Frane Medini vodi nas da upoznamo Ljepoticu na Dunavu, vikend odredište za Hrvate – idemo u Budimpeštu.

Budimpešta, „Ljepotica na Dunavu“, „Vikend odredište za Hrvate“, „Samo par sati vožnje i tamo si“. Uz ovih nekoliko nabrojanih tvrdnji, mogu se složiti samo sa prvom.

Ukoliko putujete iz Dalmacije, trebat ćete više od vikenda samo za doći do tamo. Naime, putovao sam autobusom do Zagreba, prespavao i sutra dan nastavio do Budimpešte vlakom, koji vozi svakodnevno i bez presjedanja na kolodvor Keleti. Cijena povratne karte je oko 260 kn. B. se odlučila putovati vlakom iz Osijeka i pritom 3 puta presjedati. Činilo se kao jeftina varijanta, sve dok me nije u ranim jutarnjim satima probudila svojim pozivom da je vlak za Beli Manastir iz Osijeka otkazan, da voze autobusi koji će kasniti i ona neće stići do Viljana, gdje hvata vlak za Pečuh, a potom za Budimpeštu. Srećom, uspjela je nagovoriti tetu na šalteru da zove centralu HŽ-a i mađarske željeznice, inače će im dovesti novinare. Idući njen poziv je bio sat vremena kasnije i veli da je stigla na vlak jer su ga zaustavili samo zbog nje, uz pratnju policije. Krasan početak! Mene je čekalo 6 sati putovanja do mađarske prijestolnice, uz prazan vagon i mjesta u izobilju. Jedini putnici koji su mi pravili društvo pola sata su bila 4 bauštelca na putu doma sa posla. Iako je put malo duži, bio je ugodan. B. javlja da se smjestila u hotel (5 minuta hoda od Keletija) i šalje mi poruke: „Vidjela sam dosta sumnjivaca u ovom kvartu“ i „Neki se praše u susjednoj sobi. Čujem žensku kako stenje.“ Gladan, žedan i ukočen, silazim s vlaka i pravac na spavanje.

Jutro počinjemo sa razgledavanjem Budimskog dvorca. Kupili smo blok od 10 metro karata za 3000 HUF i obavezno jednu poništili na automatu, jer obično dva kontrolora patroliraju na ulazu. Iskrcali smo se nasuprot Parlamenta i nastavili se penjati do Ribarske tvrđave s koje se pruža odličan pogled na Parlament, Lančani most, te Baziliku sv. Stjepana, uz prigodni čardaš. Drugi način dolaska do utvrde je kratkom vožnjom uspinjačom. Crkva sv. Matijaša je nezaobilazna točka svakog turista. Izgrađena između 13. i 15. stoljeća čuva grobnicu kralja Bele III. Vrijeme baš i nije bilo idealno za šetnju uz jak vjetar i kišu, te smo se odlučili skloniti u Nacionalnoj galeriji koja čuva umjetnine iz perioda srednjeg vijeka, pa sve do 20. stoljeća. Ako ste mlađi od 26 i dolazite iz EU, pokažite putovnicu i ostvarite u većini muzeja do 50% popusta na ulaznicu. Isto tako, fotografiranje se posebno naplaćuje u svim muzejima. Uz Nacionalnu galeriju, posjetili smo i Povijesni muzej Budimpešte, te se popeli na susjedno brdo Gellert. Doduše, ja samo do pola, tj. do statue sv. Gellerta, a B. je unatoč kiši došla na vrh, do Citadele. Čekam je i dalje na klupi, oko mene nigdje žive duše, a počinje pljusak. Jedini logičan izbor je bio sklupčati se i pod kišobranom mrmljati „Šta je meni ovo tribalo?!“. Dan smo završili u lokalnom kafiću sa pogledom na osvijetljeni Parlament noću.

Bez obzira što je početak travnja, bilo je izuzetno hladno i vjetrovito prijepodne, srećom sunčano. Do trga Heroja smo pješačili oko 15 min, a potom se spuštali ulicom Andrassy, koja me se i nije osobito dojmila, do Opere (vođene ture-2000 HUF), a potom smo ušli u najveću sinagogu u Europi. Ulaz se naravno naplaćuje, a na samom ulazu su me pretražili kao u zračnoj luci. Nakon razgleda unutrašnjosti, obiđite i memorijalni park. Studentska ulaznica je 2700 HUF što je po meni previše, s obzirom na cijenu ostalih muzeja u kojima se možete zadržati satima, a koštaju 3 puta manje. Bazilika sv. Stjepana je svakako vrijedna pažnje, sa svojom kupolom od 96 metara, vidljiva je iz cijelog grada. Kao najzanimljiviji dio bih izdvojio razgled mumificirane ruke kralja Stjepana, a čuva se u kapelici iza glavnog oltara.

Već smo ogladnjeli i umjesto tradicionalnog gulaša, idemo isprobati nešto orijentalno u Hummus baru. Nekoliko koraka dalje je Parlament, a mi punih trbuha i uz olujni vjetar pokušavamo uhvatiti koji dobru fotografiju. Sve bi bilo dobro da mi nije pozlilo od curry-ja. Zaustavio sam taksi na ulici i pitam kolika je cijena vožnje do hotela. Vozač mi kaže da ima taksimetar. „U redu, idemo!“-velim. Iskrcao nas je nakon 10-ak minuta i pokazao na taksimetar na kojem je pisalo 20070 HUF. Ne razmišljajući, dajem mu 25000 HUF, a on mi vraća 2000 HUF. Računam si da je uzeo napojnicu. Ušli smo u sobu i B. me pita koliko sam platio vozaču. Uzeo sam novčanik i izvadio dvije novčanice po 1000 HUF. To je sve što imam! U prijevodu, taksistu sam ostavio 23000 HUF. Natuknica: 100 HUF je 2,5 kn. Imate kalkulator, pa računajte… U tom trenutku mi je bilo dosta „prčvarnice“, ali sam se pribrao do slijedećeg jutra.

Ulica Vaci, najpoznatija shopping ulica Budimpešte ne samo da vrvi raznoraznim dućanima, nego i napornim prodavačima koji me zaustavljaju svakih 5 minuta nudeći mi: „iPhone 6, Mr.?“. U blizini je Nacionalni muzej sa izložbenim primjercima kronološki poredanim od 400000 godine pr.Kr., pa sve do današnjih dana. Uz nas je bilo samo još nekoliko posjetioca, pa je razgledavanje malo duže od 2 sata bilo ugodnije. Moj savjet je da sjednete i odmorite se svako malo, inače će vam se dogoditi to da izgubite koncentraciju i počnete promatrati prozor kao eksponat. Provjereno! Muzej je svakako popravio cjelokupan dojam grada. Propješačili smo do hotela i usput prošli pokraj nadasve zanimljivih ljudi: gospođa umjesto torbice nosi ribež u ruci i gospodin u pidžami i kućnom ogrtaču nonšalantno ulazi u dućan…

Veliki je petak i imamo još nekoliko sati do polaska vlaka. Sjeli smo sa koferima u restoran na trosatni ručak. Ostala mi je šaka sitniša, taman da platim WC. B. se ukrcala u svoj vlak, ja u svoj i klizimo ravnicom prema doma. Predblagdanska gužva je bila očekivana, ali se do hrvatske granice ispraznio vlak. Tu sam svjedočio i pokušaju jednog Vijetnamca da uđe u RH sa očito ne baš ispravnom putovnicom. Citiram graničnu policiju obaju država: „Vi niste osoba sa fotografije!“ Na licu mu se vidjelo olakšanje kad mu je napokon udaren pečat u putovnicu. Nekome je ova zemlja ipak obećana…

Frane Medini