„Zar još nisi bio u Egiptu???“ bio bi uobičajen komentar kada bih nekom spomenuo da me nema sljedeći tjedan.– „Nisam. Zamisli koliki je to propust s obzirom na odličnu ponudu povoljnih „last minute“ putovanja. I stvarno, propust popravljam u velikom stilu, hotel s 5 zvjezdica, „all inclusive“, avion i ostali folklor za oko 3.000 kn. Kum i ja idemo slaviti, on zato što je napravio treće dijete, a ja zato što nisam.
Uvod 2 (dijabetički)
U Maroku sam pisao o Dexcom G5, nevjerojatnoj CGMS napravi koja kontinuirano mjeri glukozu i svira kad glukoza ode k vragu; u Keniji sam pisao o Medtronic inzulinskoj pumpi i njenom integriranom CGMS-u koji isključuje pumpanje inzulina kada „skuži“ hipoglikemiju, a sada?!
Seriju u velikom stilu završavam s Egiptom i najnovijim pridošlicom u CGMS arenu – „Abbott Libre“. Riječ je o donekle „kontroverznom“ uređaju, s čijim osobinama se neki na prvi pogled neće moći pomiriti, ali vidjet ćemo do kraja putopisa…
Planovi
„Posla“ će biti, osim što planiramo glumiti plutače u hotelskim bazenima; te Muju i Hasu koji jedu za „švedskim stolom“ dok Šveđani ne dođu; jako smo ambiciozni. Skoknut ćemo do Kaira, obići piramide i Dolinu kraljeva, ploviti Nilom, provozati se pustinjom i ono najvažnije – planiram ući u povijest ili makar u Guinessovu knjigu rekorda… Zaronit ću u jedno od najljepših mora svijeta, Crveno more i po prvi puta pod vodom mjeriti razinu glukoze. Prije puno godina pokrenuh poseban tečaj za grupu ronilaca dijabetičara u najboljem ronilačkom klubu Geronimo. Tada smo među mnogim stvarima trenirali uzimanje meda pod vodom u slučaju hipoglikemije, a nisam ni sanjao da ću jednog dana među tropskim ribama mjeriti i glukozu. Kako ne bi sve ostalo na „rekla – kazala“, dobri duh David mi je posudio kinesku verziju podvodne video kamerice „GoPro“ – hvala, o dobri Davide.
Ali ni to nije sve, vaš se omiljeni „teoretičar zavjera“ odmila zvan „socijalna životinja“ (naglasak na drugom i) preko „Couch Surfinga“ povezao s lokalnim žiteljima u želji da sazna kako lokalni svijet gleda na „Arapsko proljeće“ ili „Obojenu revoluciju“. Počela je samospaljivanjem u Tunisu, a ovdje je zvijezda večeri trg „Tahrir“ u Kairu, gdje su započele masovne demonstracije protiv tadašnjeg šefa Hosnia Mubaraka.
Da u pravu ste, ovo bi mogao biti još jedan od onih dugačkih i dosadnih putopisa gdje čovjek odustane nakon druge stranice.. No, pokušat ću biti kratak i jezgrovit.
„Zašto ne trošiš novac u Hrvatskoj?“
Svi koji volimo letjeti smo barem jednom bili suočeni s tim pitanjem. Osim standardnih odgovora, domislio sam jedan kojeg ću se držati: Ukoliko na svojem putovanju nagovorim barem troje stranaca da posjete naš dragulj u Europi, napravio sam puno više za domovinu nego da sam otišao na roditeljsku vikendicu u blizini Zadra i kupovao u Tommiju. Mislim da sam uspio. Na plaži su me ganjale tri opako debele Britanke, ali lovina je uskoro postala lovac. Plitvička jezera, tisuću otoka, Davor Šuker te Dubrovnik, grad u kojem se snimaju „Igre prijestolja“ bili su moje oružje za lov. Činjenica da je London od Jadrana udaljen samo sat i pol leta s „low cost“ kompanijama – bila je pravi „šlag na tortu“ za ove simpatične dame. U džepu još čuvam i DVD turističke zajednice Hrvatske za sljedeće „žrtve“.
Mad Max 5
Počelo je odlično, otišli smo u pustinju i unajmili zvjerske Quadove za 40 kilometarsku turu do oaze. Nakon što su nas umotali u marame i podijelili nam maske za pijesak, izgledali smo kao nesretnici nakon nuklearnog rata. Područje po kojem smo vozili sličilo je na kombinaciju napuštenog seta iz Mad Max-a i površine mjeseca. „Tagovi“ su: adrenalin, sunce, pijesak i miris benzina.
Luxor i rijeka Nil
Opet smo u pustinji, na putu prema kolijevki civilizacije, Luxoru i veličanstvenoj rijeci Nil. Duljina od čak 6.680 km ju čini najduljom rijekom svijeta, prolazi kroz čak 11 zemalja, a završava u „našem“ Mediteranu. Izvire na dva mjesta: u Ugandi i Etiopiji, spaja se u Sudanu i većim dijelom teče bez ikakvih dodatnih izvora vode! Plovili smo barkom i pasli oči na Fallugama – prekrasnim malim tradicionalnim jedrilicama s ogromnim jedrima. Završili smo na „otoku banana“, kušajući ih s lokalnih palmi i fotkajući krokodile ”Iz duboke rijeke Nil (…vrati nama našega Juju….)”.
Posjetili smo i kompleks hramova Karnak posvećen bogu Amon Ra, gdje sam kao što je vidljivo iz pratećih fotki, doživio faraonsko prosvjetljenje. Jako me podsjetio na Persepolis u Iranu, samo što je piroman Aleksandar Makedonski prilično rasturio Persepolis, dok je Karnak očuvaniji.
Egipatski turistički djelatnici
Nemaju niti jednu iskrenu kost u svom tijelu. Od svih laži koje su oni u stanju izgovoriti mogle bi se izgraditi piramide u Gizi. Kod ugovaranja i pregovaranja u Egiptu treba biti svjestan jedne stvari: ti si ovca za oderat’, a oni su derači; kad se to apsolvira, sve je lakše. Sasvim je u redu doći u „all inclusive resort“ s pet zvjezdica i ne maknut’ se s bazena i mora. No, kad/ako kreneš vanka, ti si divlja patka u nepoznatoj šumi, a oni lovci na svom terenu. Kum je dogovorio Kairo, Luxor, Nil, Quadove i ronjenje praktički u prvoj agenciji na koju smo naletjeli, jer je tip bio uvjerljiv i objektivno povoljniji od hotelskih „derača“. Za mene je to bila „win-win“ situacija, ili će biti dobro ili ću mu cijeli život moći spuštati ovu „kamikaza“ pregovaračku misiju – „neprocjenjivo“. Pustinjski Quadovi su bili stvarno sjajni, a Luxor i Nil također; osim najmanjih sjedala u autobusu – ikad. Lik nam je obećao svoj novi bus za Kairo i rusku grupu, ali s vodičem koji dobro zna i engleski. Ha-ha; autobus je bio novi otprilike u vrijeme otkrića prve faraonove grobnice, a svi znamo da rusi ne znaju engleski. Aaaahhh.
Dolina kraljeva je također sličila mjesečevoj dolini, ulazili smo u kojekakve grobnice i prolaze, a najzanimljivija je bila od Ramzesa IX – u kojoj se ne smije slikati. Odala me izdajnička lampica koja se pali kada Canon izoštrava, ali na vrijeme sam ga spremio. Nakon kratkih pregovora sa čuvarem, izvadih unaprijed pripremljeni iPhone na kojem „vidi čuda“ nije bilo nikakvih zabranjenih sarkofaga i mrtvih faraona. Ne znaju da imaju posla sa „finim turistom“ koji poštuje ku%$&$ska pravila.
Piramide Giza u Kairu
Ako je netko bio na Akropoli u Ateni, osjećaj je sličan. Na brdu se nalaze piramide i sfinga, a prekrasan pogled puca na grad. Piramide su malo više „fora“ od Akropole jer je sa suprotne strane egzotičan ambijent u obliku pješčanih dina i pustinja po kojima lokalci nude jahanje deva, konja i magaraca. Lijep je osjećaj promatrati te monumentalne građevine stare više godina nego što prosječan čovjek uopće može pojmiti. Ne mogu si pomoći da se ne zapitam, jeli u to vrijeme, tisućama godina prije antike i Grka, postojala dovoljno razvijena tehnologija gradnje za ova čuda svijeta?
Egipatski muzej u Kairu
Osim što sam diplomirani informatolog, na filozofskom fakultetu sam morao odabrati još jedan smjer, to je bila muzeologija. Muzej je fenomenalan! Kako muzej može biti fenomenalan?? Da, ima prekrasnu veliku i vrlo zanimljivu zlatnu masku koja bi trebala savršeno odgovarati licu faraona, ima ogromni potpuno zlatni sarkofag težak puno kila i prave mumije, stvarno zgodno; ali to nije ono što me najviše oduševilo. Nekad mladog ljubitelja filmova Indiane Jonesa oduševila je povijest unutar povijesti. Većina tih eksponata izložena je u lijepim starim drvenim vitrinama koje su meni, već same po sebi, egzotične i imaju povijesnu vrijednost. Staklo s drvenim okvirima spojeno mjedenim pantima – odiše onim nečim mističnim čime se ni sterilni Louvre ne može pohvaliti. Opisi izloženih eksponata već mirišu na prošlost, natipkani pisaćom mašinom vjerojatno prije prvog svjetskog rata i pružaju vrhunski osjećaj autentičnosti. Stalno sam čekao da od nekud iskoči Indiana Jones izbezumljeno bježeći ispred razjarenih mumija koje je zabunom probudio.
Ramzes III – faraon dijabetičar
Ovi današnji Egipćani imaju ogromnu incidenciju dijabetesa, kažu preko 30%. No, kao što se vidi iz naslova, problemi su puno dublji. Usred maštanja o prošlosti i filmskim junacima u egipatskom muzeju, iz slušalica koje mi je kum osigurao onom pregovaračkom misijom, na ruskom me prenula riječ „diabetik“ ili sl. Maltretirajući vodiča svojim osnovnoškolskim ruskim, saznao sam da osim što vodič ima dijabetes, ima ga i njegov omiljeni faraon. E da sam to znao u Dolini kraljeva u Luxoru, ne bih tako olako prešao preko njegove grobnice. Vodiču su oči skoro ispale kada sam mu pokazao Libre aparatić koji izgleda skoro kao i svaki drugi, ali kada ga prislonim na senzor na ruku – bežično očita razinu glukoze. „Davaj i minja pažalusta“ – veli on. „Davaj minja sjenzor“ – odvratih.
WC u Egiptu
Budući da smo stalno bili miljama od hotela (umjesto da smo glumili bove u hotelskom bazenu), ova tema se neminovno povremeno nametala. Najvažnije mi je bilo naći WC koji se plaća jer u tom slučaju su postojale šanse da barem pod ne bude pod vodom ili nekom drugom tekućinom… Potom je potrebno užicati wc papir, a nakon svega i sapun. Mrka teta u Aleksandriji je nakon mog trećeg žicanja već bila prilično iziritirana jer svaki tjedan se netko sjeti žicati sapun, a ona uvijek zaboravi gdje ga drži.
Aleksandrija – stvarno kratka i zanimljiva povijest
Prije nego što je poznati piroman Aleksandar Makedonski spalio prekrasni Persepolis u Iranu, osnovao je Aleksandriju. Grad je osnovan nakon što je zavrnuo ruku svećenicima u Memphisu koji su mu, onako „bez prisile“, predali vlast u cijelom Egiptu. U Aleksandriji ima svašta, a u stvari skoro ništa jer većinu prekriva more ili je spaljeno ili odneseno. Kleopatra je ovdje smjestila svoju prijestolnicu, a ulaz u luku je krasio čuveni Farosov svjetionik koji je proglašen jednim od svjetskih čuda. Nadajmo se da ćemo Kleopatru uskoro gledati u novom filmu i da će ju tumačiti najavljivana Angelina Jolie. Obišli smo i dragulj povijesti, novu Aleksandrijsku knjižnicu u obliku izlazećeg sunca, njena stara institucija je inspirirala mnoge pametnjakoviće starog doba. Herophil je baš tu otkrio da mislimo mozgom, ne srcem; Euklid je razvio geometriju, itd.
Aleksandrija i Facebook revolucija u Egiptu
Nadam se da nisam jedini koji je tek sad naučio da je Egipatska revolucija 2011. ustvari počela u Aleksandriji i da je Facebook odigrao ključnu ulogu? Za one neinformirane kao ja: policija je jedne ljetne večeri 2010 godine zaplijenila drogu i kao što svaki „pošteni“ nedovoljno plaćeni policajac čini, uzela ju je za svoju upotrebu i daljnju prodaju. Dio toga je snimio jedan sirotan po imenu Khaled Said i objavio video na Internetu. „Milicijski autoriteti“ su doslovce ubili Boga u njemu, a rezultati službene istrage su, kako to uvijek bude, pokazali da je pao niz stepenice. Ovaj slijed događaja je bio ogledni primjer (ne)funkcioniranja korumpiranog sustava, a fotografije nesretnog Khaleda su objavljene na Facebook grupi „Svi smo mi Khaled Said“. Vulkan se probudio, kap je prelila čašu; a Mubarak si je vjerojatno pomislio koliko su vlasti u Iranu i Kini pametnije jer je tamo Facebook zabranjen. FB Grupa je ubrzo skupila stotine tisuća članova, a vodeću ulogu u organizaciji prosvjeda je imao jedan od moderatora grupe g. Wael Ghonim, izvršni direktor u Google-u. Prosvjedi su se tek potom iz Aleksandrije preselili na čuveni trg Tahrir u Kairu.
Nedavna prošlost i trenutna situacija u Egiptu
Kako to često bude, skompao sam se s jednim lokalcem koji pomaže oko organizacija turističkih tura, a bio je voljan otvoreno iznijeti svoju viziju nedavne prošlosti i sadašnjosti. Hosni Mubarak je bio ostarjeli diktator koji je prvih dvadesetak godina uspješnog rada za narod zamijenio zadnjim dijelom vladavine posvećene bogaćenju svoje obitelji i užeg kruga ljudi. Svaka sličnost s našim političarima je slučajna. U prvoj revoluciji vojska se držala po strani, a tukao se narod s policijom. Kada je narod pobijedio, vojska je preuzela vlast i naumila ostati. No, razni domaći i strani pritisci su rezultirali izborima gdje je pobijedilo Muslimansko bratstvo i g. Muhamed Morsi. Jeli to tako bilo ili je siva eminencija odlučila iskoristiti jedan događaj i potencirati slabosti trenutnog lidera kako bi inicirala smjenu režima – nikada nećemo saznati.
Ono što znamo je da su uslijedile godine kaosa, neizvjesnosti i beznađa. „Moj“ momak je nekoliko puta naglašavao da ne treba miješati naziv stranke/pokreta sa svima poznatom religijom. Štoviše, Muslimansko bratstvo je prema njemu imalo sve manje veze sa muslimanskom vjerom. Stanje u državi se nije nimalo popravljalo, moćnoj vojsci nikako nije pasao novi, demokratski izabran vođa, a i amerikancima sve što počinje sa „Muslim“ zvoni na uzbunu. Nakon nekog vremena nekom je prekipjelo, pa je u narodu proširena vijest da treba ponovno na ulice, ali da ovog puta neće biti problema jer će „vojska brzo sve riješiti“. Kao da je ikad vojska sve brzo riješila, ali narod k’o narod, nije mu bilo bolje i eto ga ponovno na ulicama. Vojska je pohapsila je i/ili poubijala solidan dio ekipe iz Muslimanskog bratstva, te sukladno ustavu imenovala novog gazdu koji je do tada bio šef ustavnog suda ili tako nešto. Potom su opet održani izbori na kojima je ovaj puta pobijedio lik kojeg od milja zovu „Sissi“. Momak je na vlasti, narod i dalje ne vidi nikakva poboljšanja, ali sad se već umorio pa čeka izbore. Izuzetkom bi se mogla proglasiti dvojica Kopta (kršćanska manjina u Egiptu) koje sam upoznao u Hurghadi, oni su presretni padom Muslimanskog bratstva i smatraju da je „Sissi“ napravio brojne dobre stvari za kršćane. Da li pod tim podrazumijevaju i upravo izrečenu smrtnu kaznu njegovom prethodniku – više nisam imao priliku pitati…
Vojska u Egiptu
Kao što znamo i u Hrvatskoj se vojska ponekad koristila za privatnu izgradnju cesta i sličnog „osobno zaslužnim i moćnim pojedincima“. Ovdje su smislili nešto bolje: vojska se uredno bavi privatnim biznisom i to legalno naplaćuje. Obavezni vojni rok traje ovisno o stručnoj spremi: jednu, dvije ili tri godine. „Najpametniji“ moraju biti najkraće u vojsci, ali dok su tamo nema zezancije, njih vojska nauči pucat’ , a oni zauzvrat besplatno komercijalno rade za račun vojske. U praksi to znači da vojska radi npr. ceste i mostove, a država joj plaća. E sad, jeli kod nas više „dvostrukog farbanja tunela“ ili u Egiptu, ne znam, ali barem novac ostaje u Egiptu.
Abbott Libre – novi CGMS u gradu
Kao što sam napisao u uvodu, ovo je treći po redu CGMS koji isprobavam i već je izazvao prilične kontroverze. Prvo sam testirao Dexcom kojem su glavne osobine solidno inicijalno ulaganje, preciznost i alarmi u slučaju hiper ili hipoglikemije. Nakon toga na red je došao Medtronic u kombinaciji s pumpom. Idealna kombinacija za inzulinske pumpere, također zahtijeva solidno početno ulaganje + inzulinsku pumpu, ali nudi i ono što drugi ne mogu ponuditi: potpunu integraciju s pumpom, kompletan automatski digitalni dnevnik samokontrole (inzulin + razine glukoze) i automatsko isključivanje isporuke inzulina ukoliko CGMS detektira hipo.
Dobro, a di’ je tu Libre?! Nema hipo i hiper alarme i nije pravi CGMS – to je ono što će prvo konkurencija reći; a pod konkurencijom smatram i proizvođače CGMS-ova i trakica, shvatit’ ćete zašto. Nemojte im zamjeriti jer govore istinu, ali kome to onda treba? Možda je mudro odgovor potražiti na tržištima gdje je Libre (polu)prisutan: Italiji, Njemačkoj i Engleskoj. Koristim riječ poluprisutan zato što je tamo DOSLOVCE RAZGRABLJEN. Abbott pokušava zadovoljiti tri podivljala tržišta povećanjem proizvodnje i za sada na kapaljku prima nove mušterije samo s tih tržišta, u Hrvatskoj ga očekujemo do kraja godine. Početak prodaje iPhone-a je ništa spram početka prodaje Abbott Librea! Prošlo je više od pola godine od lansiranja tog CGMS-a, a jedino mjesto gdje ga smrtnici poput nas (u vrijeme pisanja ovog teksta) mogu kupiti jest dradžbovaonica arhaičnog imena www.ebay.com i to po „sitnoj“ cijeni koja je otprilike duplo viša od stvarne.
Jesam vas barem malo zaintrigirao? Detaljni opis ovog čuda bi nadišao okvire putopisa, stoga savjetujem Google. Najvažnije je da se zasniva na NFC tehnologiji (Near Field Communication) zahvaljujući kojoj senzor pod kožom ne zahtjeva energiju za odašiljanje podataka, pa stoga ni kupovinu skupe baterije kao u Medtronica i Dexcoma. Druga najvažnija stvar je da sam aparatić koji ispisuje trenutnu vrijednost i grafove košta cca. 60 € + porez, a zanimljivo je još i to da ne zahtijeva kalibraciju, upali i vozi. Ono što je loša vijest za proizvođače trakica jest da u sebi ima integriran aparatić za mjerenje glukoze u krvi kompatibilan Abbott trakicama koje su već prisutne na domaćem tržištu. Osim što ćete rjeđe mjeriti glukozu u krvi, solidne su šanse da ćete to raditi s integriranim aparatićem koji već koristite za CGMS. Da biste očitali trenutno stanje glukoze u međustaničnoj tekućini (ne krvi!) potrebno je da zamislite da ste kapetan „Jean Luc Picard“ iz Zvjezdanih staza. On kada komunicira s posadom, lagano dodirne svoj komunikator, a vi aparatić kratko prislonite na senzor na nadlaktici i to je to. Senzor ima memoriju u kojoj drži graf kretanja u proteklih 8 sati. Stoga ukoliko svakih 8 sati barem jednom napravite očitanje, imati ćete kontinuirani 24 satni graf, a ukoliko ne – rupicu na grafu, ništa strašno. Loša strana medalje je cijena senzora od oko 60 € + porez, a koji traje 15 dana i još nije hakiran da traje dulje. Formalno je 15 dana dulje i od Dexcoma i od Medtronica; ali upućeniji znaju da Dexcom uz malo znanja, sreće i truda – može izdržati do mjesec dana, a Medtronic nešto kraće. Cijena sva tri senzora je otprilike između 60 i 70 €. Šmrc…
Da, još uvijek je to skup sport posebno za one koji bi željeli senzor nositi 365 dana u godini, ali ulaskom trećeg igrača u bitku stvari idu na bolje za nas potrošače. Kada se stanje s ponudom i potražnjom stabilizira, ne možete mi reći da nemate baš nikog od bogate rodbine za užicati cca 60 € za aparatić i 60 € za jedan senzor za testiranje; ja mogu pomoći oko „My dear uncle“ pisma. Osim toga, NFC tehnologiju podržava nekoliko novih mobitela, a baza modela se s vremenom širi. Sljedeća generacija Dexcoma će također moći komunicirati direktno s mobitelima, sve to znači da prostora za smanjenje cijena još ima. Kupovat ćemo samo senzore i eventualno bateriju za transmiter, a mobitel ćemo osim za žlabranje i surfanje, koristiti i za očitavanje podataka.
A što je s preciznošću?
Ukratko – ja sam zadovoljan. Ako anticipiramo da razina glukoze u međustaničnoj tekućini kasni za krvlju oko 5-15 minuta i savladamo neke nove trikove CGMS zanata, uvjeren sam da CGMS može promijeniti život nabolje svakoj osobi s dijabetesom. Naravno, u slučaju da kao ja pregladnite u centru Aleksandrije, pa to riješite ugljikohidratima (ustvari šećerima) kao što su riža, krumpir, kruh ili tjestenina, nema vam pomoći. Posebno ako inače prehranu zasnivate na ribi, mesu i povrću koji imaju minimalan utjecaj na GUK. Poslije toga sam krenuo za Kairo, te bespomoćno promatrao grafove kako divljaju. Zbog dugog mirovanja u autobusu, inzulin je kod mene imao sličan efekt kao sveta vodica, a niti u preciznost CGMS-a u takvim ekstremnim situacijama se ne valja previše pouzdati. Volio bih te brojke pokazati našim dijabetolozima i dočekati dan kada će prestati „tupiti“ o ugljikohidratima kao „svetoj hrani“ dijabetičara.
CGMS i HZZO
HZZO je u prošloj 2014. godini u kategoriji općih i ortopedskih pomagala u koju spadaju trakice, kolica, štake i slično, rušenjem cijena trakica uštedio oko 29 milijuna kuna, a u protekle tri još više. Ako je taj izračun točan i ako im redovno na nos počnemo servirati ono što oni nama redovno serviraju: „Da će se ostvarene uštede iskoristiti za dodatna prava pacijenata“ – došlo je vrijeme za CGMS, ali i dodatne količine trakica za one koji ih uistinu trebaju. Naravno da novaca nema, 2.400 zaposlenika mjesečno samo za bruto plaće „pojedu“ cca 20 milijuna kuna, a di’ su još svi ostali troškovi. Bili bi ludi da to ne pokušaju spriječiti jer CGMS je kratkoročni udar na aktualni budžet, a naš omiljeni osiguravatelj, „mudro“ kao i političari, dugoročne uštede uopće ne gleda. Ipak, ako budemo dovoljno uporni, glasni i jedinstveni, tko zna…. Ministar Varga je u načelu dao zeleno svjetlo, ali to je samo početak dugog i mukotrpnog puta, nadajmo se ipak kraćeg od onog sedmogodišnjeg s inzulinskim pumpama (koji je barem uspješno završio).
A kako ću ja u Guinness-ovu knjigu rekorda?
Vrlo jednostavno, preko senzora na koži nalijepit ću vodootporni zavoj, a Libre ću staviti u vodootpornu futrolu za mobitel. Potom ću navući na sebe ronilačku opremu, te zaroniti u prekrasno Crveno more. Ako sve bude po planu, imat ću prve podvodne fotke i kratki video na kojem će biti zabilježeno prvo mjerenje glukoze među ribama, iznad koraljnih grebena u okolici Hurghade
A sada konačno zaron
Egipćani i koordinirana organizacija urona? Daaa – i to postoji! Doduše, šefica vrhunskog tima je bila plavokosa Čehinja, ali tim se sastojao isključivo od Egipćana i jedne plavokose Ruskinje Olge s Krima (Zašto tamo ne ljetuje?). Veliki lijepi brod, prostrana plavo-bijela paluba s dobrom zaštitom od sunca i dovoljno prostora za ljubitelje bestežinskog stanja. Sušta suprotnost od autobusa i puta u Kairo
Libre senzoru sam priuštio pravi pakao Egipta, prvi dan smo plivali u slanoj vodi, potom se vozio na Quadu četrdeset kilometara po pustinji i visokim temperaturama, pa tuširanja u hotelu i sada finale… Spustili smo se u Crveno more na 15-ak metara i tamo bili preko pola sata – dva puta. Priuštio sam mu oko 2.5 bara pritiska, njemu i njegovom prijatelju, aparatiću za očitanje. Dok ovo pišem, oko njega cvrkuće trbušna plesačica u foajeu hotela dok on vrijedno bilježi razinu glukoze kao da se nije ništa dogodilo.
Kao pravi štreber, u Zagrebu sam nabavio vodootpornu futrolu za mobitele kako bi aparatić pod vodom bio siguran, a preko senzora sam prilijepio vodootpornu samoljepljivu oblogu za rane. Obloga je pravo smeće i siguran sam da je senzor dobio solidnu porciju slane i slatke vode, te pijeska u pustinji; ali za divno čudo, prema mojim mjerenjima to nije utjecalo na preciznost. Već u glavi vidim sliku Čukija kako na nekom budućem ronilačkom tečaju u klubu Geronimo na prvom pravom zaronu postrojava guštere dijabetičare ispred sebe. Svi čuče i hiperventiliraju na dnu, a on im provjerava pritisak u barima na manometru u lijevoj, te razinu glukoze u milimolima po litri na Libre-u u desnoj ruci.
Najbolje stvari se događaju na kraju? Otrcana je to fraza i teško je odabrati najbolje, ali boravak smo začinili druženjem s lokalcem Hasanom kojeg sam kontaktirao preko CS-a. Kako to funkcionira? Prošlog ljeta su na našem kauču u Zagrebu spavali Alžirci, Francuskinje, sestre iz UAE-a, Englez, a naša djeca vježbala engleski. Drugim riječima, predao sam energiju svemiru, a ona se polako vraća. S obzirom na „Last minute all inclusive“ hotel od pet zvjezdica, nije nam trebao kauč, ali čašica razgovora i obilazak mjesta popularnih među lokalcima – definitivno. Momak je vlasnik turističke agencije i nakon što je čuo kako su nas oženili, imao je veliku potrebu pokloniti nam jednodnevni izlet na „Paradise island“. Opet na veliki brod, maska i dihalica, te pravac ka koraljnim grebenima u moru. Tamo se brodovi zavežu za murin (nekad su se sidrili i uništavali koralje), a poletarci s maskama, dihalicama i voditeljem grupe u more. On je najbolje znao gdje pronaći najljepše ribe i antičku zvijer po imenu murina dugu preko 2 metra koja živi u obližnjoj duplji. Šarene ribe, koralji, ogroman ručak i drijemanje u hladu palme na rajskom otoku – obilježili su zadnji dan u Egiptu.
Moje viđenje hrvatskog i egipatskog turizma
Nedavno je neki naš „znalac“ izjavio da Hrvatskoj ne treba „all inclusive“ turizam jer turisti onda ništa okolo ne troše. Ako izuzmemo Čehe koji sve donesu od doma i krizu zbog koje se definitivno manje troši, to nije istina. Naravno, potrebno je pojačati vanpansionsku ponudu i gurati ju turistima, ali je li baš uistinu tako? U Egiptu je vanpansionska ponuda dovedena skoro do savršenstva i investicije su ogromne, ali baš zato maltretiranje turista tom istom ponudom ponekad može dovesti do ludila…
Mišljenja sam da će neki bogati Nijemac ili Britanac dobro odvagati između obližnje Hrvatske za odmor gdje će imati puno više mira i privatnosti, nego udaljeniji Egipat gdje turistički djelatnici lažu čim zinu i ne daju mu mira. S druge strane, Hrvatska mu ne može ponuditi monumentalne piramide, veličanstvenu rijeku Nil, Sfingu, Luxor, Dolinu kraljeva, ronjenje u tropskom moru punom šarenih ribica, itd… Hasan nam je rekao da bi on sutra došao u Hrvatsku, da mu novac za to nije problem jer obožava putovanja i ima svoj biznis, no problem mu je viza. Stoga ćemo mu kum i ja riješiti vražju vizu i vidjeti mogu li naše zelene, vodom bogate Plitvice i lijepi plavi Jadran parirati velikom Egiptu.
Davor Skeledzija
