Goran Blažević je 29-godišnjak iz Istre koji je prije nekoliko tjedana krenuo u veliku avanturu, odlučio je pješačiti do Rima. Gorana smo uspjeli kontaktirati i zamoliti ga da nam odgovori na par pitanja o svom putovanju pa u nastavku pročitajte tko je Goran, zašto baš Rim, kako se liječe žuljevi… Goranovu avanturu možete pratiti na Facebook stranicama Do Rima bez žurbe ili putem Radia 101 gdje će se Goran redovito javljati.

Tko je Goran?

Goran: Živim na sjeveru Istre u jednom malom selu po imenu Barboj, udaljenom 6 kilometara od Umaga. Imam 29 godina i već nekoliko godina radim sezonski u jednom kampu u sklopu obližnjeg turističkog naselja. Nemam neki poseban hobi… Volim putovati, planinariti, boraviti po šumama, čitati, družiti se s prijateljima…

Kako si se odlučio za pješačenje do Rima? Zašto baš Rim? Zašto sam?

Goran:Ideja da pješačim do Rima pala mi je na pamet tijekom prošlogodišnjeg desetodnevnog pješačenja po Istri. Do tada sam imao u planu do Rima ići biciklom, a potom pješice prema Jeruzalemu. Međutim, kako sam se jedva dovukao do Učke, shvatio sam koliko je Jeruzalem zapravo daleko. Tada sam odlučio realnije postaviti svoje ciljeve i krenuti pješice do Rima.

Rim je u prošlosti bio jedan od najutjecajnih gradova na svijetu, možda čak i sam centar svijeta neko određeno vrijeme. Nekoć davno, ljudi su pješačili prema Rimu, a kasnije i hodočastili do njega, budući da po katoličanstvu spada u tri najbitnija hodočašća, uz Jeruzalem i Santiago de Compostela u Španjolskoj. Činjenica da hodam prema gradu prema kojem su u prošlosti hodali toliki ljudi inspirira me i stvara u meni osjećaj da vraćam u život nešto staro i zaboravljeno. Osim toga, upravo hodanjem prema tamo dobivam priliku posjećivati crkve i spavati u njima što znatno smanjuje moju potrošnju na ovom putu. No, sve je to upitno i neizvjesno zato što nikad ne znam hoću li biti primljen ili odbijen. U svakom slučaju, smatram da ovaj put predstavlja jednu lijepu kombinaciju kulture, toliko izražajne i važne u Italiji, i duhovnog koje se otvara činom hodanja, polaganog kretanja i napredovanja prema cilju.

Idem sam jer još uvijek nisam pronašao partnera za pješačenje, onog koji bi mogao pratiti moj tempo. Višetjedno je hodanje jako naporno, a suputnici moraju biti itekako povezani i dobro se poznavati, moraju se poštovati međusobno kako bi mogli izdržati skupa. Zapravo, vjerujem da, kako bi dvoje ili troje ljudi uspjeli u ovakvom poduhvatu, moraju znati služiti jedan drugom i međusobno si pomagati u svakoj situaciji. Hodanje je na neki način žrtvovanje samoga sebe, a kad moraš žrtvovati sebe teško je još žrtvovati se i za druge.

Kako su tvoji najbliži reagirali na tvoju ideju?

Goran: Sigurno da mojim roditeljima nije drago da kao skitnica lutam po Italiji i na taj se način izlažem opasnosti! No, izgleda da su s godinama prihvatili moj pustolovni stil života tako da su u tišini pratili moje pripreme za put kao i sam odlazak.

Kako si se pripremao za ovaj pothvat?

Goran: Fizičke pripreme započeo sam u travnju ove godine. Redovito sam odlazio u teretanu, trčao, vozio biciklu i planinario.

Kada si krenuo i gdje se trenutačno nalaziš?

Goran: Na put sam krenuo 28. rujna. Do sada sam prošao preko 400km i ovih dana stižem u Toskanu. U Rim bi trebao stići kroz dvadesetak dana, ako će sve ići po planu, a o povratku još ne razmišljam.

Kakav je plan rute?

Goran: Ruta je podijeljena u nekoliko faza. Nakon Slovenije, slijedila je  dionica Trst – Venezia, potom preko dva otoka, Lido i Pellestrina, do gradića Chioggia. Otud kreće najopasniji dio puta po veoma prometnoj cesti koja vodi do grada Ravenna. Nakon toga idem prema gradu Forli odakle započinje hodočasnički put Camino di Assisi koji prolazi kroz šume dviju pokrajina, Toscana i Umbria, i dug je 300 kilometara. Jednom kad stignem do Assisija preostaje mi još 200 kilometara do Rima.

Gdje spavaš, što jedeš?

Goran: Hranu uglavnom spremam sam na kraju dana. Tijekom dana hranu kupujem u dućanima po putu, no ponekad me i domaćini koji me ugoste pozovu na večeru. Dosad sam svaku večer spavao u prostorijama lokalnih župa kroz koje prolazim. Po šumskim dijelovima vjerojatno ću često spavati u šatoru ili prenoćištima koja se tamo nude.

Kakve ljude si do sada sretao? Je li bilo neugodnosti, loših iskustava?

Goran: Dosad sam susreo jako dobre ljude i nisam imao nikakvih loših iskustava. Često me ljudi koje upoznam počaste kavom, a bilo je i onih koji su me pozivali u svoje domove na doručak i druženje.

Kakva je trenutna situacija sa žuljevima?

Goran: Situacija sa žuljevima se, srećom, popravlja. Prvih nekoliko dana izlazio je po jedan dnevno! Sada malo više pazim, ali još uvijek se mučim sa starim ranama. Otkrio sam da svježi krumpir, ako ga navečer stavite na žuljeve, uistinu pomaže, stoga sam to prakticirao svaki dan.

Što si od stvari ponio sa sobom? Koliko je težak ruksak?

Goran: Ruksak mi je težak otprilike 13, 14 kilograma. Polako se navikavam na njega, premda mislim da ću se ipak riješiti nekih stvari. Maslinovo ulje koje uvijek nosim sa sobom na put već sam poklonio jednoj dobroj zajednici koja me ugostila. Kako sam ponio zimsku jaknu i hlače, a primjećujem da se krećem brže od očekivanog, imam ih u planu poslati doma ovih dana. U ruksaku se nalazi sve duplo: dva para čarapa, dvije majice… Potom jakna, odjeća za spavanje, vreća za spavanje, kuhalo, lonac, pribor za higijenu, kabanica, fotoaparat i još par sitnica…

Kako se financiraš?

Goran: Kao i svako putovanje do sada, i ovo financiram sam. Ponosan sam na činjenicu da sve pripreme i čitav put plaćam isključivo vlastitim sredstvima. Iskreno govoreći, osjećao bih se licemjerno u ovoj krizi tražiti sponzorski novac od firmi koje su svoje radnike primorani slati doma da bih se ja besplatno šetao po Italiji. Međutim, moram spomenuti da me je jedna osoba iznenadila malom donacijom koju ću potrošiti jedino u slučaju krajnje nužde.

Planinar si, što si do sada prošao?

Goran: Planinarim od svoje dvadesete godine. Dosad sam prošao sve hrvatske planine osim Papuka i Biokova. Nakon Rima, planiram se u potpunosti posvetiti planinama jer mi je već dosta bučnih cesta i zvukova motora. U planini se osjećam potpuno i sretno…

Reci nam nešto o biciklističkoj avanturi do Dubrovnika?

Goran: Put biciklom od Umaga do Dubrovnika bio je dugogodišnji san mojih jako dobrih prijatelja Borisa Blaževića i Daniela Vežnavera. Meni je pripala čast da budem pozvan na taj put s njima. Čitavo je putovanje trajalo deset dana, od čega nam je do Dubrovnika trebalo osam. Meni je to bilo drugo veliko putovanje biciklom budući da sam prvo odradio s 19 godina kad sam vozio od Zagreba do Umaga. Putovanje do Dubrovnika, osim što je bilo u dobrom društvu, pamtim i po tome što je tada nastala ideja za udrugu Piano tj. udrugu koja bi promovirala sporo kretanje kao stil života.

Što je udruga Piano?

Goran: Cilj udruge je popularizirati putovanja pješice i biciklom. Vjerujem da imamo dosta prostora za djelovanje jer, osim što bismo promovirali sporo kretanje kod nas i to putem predavanja, izložbi i sl., tijekom naših putovanja izvan domovine promovirali bismo Istru odnosno Hrvatsku kao izuzetno biciklističko i hodačko odredište.