Ovogodišnje Porcijunkulovo najveće je i najduže do sad, a očekuje se da će ga obići otprilike 300 tisuća posjetitelja. Nakon nekoliko dana šetnje gradom i uživanja u programu, odlučili smo istražiti gastronomske užitke koji nam se nude na gotovo svakom koraku.

Naše gastronomsko istraživanje započelo je pod šatorom, točnije, objektu naziva Kajkuš, kuda su nas namamili komadi mesa uredno posloženi oko tanjura za kotlovinu. Kobasice, kotleti, pljeskavice i sva ostala čuda od mesa bili su upravo ono što tražimo. Kako smo sa sobom u društvu imali vegetarijanku, ona se odlučila za drugu varijantu jer pod šatorom nije bilo gotovo ničega za nju, pa je uzela popularni langoš odmah pored šatora. Kao dodatak uzela je ketchup (zašto ne vrhnje sa češnjakom?!).

– I? Je li natopljen uljem i mastan, kako to obično biva – bilo je moje prvo pitanje.

– Začudo, nije uopće. Očekivala sam da bude, ali ostala sam ugodno iznenađena – odgovorila je na zaprepaštenje svih prisutnih za stolom.

Razgovor o langošu samo nam je pojačao apetit, pa smo prionuli proučavanju ponude jela. Moramo priznati da smo bili sretni što smo Hrvati, jer da smo stranci i čitamo stranu cjenika na engleskom, zaista ne znamo što bismo dobili. Primjerice, njihov engleski prijevod za odojak glasi “suckers”. Ne moramo biti poligloti da si prevedemo to na hrvatski, a ne možemo se sjetiti niti jedne varijacije značenja koje bi govorilo odojak.

Igramo na sigurno i naručujemo hamburger sa svim dodacima i hot kobasu. Nismo tražili nikakve fine restorane i fast foodove (kojih ima stvarno dobrih u krugu od 500 metara), već smo više bili zainteresirani za street food, a to smo i dobili, po pristojnoj cijeni. Hrana je izgledom izgledala kao iz nekih prošlih vremena na gradskim bazenima i sličnim objektima, a svoj manjak oku ugodnog nadoknadila je odličnim okusom i veličinom porcije. Topla preporuka za brz i fin obrok.

Zaključujemo kako je došlo vrijeme za desert pa punih trbuha krećemo u potragu za nečim slatkim. Srećom, samo nekoliko koraka niže niz ulicu, s obje strane šetnjice nude se doughnuti, fritule, slatki i kiseli bomboni, palačinke te sve ostalo što nije zdravo za naše zube. Kratkom analizom odlučujemo posegnuti za fritulama s čokoladnim preljevom. U slučaju fritula, slobodno se može iskoristiti poznata dosjetka za pizzu: “Pizza je poput seksa. I kad je loša, i dalje je dobra” jer iako su fritule bile malo suhe, nismo im mogli to zamjeriti.

Ipak, nismo stali na tome, jer kako je vrijeme odmicalo, a mirisi nas mamili i dalje, odlučili smo još malo istražiti što se nudi u blizini. Nedaleko od robne kuće Centar smjestio se Pempi, objekt koji osim hot doga i kobasica nudi i sendvič s mesom mangulice, mađarske vrste svinje, poznatije kao “svinja bez kolesterola”. Avanturistički nastrojeni, odlučujemo kušati njihov sendvič s meksičkim sosom. Izgled je odličan, mirisi još bolji, a i okus je odličan, iako na trenutke previše ljut za one koji nisu naviknuti na ljuću hranu.

– Dobar je sendvič, ali na trenutke mi je toliko ljuto da gotovo ne osjećam niti jedan okus – bio je komentar kolege do mene.

Nekima od nas je bilo toliko ljuto da su odlučili usta osvježiti hamburgerom iz Ajnc A, fast fooda odmah do. Kažu da je hamburger bio odličan, a mi ćemo im vjerovati na riječ.

Odlučili smo tu završiti svoju gastronomsku šetnju Porcijunkulovim, ali nismo mogli zaključiti priču bez da probamo originalnu Međimursku gibanicu. Istina, pošteno smo se namučili i oznojili dok ju nismo našli na jednom od štandova, ali isplatilo se potruditi.

– Nikad prije nisam jeo gibanicu, ali stvarno mi se sviđa. Okusom podsjeća na nekoliko različitih vrsta kolača, od makovnjače do pite s jabukama –  uzbuđeno sam komentirao.

Nakon kušanja hrane, odlučili smo se nagraditi s malo vina u zgradi Scheier, gdje se smjestila Međimurska vinska hiža, a u kojoj se svakodnevno održavaju prezentacije i degustacije međimurskih vina. Uzeli smo butelju žutog muškata vinarije Štampar, a svaku od čaša napunili ostalim vinima različitih proizvođača. U jednoj pinot Vina Horvat, u drugoj traminac vinarije Hažić. Nećemo ulaziti koje je i zašto bolje jer nismo vrsni poznavatelji vina, ali reći ćemo samo da su sva bila odlična. Mišljenja smo da koje god vino uzeli u Međimurskoj vinskoj hiži, ne možete pogriješiti. Ipak je riječ o ponajboljim vinarijama na našem području.

– Vino smo popili, a sad bi valjalo prijeći na pivo – bile su riječi koje su naš put usmjerile prema atriju dvorca Zrinski, gdje se održava Porcijunkulovo Craft Beer Garden.

Kupujemo kupone i razgledavamo ponudu pivovara, a moj pogled najviše privlači natpis “Najjače pivo u Čakovcu – 8,0%”. Kratki razgovor s dečkom iza točionika odaje mi da je riječ inače o belgijskom pivu naziva Delirium Tremens.

– Ajde, natoči nam jednu da još i to probamo – javio se pivski gurman u meni.

Pola sata kasnije, čaše su prazne, a mi zaključujemo da naši organizmi počinju odbijati svaku preostalu vrstu hrane i pića te da je vrijeme za odlazak kući. Sutra je novi dan, čeka nas još puno hrane koju moramo isprobati.