Povremenim lutanjima shvatim koliko su maleni moji koraci. I koliko je prostrana ova Majka zemlja. Ne samo geografskim širinama, već raznolikošću svega što nudi. Gdje je ta granica koja istom jeziku daje nijansu različitosti? Gdje je ta linija nakon koje završava jedna, a počinje druga kultura?
Dođe mi često da ostavim po strani navike iz sadašnjosti. Dođe mi da se izuzmem iz kružnog toka kuće i posla i uputim na otkrivanje tih nevidljivih granica koje čine razliku. Nema većeg zadovoljstva od upijanja, upoznavanja i shvaćanja, kako novih znanja tako i sebe same.
Ma sitnice su to što čine razliku. Što bivam starija sve više su sitnice te koje me raspamećuju. Sitnice koje su došle bas u pravo vrijeme. Znaš, ono kad šetas jednom ulicom, pa uđeš u drugu koja te odvede u treću, pa se u četvrtoj, dva bloka niže, nazire ulični zabavljač koji ti izazove trnce od glave do pete. Linija koja je nevidljiva sve dok je ne prehodaš. Vidljiva samo gledajući unatrag uz ono “wow, pogle ovo!”Nije to velika stvar, samo se pretvoriš u skupljačicu linija, ovisnicu o izuzimanju iz sistema i ženu sa snovima. Velikim snovima. I nema tu povratka.
Napisala: Sandra Sabjan
Fotogalerija:
