Putovali smo velikim europskim gradovima: London, Pariz, Beč, a sada ćemo zakoračiti na sam rub Azije. Frane Medini vodi nas u grad na dva kontinenta, idemo u Istanbul.

Grad na 2 kontinenta, zvan Carigrad, Konstantinopol ili Istanbul, poveznica Istoka i Zapada. Oduševljava svojom kulturno-povijesnom baštinom, ljubaznim domaćinima, te šušurom, zbog kojeg se s pravom još naziva i Drugi Rim.

Da ne bude svako putovanje standardno zanimljivo, ovo je imalo malo stresniju uvertiru. Srećom, putovanje se realiziralo, no i nije moralo. Naime, prilikom rezervacije avionske karte, smještaja i ostalog bio sam uvjeren da mogu dobiti tursku vizu, s obzirom da mi putovnica istječe tek za 6 mjeseci. Dva tjedna prije polaska otvaram web stranicu za izradu online vize i upisujem podatke. Putovnica mora vrijediti do 14.2., a meni istječe 12.2. Viza ne može biti odobrena! Petak je navečer i već izbezumljen zovem policijsku postaju radi izrade hitne putovnice. Javi se dotični gospodin koji nema pojma o čemu pričam i veli mi što nisam prije mislio o tome. Poklopio sam slušalicu i suzdržao se od prostačkog rječnika na koji sam se navikao upravo zbog ovakvih osoba. Zovem Veleposlanstvo Turske, iako je 9 navečer. Zaštitar na lošem engleskom objašnjava: „No work today, call Monday:“ Ne preostaje mi ništa drugo nego sjesti na avion za Zagreb i napraviti putovnicu po hitnom postupku, nakon vikenda. Tako je i bilo. Rano ujutro sam predao zahtjev i popodne me dočekala friška putovnica, sa fotografijom na kojoj izgledam kao na putu za Remetinec.

Viza je odobrena, stvari spremljene, noć je neprospavana i to znači samo jedno-put prema Resniku u 4 ujutro. Prvi jutarnji let Croatia Airlinesa za Zagreb je dupkom pun. Oči mi se ne sklapaju (za sada). B. me čeka na Plesu i dogovaramo se oko detalja razgledavanja Istanbula, dok čekamo polazak. Nakon ukrcaja na let Turkish Airlinesa, koji je kasnio oko 45 min, u avionu sam skoro zaspao iako je tek podne, ali me je zato ručak otrijeznio. Put traje oko 2 sata. Prva izjava pri izlasku iz aviona u zračnoj luci Atatürk – „Bit će pakleno!“. Obično me zbog egzotičnog izgleda, prilikom ulaska u zapadnoeuropske zemlje „skeniraju“ par puta, dok sam ovdje prošao kao „domaći“, bez pogleda na vizu i udarenim pečatom u putovnicu. B. je ostala duže na promatranju i skeniranju vize. Ipak su ovdje plavuše egzotične.

Iz klimatiziranog terminala izlazimo na ljetnu vrućinu i sparinu. Pošto je petak popodne, veća je gužva na cesti, iako je uvijek ima, te se vozimo do hotela oko sat vremena. Na dobroj je lokaciji, u četvrti Bazara, iz koje je praktički moguće obići sve znamenitosti pješke. „Nema sad spavanja, diži se!“– povikne B. Ponovno se suočavamo sa sparinom i u obližnjoj mjenjačnici mijenjamo € u turske lire. U blizini je metro stanica, koja vodi do Taksima. Za korištenje metroa i tramvaja, potrebno  je na automatu kupiti žetone ili nabaviti Istanbulkart. Javni prijevoz je moderan i pouzdan. Trg Taksim me se nije posebno dojmio, ali zato atmosfera itekako je. Ako je na aerodromu bio kaos, onda je ulica koja vodi od Taksima do juga četvrti Beyoğlu, Istiklal Caddesi, ultra kaos. Pri tom ne mislim na negativno, nego na toliku masu različitih ljudi sa svih strana (u gradu ima više od 15 milijuna stanovnika), ekskluzivnih dućana, restorana, mirisa iz zalogajnica, zvukova… Poslije obilne porcije kebaba, sjeli smo u lokalni kafić u jednoj od sporednih uličica i jednostavno uživali u atmosferi uz čaj i nargilu. Više mi se ne spava. Pao je mrak i laganim hodom idemo prema Galata mostu, prolazeći uz Galata toranj, sagrađen u 6. stoljeću za praćenje brodova, a sad je vidikovac i restoran. Sa mosta se pruža odličan pogled na Sulejmanovu džamiju obasjanu reflektorima. Guramo se za ući u tramvaj, koji će nas dovesti natrag do hotela. Iako je klimatiziran, znoj mi kaplje sa čela. Samo se želim otuširati i zaspati nakon 40 sati bez sna.

Nakon ranog doručka, jutro smo proveli na tržnici začina (Egipatski bazar). Mirisi i okusi svih vrsta začina, čajeva, rahat-lokuma i ostalih slastica, zasigurno neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Trgovci će vas namamiti na kupnju ili barem na ulazak u njihovu prodavaonicu na sve moguće načine. Cjenkanje se podrazumijeva. Ovaj bazar je jeftiniji od poznatijeg Grand Bazaara, pa smo se tu opskrbili slasticama i nekim začinima, među kojima je i šafran. Iranski šafran je najskuplji, za razliku od ostalih koji su isto tako skupi, a uzgajaju se na Mediteranu. Pokušavam doći do izlaza, kad me prodavač zaustavi i pita: „Russian?“. Odgovorim mu da sam iz Hrvatske, a on: „Pa ja sam iz Crne Gore, služio sam vojsku u Splitu!“ Razgledao sam što nudi, uzeo vizitku i malo smo popričali. Mislio je da sam Rus, a u jednom restoranu su mi rekli da izgledam kao Turčin i čudili su se da sam turist. Inače, najviše turista dolazi sa Balkana, Rusije i Bliskog Istoka. Zanimljivo jutro!

Ukrcali smo se na brod i uživali u jednosatnoj vožnji Bosporom sa pogledom na grad, palaču Dolmabahçe, te luksuzne vile na azijskoj strani grada. Povjetarac je bio pravo osvježenje, a isto tako i ručak na Galata mostu, sa lokalnim ribljim specijalitetima. Cijene hrane i pića nisu ništa manje nego u ostalim europskim zemljama. Čaša piva je oko 25 kn. Grand Bazaar je obavezna postaja za sve željne dobrog shoppinga. Zlato, srebro, tepisi, odjeća, slastice… 4000 prodavaonica-dovoljan podatak!

Previše smo vremena jučer potrošili na biranje koji je papar bolji za gulaš, pa danas krećemo punom parom pješice do Sulejmanove džamije, najvažnije u gradu, naručenu od strane Sulejmana Veličanstvenog, čiji se grob nalazi odmah do. Ponovno prolazimo pokraj Grand Bazaara, i stižemo do Sultanahmeta. Iako se čini ogromno, Aja Sofija i Plava džamija se mogu obići jako brzo. Aja Sofija, izgrađena u 6. stoljeću, ispočetka je bila bizantska crkva, potom džamija, a danas muzej. Preporučujem pogledati i mozaike u galeriji. Šetnja preko Hipodroma vodi do Plave džamije. Sa svojih 6 minareta smatra se jednim od najljepših vjerskih objekata na svijetu. Prilikom ulaska u džamiju treba pripaziti na to da su ramena i noge pokrivene, cipele skinute, a žene moraju kosu pokriti sa maramom. Isto tako, razgledavanje nije dopušteno tijekom molitve.

Nekoliko koraka dalje je Bazilika Cisterna, velika podzemna cisterna za vodu sa 336 stupova, između kojih je kružna staza, a poneka kap vode neka vas ne iznenadi ako padne sa stropa. Uz kraću stanku, popodne provodimo istražujući palaču Topkapi. Sagradio ju je Mehmed II. kao svoju rezidenciju, a sastoji se od više paviljona i dvorišta. Za obići sve dvorane sa eksponatima je potrebno oko 3 sata. Najdojmljivija zbirka je Riznica, sa dijamantima, dragim kamenjem, bodežom i ostalim skupocjenostima. Tu je još izložba oružja, carske odjeće, Divan i relikvije sa zubom, dlakama, pismom i otiskom stopala proroka Muhameda. Nezaobilazan je i Harem, za koji se posebno kupuju ulaznice. Previše toga za jedan dan. Tramvaj vozi B. i mene natrag do hotela. Pošto nije bila velika gužva, čudilo me što joj se neki frajer mota iza leđa. Poslije mi je rekla da se trljao o nju. Iako je verbalno izrazila zgražanje, ekspresija lica je pokazivala drugačije.

Zadnji dan posjeta je bio ležeran. Prvo odlazak na vidikovac na azijskoj strani grada, sa kojeg se pruža pogled na most što spaja Europu i Aziju, te na cijeli Zlatni rog, a potom šetnja po uličicama Üsküdar-a, prepunog trgovina i restorana. U Europu smo se vratili sa metro linijom koja spaja 2 kontinenta ispod mora. Ispraća nas pljusak pri odlasku do zračne luke. Sigurnosne procedure i ostale formalnosti se brzo obave, iako treba proći 2 sigurnosne kontrole. Prva je prije ulaska u zgradu terminala, a druga prije ulaska u avion. Salata sa lososom, čokoladna krema, sendvič, grickalice, sjedalo do prozora, dodatni jastuk-sasvim pristojan let za Zagreb! Što me je drugo moglo dočekati pri povratku doma, nego pitanje od carinika: „Imate li cigarete?“ Odgovaram da nemam cigarete, na što je uzeo torbu i stavio na rendgen. „Jesu li vam ovo cigarete, ha?“- upita. „Gospodine, to su K plus krekeri.“-odgovorim. Ostavio me na miru i nastavio sam let za Split. B. je žurila na autobus za doma…

Frane Medini