Nikola iz Crne Gore hito je sa svima vama podijeliti dojmove sa putovanja u Finsku. Koja mjesta je posjetio i zašto mu se Finska toliko dopala, pročitajte u nastavku.

…I tako, sticajem raznih životnih okolnosti nalazim se u avionu za Finsku. Letim iz Mađarske, čiju sam granicu jedva prešao. Da li zbog očekivanja mađarskih carinika da će dobiti neki euro zbog mog, sasvim legalnog prelaska, ili njihove gluposti, ne znam. Nije ni bitno.

40 minuta posle ponoći slijećem u Helsinki. Ushićen i srečan. Napokon u toj drugačijoj, misterioznoj zemlji, koju sam toliko puta istraživao na karti, čitajući čudna imena njenih gradova i maštao kako ću je jednoga dana posjetiti i doživjeti. I dobio sam priliku. Pazite šta želite, život je čudan, a ja sam beskrajno zahvalan nebu na dobijenoj prilici.

Izlazim ispred aerodroma jer želim udahnuti zrak, pogledati nebo te čudne zemlje u kojoj sam se našao. Palim cigaretu, razmišljajući kakve su me životne okolnosti dovele čak gore. Čudni su putevi Gospodnji. Misli prekida glas koji traži cigaretu. Bio je to jedan škot koji predaje engleski u Rusiji. Užasno zanimljiva osoba, koja je ostavila cio svoj, uređeni život u Škotskoj, i pošla za svojim snovima na drugi kraj svijeta. Kaže kako je sretan i kako bi opet isto uradio. Priča mi gomilu zanimljivosti svog života u Sankt Petersburgu, i poziva me na jedan vikend kod njega. Jedan od razloga zašto volim Europu i europske gradove su upravo ljudi i opuštena atmosfera koja vlada u njima. Nema predrasuda, ili ih ima ali ne u tolikoj mjeri kao kod nas, naviknuti na multikultularizam i toliko svega, nije im bitna tvoja boja kože, da li imaš novca ili ne. Nema srama uraditi ovo ili ono. Nema srama u odjelu ili štiklama voziti bicikl, ili ga uopšte voziti. Nema srama sjesti na ulicu i na njoj jesti svoj sendvič, popiti svoju kafu. Žive slobodno, onako kako hoće oni, a ne kako želi društvo. Otvoreni su, za nove ljude, nove priče, nova iskustva. To je nešto što me oduševi, iznova i iznova.

Pola 2, smrznut i pod utiskom Jamesa, vraćam se unutra u nadi da ću naći mjesto na kojem ću odspavati koji sat, do jutarnjeg autobusa za grad. Svi aerodromski kafići, svaki njihov ugao i čosak su bili puni ljudi, koji kao i ja, čekaju nešto. Neko sa knjigom, neko sa laptopom, neko sa čebetom, ali svima zajedničko jedno – dočekati jutro. Nalazim jedan drveni sto u jednom hodniku aerodroma sa kojim planiram provesti noć. Postavljam svoju torbu ispod glave i provodim najudobnih tri i pol sata sna ikada. Budim se smrznut i ukočen, ali srečan, jako srečan i ispunjen jer se osjećam slobodno. Jer nema ljudi koji bi me gledali čudno i pitali jesam li lud jer sam na stolu spavao. Nema ljudi koji bi me pitali šta i kako sada. Slobodan sam da radim šta hoću, bez misli kako će neko reći svašta o meni. Nema ni straha, znam da ću se snaći. Uvijek sam. Ta misao slobode me drži. Daje mi snagu, mentalnu i fizičku. Kod nas me toliko toga guši, prije svega ljudi i njihova svijest. Sada dišem slobodno, gledam slobodno, mislim slobodno. Volim putovanja, volim sve ono što ona donesu čovjeku. Volim naćin na koja ona oplemene i učine bogatijim čovjeka.

Stižem u Helsinki, i želim sto prije upoznati njegove ulice i zgrade. Na putu do Helsinkija kao i prvi trenuci u njemu nevidljivo donose misao koliko je sve jednostavno. Moderno i urbano, a opet vrlo jednostavo, sa svom dovitljivošću finskih arhitekata uklopljeno u prostor, u skladu sa prirodom. Zaključujem kako mnogo polažu na zaštitu životne sredine i prirodu, što će se kasnije dokazati točnim.

U Helsinkiju postoji dosta stvari koje se mogu obići i vidjeti ali generalno, nije ostavio jak utisak na mene. Tu su mnogi muzeji, parkovi, kafići itd, ali mi djeluje kao grad, koji je pomalo ‘mrtav’ osim uveče, kada totalno podivlja. Preko dana je to sasvim običan grad, koji vam neće oduzeti dah. A neće ni uveče, bit ćete samo šokirani. Gomila ljudi koja danju odlazi na posao ili sa posla izgleda kao da besciljno lutaju, ko zna kuda.. ali onda to vjerovatno nadoknade u ludim i skupim helsinskim noćima. Arhitektura, ne da nije lijepa nego je pomalo dosadna i ‘siva’ iako ima dosta zanimljivih zgrada, kao što je recimo ‘White church’. Ona velika crkva do pristaništa/luke, što je vjerovatno i najzanimljiviji dio Helsinkija. Ljudi su jako ljubazni i predsusretljivi ali ipak grad, u kojem ne bih volio da se duže zadržavam.

Posjetio sam još gradova, gradova koji su na mene ostavili veći utisak od Helsinkija. Savonlinna, mali gradić na jezeru blizu ruske granice, koji živi za ljeto jer je zimi grad apsolutno zamrznut.

Saznavši te stvari, ne čudi me da Finci imaju praznik, dan kada slave dolazak ljeta, koji je u njihovim životima jako bitan. Ili Lappennranta, takođe grad na jednom jezeru koji pruža nestvarne poglede. Možda ja ne volim mnogo velike gradove i nisam naviknut na takav naćin života, ali ono što u Finskoj možete vidjeti van njih, urezat će vam se u sjećanje. Osim toga što će vas priroda oduševiti, naći ćete i svoj mir, vremena za sebe i za razmišljanje, naći ćete život u njegovom najprostijem obliku. U Finskoj sam doživio i Bele noći zbog koji sam prvu sedmicu imao velikih problem sa spavanjem. Iako je jako čudno, sprijateljio sam se sa tim da nema mraka, tame, nije mi ni smetalo. Gotovo na kraju mog dvomjesečnog boravka u zemlji losova, mrak je počeo da pada. Nije to mrak kao kod nas. Najprije nekoliko dana bude nekakav sumrak, par sati svega sve dok ne padne potpuna noć. Kako je to samo bilo čudno. Posle dva mjeseca konstantne svjetlosti doživjeti noć u Finskoj je bilo tako, najblaže rečeno neobićno iskustvo. Tu sam noć ostao do kasno ispred svoje drvene kolibice posmatrajući noć. Moja prva noć u Finskoj! Neobično, ali zanimljivo iskustvo svakako.

U Finskoj nemojte propustiti odlazak u saunu. Ona je finski proizvod i nju svaka kuća u Finskoj ima. Neizostavno, kao što je vama kupatilo u kući. U Helsinkiju čak postoji neki stari i tradicionalni načini odlaska u saunu, kada vam na tijelo stavljaju pijavice. U svakoj sauni stoje brezove grancice, koje valjda služe za poboljšanje cirkulacije. To je bilo jako čudno prvi put vidjeti. Nemojte se začuditi ako vas pri ulasku u saunu dočekaju dva potpuno gola muškarca od kojih jedan sjedi iza drugog i udara ga po leđima ovim grančicama. 🙂 Ipak, najbolje od svega je kada finci završe sa saunom pa ili uskaču u hladno jezero i plivaju ili se posipaju hladnom vodom ako jezeru nije blizu. Instant šok, za koji jeste potrebno hrabrosti ali nevjerovatno prija. A nakon toga odlazak na hladno pivo. Trenutak, koji se parama ne može kupiti.

Finska je zemlja prelijepih, prelijepih jezera, gdje god da se okrenete vidjete ćete neko. Zemlja miliona komaraca koji dušu uzimaju. Zemlja sauna. Zemlja drvenih, u crveno obojenih kučica, zemlja losova, zemlja nama balkancima čudnih, ali divnih ljudi… zemlja koja je na mene ostavila snažan utisak. Nešto što će vam se urezati u sjećanje. Ako volite prirodu. Ako volite nepregledna i nebrojena jezera, livade i šume. Ako volite jednostavan i prost način života, ako volite relaksirajuće trenutke u prirodi, beskrajne šetnje, poželjet ćete da joj se vratite. Nigdje nebo nije tako blizu kao što je tamo. Izgleda kao da ga rukom dohvatiti možete. Nigdje nebo nije takvih boja, oblika, i plavo kao što je tamo. Nigdje izlazak sunca nije tako čaroban. Nigdje se ne pojavljuju dvije ili tri duge, jedna ispod druge, kao što je to slučaj tamo. Sve je tako jednostavno. Čini mi se da je sve podređeno zaštiti životne sredine. Pa i same zgrade, kuće, ništa ne strci, sve je nekako u skladu sa prirodom. Kažu, svjesni su ljepote svoje zemlje pa se trude da je očuvaju za buduće generacije.

Ima Finska mnogo toga za ponuditi. Laponija, Artic Circle, National Park Koli itd itd. Ja se nadam da ću se jednom vratiti ovoj predivnoj zemlji i istražiti neistraženo. Doživjeti opet trenutke koji mi nedostaju. Osjećati se slobodno, prosto, piti pivo nakon saune u najopuštenijem mogućem stanju, slušati jednog Jakea iz Welsa o njegovim pustolovinama po bolivijskoj džungli, šetati finskim šumama, ležati na plažama nekog jezera i udisati život punim plućima.

Nikola