“Frane Medini nas je već svojom pričom vodio u London, a ovaj put idemo u Pariz. Kaže Frane, kratko, ali slatko putovanje, jer Pariz je uvijek dobra ideja – pa krenimo!”

Početak je kolovoza. Dva su sata ujutro. Budim se prije budilice. Ne sjećam se kad sam se prošli put tako rano probudio, tj. tu noć nisam niti spavao. Stvari su spremne za polazak i još samo čekam B. da možemo napokon krenuti na dugo iščekivani put u Pariz. Nacrtali smo se u zračnoj luci točno u 4:45, kad nas je dočekala kobasica od reda ljudi. Da stvar bude gora, službenici koji rade na šalteru za prijavu putnika su kasnili pola sata. No dobro, obavili smo i to. Na silu jedem sendvič, jer nikad ne znaš kad ćeš idući puta jesti. Let do Zagreba je trajao kratko, a tamo smo se našli sa ostatkom ekipe koja je putovala s nama. Nastavljamo za Pariz. Pošto sam sjedio u predzadnjem redu do prolaza, nisam mogao uživati u pogledu i dobio sam vegetarijanski sendvič, jer se onaj sa puretinom razgrabio dok je stjuardesa došla do kraja zrakoplova. Nakon sat i pol leta slijećemo u zračnu luku Charles de Gaulle, te nas osoblje Croatia Airlinesa srdačno pozdravlja i želi dobrodošlicu u Pariz.

Napokon! Uslijedile su uobičajene procedure, te bez većeg čekanja ukrcavamo se u bus skupa sa pratiteljicom putovanja i krećemo prema centru grada. Dočekala nas je vrućina i kolone automobila. Panoramski razgled je uključivao sve najbitnije znamenitosti, počevši od katedrale Notre-Dame, koja se nalazi na otoku Ille de la Cite, pa sve do Trocadera. Putem smo zastali u Luksemburškim vrtovima, koje je omiljeno mjesto za izležavanje na travi, u sjeni visokih stabala, te za igranje šaha. Opet ulazimo u bus. Sljedeće odredište – Trocadero, meni osobno najljepše mjesto u Parizu. Kako se približavamo, u daljini se vidi vrh Eiffeilovog tornja. Srce mi je počelo jače kucati. To je to-tu smo! Vadim fotoaparat i fotografiram toranj iz svih mogućih kutova, jer ipak treba se pohvaliti sa slikama kad se vratiš kući.

Iscrpljeni od puta, polazimo prema hotelu smještenom u poslovnoj četvrti La Defense. Uz kratki odmor i ručak u obližnjoj robnoj kući, smišljamo gdje ćemo popodne. Srećom, stanica metro je odmah do hotela i vodi ravno do četvrti Les Halles i Marais (židovska četvrt). Kratku šetnju oko ekstravagantne građevine sa cijevima, Pompidou Centra, muzeja suvremene umjetnosti, pa sve do gradske vjećnice i opet do Notre-Dama, preko rijeke Seine, sve do Latinske četvrti, prekidali smo posjetama mnogobrojnim suvenirnicama, kafićima i restoranima. Dan je bio dug, te smo iskoristili večer za krstarenje rijekom. Gradske znamenitosti obasjane reflektorima su poseban doživljaj.

Iduće jutro smo se popeli do četvrti Montmartre, kojom dominira prekrasna bijela crkva Sacre-Coeur, a na obližnjem trgu Place du Tertre se skupljaju umjetnici, koji među ostalim nude usluge slikanja vaših portreta. U trgovinama sa delicijama svakako kupite originalne kolačiće makrone u raznim bojama, te absinth, piće boema. Ukrcajte se na vlakić, kao što smo mi učinili, te se provozajte oko cijelog Montmartre-a, do poznatog kabarea Moulin Rouge-a. Cijena za kabaret je oko 100 € po osobi, što je za naše prilike mnogo. Spustili smo se do obližnje metro stanice i kupili karnet (10 karata za oko 13 €) i odvezli se do Rue de Rivoli. Ulica je prepuna raznih dućana sa odjećom, sa, moglo bi se reći, pristupačnim cijenama. Kad smo već tu, šteta bi bila ne otići do Pantheona i svjetski poznatog sveučilišta Sorbone. Večer provodimo u laganoj šetnji po Champs-Elysees-u, simbolu velegrada, sa brojnim luksuznim buticima i restoranima. Zaustavljamo se kod Slavoluka pobjede, koji je podignut u čast borcima za francusku, oko kojeg proizlazi 12 avenija.

Dan treći – moglo bi se reći i najintenzivniji. Bila je prva nedjelja u mjesecu, što znači besplatan ulaz u muzeje. Htjeli smo iskušati sreću sa Louvre-om. Dočekao nas je 500 metarski red, te obeshrabreni prelazimo preko mosta do Orsay-a. Odlučili smo čekati u redu, pa što bude. 20 minuta je trajalo čekanje, a na ulazu sigurnosni pregled i zabrana fotografiranja. Iz željezničkog kolodvora je prenamijenjen u muzej, te se u njemu čuvaju remek-djela impresionizma i postimpresionizma. Pola sata je bilo dovoljno za brzinski obilazak, a najupečatljivija slika mi je ona Whistlerove majke, koju Mr. Bean u filmu Potpune katastrofe, unakazi. B. je silno željela otići na grob Jima Morrisona, pa mi nije bilo druge nego na metro pa do groblja Pere Lachaise. Znao sam koliko joj to znači, te sam uredno dokumentirao fotoaparatom svaki detalj posjeta. Na tom groblju su još pokopani Oscar Wilde i Edith Piaf, poznata pod nadimkom „francuski slavuj“. Kratki ručak u šarmantnom bistrou i nastavljamo prema trgu Concorde, najvećem u Parizu, kojim dominira obelisk. Prelazimo most Alexandra III., da bismo došli do Kompleksa Invalidi u kojem se nalazi Napoloeonova grobnica, te vojni muzej. Sunce je upeklo, a trebali bi krenuti do Eiffelovog tornja. B. zaključuje da je najbolje otići do trga Bastille, poslikati ga i vratiti se do tornja kad prođe žega. To smo i učinili. Otišli smo na istok grada, da bi se vratili opet na zapad. Dočekao nas je, pogađate, red ispred ulaza na toranj. Stajali smo u redu oko sat vremena za kupiti karte, a kad smo se dokopali druge etaže uz pomoć lifta, odlučili smo da je šteta ne otići do vrha. Da, ali treba opet kupiti posebne karte za vrh. Opet smo čekali i to pola sata za kupiti nove karte i kad smo se uspeli na sam vrh, pogled je bio očaravajući. Umorni i znojni, jedva smo čekali doći do hotela i odmoriti noge. Taj dan smo službeno doktorirali na temu „Pariški metro“.

Dan četvrti. Pa nismo vidjeli Mona Lisu! Imamo taman vremena do aviona da pokušamo ući u Louvre. Građani EU, mlađi od 26, imaju besplatan ulaz u Louvre, dok redovna cijena karte iznosi 11 €. Brzo smo prošli red, sigurnosnu provjeru i pratili putokaze koji vode do najslavnije slike na planetu. U Denon krilu muzeja, čulo se škljocanje stotina fotoaparata. Sigurno smo blizu. U velikoj prostoriji, iza neprobojnog stakla i sa nekoliko stražara sa svake strane, stajao je taj zagonetni smiješak. Cijeli muzej je nemoguće proći u jednom danu, a kamoli u nekoliko sati, koliko smo imali na raspolaganju. Zato smo izabrali samo obići još egipatske artefakte. Još samo brzinska kupnja suvenira i ručak i zadovoljni se možemo vratiti kući. Otišli smo u trgovački centar jednu stanicu udaljen od hotela, no kad smo ručali nismo znali naći izlaz za metro i nestalo nam je karata, a grupa nas čeka kod hotela, jer je vrijeme za polazak. U blagoj panici trčimo u krug tražeći aparat za karte, te u zadnji tren uz pomoć ljubazne gospođe, koja na svu sreću govori engleski, uspijevamo naći izlaz. Na letu do Zagreba se baš i nismo najeli uz poslužene štapiće i kolačić, ali nema veze, krekeri u torbi su spremni. Kao na pikniku. Pozdravljam se sa B., koja nakon slijetanja ide za Osijek, dok ja nastavljam let za Split. Dočekuje me obitelj, a ja od umora ne znam više ni gdje sam bio taj dan. Bilo je kratko putovanje, ali slatko. Zato je Pariz uvijek dobra ideja!

Frane Medini