Po slijetanju u Beirut iznenađenje. Svi na testiranje bez obzira na potvrde o cijepljenju i pcr testove iz Hrvatske i iako smo u tranzitu za Siriju.Ostavljamo brojeve mobitela,krećemo kombijem koji je po nas došao iz Damaska i za nekih sat vremena smo na libanonskosirijskoj granici.
Napisao: Željko Milaković
Na libanonskoj strani granice smo se zadržali kratko, 15ak minuta. Čekanje u redu sa lokalnim stanovništvom za kontrolu dokumenata, izlazni štambilj u putovnicu i to je to. Par kilometara dalje je sirijski terminal. Najprije kancelarija za kontrolu PCR testa koji praktički nitko nije niti pogledao, štambilj na papir sa našim imenima i nazad u prostoriju gdje je banka i kontrola dokumenata. Plaćanje vize u banci (75$ u sirijskim funtama po lošem službenom tečaju 1$=25000 LS), šalter za službenikom za kontrolu dokumenata. To traje malo duže, sve je usporeno, nema žurbe. Što ste po zanimanju, koliko ostajete u Siriji, da vidim potvrdu o odobrenju vize.. i napokon riječi: ok, odobravam vam vizu na 15 dana (u Damasku se može produžiti ako vam bude potrebno), štambilj u putovnicu i Welcome to Syria.
Sjedamo u kombi, ulazimo u Siriju.Autocesta do Damaska, par vojnih check pointova na ulazu u grad koje prolazimo bez problema i evo nas u starom dijelu jednog od najstarijih gradova na ovoj planeti, Damask grad muzej. Smještaj u hotel i mijenjanje dolara po crnom kursu 1$=34000LS. Mijenjam 200$ i dobivam 6 800 000 sirijskih funti, sve u novčanicama po 1000 i 2000, znači buntovi novčanica za 200$. I ekipa mijenja novce, ima nas 6. Stol je pun sirijskih novčanica u buntovima, kao u filmovima o mafijašima, nikada više novaca nisam imao. 2 bunta u ruksak i ajmo u grad.
Prolazimo sasvim uskim ulicama starog Damaska do žile kucavice: Via Recte i spleta uličica sa trgovinama, restoranima, barovima…potpuno samostalno, bez ikakve pratnje vodiča kojeg ćemo upoznati sutra, Damask je siguran grad. Ulice su pune, prepune ljudi. Večer je, gužva, miješaju se orijentalni mirisi, dovikivanje prodavača svega i svačega, žamor ljudi sa prepunih uličica, muzika iz trgovinica i barova…osjećam se, osjećam se kao da sam nakon dugo vremena došao doma. Niti u jednom gradu, niti na jednom putovanju nisam osjetio toliku sreću i zadovoljstvo što sam tu. Mogao bih satima, danima hodati ulicama starog Damaska…gledati, upijati, ulaziti u radnjice lokalnih obrtnika, popričati riječ dvije sa lokalcima.
Damask me je osvojio od prve sekunde, znao sam da će biti tako. Kao da sam već nekada davno bio tu, kao da hodam svojim gradom. Badnjak je, ulazimo u dvorište najveće crkve u Damasku, St Mary`s church. Primjetno je vojno osiguranje ispred crkve, ali nitko nas ništa ne pita. Prilazi nam svećenik koji nakon upita odakle smo zove drugog svećenika koji priča srpski, bio je na školovanju u Beogradu. Ugodnih 20ak minuta razgovora. U tijeku je primanje za državnu i religijsku elitu, ali našao je vremena da popriča i sa nama.
Sanja je imala plan ogrebati se za svečanu večeru, ali ništa od toga, ajmo negdje na pivo i rakiju. Ulazimo u restoran Naranj i po uređenju i po klijenteli vidi se odmah da je to malo skuplji, elitniji restoran. Odmah nam nalaze stol iako je sve skoro puno, a rezervaciju nemamo. Arak i pivo prijatelju pa da vidimo što ima za jesti. Stol pun hrane i pića, desetak posuda sa raznim vrstama predjela, stižu glavna jela…spektakl od hrane. Bojanu se ne sviđa arak (domaća rakija, kao mastika), to Bojane meni se sviđa, daj mi svoju čašu. Dolaze kolači. Da platimo…nekih 15$ po osobi, u jednom od najskupljih restorana u Damasku. Izlazimo u noć, na pune ulice, u život…pa dokle izdržimo.
Sutradan cijeli dan obilazak Damaska uz vodiča po muzejima, džamijama, palačama koje se moraju vidjeti, po souku…lijepo ali cekam mrak, da se osvježim u hotelu i da mogu opet na ulice starog Damaska…među ljude, među buku, među mirise, u radnjice lokalnih obrtnika i umjetnika, u barove na čaj, vino, pivo. Izlazim i prepuštam se punim uličicama, bez cilja, samo neka sam tu….sretan sam, neopisivo sretan. Nema ničega u mojim mislima osim ovoga sada i tu, osim bujice orijentalnog života na prastarim uličicama Damaska.
Mogao bih danima šetati po ovom gradu sa istim oduševljenjem i guštom. Ujutro kretanje i početak obilaska Sirije, u Damask ćemo se vratiti nakon 5-6 dana.
Stari kršćanski grad Maaloula, mjesto gdje se i dan danas govori aramejskim jezikom, jezikom na kojemu je propovijedao Isus. Gradić koji je prošao golgotu ISIL-ove okupacije, crkve su oštećene i opljačkane ali se itekako ima što za vidjeti. Od St Takla manastira se spuštamo fascinantnim uskim kanjonom do predivnog gradića koji je dijelom sagrađen na stijenama koje su dižu visoko iznad naselja.
Pogled sa parkinga na Deir Mar Musa el-Habashi (muški i ženski manastir) izaziva kod svih knedlu u grlu, pa kako ćemo se tamo popeti. Manastir u sred ničega na vrhu planine. Popeli smo se, svatko svojim tempom. Srećom vrijeme je bilo idealno, sunčano, ali ne pretoplo (kao i cijelim putem kroz Siriju). Posjećujemo naravno samo muški dio manastira. Ugostili su nas ljudi koji gore žive(ne redovnici) i brinu se o manastiru, objasnili nam povijest i scene na drevnim freskama. Počastili sokom i kolačima. Pogled sa manastira je spektakularan.
Krak de Chevaliers
U Homsu stajemo u dijelu grada potpuno uništenim u ratu. Apokaliptične scene. Nikome nije ni do priče ni do previše fotkanja. Stambeni blokovi sravnjeni sa zemljom, ono što je ostalo stajati je teško za gledati. To nisu uništene zgrade to su uništeni životi, snovi, nadanja, uništeni osmjesi….najuništeniji grad u sirijskom ratu…za što?
Krak des Chevaliers, jedna od najuščuvanijih srednjevjekovnih utvrda na planeti. Ogroman je i zaista mjesto koje se treba vidjeti u Siriji. Put do utvrde je obilježen ratom uništenim selima i scenama teškog i siromašnog života ljudi koji su prošli golgotu desetgodišnjeg ratnog pakla.
Hama, grad koji mi se najmanje svidio na cijelom putovanju. Poznat po svojih 17 norija (vodenica sa ogromnim drvenim točkovima koji su služili za navodnjavanje) na rijeci Orontes koje datiraju iz 12. stoljeća i danas služe samo kao turistička atrakcija mi je ostao u sjećanju po užasnom smradu kanalizacije koja se izlijeva u rijeku.
Palmyra je veličanstvena i ovakva nakon zadnjeg uništenja koje su proveli barbari iz Daesha/ISIL-a.Za doći u Palmyru su potrebne posebne vojne propusnice i pratnja. S nama je išao general sirijske vojske. Puno vojnih check pointa, pustinjski pejzaži, slike uništenih vozila i naselja, teškog beduinskog života…
Nailazimo na bivše naftno polje INE, tabla sa imenom INE je još tu, a domaći taj predio zovu Hrvatsko polje/Croatian field. Sam gradić Palmyra je napola uništen u ratnim djelovanjima, rijetki stanovnici su se vratili….sasvim sumorno mjesto danas, grad duhova.
Palmyra
Ali ostaci drevne Palmyre, veličanstvenog grada u sred pustinje, izgrađenog prije 1800-2000g na sjecištu karavanskih puteva izazivaju kod čovjeka emocije koje ja riječima ne znam prenijeti. To treba doživjeti, vidjeti, osjetiti. Hodajući po ostacima veličanstvenog grada koji je izgrađen u sred pustinje prije više od 1800 godina imao oko 150000 stanovnika pokušavam zamisliti kako je to onda izgledalo. Nemoguće i zamisliti. Pod okupacijom barbara iz Daesha/ISIL-a, taj predivan dio daleke povijesti ljudske rase je divljački uništavan i možda nepovratno oštećen.
Na povratku u Damask poglede privlaće beduni sa kozama i ovcama na siromašnoj pustinjskoj ispaši,njihova siromašna naselja.Kako li su oni preživjeli ratni pakao ovih prostora?Walid,naš vodić odgovara:preživjeli su.Ne ispitujem dalje. Bosra, grad na jugu uz jordansku granicu krije još jedan biser. Starorimski grad i nevjerojatno očuvano starorimsko kazalište sa amfitetrom, još jedno mjesto koje se pri posjeti Siriji ne smije preskočiti. Bosra i susjedna Daara su bili centar pobune protiv sirijske vlade prije 10ak godina i do prije mjesec, dva pod kontrolom pobunjenika a danas je u toku mirna reintegracija,mogu se vidjeti i vladine ali i pobunjeničke zastave.. Na check pointu prije Bosre su nas prvi puta tražili dokumente/putovnice. Naravno, tragovi borbi su vidljivi pa čak i u ostacima starorimskog grada, sam amfiteatar i kazalište nisu oštećeni. Put do Bosre je obilježen obrađenim poljima za razliku od većine onoga što smo po kretanju Sirijom vidjeli.
I za kraj ove kratke sirijske priče-Aleppo. Grad stalno naseljen preko 8000 godina. Grad koji je 2010.g imao oko 4.6 miliona stanovnika.
Grad koji poznajemo iz ratnih izvještaja. Grad koji sam gledao sa tisućama godina stare citadele sa suzama u očima. Nisam mogao zaustaviti suze, nisam ni htio… Zamislite grad 3-4 puta veći od Zagreba i preko trećine grada u ruševinama, potpuno uništeno…. Sa citadele se pruža unedogled pogled na uništene gradske četvrti. Deseci tisuća ljudi, žena, djece su završili svoj put u tim ruševinama u preko 8000 godina starom Aleppu u 21. stoljeću.
Ako su ovakva masovna razaranja gradova napredak ove civilizacije i ljudske rase tada čovjek ne može da se na zapita: nismo li mi nečija teža greška, mi ljudi? Da li smo sposobni išta naučiti iz povijesti…iz sadašnjosti…da li smo sposobni za toleranciju, ljubav, poštivanje, različitosti, da li smo sposobni za život bez predrasuda?
Na šetnici između prastare alepske citadele i potpuno uništenog dijela grada djeca igraju nogomet.
Kakva scena…pretužna ali i puna nade. Onaj drugi neoštećeni dio Aleppa živi normalno, sve je puno života. Ili se to meni samo činilo tako.
Večernja šetnja po Aleppu je nešto sasvim drugo od šetnje Damaskom ali Damask nije prošao pakao Aleppa i tu je ključna razlika u cijelom filingu, u duhu i atmosferi. Potpuno razumljivo.
Ne znam sto je highlight putovanja po zemlji uništenoj 10 godišnjim ratom, po zemlji na čijem teritoriju je početak civilizacije kakvu je danas poznamo,p o zemlji čiji stanovnici unatoč nezamislivom razaranju u zadnjih 10ak godina primaju putnike/strance/turiste za takvim poštovanjem i gostoprimstvom unatoč vlastitom siromaštvu i nesigurnom životu da je to zapanjujuće. Hodali smo po Damasku, Aleppu, Homsu, Hami, manjim mjestima i po danu i po mraku i niti jedno negativno iskustvo. Baš obrnuto, sve pozitivnija i pozitivnija iskustva. Ovo što naša zapadna civilizacija radi Siriji i Sirijcima je sramota bez presedana.
Tko je bio dole zna o čemu pričam. Da i Ameri su još tu…drže najbogatija sirijska naftna polja i zajedno sa cijelim zapadnim svijetom sankcijama uništavaju državu i narod koji nisu mogli ratom satrti. Teška priča je Sirija…. Zapravo highlight cijelog putovanja po Siriji su ljudi, svi oni ljudi koje smo sretali i po većim gradovima, ali i po nevjerojatnim vukojebinama na usputnim stankama na našem obilaženju ove predivne zemlje. Svi ti divni ljudi sa kojima smo na ovaj ili onaj način bar malo komunicirali.
Sirija je trenutno zemlja nevjerojatnih kontrasta. Zapanjujuće živi Damask u kojemu je pozitivna atmosfera na čudesan način potpuno odvojena od razaranja koja ga okružuju (samo periferni dijelovi su u ratu oštećeni ili uništeni), razrušeni višemilijunski Aleppo ili Homs koji su prošli nezamislivu golgotu i patnju, sasvim siromašna pustinjska naselja, spaljena sela i gradići na linijama sukoba, izbjeglička šatorska naselja, turistička mjesta prema Latakiji i Tartousu, depresivna Bosra, zapanjujući ostaci prastarih povijesnih gradova i utvrda.
Sirija je uz područje Iraka, jugoistočne Turske, Libanona, Izraela dio planeta na kojemu je začeta civilizacija kakvu ju danas poznamo, u kojoj živimo. Zemlja uništenih naselja i sudbina, ali i zemlja nade, Sirijci su nevjerovatni ljudi. Unatoč desetgodišnjoj ratnoj golgoti osmijeh im je na licima. Poštovanje prema strancima koji su došli vidjeti i upoznati njih i njihovu zemlju, poštovanje i gostoprimstvo prema nama putnicima koji smo u Siriji i među Sirijcima samo kratkotrajni gosti je highlight ovog putovanja. A po Damasku ću opet hodati…i po sirijskim selima…hoću. Odakle ste?
Hrvatska, Srbija.
Dobrodošli u Siriju.
Osmijeh.
Fotogalerija: