Uvijek nešto arhajsko percipiramo vrijednim i svetim. Suvremenost je zaposlena dnevnim zadacima i njihovim zaostacima. Damanhur je rođen da otpuše prašinu s alkemije bivanja u miru i prirodi. Nit suosjećanja, poštovanje, mekoće i ljubav veže sve članove ove talijanske federacije. Boraveći s njima tjedan dana imala sam osjećaj kao da su baš oni utjelovljenje dobrog duha zemlje. Pišući mantru:

Dovoljno sam smjela zacijeliti cijela

Dovoljno sam smjela zacijeliti cijela

gradila sam hram unutar sebe. Damanhur sam si dosanjala kada sam poželjela vizualno usidriti naslovnu pjesmu Na dah svog prvog albuma.  

Neo arhaično, Nu drevno

U stomaku mame Gaie nalazi se vremenski rudniku koji pod istim krovom skućuje preko 600 božanstava. Svete sile u čije ime bi se vodili ratovi poput Isusa, Atene i Alaha tamo sjede skupa na vječnoj čajanci. Udaljen samo sedam sati vožnje od Zagreba u dolini talijanske provincije nedaleko Torinu, smješten je podzemni Hram Ljudske Vrste – centralna sila ove talijanske federacije.

Hram je impresivan je i obgrljujući, kao i Damanhurci, spiritualna eko zajednica koja ga je izgradila. Veseli i puni duha do čepa u svaki trenutak ubace još malo boje. «Manta, je li smeđa danas na redu? Tvoja vesta sve govori», pitali bismo našeg domaćina ujutro. Dvanest očiju internacionale snimateljske ekipe čekalo je s nestrpljenjem. «A ne, ne. Ponedjeljkom nosimo plavo», pokazujući na azurni šal oko vrata. Članovi ove zajednice nose određene boje određeni dan u tjednu koje se podudaraju s planetarnim utjecajima. Osim stilom, u srijedu su nas iznenadili reggae partijem. I tako pokazali fluidnost mimo usiljenog zvuka duhovnost koji uglavnom vežemo uz gong ili gregorijanske korale.

Sve najbolje od čovječanstva sačuvano pod zemljom

Najveće iznenađenje čekalo nas je ispod zemlje. Otkad sam zakoračila u podzemne hodnike Damanhura, imala sam osjećaj da sam inicirana. Hram je godinama je građen u tajnosti s ukupno osam podzemnih dvorana – tri posvećene elementima te Labirint, Plavi hram, Hram Sfera, Pobjede i Ogledala. A što dublje u njih zalaziš, svijest ti se više otvara.

Do Maje, predstavnice Damanhura u Hrvatskoj došla sam putem tehnologije muzike biljaka koja mi je 2019. omogućila da Hrvatsku nacionalnu televiziju koristim kao megafon za odašiljanje meni esencijalne ekološke poruke. «Zovi ju mama» pjesma je kojom sam visoko plasirala na glazbenom natjecanju Dora. Pomoću Bamboo uređaja uz mene su pjevali kelj i bor u elektronski nabijenoj eko himni – dovoljno glasnoj da svi o njoj bruje.

Duhovnost u espresso dozama

Stih ove pjesme «Znam da svaka promjena dolazi iz korjena» doplutao mi je u svijest dok sam ulazila u Hram Vode. Rukom iscrtani kodovi novog svijeta djelo su osnivača Oberta Airaudia Falca. Posvećen fluidnosti ženske energije osjećaj prostora je bivanja u sigurnoj zipci, na maminom ručku ili u bakinom džemperu, Otkad sam Damanhurske hramove mjesecima prije posjetila virtualno na damanhur.org – znala sam da mi je ovo najdraži prostor unutar hrama. Četiri zlatne zmije gledale su me sa svake strane svijeta, točno gdje sinkrone linije izviru na površinu. U ovim svemirskim rijekama energije je, kažu, snažnija nego energija atoma ili gravitacijska sila.

Svi smo mi umjetnici

Igra prasile artističkog duha kroz simbole, freske, murale i vitraje protežna je kroz cijeli hram. Podsjetnik da iskra stvaranja uvijek jedva čeka da se izrazi. Kada sam se zagledala u zjenicu bogova u vitrajama zrcalili su mi sveti jezik Damanhura. Ove simbole vidjela sam čim sam stigla, na zlatnom, srebrnom ili bakrenom nakitu članova federacije. Sve što nose na sebi programirano je da u njihov život donese kvalitete koje su odabrali. Nenametljivi neo-arhaični čarobni štapići. Hogwarts sada i ovdje. Nisam morala prolaziti kroz zidove, barem ne još, ali sam koračala kroz brojne tajne prolaze, pomicala tajna vrata i našla se u Odaji ogledala.

Iako je puno planiranja i završetak story-boarda bio ispred nas, umjetnička voditeljica projekta Paula i ja, nekoliko sati nakon posjete hramu nismo mogle raditi apsolutno ništa osim sjediti u odsjaju nedavnog iskustva – svih čula, srca i pluća punih kao Luna. Napravile smo si kavu jer smo u kući u kojoj odsjedamo pronašli rekordnih pet espresso aparata i polako opet slijetale na noge. Čudila me praksa da se espresso u Italiji pije nakon svakog obroka… i večere u 11 navečer. Ali sam se brzo priviknula. I kada sam se dan prije idućeg posjeta Damanhuru od uzbuđenja probudila u 5 ujutro, imala sam osjećaj da sam nadmudrila svemir jer me pored kreveta već čekala kava od jučer navečer. Koju sam talijanski napravila, ali balkanski nisam popila. 

Vrijeme i prostor su savitljivi

Upalila sam svjetlo pored svog kreveta s cvjetnim baldahinom i otvorila prvo poglavlje damanhurske knjige «Sinkrone linije – energetski tokovi zemlje». Do 9 sam već pročitala polovinu. I prisjetila se zmija iz Hrama vode. Linije predstavljaju živčani sustav bića koje nazivamo Svemir, a zovu ih i zmajeva leđa. Ukupno ih je osamnaest – devet okomitih i  devet vodoravnih. Tamo gdje postoji život, linije se zgušnjavaju i postaju autoceste. Damanhur je na križanju četiri takve sinkrone autoceste, što se još jedino na našem planetu događa na Tibetu.

Snovi su mi tijekom i nakon boravka odražavali ove spoznaje i postali šareniji i mističniji. Dobivala sam poruke koje trebam dešifrirati i dok sam ih zapisivala bila sam svjesna činjenice da mi energija Damanhura titra u stanicama i povlaći me iznad linije onoga što sam do tada mislila da je moguće… kako u svijetlu, tako i u tami. Dan nakon što smo snimali artističnu scenu rastanka od fizičkog tijela u riječnom rukavcu Guje of Garavot, morali smo zaustaviti snimanje jer smo na istom mjestu pronašli gospođu koja se umalo rastala od svog tijela, podhlađena i nesvijesna. Ovakvih naizgled slučajnosti je u Damanhuru znatno više nego u stvarnom životu. Cijeli dan snimanja pretvorio se u spasilačku misiju dok gospođu u bolnicu nije odnio helikopter, a mi smo u šoku ostavljeni da svoje stvari, koje je razbacao vrtlog propelera, izranjamo iz ledene rijeke. Pomalo zbunjeni, ali sretni što smo bili tu da pomognemo.

Podudarnost su normalnost na višoj razini svijesti

Prije mog odlaska, od Arie, Damanhurke s kojom sam se najviše povezala i koja je pukom slučajnošću djevojka mog prijatelja Carla kojeg znam iz Hrvatske – dobila sam malu tirkiznu vrećicu. Otvorila sam je i na dnu me je čekala još jedna podudarnost. Odlučila sam da ću ove godine početi nositi prstenje, najljepši koji sam do sada vidjela čekao me unutra. Aria je rekla da nosim Damanhurski simbol za vrijeme. Damanhurci imaju svoj sveti jezik koji me podsjetio na jezik svjetla, jer izgleda baš kao da je spušten sa neke više, usklađenije i artističnije razine svijesti.

 Odmah sam ga stavila na prst i primijetila da je malo velik. Ali oduševljena, kakva jesam, nisam ga skidala. Dok par sati nakon, nisam primijetila da mi više nije na prstu. Izbezumljena pretražila sam cijelu kafeteriju, pekarnicu, auto i kuću na dva kata u kojoj smo bili smješteni. Očajna, jer Arija navečer dolazi na druženje, a ja sam u manje od 10 sati uspjela izgubiti prsten, više nisam znala gdje pogledati. I onda sam posegnula za ključevima u maloj torbici koja je stalno na meni. Umjesto ključeva, opipala sam svoj novi srebrni prsten.

Vikala sam glasno cijelom kućom: «Našla sam ga!». I nasmijala se apsurdu traženja onoga što je uvijek bilo samnom. Kao što će uz mene ostati i Damanhursko iskustvo.