Pozdrav, ja sam Kristina. Prošlo ljeto moja obitelj (muž i dvoje djece) i ja odlučili smo se otići na putovanje oko svijeta. Trajalo je skoro dva mjeseca a uključivalo je polazak iz Europe u Kaliforniju, zatim Havaje, Samou, Fidži, Japan, Filipine i Maleziju, o čemu sam vodila dnevnik putovanja na svom blogu originalnog naziva Dnevnik putovanja, a ovdje šaljem dio dnevnika sa samoanskog otoka Upolu gdje smo bili tjedan dana. O ostalim pustolovinama možete čitati na blogu Dnevnik putovanja.

 Prijelaz datumske granice i Ekvatora // Samoa (18. dan)

Dan bez noći, noć bez dana

Dok smo još čekali čekiranje za Samou, opisano u prethodnom postu, navalila sam na onaj pulled pork sendvič kupljen kod Kahune kraj aerodroma u Honoluluu. T. je bila sita od svog sušija. Pridružili su mi se J. i V., nikad bolje nešto nismo jeli, pomislila sam tad. Nakon čekiranja i sigurnosne kontrole krenuli smo na svoj gate. Imamo još sat vremena do bordanja, pa su V. i djeca otišli kupiti još hrane, jer ne znamo hoće li što biti u avionu i tko će to dočekati. Vratili su se veseli: J. s peperoni pizzom, a V. sa slatko kiselom piletinom i rižom.

Još nas ne puštaju u pravu čekaonicu, nego stojimo ispred. V. se zapričao s gospođama koje tu čekaju: jedna je Fidžijka i vraća se doma, druga živi u San Franciscu i ide kod svojih na Samou. Baš je dobro usporedio – kao naše babe na našim kolodvorima ili lukama, koje su bile u gradu pa se sad vraćaju busom ili brodom (vezom) u svoje selo ili misto.

Prije ulaska u pravu čekaonicu smo još jednom pokazali putovnice, i još malo čekali, taman su nam djeca zaspala. Počelo je bordanje po grupama a mi smo bili među zadnjima. Avion leti prvo za Samou pa nastavlja za Fidži pa su možda prvo ukrašavali njih. Nekako smo probudili djecu da sama došeću u avion. I napokon se smjestili.

Namua

Samoa

Bilo je oko 23 sata 1. kolovoza.

Zaspali smo, krilima aviona nismo zapeli o Ekvator ni primijetili putovanje kroz vrijeme, i nakon 5 sati leta, 3. kolovoza u 3:30 po lokalnom vremenu sletjeli smo u međunarodnu zračnu luku Faleolo u Samoi.

Svi smo se razbudili i kad smo izašli, trebalo je ispuniti imigracijski list sa svim detaljima, gdje ćemo boraviti, kad odlazimo s datumom i brojem leta i slično. Uspjeli smo se spojiti na aerodromski WiFi pa smo se uspjeli javiti svojima. Dok smo sve to ispunili i otišli u WC, nije bilo gužve na graničnom šalteru. Simpatični granični policajac Polinezijac nam je udario pečate u putovnice i zaželio talofa (dobar dan). Svi su policajci u košuljama i lavalavama (tkanina omotana oko struka i nogu, nama je poznato iz tahićanskog pareo). Dočekala nas je uživo svirka samoanskog “Trio gušta”, nakon čega je slijedila konotrola sve prtljage kroz rendgen. Onu hranu koju smo imali, pojeli smo ili ostavili u avionu i morali baciti jednu jabuku koja nam je ostala s Havaja. Već primjećujemo kako su svi službenici simpatični i dragi, i nitko nije namrgođen.

Izašli smo vani, aerodrom je otvoren kao i havajski, nikad nema prave zime. Taksisti su nahrupili treba li nam taxi, ali nisu navaljivali kad smo rekli da čekamo rent a car. Čak su se uzvrtili da nam pomognu. V. je prije puta rezervirao auto u Motu Rental i tu smo trebali pričekati Bernarda. Bernard je uskoro došao, prepoznao tko smo – bijeli par s dvoje djece. Odmah nas je oduševila njegova smirenost i jako dobar engleski. Savjetuje nas za dizanje love, cash is god, svugdje se plaća gotovinom, a na karticu je provizija od 4-5%. V. diže na jednom od bankomata (zeleni ili plavi), zatim idemo kupiti SIM karticu u Vodafone dućanu koji je isto blizu. Uzeli smo opciju 21GB za 21 talu, zaposlenica je to brzo obavila i idemo prema autu.

reciklaža boca

Kad smo se pripremali na ovo putovanje, čitala sam Lonely Planet vodič o Samoi, neko izdanje iz ranih 2000.ih gdje piše da se u Samoi vozi desnom stranom ceste. Ali onda sam saznala da je Samoa 2009. promijenila zakon i da sad voze lijevom stranom ceste (da mogu jeftinije uvoziti aute iz Japana, Australije ili Novog Zelanda). Dakle bilo je vrijeme za još jedan izlazak iz zone komfora – vožnja lijevom stranom ceste.

Bernard mi je na temelju moje vozačke izdao privremenu dozvolu na mjesec dana za 21 talu. Pitala sam ga par savjeta za vožnju i u vezi auta. Još je mrak, nema prometa pa je možda najbolje vrijeme za učenje vožnje. Još nam je dao višestruki punjač za auto, što će nam dobro doći dok ne nabavimo adaptere za južnu polutku. Brzina je ograničena na 56 km/h ili 35 mph a na izlazu s parkinga aerodroma plati se 5 tala.

Auto ugodan za vožnju, automatik što olakšava stvar, a ima tri pedale: kočnicu za parkiranje, kočnicu za vožnju i gas.

Vozimo prema našem novom smještaju, u smjeru Apie, još je mrak, cesta odlična, sve osvijetljeno, svijetli poneka ulična rasvjeta, crkve i božićne lampice. Kroz otvoreni prozor osjeti se karakteristični miris u tropima, zapaljenog smeća i primijetimo puno pasa lutalica posvuda. Vozimo se oko pola sata do Apije, pojavili su se prvi semafori i raskrižja, nema još prometa iako ima dosta ljudi na ulicama, svi nekud hodaju uz cestu bez trotoara, a neki su supermarketi otvoreni. Djeca su zaspala a ja sam se opustila i nije mi više strašno voziti lijevom stranom. Ali u jednom trenutku u zavoju na mostu pojavio se visoki trotoar i zapela sam stražnjim lijevim kotačem, tako da se čulo jako struganje i odbijanje prema cesti. Brzo sam stala na idućem proširenju, upalila sva 4 i V. je izašao pogledati. Iskrivila se felga ali zasad je guma dobro. Nastavljamo vožnju cestom uz more, puše vjetar, čuju se valovi. Sve je više ljudi po cesti, već je oko 5-6 sati, ne znam točno, još pola sata do smještaja, pomalo se vidi narančasto nebo, ali oblaci prekrivaju izlazak sunca.

Lalomanu Beach Fales

Stigli smo u svoj novi hotel Leuaina Beach Resort, u mjestu Falepuna. Ušli smo autom na parking i V. je otišao na recepciju vidjeti mogu li na nas već čekirati. Ali naša soba je zauzeta, check out je u 10 i dobit ćemo je tek u 12, ali možemo sjesti na doručak u 7:30.

Vratio se u auto, već je dan, ali je oblačno i nije vruće, spuštamo sjedala i premoreni nadamo se drijemanju. Čim sam počela kunjat, čula sam kako su se djeca počela komešati i buditi, ali su nas ostavili na miru nekih pola sata i sami se zabavili i to bez ekrana. Nakon

pola sata, prisilno se budim i odlučujem započeti dan. Već je 7:30 i djeca i ja idemo na doručak u restoran hotela. Izbor nije nešto posebno, uglavnom sami ugljikohidrati, ali zato s velikim veseljem uzimam kavu (filter, ne znam kako ću se vratiti turskoj ili espressu).

Uskoro su se pojavile mačke, koje okolo stolova žicaju hranu, a kako ljudi odu, tako one skaču na stol i jedu njihove ostatke. Čini se da nikome od zaposlenika to ne smeta, a ne smeta ni meni, T. i J. ih već hrane i opet pitaju zašto ne možemo imati macu, na što J. zaključuje da će kamen biti njegov ljubimac haha. Idemo u auto po one mokre i, već usmrđene, kostime i ručnik, djeca se presvlače i idemo na bazen. Dok oni uživaju na bazenu, ja se izležavam na ležaljci i mislim se tko će izdržati današnji dan. Djeca su našla kokose pa se igraju s njima a onda je T. ubola neka životinja. Pri ruci imam sinopen pa joj mažem, a kasnije se više nije žalila.

Fia Fia

Nakon nekog vremena V. nam se pridružio i predložio da sjednemo u auto i idemo negdje, glupo je čekati još 2-3 sata. OK, ostavljamo kufere na recepciji a recepcionarka nam je dala kremu za sunčanje za svaki slučaj, made in Australia, SPF 50 u malom kanisteru od pola litre.

Tek je 10 sati i krećemo prema istoku otoka Upolu. Vozimo se 40ak minuta cestom u unutrašnjost pa kasnije izbijamo na obalu. Prolazimo mnoga sela, njihova imena su označena natpisima, često imaju po jedan dućan, a ljudi i djeca uz cestu mašu kad prolazimo, mašemo i mi njima.

Stigli smo u mjesto Muiatele odakle se polazi na otočić Namua. V. se raspituje za cijenu prijevoza, ne odgovara nam, a na otoku nema dućana ni restorana, puše i ne izgleda privlačno. Vozimo dalje i začas prelazimo na južnu stranu gdje idemo odlučimo ostati jer se čini ugodno. Čim smo parkirali auto na Lalomanu Beach Fales, došla je jedna žena i naplaćuje nam 60 fala po autu. Na Samoi plaže su u vlasništvu sela i uvijek se plaća korištenje. Za ovaj novac biramo svoju falu (kućicu bez zidova), a teta nam donosi prostirku za nju. Preko ceste se nalazi WC s tuševima, a auto nam je ispod stabla u hladu. Na plaži i u drugim falama uglavnom su lokalci, neki roštiljaju i pjevaju, pokraj je restoran i novi plažni objekt koji je cijela jedna obitelj uređivala dok smo bili tu. Na plaži ima dosta pasa lutalica, nikog ne diraju niti itko dira njih. Djeca se odmah idu kupati, a V. je uzeo pivu iz tog lokala. Sviđa mi se ovaj koncept fale, u hladu si, ne na pijesku, postoje cerade ako tko želi intimu.

Fia Fia

Odlazimo na ručak u taj susjedni lokal Anita’s Beach Bungalows Lalomanu. Izbor je sasvim dovoljan, ali prevladava fast food, što je djeci drago, V. uzima “Aussie breakfast” (pivo), a ja jedino tradicionalno jelo – Oka with taro. To je hladna salata od sirove tune s krastavcem i rajčicom, servirano s prženom tarom (korijenasto povrće) i odlična je!

Vraćamo se u svoju falu, J. i ja smo ubili oko, V. i T. se kupali, a onda je i on legao, dok smo se mi šetale plažom.

Oko 16:30 više nije jako sunce i naoblačilo se pa smo se spremili i krenuli nazad u hotel.

U hotelu nemaju adaptere za struju jer im rijetko dolaze Europljani, pa idemo u dućan u susjednom selu Saoluafata Mart i tamo ih kupujemo po odličnoj cijeni. U dućanu nas svi gledaju, pogotovo djecu, smješkaju se i ljubazni su.

Vratili smo se u smještaj i odlučimo ići na večeru u njihovom restoranu jer u dućanu nismo našli neku hranu koju bi mogli večerati. Oko 19 mrkli mrak, imam osjećaj da je 22 navečer, restoran je pun domaćih i stranih gostiju. Na nekim mjestima više je stolova spojeno za samoanske obitelji. Subota je navečer i priprema se lokalni fiafia nastup. Sjeli smo za stol, pitali su nas broj sobe i naručili smo. Prva pića smo čekali nekih 15 minuta, prije čega je

konobarica još jednom došla pitati broj sobe i potvrditi narudžbu. Fiafia je bila zabavna, ali djeca su počela padati po stolu od umora i gladi. Mi smo naručili čisti domaći rum, ali taj koncept im je nepoznat pa smo dobili rum kolu. Za vrijeme nastupa, konobarice su brzinom kornjače donosile jedan po jedan tanjure pizza i pomfrita domaćima.

Nakon par sati čekanja, kad je fiafia završila i većina je ljudi otišla, a i restoran je pred zatvaranjem u 21h, V. je dobio svoju oku, T. svoju bijelu rižu, ja seafood chowder (juhu od školjaka), ali J. nije dobio svoju pizzu. Trebalo je još par puta podsjetiti konobarice, na što su nas pitale broj sobe. Napokon je J. dobio svoju pizzu, koja je bila totalno bljutava. Čini se da sve kuhaju bez soli, ali je poslužuju u kesicama (kao za šećer) – južnopacifička sol pakirana u Novom Zelandu. J. je pregladnio, jede jedan komad pizze, i bijesni, gladni i jadni odlazimo u sobu gdje jede jednu jabuku koju smo negdje prije kupili i idemo na spavanje.