Dublin, grad koji je nažalost iz svima poznatih razloga u zadnje vrijeme prozvan i glavnim gradom Slavonije. Razuzdan, lud, nepredvidiv. Tamo gdje su po statusu pubovi rame uz rame s crkvom. by foodwinebeer
Imao sam tu sreću da me je za vrijeme trodnevne posjete pratilo odlično vrijeme. U Dublinu to znači nedostatak kiše, vlage i vjetra koji probada kosti,. Ako se odlučite za posjetu glavnom radu Irske, prijedlog je da za javni prijevoz kupite Visitor Leap card. Cijena je 19,50 € , a omogućava vam 72 sata neograničene vožnje gradskim autobusom, tramvajom i vlakom.
Odmah po odlasku u centar grada, što je bilo oko 20 h, upoznao sam Dublin u svom iskrenom i pravom licu. Po cesti masa pijanih ljudi bez obzira na godine i spol. Mlade djevojke, nečije žene i majke svladane alkoholom i previsokim potpeticama padaju po hladnom i mokrom pločniku. Dižu se umrljane od dublinske ceste i nastavljaju dalje. Muškarci teturaju noseći u rukama vrećice s božićnim poklonima. Uspješan shopping. Nakon što sam se s prijateljem smjestio u iznajmljenoj Airbnb sobi, krenuli smo prema hostelu u kojem radi naš sugrađanin koji je prije nekoliko godina došao ovdje u potrazi za nekim boljim životom. Namjeravali smo posjetiti jednu od trgovina usput, kupiti koje pivo i poslušati njegove dublinske priče. Međutim, to se pokazalo kao nemoguća misija. U to vrijeme već je prošlo 22 h i zabranjena je prodaja piva u trgovinama. Bilo koji alkohol može, ali pivo ne. “Morate ići u pubove piti pivo. Žao mi je,ali takav je zakon” objašnjavao nam je prodavač u trgovini dok je moj pogled bio fokusiran na nekoliko BrewDog piva sakrivenih iza paravana u hladnjaku.
“Ovdje vam se petkom počinje piti već oko 18 h. Pubovi su krcati nakon što se završi radni tjedan, zato vas je i dočekala slika ovakvog “pijanog” Dublina objašnjavao nam je naš nekadašnji sugrađanin Marin udjeljujući nam nekolicinu savjeta. “Redari su vam zakon i red u pubovima i s njima nema rasprave. Mogu vas ne pustiti unutra bez ikakvog razloga i teško da će promijeniti svoje mišljenje. I držite se pubova u centru gradu. Van grada ima onih koji su omiljeni irskim Romima i ne gledaju baš blagonaklono na strance”. Prva destinacija u nizu bio je Porterhouse , smješten u legendarnoj Temple bar četvrti. Otvoren je 1996. godine i bio je prva dublinska simbioza pivovare i puba. Na ulazu su nas odmah dočekale dvije “planine” od redara i ozbiljnim izrazom lica zatražili nas osobne. Posegnuo sam u džep kako bi je dohvatio, ali njihovi izrazi lica ubrzo su se pretvorili u osmijeh. ” Ma šalimo se malo” – uđite i uživajte. Poslije smo vidjeli kako im je ovo omiljena zanimacija tijekom radnog vremena. Jednom dečku su rekli kako ne može ući u pub zato što ima crvene tenisice, dok su jednom paru rekli kako djevojka može ući unutra, ali da dečko mora ostati vani. Naravno, sve je ovo ulazilo u njihov smisao za humor, te su ih kao i nas s osmijehom uputili u pub.
Kao što sam mogao primijetiti, u Porterhouseu vole svoje pivske stilove nazivati najboljima na svijetu. Tako za svoje prvo pivo kojeg su iz šale i nazvali Weiserbuddy ( You are wise to drink this buddy ) tvrde da je bio najbolji lager na svijetu. Isto tako iznad ulaza u glavni šank nalazi se natpis: “ Welcome to the home of the world’s greatest Stout”. Ovdje se pritom misli na njihov Plain Porter, osvajača dvostruke zlatne medalje od strane International Brewing Awards u sezonama 1998/99 i 2011/12. Pub je prilično velik, što je iznenađenje s obzirom na to da nije odavao takav dojam u pogledu s ulice. Proteže se na dva kata. U sredini na “međukatu” nalazi se bina na kojoj nastupaju glazbeni sastavi svaki dan u tjednu, dok je na samom vrhu prostor u kojemu se poslužuje hrana. Pošto je naš put u Dublin bio za vrijeme Adventa, pub je bio krcat ljudima koji su dolazili s božićnih poslovnih zabava ili su ih slavili baš u njemu. Vesela atmosfera.
Inače, Porterhouse u Dublinu ima četiri puba od kojega su tri pivska i jedan specijaliziran za kušanje viskija, dok u cijelom svijetu imaju ukupno osam lokacija, uključujući New York i London. Radno vrijeme vikendom je do 02 sata ujutro, ali to označava samo prestanak sviranja glazbe dok se ljudi uredno i dalje zadržavaju unutar puba gdje se nesmetano i dalje toči alkohol i nakon radnog vremena. Cijena pinte piva kreće se od 5 do 6,70 € . Nakon napuštanja Porterhouse-a u sitne noćne sate upoznali smo takozvani ” taxi problem”. Naime, vikendom nakon zatvaranja pubova potražnja za taksijem prelazi njihovu ponudu, tako da je gotovo nemoguće naći ikoji slobodan. Ako slučajno jedan takav i prođe morate se izboriti za njega između pedesetak ljudi koji čekaju na potezu od stotinjak metara. Nakon sat i pol kombinacije pokušaja ulova taksija i pješačenja prema apartmanu uspjeli smo napokon zaustaviti jedan od njih. Nisam znao da ću mu se toliko veseliti,ali noćni izlazak i pivo su očito učinili svoje.
Drugi dan je donio nešto više vremena za istraživanje dublinske gastro ponude i dubljeg zalaska unutar Temple bar četvrti. Naravno da red je došao legendarni irski doručak ( a nije viski ). Nešto malo izvan glavne ulice smjestilo se dosta frekventno i popularno mjesto naziva Keoghs. Kafić/ zalogajnica koja je specijalizirana za kavu i jutarnje obroke. Tostirani kruh, maslac, džem, dvije manje kobasice, jaje, rajčica, pudding ( varijacija na temu naših krvavica) i komad slanine sastojci su irskog mini doručka. Dosta ukusno i zasitno za početak dana. Ovakav doručak potječe od radničke klase koja je nakon njega bila u stanju cijeli dan obavljati teške fizičke poslove. Uz veći meni dolazi i neizostavni grah. Mini doručak i kava po cijeni od 10,5 €. Za ljubitelje slatkoga, kojih vjerujem ne manjka, tu je Mr. Simms Olde Sweet Shoppe. Kada uđete u ovu trgovinu znati ćete što znaći izraz “dijete u tvornici čokolade”. Jedino što osim čokolade Mr. Simms nudi i razne vrste bombona, sladoleda… I to u onim velikim staklenkama u kojima su se nekada čuvali slatkiši, tako da će neke ovaj interijer vjerojatno vratiti u djetinjstvo.
Još jedan legendaran dublinski pub, hotel i restoran smješten u Temple bar četvrti nosi naziv Oliver St. John Gogarty. Veoma zanimljivo mjesto s tradicionalnom irskom glazbom koja vikendom počinje već od 13 h. Jel moram napomenuti da je velika većina ljudi u njemu u to vrijeme bila blago alkoholizirana? Također u cjelokupnu atmosferu uklopio se i glazbeni duo koji je u pubu svirao tradicionalne irske balade te podizao atmosferu među publikom koja je zaista bila raznovrsna: od domaćina do turista, te od onih najmlađih do najstarijih. Ako želite iskusiti tipičnu atmosferu dublinskih pivnica, ovo je pravo mjesto za vas.
U velikoj većini pubova u Dublinu je zabranjeno pušenje, tako da nikotinske navike morate obavljati na ulici ispred njih. To se također odnosi i na možda najpoznatiji dublinski pub Temple bar koji je od ranih popodnevnih sati krcat turistima i gdje se u jednom danu na glazbenoj pozornici izmijeni sva sila većinom lokalnih glazbenika. Moram napomenuti kako su glazbeni događaji organizirani svakog dana u tjednu. Također još jedna tipična pivnička atmosfera, iako smatram da je ovo u potpunosti turističko, a nešto manje lokalno mjesto. Posebice što u prostoru vlada nesnosna gužva, ali cijelu stvar spašava veliki broj šankova i točionika tako da čekanje na pivo ipak nije beskonačno dugo.
Temple bar je poznat i po Guinessovom rekordu u najdužem sviranju . Čak 114 sati uživo svirao je gitarista Dave Browne od 12. – 17. lipnja 2011. godine.
Napisao: foodwinebeer
