Goran Subašić, poznatiji kao Veliki Gogo pravi je putoholičar, i avanturist iz Šibenika, a u 2015. godini proglašen je za putnika godine. Danas ćemo ga upoznati kroz intervju

Tko je Goran, a tko je Veliki Gogo?

Goran: Veliki Gogo je “nick name” na facebook-u, virtualna osoba,  a Goran Subašić je od anemične krvi i mesa s malim postotkom masnoće, rođen u Šibeniku osamdesetih, gdje trenutno i živi. Završio je studij u Splitu i dobio titulu dipl. ing. pomorskog management dvijetisućitih te, sukladno završenom studiju, zarađuje za život kao glazbenik 🙂 Diploma mi je priskrbila jedino to da me ljudi, u potpunoj zabludi, ozbiljnije shvaćaju. Glazba me ispunjava (sviram gitaru i pjevam u šibenskom bendu Fenix), a i financijski je dovoljno isplativa za sve moje potrebe koje nisu velike (uzevši u obzir način mojih putovanja – stopiranje, couchsurfing, tjestenina kao hrana, pivo i vod(k)a kao piće, haha).  Hobija imam mnoštvo, od astronomije i povijesti preko čitanja knjiga do teretane, ali i hedonističkih višednevnih partijanja po raznoraznim zabitima naše planete. U zadnje vrijeme sudjelujem i u pub-kvizovima s, ne naročito bistrim, ali informacijama napunjenim robusnim momcima iz Šibenika, haha.

Kako i kada si krenuo u svijet putovanja?

Goran: Krenuo sam nogama, točnije, one su krenule, a tijelo je slijedilo. Još sam bio maloljetan kada sam prvi put s prijateljem krenuo na put negdje u Europi. Taj put ću zauvijek pamtiti jer je bilo moje prvo pravo putovanje i sve sam doživljavao mnogo, mnogo intenzivnije nego danas. Ali još kao sasvim mali volio sam astronomiju i razmišljao o mjestima koja su toliko daleko da to uopće ne možemo percipirati. Kada sam malo odrastao, shvatio sam da do tih mjesta zasad neće biti moguće doći pa sam se „ograničio“ samo na našu planetu. 🙂

Koliko zemalja/kontinenta si posjetio?

Goran: Iskreno, nikad nisam želio točno izbrojati koliko sam zemalja posjetio jer to i nije toliko bitno, ali pretpostavljam da je negdje između 60 i 80 zemalja. Posjetio sam 6 kontinenata, ostaje mi još samo smrznuta Antarktika, no odlazak do tamo je jako skup pa sam je zasad stavio u stanje pripravnosti, a naročito stoga što ne želim samo ugaziti na nju i reći da sam bio tamo, već želim zaroniti u suhom odijelu ispod antarktičkog leda jer me žarko zanima da li mi sadržaj u gaćama može biti i manji nego onomad na padinama Himalaja u Nepalu ili u baznom logoru Mt.Everesta u Tibetu kada sam obavljao veliku nuždu na -22,5 stupnja celzijusa.

Koje su ti još zemlje na must see listi?

Goran: Pa mislim da sam osobnu “must see” listu, osim Antarktike, već ispunio iako ima još mnogo toga za vidjeti, ali, što je još bitnije, i za napraviti.

Koje zemlje su ti najdraže? Kamo se najčešće vraćaš i zašto?

Goran: Teško je pitanje kad moraš izdvojiti najdraže zemlje, ali ako već moram odgovoriti na njega, možda bih izdvojio Indiju i neke zemlje Latinske Amerike. Indiju dobar dio “zapadnjaka” i ne voli, ali meni je to jako posebna država. U njoj su neka čudna pravila, logika ili čak i zakoni fizike i upravo mi se to sviđa. U Indiji se ne bih začudio kada bih ispustio kamen na pod, a on potom da odleti prema gore, niti kada bih putem naišao na zeca i Ludog Šeširdžiju i s njima popio čaj ili Bhang lassi. Tamo mi se jednostavno čini sve moguće, ali i sve nadrealno i apsurdno. Naravno, ne govorim o Delhiju, Agri i Taj Mahalu gdje vas agencijski autobus dovede, vi izađete, slikate Taj Mahal, uđete u autobus i odete u hotelski rezervat. Govorim o Indiji. Iako, da ne bude zabune, Taj Mahal je prekrasan!

U koje zemlje više nikad ne bi kročio?

Goran: U one u kojima se nema što vidjeti ili doživjeti – a takva zemlja ne postoji.

Obično putuješ sam, zašto? Postoje li uopće dobri suputnici?

Goran: Nema kompromisa, nema prepirke, možeš ići gdje god želiš kad god želiš i ne moraš se s nikim dogovarati oko bilo čega. Imaš potpunu slobodu da radiš što te god volja i zato obožavam putovati sam. Daleko je to od toga da sam ja stalno sam – koristim couchsurfing ili spavam u hostelu pa upoznam mnoštvo ljudi, a i volim pivo, a općepoznato je da pivo zbližava ljude, a više piva čine od njih izvrsne prijatelje. 🙂

Kako financiraš svoja putovanja?

Goran: Rekao sam da kada jednom dovršim svoju prvu knjigu (što bi moglo biti tamo negdje 2020-te) da ću joj dati naslov: “odakle tebi pare za ta tvoja putovanja?”. To je najčešće postavljano pitanje i da ga jednom zauvijek riješimo: jednom kada sam bio u Kolumbiji, uspostavio sam neke kontakte i sada se čujemo uvijek kada je pošiljka… 🙂

Što nosiš sa sobom na putovanje?

Goran: Hmm, e pa nabrojati ću i to detaljno:

4-5 (zavisno o dužini putovanja) injekcija imunosupresiva adalimumaba koje supkutano dajem samome sebi da bi svoju Crohnovu bolest pokušao koliko-toliko održat u remisiji, a zbog njih nosim mali frižiderčić koji treba održavati temp. između 5-8 stupnjeva i koji to uspješno i radi prvih 8-9 sati. Sljedeća dva tri dana injekcije se kuhaju na +45 ili smrzavaju na -20, zavisno gdje se nalazim,
– 3 kutije Pentasa tableta koje 3x dnevno moram piti i još mnoštvo raznoraznih tableta koje zauzimaju oko trećine prtljage.
Zatim idu barem 2-3 knjige jer ne nosim laptop, mobitel ili bilo kakve vodiče pa da se imam s čim zabavljati, pa obavezno rebatinke i još jedne gaće, 1kg proteina, gaćice, čarape, majice, cipele x2, Mišu miša (maleni suputnik kojega mi je majka još davno dala za sreću), škarice, fotoaparat i punjač, toplomjer, četkicu za zube, priključke za struju, flomaster (za pisanje destinacije kada stopiram), kupače gaće, ručnik, aktivni ugljen (u slučaju proljeva), mali notes za pisanje, locker, Xicu (iako sam studij davno završio, ona mi još služi), pasoš, Visa karticu i gotovinu, mp3, licencu za ronjenje s bocama, naočale za sunce i u zadnje vrijeme tablete za spavanje koje popijem u avionu na dugome letu.

Što ti najviše fali kada si na putu?

Goran: wc školjka i obični jogurt.

Najčudnija mjesta gdje si spavao?

Goran: Australska divljina bez šatora i vreće za spavanje s milijardama komaraca i pokojim dingom, Bazni logor Annapurne (Himalaja) bez vreće za spavanje na -20, na padinama Anda bez propisne vreće za spavanje na -10, u džungli u Meksiku blizu spektakularnih ruševina Palenquea, bazni logor Mt.Everesta u Tibetu na -22,5, kolodvori, klupe, grmovi, napuštene kuće…

Najbolja i najčudnija hrana koju si probao?

Goran:Najbolji je burek od sira kod tete na Vidicima u Šibeniku (jer je spravljen i uslužen s ljubavlju i veseljem), a najegzotičnija hrana su štakori u Maleziji (ne baš ukusni), zmije u Vijetnamu (prilično dobro, slično piletini), skakavci u Meksiku (izvrsno uz pivo), klokani u Australiji (jako ukusno)…

Jesi li imao problema na putu, neugodnih situacija?

Goran: Jednom su me opljačkali na granici Perua i Ekvadora, no nisam puno oštećen jer sam se obranio otvaračem za šampanjac(?!) glumeći ludog Hrvata pobjeglog iz rata u potrazi za svojom familijom u Južnoj Americi. Umnogome je pomoglo i što sam donekle znao španjolski jezik. Bilo je i bijega pred tajlandskom tuk-tuk mafijom, gotovo kobnih uspona po Himalaji i Andama, te potencijalno opasnih situacija u Gvatemali, Argentini, Brazilu i Meksiku, ali sve to zasjene predivni trenuci na putu.

Čuli smo da pišeš knjigu? Kad ćemo je držati u ruci i o čemu ćemo čitati?

Goran: Problem je što sam perfekcionist i ono što mi je bilo dobro napisano danas, sutra će mi biti loše, tako da stalno ispravljam i pokušavam napisati što bolje znajući da će upravo zbog toga knjiga ispasti gore… i za circa 10 godina 🙂 Čitat ćete o putovanju u Južnu Ameriku, anegdotama i dogodovštinama s tog puta, ali isto tako i o mom djetinjstvu, odrastanju, filozofskim raspravama u glavi te dvojbama i sumnjama.

Osim što putuješ, sviraš i u bendu, reci nam nešto o tome.

Goran: Bend se zove “Fenix” i postojimo već jako dugo (čak i ne znam koliko točno godina postojimo). Ja sam gitarist i muški vokal u bendu, a na gažama sviramo sve od rocka, preko funkyja, do popa i soula, ali isto tako sviramo i po svadbama što je i pravi odgovor na pitanje odakle meni novac za putovanja. Nastupamo tamo gdje nas angažiraju. 🙂

Kako pronalaziš vrijeme za sve to?

Goran: Svatko tko me poznaje jako dobro zna da s vremenom ne baratam baš najbolje, ono mi uvijek negdje nestane i ponekad mislim da je moj um indijski jer niti tamo vrijeme nije bitan životni faktor, tako da se i ja čudim kako sve uspijem stići. Eto, izgleda da se oboje pitamo isto pitanje.

Koje je slijedeće putovanje?

Goran: U planu je Indonezija, Filipini, Papua Nova Gvineja … ali sve dok ne dođem tamo, sa sigurnošću ne mogu znati da je baš to moje sljedeće putovanje.

Gdje se vidiš za 5 do 10 godina?

Goran: Na drugome svijetu…ako se na ovome ne bude imalo više ništa za vidjeti i uraditi 😉