedle sa šljivama. Iako kod njih nisu sa šljivama i ne postoje slatke, najpoznatije su sa sirom, gljivama, rajčicom ili mesom.

Zanimljivo je da se naručuje porcija od najmanje 5 komada i jede se rukama. Gornji dio se, po njihovim pravilima ne jede, kako bi konobar mogao prebrojati koliko ste ih pojeli. Čak su izmislili da je taj dio otrovan kako ga ljudi ne bi jeli. Postoje i tradicionalna natjecanja u jedenju khinkalija, a rekord je, ako sam dobro upamtila 79. Još kratki osvrt na hranu i restorane. Tacne- ne postoje, sve se nosi u rukama. A jelo ne dolazi u isto vrijeme za stol, nego kako bude gotovo. Tako se često dogodi da jedna osoba već pojede, dok ona druga tek dobije svoje jelo. Ali ne može im se zamjeriti, takav su narod. Gazirane sokove nazivaju limunadom, iako uopće nema limuna, a ako vidite primamljivo zeleno piće, preporučam da ga ne probavate. Stvarno nije ukusno. Sve u svemu, našlo se i dobrih obroka, a za siroljupce je Gruzija pravi mali raj kada se radi o hrani.

Žao mi je što sam se toliko raspisala o hrani, ali eto,  Gruzija je zemlja koja me naprosto oduševila.  Od pitanja prije puta poput: „Gdje ti ono ideš?“ ili „To postoji’“ ili „To je stvarno država?“, do komentara nakon putovanja kao „Pa i nije toliko lijepo“ ili „Ne izgleda mi ništa posebno“, ja sam i dalje očarana. Očarana kulturom i tradicijom tog naroda. Lijepu zgradu, most, palaču ili nešto slično mogu vidjeti u gotovo svakom mjestu koje posjetim. I naravno da su prekrasne. Ali rijetko koja zemlja ima ovakvu dušu i karakter. Zaista je posebna. Barem meni.

Nažalost, o Gruziji se ne zna jako puno u Hrvatskoj. Odnosno nije jedna od onih top destinacija. Ja sam se za nju odlučila sasvim slučajno i to zato što sam tražila baš neku takvu zemlju. Pročitala sam par putopisa i rekla to je to. Prijatelj je odlučio ići sa mnom i nabasao na jeftine aviokarte iz Budimpešte. Problem koji smo imali je premalo vremena za takvu zemlju, ali odlučili smo ju iskoristiti maksimalno. Najprije smo se iz Kutaisija zaputili u Batumi- mali Las Vegas ili Singapur. Iako smo došli izvan sezone, vidljivo je zašto ga tako nazivaju.

Kilometarske plaže uz Crno more, sa šetnicom i zasađenim palmama, te  klubovi, veliki hoteli i bogati noćni život. Mi smo stigli oko 8 ujutro, a grad je bio pust. Prije 10 sati ujutro, apsolutno nitko i ništa ne radi. Čak i recepcioneri u hotelima spavaju i bude se samo ako im netko dođe tako „rano“. Na svakom koraku su psi lutalice. Ali toga se ne treba plašiti. Svaki pas ima čip ili kako smo mi to zvali „etiketu“ na uhu, što znači da je sterilan, cijepljen i bezopasan. Dan u Batumiju je prošao poprilično laganini. Šetnja, ručak i promatranje ljudi i najvažnijih atrakcija u gradu. Na prvi pogled se vidi drugačija kultura i ponašanje ljudi. Iako djeluju zatvoreno i hladno, gruzijci su upravo  suprotno od toga. Najviše sam bila iznenađena, kada sam vidjela djecu da skoro do ponoći igraju nogomet i razne druge igre na igralištu. Ne vise na mobitelima i kompjuterima.

Slijedeći dan krenuli smo u glavni grad – Tbilisi. Iako smo htjeli iz Tbilisija ići na razne izlete u blizini, ipak smo odustali. Odlučili smo doživjeti grad u potpunosti. I zaista jesmo.  Prvi dan smo lutali ulicama, promatrali sve oko sebe i vozili se žičarom gdje smo imali pogled na cijeli grad koji definitivno ostavlja bez daha. Ostale dane smo uglavnom radili iste stvari, te otišli na free walking turu (tura sa turističkim vodičem kojem platite na kraju onoliko koliko mislite da zaslužuje). Djevojka s kojom smo išli je iz Srbije, Isidora, živi u Gruziji šest mjeseci i definitivno nam je i tokom ture, ali i kasnije dočarala kako funkcionira život tamo. Čuli smo razne legende, poput one kako je nastalo njihovo pismo, a ime veze s rezancima i lijenošću.

To je sve što ću otkriti, jer mislim da svatko treba otići i sam otkrivati čari zemlje. Ljudi imaju stav „lako ćemo“ ili poput ljudi iz Komiže – „pomalo“. Tbilisi osim pasa, ima jako puno mačaka. Pa tako ako sjednete u kafić, pored vašeg stola će definitivno prošetati nekoliko mačaka, pa i popeti se na vas. Ako imate vremena, preporuča se da posjetite njihova kupališta. Ja nažalost nisam stigla. Ono što je zanimljivo da u javnim kupalištima žene smiju doći i samo se istuširati, dok se muškarci mogu kupati.

Godinama prije postojale su odvojene prostorije. Muškarci su uglavnom dolazili na sastanke, a žene kako bi se družile dok bi prale veš ili slično. I obavezno je bilo kupati se gol. U privatnim kupalištima, koje uglavnom posjećuju turisti, nije pravilo da se bude gol, osim ako uzmete kućicu sami za sebe. Ono što je još zanimljivo u Tbilisiju su šareni balkoni na kućama. Gotovo svaka kuća ima balkon. A o tome koliko je zemlja sigurna govori to da apsolutno nitko ne zaključava ulazna vrata na kući ili auto. Jedino opasno je promet. Luđi promet u životu nisam vidjela. Trube od jutra do mraka, volani i s lijeve i s desne strane. Navodno su sada zabranili aute s volanima na desnoj strani jer je ogroman broj prometnih nesreća, ali ima ih još jako puno na cesti.

Jezik im je gruzijski, kao što sam već i spomenula. Jako malo ljudi priča engleski, uglavnom sa strancima pričaju na ruskom. Tako da par ruskih riječi može biti velika prednost. Valuta su gruzijski lari i 1 GEL iznosi 2.40 kn. Zemlja je vrlo jeftina jer imaju niski standard. Također je zanimljivo da u starom gradu Tbilisi, skoro nitko nema grijanje. Preko zime hodaju sa tri deke i dovlače grijalice, ali neće ugraditi centralno grijanje. Iako je zemlja koja živi isključivo od turizma, za naše pojmove, njihove turističke usluge su jako loše. Ali kada ih se upozna, ne može im se zamjeriti jer je to toliko loše da je zapravo simpatično. Imaju mjesta za koja ne vole baš da turisti dolaze, ali nama je Isidora pokazala jedno. Tu smo proveli zadnjih par sati do našeg busa za Kutaisi i moram vam reći da je to bio pravi pogodak za kraj putovanja.

Ovim putem se želim posebno zahvaliti Isidori koja nam je ispričala nevjerojatne priče i provela nas po gradu te upoznala s kulturom. A tebi Gruzijo hvala što si tako divna, vraćam se prvom prilikom!