Sredinom lipnja 2017. godine uputila sam se u vlastitoj organizaciji na solo putešestvije Izraelom. Pred početak putovanja, na nagovor kolege putnika, promijenila sam izvorni plan putovanja, i odlučila sam da ću uz Izrael, posjetiti i jordansku Petru – jedno od sedam svjetskih čuda.
Istražujući avionske letove, shvatila sam da najjeftinije do Tel Aviva stižem iz Venecije, ukalkuliravši i trošak prijevoza iz Zagreba do i od Venecije. GoOptijem stižem do zračne luke Marco Polo u Veneciji, odakle letim do Rima, a iz Rima do Tel Aviva. Tu istu rutu, samo u vice versa smjeru ću proći na dan povrataka.
Planirajući put, odlučila sam da će mi Tel Aviv i Jeruzalem biti polazišne točke iz kojih ću ići u posjete drugim gradovima Izraela, i napose u posjet Petri.
Najkraći, ali po mom sudu točan opis Izraela odnosno tri najveća grada glasi “Jeruzalem moli, Tel Aviv se zabavlja, a Haifa radi“.
Izrael, u prijevodu Onaj tko se hrvao s bogom ili božji kraljević, bliskoistočna je zemlja, smještena uz istočni rub Sredozemnog mora. Ime države potječe od Jakova, kasnije prozvanog Izrael, od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena. Izrael je parlamentarna demokratska država te jedina židovska država na svijetu. Bit židovske vjere sastoji u tako zvanoj molitvi Š’ma, koju svaki Židov često moli, a počinje: Čuj Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini… Odgoj djece se u židovstvu smatra svetom zadaćom. Dječaci se obrezuju osmog dana od rođenja, a u trinaestoj godini postaju sinovi Zakona tako zvani Bar Micva, a djevojčice postaju kćeri Zakona u dvanaestoj godini.
Muškarci u skladu s tradicijom, nose kipu (kapu) na glavi, čitavo vrijeme kao simbol svoje svjesnosti i pokoravanja, a u obredne svrhe ogrnu preko sebe molitveni ogrtač talit, a oni ortokdosni pri jutarnjoj molitvi za radnih dana na čelo i na lijevu mišicu ruke pričvršćuju tefilin – kockastu kutijicu od crne kože u kojoj su zapisi iz biblijskih knjiga Izlazak. Jedan od mojih suputnika u avionu, prilikom povratka iz Izraela ogrnut će talit i pričvrsti si teflin za ruku, to će me zainteresirati, pa ću naknadno to istražiti po dolasku doma i o tome pisati sad. Židovska sveta knjiga je Tora koja označava prvih pet knjiga Starog zavjeta, a to su: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon.
Izrael se proteže na 20.770 km2, dakle prostorno je otprilike tri puta manji od Hrvatske, a ima skoro duplo više stanovnika nego Hrvatska odnosno 8,3 milijuna.
Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu. Od tada pa sve do danas traju nesuglasice između Izraela i Palestine. Oko 66 % površine Izraela otpada na pustinju Negev, površinskih vodenih tokova osim rijeke Jordana gotovo i nema. No kroz učinkovit sustav navodnjavana razvijena je i poljoprivredna proizvodnja.
Izraelska valuta je novi šekel, a dijeli se na 100 agora (zanimljivo novac se tiska u Južnoj Koreji). Informativan orijentacijski tečaj glasi 1 euro = cca 4,26 šekela (npr. cijena vode 1,5 l je 8 šekela). Vremenska zona u Izraelu je +1 sat u odnosu na RH.
Jedna od brojnih zanimljivosti koje se vežu za Izrael je ulazak u zemlju, odnosno izlazak iz zemlje. Procedure prilikom ulaska u zemlju nisu rigorozne, ali prilikom izlaska jesu. Posebno je to iskustvo, koje se ne zaboravlja. U zemlju ulazim, samo uz odgovor na pitanje graničara; s kojeg sam leta stigla? – odgovorim AlItalia iz Rima i evo me odmah na izraelskom tlu. Za ulazak u zemlju potrebna je važeća putovnica koja vrijedi još najmanje 6 mjeseci od dana ulaska u zemlju, uz napomenu da viza za građane Hrvatske nije potrebna. Odnedavno strancima Izraelci ne udaraju pečate u putovnice, već se dobije tako zvana granična propusnica koja odobrava tromjesečni turistički boravak u zemlji. Naime, ako u putovnici imate izraelski pečat – onda ne možete ući u neku od ovih zemalja poput: Alžira, Bangladeša, Bruneja, Irana, Iraka, Kuvajta, Libanona, Libije, Malezije, Omana, Pakistana, Saudijske Arabije, Sudana, Sirije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jemena. Isto tako, u Iran na primjer nije moguće ući s putovnicom koja osim što ima izraelski pečat ima bilo koji dokaz posjete Izraelu (npr. izlazni jordanski žig graničnog prijelaza s Izraelom – ja imam taj dokaz pa do izrade nove putovnice ne idem u Iran).
Na izlazu iz zemlje prolazim stroge sigurnosne provjere, uostalom kao i svi putnici koji napuštaju Izrael. Stoga je važno ukalkulirati u dolazak na aerodrom i višesatne sigurnosne kontrole da se ne zakasni na let.
Aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu nosi laskavu titulu najsigurnije zračne luke na svijetu. Kažu da službenici na aerodromu Ben Gurion ne traže bombe i noževe već tragaju za lošim namjerama. Prilikom sigurnosnih procedura službenici vas gledaju u oči i postavljaju pitanja koja su psiholozi sastavili i to kako bi izazvali reakciju kod terorista. Kažu da se teroristi u pravilu ne boje smrti, ali se boje biti uhvaćeni. Prilikom sigurnosne provjere i ispitivanja redovno se ističe da „ je sve podređeno našoj sigurnosti”.
U Tel Aviv slijećem u večernjim satima, uzimam taksi do lokacije smještaja. Smještena sam u centru novog djela grada, a zbog nižih troškova putovanja, sad već tradicionalno biram hostel, odričući se svjesno komoditeta. Spavanje na vrhu dvometarskog kreveta, za uspon na kojeg je potrebna puna koncentracija i maksimalan anganžman snage, nije moj prvi izbor, ali nema tu puno filozofije i drame, ili putuješ daleko tako ili sjediš doma.
Dan nakon dolaska u Tel Avivu, nakratko ga napuštam, na proputovanju Izraelom. Idem u Haifu, treći po veličini grad u Izraelu. U Haifu stižem autobusom iz Tel Aviva, koji je autobusima odlično povezan sa ostatkom zemlje. Cijene autobusa relativno su povoljne, pa za dvadesetak šekela stižem do Haife. Do centra Haife, stižem lokalnim autobusom, budući je glavna autobusna stanica smještena van centra grada. Haifa se smjestila između Sredozemnog mora i brda Karmel. Poznati je lučki grad na mediteranskoj obali, nazivaju ga gradom radnika i industrije – a posjetom istom potvrđujem onu tezu iz kratkog opisa Izraela koji kaže Haifa radi. Okolica grada sjedište je tako zvane „teške industrije” odnosno rafinerije – prerade nafte i kemijske industrije. U gradu živi cca 280.000 stanovnika. U okolici grada je 17 kilometarska plaža. To je i multikulturalan grad, tu živi i najveća populacija kršćana u Izraelu. U gradu je i svjetsko sjedište Bahai vjere. Jedan od glavnih razloga posjeta Haifi je želja za posjetom visećim Vrtovima Baha’i koji su pod zaštitom Unesco-a. Stepenasto se spuštaju s brda Karmel, okružujući hram u kojem je smještena grobnica Bab-e – utemeljitelja Bahai religije, dužinom od jednog kilometra sa 19 terasa povezanih s 19 stepenica. Oduševljava me zatečeni prirodni sklad u vrtovima, baš svaka travka svih 450 zastupljenih biljaka, svaki kamenčić u vrtu je na svom mjestu. Tek kasnije ću pročitati da Bahajci vole uspoređivati ljude s cvijećem u vrtu gdje je vrtlar sam Bog. Stižem pred kraj radnog vremena hrama i vrtova, ali ipak uspijevam ući u hram proroka. U hram se ulazi bos i strogo je zabranjeno fotografiranje, poštujem to. S terasa Bahai vrtova puca odličan pogled na grad, fotografiram i polako se spuštam pješice prema gradu i luci. Šetam ulicama grada, upijam vizure grada, i nakon okrijepe vraćam se na autobusni kolodvor s kojeg se vraćam busom u Tel Aviv.
Sljedećeg dana boravka u Izraelu, zatiče me početak šabata, kako nisam bila sigurna kako to funkcionira u praksi, promijenila sam plan putovanja, pa sam umjesto boravka u Nazaretu, odlučila dva dana provesti u Tel Avivu. Za vrijeme Šabata, važno je naglasiti, ne vozi javni prijevoz i uglavnom ne rade prodavaonice, doduše sve ovisi u kojem djelu države se zateknete.
Šabat je blagdan Jahvinog saveza sa Židovima. Slavi se sedmi dan u tjednu, i predstavlja dan veselja i odmora. Šabat počinje u petak navečer, zalaskom sunca, i traje do subote uvečer, do pojave zvijezda – ovu preciznu definiciju pročitati ću tek kasnije. Proslava šabata uključuje aktivni i pasivni dio. Tako pasivni dio proslave obuhvaća različite zabrane poput zabrane putovanja, vožnje auta, gledanja televizije, kuhanja (dan ranije pripremi se jelo). Isto tako tijekom šabata kažu mi ne nosi se novac niti se o njemu razgovora. Vjeruje se da su zabrane priprema za aktivni dio šabata. Aktivni dio proslave šabata uključuje molitvu, odlazak u sinagogu, obiteljski ručak i večeru te zajedničku pjesmu.
Prvi od dva dana boravka u Tel Avivu provodim u Jaffi do koje stižem gradskim busom. Jaffa je danas sastavni dio Tel Aviva. Jedna je od najstarijih luka na svijetu. Jaffa nosi ime po jednom od Noinih sinova, Jaffetu, a u prijevodu s hebrejskog znači lijepa. U Jaffi su živjeli ljudi još prije 7.500 godina. Luka Jaffa je kroz povijest bila važna i bila je svojedobno glavni morski ulaz u Izrael. Ideja mi je da prošetam Jaffom u društvu tako zvanih free walk toura, no ubrzo odustajem o te ideje, ne da mi se slijediti ničiji tempo, iako sam svjesna da propuštam priču, pa šećem sama lukom. Posjećujem lokalnu tržnicu, u arhitekturi je vidljiv arapski utjecaj, spuštam se na obalu, gdje se u jednom u nizu lokalnih kafića osvježavam. Iz Jaffe puca jedan od ljepših pogleda na novi dio Tel Aviva nazivaju ga Miamom Bliskog istoka, a mene je pogled na staklene zgrade posjetio na pogled na Mahattan. Iz Jaffe, također, puca prekrasan pogled na početak 14 kilometarskih plaža u gradu.
Lokalnim busom vraćam se u hostel, riječ je tako zvanom party hostelu, živi se u skladu s motom 24/7, pa ne osjetim šabat u praksi. Tu postajem svjesna potvrde one devize/teze Tel Aviv se zabavlja.
Drugi dan šabata, odnosno subotu provodim u novom djelu Tel Aviva, smještena sam u centru pa mi je sve nadohvat ruke pješice. Javni prijevoz ne vozi, taksiji voze, radi i lokalna trgovina, kao i kafići. Tel Aviv je drugi po veličini grad u Izraelu, s 405.500 stanovnika, prema nekim podacima oko 60 posto ih je mlađe od 40 godina. Spomenula sam da ga nazivaju Miamom Bliskog istoka, prema Forbesu to je grad u kojem je jedna od najboljih zabava na svijetu. Tel Aviv je vrlo liberalan grad, zbog čega se nalazi na listi svjetskih ‘gay friendly’ gradova. Financijski je centar države – tu je smještena burza, a i grad je s najvećom koncentracijom startupova na svijetu, emerging tech city, tako mu tepaju strani mediji.
Tel Aviv je mladi grad, osnovan je početkom 20. stoljeća, konkretno 1909. godine. Zanimljiva je priča o osnutku grada, koja kaže da se 66 europskih Židova sastalo na plaži u okolici Jaffe da bi podijelili kupljeno zemljište. Podjela zemljišta je napravljena pomoću bijelih i sivih školjki na kojima su bila ispisana obiteljska imena i broj zemljišta. Izvlačenjem školjki s obiteljskim imenima i brojem zemljišta, izvršena je preraspodjela zemljišta. Bio je to prvi židovski grad i vrlo brzo po svom osnutku privukao je veliki broj novih stanovnika. Bulevar Rothschild, nazvan po francuskom filantropu je najljepša ulica u gradu, tu je smještena i Zgrada nezavisnosti u kojoj je proglašena država Izrael. Nakon šetnje gradom, dan provodim na pjeskovitoj plaži, kupam se i upijam vitamin D, na plaži je žiža. Plaže Tel Aviva podsjećaju me na plažu Santa Monica u Los Angelesu. Posjećujem i Bijeli grad Tel Aviva, riječ je o skupu od više od 4.000 modernih građevina, izgrađenih u tako zvanom Bauhaus stilu u periodu između 1930-ih do 1950-ih, a njihovi autori bilu su arhitekti koji su prebjegli od nacističkih progona u Europi, ali i njihovi učenici. Riječ je o građevinama izgrađenim u funkcionalističkom stilu, od armiranog betona, imaju između tri i pet katova – i danas su pod zaštitom UNESCO-a. Vraćam se u hostel, tamo je zabava zagarantirana u svako doba dana i noći.
Plan puta, u međuvremenu sam promijenila, spomenula sam da je iz plana tijekom putovanja ispao posjet Nazaretu, ali je zato u plan upao, doduše još u Zagrebu, posjet Jordanu odnosno Petri.
Bubu u uho da posjetim Jordan, ubacio mi, je kolega putnik za jedne slučajne kave u Zagrebu sa zajedničkom prijateljicom. On tada boravi u Zagrebu, jer putuje u Južnu Ameriku, a ja mu otkrivam da se sredinom lipnja spremam u Izrael, savjetuje mi da se uputim i obližnji Jordan, kad sam već u tom dijelu svijeta. Buba u uhu o mogućnosti posjeta Jordanu, posebno Petri za vrijeme boravka u Izraelu rasla je iz dana u dan u mojoj glavi, a kosa je postajala sve kovrčavija i kovrčavija. Naposljetku, da spriječim nastanak prirodnih dredloksica i trajnog zapetljaja kose sam odlučila ispitati mogućnosti odlaska u Petru iz Izraela, jer promjena avionske karte zbog cijene koštanja, nije bila moguća. Baš kao u onoj tko traži, taj nađe, tako sam i ja pronašla mogućnost jednodnevnog izleta u Petru. Početna informacija o cijenama izleta u Petru me obeshrabrila, priznajem, lomila sam se danima, i onda jedan dan ipak prelomila i rezervirala izlet. Shvatila sam da se prilike ne propuštaju ma koliko skupe bile.
Otkrit ću vam, odmah nije mi žao, niti jednog jedinog dolara, a bio je to izlet skup kao svetog Petra kajgana, jer kako je to napisao Lorens od Arabije u svojih Sedam stupova mudrosti „Petra je najdivnije mjesto na svijetu.” Mislio je, da bi svaki opis mjesta izblijedio pred vlastitim doživljajem u susretu s Petrom“.
Nastavak putopisa o posjetu Petri, kao i o ostatku mog boravka u Izraelu čitajte uskoro…
A ako se slučajno pitate “Zašto putovati?” jedan od boljih odgovora daje Nives Opačić, u svojoj knjizi Pod velikim medvjedom; “Putovanja su bila ona tako potrebna izlaženja i iz sebe i iz svijeta koji me okruživao, onaj svjesni kratak privid života koji nam pomaže da se – možda bolji, bodriji i bliži sebi – vratimo svakodnevnici.”
A o mojim doživljajima boravka u Betlehemu čitajte u prvom djelu putopisa o Izraelu pod nazivom Betlehem, priča o gradu u kojem se blagdan Božića slavi tri puta na linku u nastavku (http://putoholicari.net.hr/betlehem-prica-o-gradu-u-kojem-se-blagdan-bozica-slavi-tri-puta-55934/)
Ivona Bačelić Grgić
P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Putešestvije by Ivona pratiti me možete i na blogu Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/
