Frane Medini već nas je vodio na putovanja kroz svoje putopise, a ovaj put idemo u Portugal. Posjetiti ćemo Lisabon, Sintru, Cabo da Roca i Cascais pa krenimo.
Sredina je srpnja i Hrvatsku je zahvatio toplinski val. B. i ja noć prije jednotjednog putovanja u Lisabon skapavamo zbog nedostatka klimatizacijskog uređaja u stanu. Da stvar bude gora, na put krećem sa bolovima u ušima i cijelom kolekcijom antibiotika, analgetika i kapi, a B. sa nateknutim stopalom od uboda ose. Nakon neprospavane noći, jurimo u smjeru Zagreba. Kartu na direktnoj liniji TAP Portugal-a za Lisabon rezervirali smo dva mjeseca ranije i dobili najpovoljniju cijenu. 3,5 sata leta nas je dijelio od spasonosnog osvježenja u smislu 15 stupnjeva niže temperature.
Bom dia Lisboa!
Do centra grada odlučujemo doći podzemnom željeznicom. Odmah po dolasku na aerodrom smo kupili Viva viagem karticu na automatu za 0,50€ i nadopunili je željenim iznosom. Kartica služi za sav javni prijevoz u gradu i za vlakove do Sintre i Cascais-a. U svakom trenutku se može provjeriti stanje kartice, te je jednostavno nadoplatiti. B. je također nabavila Lisboa Card (72 sata=39€), s uključenim besplatnim prijevozom i popustima u mnogim znamenitostima. Uz jedno presjedanje i vožnju od oko pola sata stižemo u hotel (Eduardo VII) smješten pokraj istoimenog najvećeg gradskog parka. Sedam noćenja sa doručkom smo platili oko 170 € po osobi, s tim da je rezervacija napravljena tri mjeseca ranije. Baš kad smo pomislili da možemo na miru zaspati, bol u uhu me naglo probudi i iskačem iz kreveta u polusnu, udarim se o komodu, zadobijem hematom i vičem usred noći. B. je predložila da šutimo o ‘incidentu’, ukoliko nas uprava hotela pita za ponoćne krikove.
Jedina dobra stvar kod hotelskog doručka bio je pogled sa vrha zgrade. Prvi dan krećemo ranije u obilazak i biramo četvrt Belem u zapadnom dijelu grada (tramvaj br. 15 od stanice Cais do Sodre), sa najpoznatijim znamenitostima, ali i najvećom gužvom. Na početku smo kratko obišli ‘Museu Nacional dos Coches’, sa najboljom kolekcijom kočija u Europi, smješten u nekadašnjoj školi jahanja, a potom se duže zadržali u Jeronimitskom samostanu.
Prostrana crkva sa fascinantnim ogromnim stupovima neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Ulaz je besplatan, dok se za samostan ulaz plaća. Na svim lokacijama sam koristio domaću studentsku iskaznicu i putovnicu i bez problema dobivao popuste od 50%. Svaki stup koji okružuje vrt samostana je drugačiji, a sa gornje etaže je moguć pristup koru crkve. Iako su građevine masivne, sve je relativno blizu, te smo tako za nekoliko minuta već bili na vrhu spomenika otkrićima sa spektakularnim pogledom na cijelu četvrt. Spomenik je sagrađen 1960. povodom 500. obljetnice smrti Henrika Morepolovca i ostalih povijesnih ličnosti, među kojima su Vasco da Gama, Magellan i ostali. Poslije kratkog predaha uz ručak, nastavljamo svoja ‘otkrića’.
Belemski toranj, simbol grada, uzdiže se iznad mora već 5 stoljeća. Gužva pred ulazom je bila očekivana, ali je bio neočekivan način kretanja po utvrdi na više katova. Naime, zbog samo jednog spiralnog strmog stubišta, kretanje je ograničeno zvučnim signalima označavajući dozvolu za silazak/uspon na iduću etažu. Ne preporučujem klaustrofobičarima!
Svi ekstremiteti su nam bili na broju i mogli smo krenuti do Pomorskog muzeja. Zaljubljenici u more, makete brodova i život pomoraca će doći na svoje. B. je fotografirala sve eksponate, iako ni ona ne zna zašto… Dan smo završili u čuvenoj slastičarnici ‘Pasteis de Belem’, degustirajući ‘Pastel de nata’, poznate tortice s kremom od jaja.
Novi dan započinjemo s laganom šetnjom od trga Rossio, pritom se spuštajući do obale kroz četvrt Baixa i Rua Augustom, najdužom pješačkom ulicom u gradu prepunom restorana i dućana, dok se u daljini nazire trijumfalni luk prema trgu Praca do Comercio. Usput smo kratko pričekali u redu za uspinjaču Santa Justa i pritom platili 5 € za vožnju i pogled sa platforme. Uspinjača spaja centar sa Bairro Alto, a projektirao ju je Eiffelov naučnik.
Baixa je stari dio grada uništen u potresu 1755. i potom nanovo izgrađen i obnovljen. Šetnju smo nastavili prema gradskoj katedrali Se, u brdovitoj srednjovjekovnoj četvrti Alfama. Posebnu čar daju mali žuti tramvaji (br. 28), olakšavajući uspon i pritom pružajući nezaboravan doživljaj istinskog života Lisabona. Uspinjući se, stižemo do vidikovca ‘Santa Luzia’, sa najljepšim pogledom na Alfamu, okruženog bougainvilleama. Šetnju nakratko prekidamo posjetom crkvi Sao Vicente de Fora i traženjem ponekog suvenira na buvljaku ‘Feira da Ladra’, zvanog i ‘Lopovski buvljak’. Održava se utorkom i subotom i prepun je posjetitelja, te nezaobilaznog kiča.
Započinjemo spuštanje prema Nacionalnom Panteonu, sa grobnicama Vasca da Game i najpoznatije izvođačice fada, Amalie Rodrigues. Sa vrha kupole se pruža pogled od 360 stupnjeva. Dok sam uživao u ručku u tipičnom malom obiteljskom restoranu, B. je razgledavala Fado muzej. Njen obilazak se malo odužio, pa sam se infiltrirao u okolinu, sjedeći na klupici sa lokalcima i prisluškujući najnovije tračeve. Sunce je upeklo i nije dolazilo u obzir ponovno pješačiti na vrh brda do Castelo de Sao Jorge. Pričekali smo autobus i vratili se na trg Rossio, sa kojeg polazi mini bus do citadele. Sastoji se od dvorca, bivše kraljevske palače, vrtova i terase. Sagrađena od strane Maura oko 11. st., kao posljednje obrambeno uporište stanovnika citadele. U sjeni borova i povjetarcu mnogi posjetitelji uživaju u panorami bez premca na cijeli grad.
Ponedjeljkom je većina muzeja zatvorena, zato smo nedjelju posvetili vozikanju podzemnom i kulturnom uzdizanju. Bairro Alto nedjeljom ujutro je sablasno prazna četvrt, a poznata je po mnoštvu restorana i noćnom životu. Nismo se mnogo zadržavali, nego samo neplanirano posjetili muzej i crkvu Sao Roque. Ulaz u muzej je bio besplatan do 14 sati, a razgled crkve se itekako isplatio. Izvana djeluje kao bezlična fasada, dok unutrašnjost krije obilje pozlaćenih oltara i relikvija. Za doći do idućeg muzeja, Muzeja grada Lisabona, morali smo se voziti do sjevernog ruba grada. Jedva primjetan između ogromnih stambenih zgrada, taj muzej pruža posjetiteljima sve informacije, interaktivne prikaze, dokumente, kao i predmete svakodnevne uporabe iz prošlosti grada. Pri povratku u centar, zaustavili smo se na stanici Oriente i prošetali do najdužeg mosta u Europi, mosta ‘Vasco da Gama’, dugog 17 km, otvorenog 1998. godine za vrijeme održavanja ‘Expo 98’. Vasco da Gama Tower dobio je ime po istoimenom moreplovcu i slovi kao najviša zgrada u Lisabonu (145 m), te ima oblik jedra, po uzoru na Burj Al Arab u Dubaiju. Vratili smo se prema Bairro Alto i muzeju ‘Museu Nacional de Arte Antiga’. Jedan je od ‘must visit’ muzeja u gradu, ali nakon cijelog dana vozikanja i dva muzeja, iskreno, nisam imao volje detaljnije ga obilaziti, nego prošetati kroz galerije i pričekati B. da obavi posao.
Ponedjeljak smo rezervirali za izlet van grada. Sa stanice Rossio svakih 20-ak minuta kreću vlakovi prema Sintri. Posebne karte nismo imali potrebe kupovati uz posjedovanje Viva viagem kartice. Udobna jutarnja polusatna vožnja dovela nas je do bivšeg ljetnikovca portugalskih kraljeva. Mjesto je pod zaštitom UNESCO-a, a sudeći po cijenama, potpuno prilagođeno turistima.
Po izlasku sa željezničkog kolodvora, sjedamo na autobus (5€) i vozimo se na vrh brda kroz uske i strme uličice do palače Pena. Samo najustrajniji se odlučuju ovu dionicu propješačiti. Šarenu palaču okružuju vrtovi i jezerca. Na glavnom ulazu smo kupili kombiniranu ulaznicu (Pena, Nacionalna palača i transfer) za 25 € po osobi. Mini bus vozi od blagajne do samog ulaza u palaču svakih 15 minuta, ali se udaljenost može propješačiti za 15 minuta. Srećom, gužva je izostala, pa smo mogli u miru obići cijeli kompleks i uživati u pogledu na obližnje Maurske zidine i brdašca prekrivena gustom vegetacijom. Pri povratku u centar, razgledali smo Nacionalnu palaču, čija mi se unutrašnjost više dojmila od prethodne palače.
Autobusom broj 403 prema Cascaisu, uz 40 minutnu vožnju kroz zaseoke, stigli smo do najzapadnije točke kontinentalne Europe, Cabo da Roca-e. Uspjeli smo se nakratko fotografirati za uspomenu i pritom se davili u pijesku što nam ga je olujni vjetar nanosio u usta i oči. Polusatnom vožnjom sa istim autobusom, spustili smo se u Cascais, ljetovalište nadomak Lisabona, sjeli na jednu od pješčanih plaža i nakratko odmorili. Prigradski vlak, sa polascima svakih 20 minuta nas je nakon polusatne vožnje tik uz mnogobrojne plaže doveo do postaje Cais do Sodre, koja je ujedno i posljednja na relaciji Cascais-Lisabon.
Antibiotici su učini svoje i propustio sam cjelodnevni organizirani izlet do Fatime, Obidosa i Nazarea (Viator.com), ali po pričanju B., svidjelo joj se, iako je potrošila još dosta novca na ulaznice i ručak u ribljem restoranu. Citiram: ‘Kosa mi se digla na glavi kad sam vidjela Amerikanku kako sa žlicom kopa po velikom komadu pečene ribe. Morala sam uzeti stvar u svoje ruke i poučiti sve prisutne metodi jedenja ribe.’
Odluka je pala da jedan cijeli dan ništa ne radimo i samo se odmaramo prije povratka doma. Sasvim je bilo očekivano da ćemo se oboje razboljeti uz ovakav tempo. Nije preostajalo ništa drugo nego se moliti da u jednom komadu i bez eksplozije bubnjića, crvuljka ili slezene stignemo u Zagreb. Ali bez obzira na ove boljke, cijeli tjedan u Lisabonu je bio vrhunski!
Frane Medini
