Tatjana nas vodi na jedno putovanje domaćim krajem. Idemo u Hrvatsko zagorje upoznati se sa prekrasnim dvorcima u tome kraju.
Godinama sam htjela posjetiti dvorce Hrvatskog zagorja, a topli lipanjski vikend bio je idealan za kratki izlet. S obzirom na moju ljubav prema putovanjima i upoznavanju novih krajeva, nastojim iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži za put pod noge. Dakako, na mojoj listi želja nalaze se i egzotične destinacije koje čekaju neke bolje dane, no do tada mogu uživati i u hrvatskim ljepotama, u što sam se u Zagorju još jednom uvjerilia.
Povratak u čudesne dvorce
Hrvatsko zagorje prvi put posjetila sam davne 2000. godine još kao osnovnoškolka u sklopu školske ekskurzije. Već su me tada fascinirali tamošnji dvorci poput Trakošćana i Velikog Tabora pa sam si obećala da ću im se jednom vratiti. Šesnaest godina poslije, eto me!
Iz Zagreba smo krenuli ujutro, a već nakon nešto više od jednog sata našli smo se u predivnom okruženju engleskog stila perivoja koji okružuje dvorac Trakošćan, najočuvaniji hrvatski dvorac koji potječe iz 13. stoljeća. Kako nam je napomenuo dvorski vodič, riječ je o jednom od rijetkih objekata u ovom dijelu Europe koji ima sačuvanu vlastitu građu, povijesno usko vezanu uz arhitekturu dvorca i život njegovih vlasnika. Drugim riječima, sve što se danas nalazi u Trakošćanu izvorno je korišteno upravo tamo, uključujući sav namještaj, zbirke posuđa, knjige, slike i grafike, zbirku oružja i slično u periodu od renesanse do historicizma.
Saznali smo i zanimljivosti o vjerovanjima njegovih stanara te otkrili zašto su njihovi kreveti bili ponešto kraći od onih današnjih dimenzija. Naime, u vrijeme Draškovića vjerovalo se da spavanje u ležećem položaju može donijeti samo smrt pa su spavali isključivo u poluležećem položaju, pokušavajući na taj način izbjeći ulazak tzv. duha smrti u svoje tijelo.
Osim lovačke dvorane, najdomljiviji nam je bio slikarski atelje grofice Julijane Drašković s očuvanim orginalnim namještajem. U njezin atelje ulazi se preko glazbene sobe u kojoj još uvijek funkcionira klavir pa je jedan od posjetitelja, koji su se zatekli tamo prilikom našeg posjeta, pokazao svoje glazbeno umijeće. To je svakako doprinijelo još boljem ugođaju i uživljavanju u neka druga vremena.
Nažalost, fotografiranje unutrašnjosti strogo je zabranjeno, a osim svuda postavljenih kamera, to često provjerava i dvorski čuvar, što je i razumljivo s obzirom na veliku kulturnu i materijalnu vrijednost dvorca.
Neizostavni dio posjeta Trakošćanu svakako je šetnja oko jezera. Za obilazak cijelog jezera potrebno je oko sat i pol lagane šetnje, a deja o jezeru kao važnom detalju romantičarske arhitekture osmišljena je tijekom rekonstrukcije koju su proveli Draškovići. Kako smo saznali od vodiča, postoje indicije da je već i sam grof Janko Drašković planirao pretvoriti Trakošćan u turistički objekt. Imao je detaljne planove o rekonstrukciji dvorca i razrađen plan za njegovo turističko korištenje pa je čak već i počeo iznajmljivati neke od prostorija u dvorcu, dakako, drugim bogatim velikašima.
Nakon posjeta ovom veličanstvenom dvorcu, uputili smo se u potpuno drugačiji Veliki Tabor koji datira z srednjeg vijeka. Tijekom 17. I 18. stoljeća pretvoren je iz utvrde u dvorac, a među njegovim brojnim vlasnicima najpoznatiji su bili grofovi Celjski, Matija i Ivaniš Korvin, obitelj Rattkay i slikar Oton Iveković. S obzirom da je riječ o predstavniku fortifikacijske arhitekture kasnog srednjeg vijeka, dvorac se, naravno, nalazi na brdu. Penjanje nam je oduzelo petnaestak minuta, no vrijedlo je. U odnosu na prije 16 godina, sada je dvorac bio potpuno obnovljen, a hladovina koja se krije iza njegovih debelih zidina nije mogla biti bolja usred vrućeg svibanjskog dana.
Ni izostanak vodiča nije nas spriječio da za cijenu od 16 kn po ulaznici zagrebemo u povjest Velikog Tabora, a ono što je najviše zaokupilo našu pažnju svakako je legenda o Veroniki Desinićkoj koja se već stoljećima prenosi s koljena na koljeno. Prema legendi, mlada seoska ljepotica Veronika zaljubila se u Fridrika, sina grofa i bana Hermana II. Celjskog. Kako mlada pučanka nije bila po volji moćnom grofu, oštro se protivio njihovoj vezi pa je mladi par pobjegao u Sloveniju. Dakako, bili su uhvaćeni pa je Fridrik bio zatvoren u Celjsku kulu, a Veronika u Veliki Tabor. Kako bi se je riješio, Herman je Veroniku optužio da je „coprnica“ (vještica). Na suđenju je bila dokazana njezina nevinost, no to nije spriječilo Hermana da naredi Veronikino ubojstvo. Legenda kaže da je bila utopljena, a njezino tijelo uzidano u zidine dvorca. Tijekom istraživanja i arheoloških iskapanja doista je pronađena lubanja u zidu koja je i danas izložena u muzeju, no ne može se sa sigurnošću reći je li doista riječ o Veroniki.
Legenda je definitvno u nama probudila neku dozu opreza s kojom smo se kretali kroz dvor, (ludo, znam J ), a iza debelih zidina i malih prozora mogli smo si dočarati kako je ovdje izgledao život prije nekoliko stoljeća. U podrumu dvorca nalazi se soba za mučenje u kojoj su izloženi noževi i druge sprave koje su služile za mučenje i ubijanje, što mi je odmah dozvalo u sjećanje posjet zagrebačkom Muzeju torture. Nakon minute u toj sobi, nekako sam osjetila da Veronika možda ipak nije samo dio legende, barem prema mom mišljenju.
Predah uz (ne)zagorske specijalitete
Obilasci dvoraca na brdovitim mjestima svakako otvaraju apetit, a prvo zgodno mjesto za okrijepu nalazi se pet minuta od Velikog Tabora. Riječ je o seoskom domaćinstvu Grešna gorica u Desiniću. Iako nas je očaralo svojim autohtonim zagorskim, rustikalnim izgledom, drvenim ogradama te zanimljivim skulpturama razmještenima u vrtu, zbog prevelikog broja gostiju i nedostatka slobodnih mjesta, morali smo se uputiti dalje. Bili smo pomalo razočarani jer smo ranije na njihovoj web-stranici pronašli prave zagorske specijalitete kojima smo planirali omastiti brk poput sira s vrhnjem, purice s mlincima i zagorskih štrukli.
Umjesto toga završili smo u restoranu „Slatinski gaj“, čije nas je osoblje ljubazno primilo iako je očito u tijeku bila neka velika obiteljska proslava. Obilni ručak za dvoje i kavu platili smo sto kuna, a čak i dobili kolače kao kompenzaciju za pogrešno shvaćen mali dio narudžbe. Sve u svemu, vrlo zadovoljavajuće.
Od dvorca Oršić do hladovine Gupčeve lipe
Nakon prijekopotrebne okrijepe nastavili smo put prema posljednjem dvorcu koji je bio u našem planu. Riječ je o dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici koji je bio pravo iznenađenje. S Trakošćanom sam znala što mogu očekivati, no kako Oršić do sada nisam posjetila, nisam znala ćemu se mogu nadati pa me ugodno iznenadio. Sakriven je u malom, ali predivnom parku, na prvi pogled sasvim jednostavan i male kavdrature, no s dvorišne strane u sebi krije pravo bogatstvo. Njegovu je gradnju 1756. godine započeo gorf Krsto Oršić na mjestu gdje je nekada bila srednjovjekovna kula. Primijetili smo odličnu očuvanost unutrašnje kapelice i njezinih freski, a usto je našu pažnju privukao i Muzej seljačkih buni koji se smjestio u dvorcu.
Oršić ima i pozamašan podrum s očuvanim drvenim bačvama i drugim predmetima koji su se koristili za berbe u obližnjim zagorskim vinogradima. Kako tu ipak nije bilo kapljice za probu, osvježenje smo potražili u muzejskom kafiću u samom dvorištu dvorca s prekrasnim pogledom na okolnu arhitekturu i pejzaž. U suvenirnici dvorca pronašli smo pak originalne zagorske igračke, replike muzejskih eksponata, razglednice i brojne druge suvenire po iznenađujuće prihvatljivim cijenama. Primjerice, komplet drvenih igračaka koji se sastoji od šarenih stolica i stola stoji 50 kn, a mala drvena replika koplja 10 kn.
Ispred stepenica koje vode do spomenutog parka i dvorca nalazi se gigantska skulptura Matije Gupca, poznatog vođe Seljačke bune, kao zapravo svojevrsni uvod u eksponate koje smo zatekli u Muzeju seljačkih buna. Riječ je o spomeniku Seljačkoj buni Antuna Augustinčića i njegovih suradnika, a osim lika Matije Gupca prikazan je i Petrica Kerempuh. Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, nisam mogla propustiti priliku za fotografiranje s Petricom jer me on instantno vraća našem velikanu Miroslavu Krleži koji je u svojim „Baladama Petrice Kerempuha“ na svoj način opisivao hrvatsku povijest.
Svoje smo putovanje završili posjetom Gupčevoj lipi, drvu lipe i spomeniku prirode ispod kojeg su se sastajali već spomenuti Matija Gubec i njegovi pristaše prilikom planiranja Seljačke bune 1573. godine. Kako smo saznali, znanstvenici su posebnom tehnikom uspjeli iz lipe izdvojiti njezin genom i uzgojiti mladice te je 2011. godine osnovan prvi Živi arhiv te vrste u Hrvatskoj. To je svakako dobra vijest s obzirom da lipa nije u baš najboljem stanju. Napukla je, okovana je čeličnim prstenovima koji je pridržavaju, no to nimalo ne umanjuje njezinu draž i spoznaju da se nalazite na jednom od najvažnijih povijesnih mjesta u Hrvatskoj. Ispod same lipe nalazi se mjesni kafić, a kada vidite okupljene turiste i slučajne posjetitelje, zaista si možete predočiti kako je prije gotovo pet stoljeća izgledalo okupljanje Gupca i pristaša na baš tom mjestu.
Svi u Zagorje!
Ako ste u prilici, svakako savjetujem posjet dvorcima Hrvatskog zagorja, posebno ako volite spoj povijesti i predivnih pejzaža kojima ćete biti okruženi na svakom dijelu svog zagorskog putovanja. Ovaj put ni ja neću čekati da opet prođe 16 godina, nego daljnje istraživanje zelenog Zagorja planiram u skoroj budućnosti.
Tatjana Barat
Fotografije: Tatjana Barat i Matija Pavlić
