Denis Tomić i njegov prijatelj Tin Zvonimir Novak provozali su se poznatom cestom smrti do Amazone. Evo iskustva, ali i savjeti za one koji se spremaju na takav adrenalinski izlet.

Nakon adventskog bolivijskog tjedna u brdovitom i visoko smještenom La Paz-u došao je trenutak za planiranje samostalne rute u područje Amazone i Pampasa.

Najdostupniji amazonski grad za iskušenje tropa i divljine je definitivno Rurrenabaque. Kako putujemo on budget, od dvije opcije prihvatljiva nam je bila samo jedna. Autobusom po Yungasu, još poznatom kao najopasnija cesta na svijetu.

Dok smo planirali taj put nismo imali u uvidu da je to baš ta cesta. Cijena aviona je 100 eura u jednom smjeru, a autobus je u 2 smjera 20 eura. Puno, puno isplativije. Kada smo došli na autobusni kolodvor po karte bili smo upućeni na drugi terminal, na brdovitom, siromašnijem djelu grada, punom agencija u ulici punoj bosonoge dječice, žena sa pletenicama, zvanih Cholitas, pregrštima policije i autobusa koji idu za Rurrenabaque i Beni, tj. Za gradove Amazonas departmenta. Čitajući na internetu kako je to zaista opasna cesta sa mnoštvom smrtnih slučajeva i prometnih kolapsa i nezgoda, počela me hvatati panika. Na forumima sve puno komentara kako je puno bolja i prikladnija opcija uzeti avion, da ta vožnja nije za ljude, da je najnapornija ikad, kako je jako neudobno, kako su busevi klimavi…..

Pomalo podsjećaju na kamione za zaleđene ceste. Ono što put čini lakšim je mogućnost otvaranja prozora pored sjedišta. Muzika, film, hrana…ta opcija za 70 kuna ne postoji. Idućeg jutra smo spakirali stvari i uputili se prema terminalu. Zaista je mnogo autobusa čekalo svoju salida-u, kako oni vole nazvati vrijeme polaska autobusa. Fizički se dosta razlikuju od „normalnih autobusa“. Puno veći kotači, njih 6, visoka baza.

Prvih 3h vožnje je prožeto Top Shop prodajom uživo i predavanjem bolivijskog trgovaca o kvalitetnoj prehrani.

Ne prihvaćam riječi predavanja iz busa veoma ozbiljno. Em zbog mojeg ne predobrog poznavanja španjolskog jezika, em zbog toga što je način ishrane u Boliviji zaista loš. Sve je preslatko do te mjere da se ne može jest, ili je svedeno na različite vrste pripreme jako lošeg mesa. Kao vegetarijancu nije mi lako bilo održavati normalnu ishranu.

Uz predavanje i prodaju spreja za insekte i kremu od biljke Koke imao sam prizor na snježne vrhove visokog lanca Andi, velike ptičurine, kanjone skrivenih jezera.

Nakon prve stanke krenuli smo dalje. Idućih 5h osjećao sam knedlu u grlu cijelo vrijeme. Blato, 20km/h, veliki autobus na cesti širokoj 3 metra sa pogledom na provaliju, bez ograde, od nekih 200-300 metara. Jako velika količina anksioznosti je obuzela moje „grinkoško“ tijelo. Autobus je bio okupiran Bolivijcima i sa nas dvoje Europljana. Bolivijci su jako simpatični pa nisam osjećao neke negativne misli i namjere sa njihove strane. Nesigurnost da ne poginem sam osjećao cijelo vrijeme, za razliku od toga. Kažu da ako preživiš Death road da si imao najljepši pogled na landscape ikad. Ja sam preživio tu cesti i mogu reći da takve prizore nikada nisam vidio. Kao da imam vidikovac na Amazonu cijelu vrijeme, i na provaliju, naravno. Zadnjih 5h je brzo prošlo jer je bio mrak pa se nije mogla uvidjeti moguća opasnost, ali se moglo osjetiti škripanje i ljuljanje koje potpomagalo vizualiziranje te ceste pa pokušaj spavanja nije tako lak.

Pitao sam se, možda je ovo zadnja Coca Cola koju pijem, zašto nisam više zagrlio svoje prije puta na američki kontinent, kako volim svoju pticu i kako bih volio opet plesati. Sretan sam zbog tog iskustva, zbog osjećaja zahvalnosti za proživljeni dan i za male stvari.

„Rurre!“ – povikao je u 2 ujutro vozač obučen u automehaničarski prsluk. Aah! Divan je osjećaj shvatiti da je taj bus došao, a još ljepši odgovoriti na pitanje Rurrenabaque-ačanima kako si došao i čuti njihov odgovor kroz oduševljenje kako smo došli „ A si? Con el autobus? Loco!“ .

Je li zaista toliko strašno? Mislim da nije. Nekima je to svakodnevnica. Je li moguće umrijeti? Da, je. Opasno je, nije asfaltirano, ali postfeeling – nevjerojatno.

Jako jeftina „turistička“ atrakcija. Death road  je must do u Boliviji. Avion je zaista puno skuplji i ne pruža istinski osjećaj džungle.

Preporučam, i za budžet i za iskustvo.

Denis Tomić, Putovanja za putopise