Viktor i njegovi prijatelji posjetili Černobil – zašto je išao tamo, koliko je sigurno i što je novo naučio čitajte u nastavku.

Piše: Viktor Šimunić

Prije nego počnem, da objasnim zašto Černobil. Vratio sam se iz Sjeverne Koreje i pišući putopis o istoj, razmišljao sam kuda sad. Tako sam jedan dan naletio na jeftine karte za Amman, Jordan. Pedeset eura, povratna karta iz Budimpešte. Pogledao kalendar, mjesec studeni i odmah kupio kartu. Mislio sam, pa čak i ako ne budem mogao ići, 350kn nije puno za avionsku kartu. Nakon nekoliko dana vrag mi nije dao mira, rekao sam sam sebi, pa idem pogledat koji se još letovi u tom terminu nude iz Budimpešte. Zagledao sam Kijev (600kn) i rekoh sam sebi, to je to. Nazvao sam prijatelja da ga pitam da li bi išao sa mnom na putovanje u Kijev tj. u Černobil. Odmah je bio zainteresiran te je predložio da pitamo još nekoliko prijatelja. Nakon nekoliko dana Ivan Kraševac, Roberto Kuleš, Ivan Šaban, Petra Gregurović te moja malenkost Viktor Šimunić, kupili smo karte i krenuli u organizaciju.

Prvo je trebalo pronaći agenciju s kojom ćemo ući u zonu isključenja. Naime, za ulazak u zonu potrebne su dozvole. Ono kaj smo mi svakako željeli je bio i posjet samoj nuklearnoj elektrani.

Zašto baš u taj toliko ozloglašeni Černobil. Uvijek svi pričaju, ako otiđeš tamo, narasla ti bude još jedna ruka, ozračit ćete se, preopasno je. Ujedno, ne može se vjerovati Ukrajincima. Blablabla, naposljetku sve najgore. E baš zato, zbog svoje znatiželje, sam to iz prve ruke htio doživjeti i provjeriti.

E sad, ovo neće biti putopis o tome kaj se sve događalo 1986., jer smatram da većina čitatelja to zna.

Ukratko, nesreća se desila u subotu 26.04. u 1:23 min. Taj isti dan je u gradu Pripjatu  bilo 7 vjenčanja. Dakle apsolutno nitko nije bio svjestan veličine nesreće koja se događala tu noć i koje će sve posljedice donijeti sa sobom. Da malo pojasnim neke pojmove jer često primijetim da ljudi miješaju stvari. Nuklearna elektrana tzv. Černobilska elektrana, njezin izvorni naziv je bio Memorijalna elektrana Vladimir Iljič Lenjin. Važno je napomenuti da je u to vrijeme bila najveća nuklearna elektrana na svijetu sa svoja 4 reaktora. Ona se nalazi odmah pored grada Pripjata (3km). Grad Pripjat je u to vrijeme imao oko 50 tisuća stanovnika. A gradić Černobil je imao oko 14 tisuća stanovnika te se od same elektrane nalazi na otprilike 15 km. Zona isključenja je čitav pojas od 30km od elektrane.

Krajem studenog 2019. napokon je došlo vrijeme za polazak, u ponoć autobusom iz Zagreba krenuli smo prema Budimpešti gdje smo ujutro oko 10 sati imali let za Kijev. Letjeli smo Wizz air-om, te nakon otprilike 2 sata sletjeli u Kijevsku zračnu luku. Već pri prilasku, osjeća se taj pomalo istočni sovjetski štih. Nakon kontrola putovnica, uzeli smo prtljagu i zaputili se prema centru grada gdje smo imali rezerviran smještaj. Do smještaja išli smo autobusom, jer nam je to bilo najjednostavnije. Cijena autobusa od aerodroma do centra grada, pola sata vožnje, svega 2kn. Smještaj smo rezervirali putem aplikacije ARBNB. Cijena noćenja je iznosila cca 350kn. Ostavili smo stvari, te krenuli u razgledavanje hladnog Kijeva (-7 stupnjeva). Bila je nedjelja navečer, na ulicama je bilo dosta ljudi, a mi smo se lagano zaputili prema Majdanu, najvećem Kijevskom trgu. Vrijeme iskoristili za malo slikanja, kupovanje suvenira. Nakon toga krenuli smo pojesti neku večeru te popit koju pivu, jer ujutro smo imali dogovoren početak Černobilske ture. Do stana smo se odlučili odvesti Kijevskim metroom, koji je najdublji na svijetu te odiše sovjetskim izgledom.  Karta za metro košta 2 kn, te ne dobijete kartu, već žeton. Nešto slično kao kad kupujete za neku vožnju lunaparkom. Najdublja stanica na svijetu koju smo naravno posjetili je „Arsenalna“ koja se nalazi na dubini od otprilike 105m dubine.

Sljedećeg jutra, alarm je zvonio oko 7,00h, a već u 8,00h smo imali dogovoreno da organizirani agencijski kombi dolazi po nas ispred zgrade. Dočekao nas je crni Mercedesov kombi te naš vozač Miša i vodička Natalija. Zona je udaljena cca 3 sata vožnje. Ta tri sata iskoristili smo osim za promatranje Kijeva te Ukrajinskih pejzaža, za brifing. Obavješteni smo vezano za važne stvari koje se smiju, a koje ne. Ujedno smo potpisali  formulare, odnosno dokumentaciju kojom  preuzimamo odgovornost za bilo kakve ne daj Bože gluposti. Dakle, u ulazak u zonu ide se na vlastitu odgovornost.

Od stvari koje su bile interesantnije na brifingu, spomenuo bi da se recimo u zoni na otvorenom ne smije jesti niti konzumirati alkohol. Pušenje je dozvoljeno samo na posebno označenim mjestima. Ništa se ne smije odložiti na zemlju tj pod. Zbog mogućeg urušavanja, zabranjen je ulazak u zgrade. Zabranjeno je uzimati bilo kakve stvari iz zone. Čim više kože mora biti prekriveno. Ništa se ne smije dirati. Bez pratnje se ne smije biti u zoni. Dugi rukavi i zatvorene cipele su obvezne. A pošto je temperatura bila ispod nule, drukčije nismo ni mogli.

Čim smo se više približavali zoni, osjećao sam malu napetost i uzbuđenje. Pogled iz kombija je bio sve „siromašniji“, sa sve manje ljudi, a sve više drveća…zapuštenost.

U kombiju su nam pustili dokumentarac o Černobilskoj katastrofi. Pred sam ulazak u zonu, zaustavljamo se na benzinskoj, to je zadnja stanica na kojoj možemo kupiti važne stvari (voda, keksi i sl.) Jedna od najbitnijih stavki, vlažne maramice. Naime, ukoliko se išta u zoni dira, bitno je odmah oprati ruke, no pošto voda nije svugdje dostupna, potrebno ih je barem obrisati vlažnim maramicama.

Vojna kontrolna točka zapravo označava ulazak u samu zonu. Tamo smo dobili dozimetre za kontrolu radijacije te dozvole za ulazak. Nakon pregleda vozila, konačno smo ušli. Na prvi pogled sve izgleda dosta hladno i derutno. Priroda radi svoje nakon toliko godina bez ljudi. Nakon desetak minuta vožnje stajemo na prvoj „stanici“ gdje smo posjetili jedno od ukupno 94 sela koja su nakon nesreće morala biti napuštena. Moram priznat da je šetnja selom djelovala poprilično zastrašujuće. Ulazeći u kuće…a u kućama ostaci privatnih stvari…stvari koje zub vremena još nije pojeo do kraja. Neke kućice je šuma pojela, neke se urušile. One u koje smo mogli ući, ostali su tek neki dokazi nekadašnjeg života. Slike obitelji razbacane po podu, dječje igračke, obuća. Prazne boce. Zaista te prođe jeza prolazeći kroz kuće koje su zbog ljudske greške morale biti zauvijek napuštene.

Nakon sela, uputili smo se u sam grad Černobil, koji se danas sastoji od naseljenog dijela grada te napuštenog. U centru Černobila nalazi se spomenik Lenjinu iz onog doba, i spomenik „Wormwood star memorial“ svim „nestalim“ selima poslije katastrofe.

Nakon Černobila zaputili smo se prema radaru „Duga“. Cilj ovog obrambenog sustava bio je detektirati nuklearni napad na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja. Osamdesetih je to bila stroga tajna. To mjesto je službeno bio dječji kamp. Čak je i kod skretanja za sam objekt, napravljena stanica za autobus sa dječjim motivima na njoj.

Radar je zaista impresivan, proteže se na prostoru od 700m te je visok 150m. Od 2013. je otvoren za turiste. Ono što smo tamo mogli primijetiti je da je svuda kuda smo hodali na podu bio pijesak. Zašto pijesak? Zato jer apsorbira radijaciju. Kompleks je koliko god bio impresivan i ogroman, uistinu zastrašujući.
U kombiju kod polaska dobili smo i jedan Gajgerov brojač koji je u svim dosadašnjim posjećenim stvarima bio „miran“, međutim poslije kompleksa „Duga“ krenuli smo prema samoj elektrani. Već kad smo došli bliže elektrani Gajgerov brojač se aktivirao zbog čega je nastala lagana panika u kombiju. Vodička nas je ubrzo smirila, rekavši da je to normalno. Kratko smo stali kako bi uslikali panoramske fotografije same elektrane koja je ogromna! Elektrana je osamdesetih imala četiri, a još dva reaktora su se trebala biti spremna kroz 6 mjeseci. Međutim poslije nesreće je izgradnja stala. Danas se vide dizalice oko tih nedovršenih zgrada. Sveukupno u planu je bila izgradnja 12 reaktora.

Prije ručka smo morali proći kroz uređaj za detekciju radijacije. U isključenoj zoni je to normalna pojava. Ručali smo u kantini elektrane zajedno sa radnicima. Za ručak smo dobili kompletan obrok, od juhe, mesa sa kašom, salatom i nekom kao štrudlom za desert.

Nakon ručka smo se zaputili prema gradu duhova, Pripjatu. Grad Pripjat je napravljen za radnike nuklearne elektrane. Zbog toga što se nalazio odmah pokraj elektrane, „upio“ je najviše radijacije. 36 sati poslije eksplozije kompletan grad je evakuiran te je postao trajno napušten.

Prolazeći danas kroz Pripjat, teško možete zamisliti da je itko živio tamo. Sve je zaraslo, glavne ulice danas izgledaju poput šume. Neke zgrade su se već počele urušavati zbog čega je zakonom zabranjeno ulazit u objekte.  Dakle prvi put u životu da se nalazim u tak velikom gradu, a da nema buke, nema strke, što djeluje itekako jezivo. Prolazeći pokraj nekadašnje škole, ostavljene knjige na stolovima umjesto djece lista vjetar. Na ploči jedan šraf popustio pa na pola visi, prozori su razbijeni, a boja se polako ljušti sa zidova. Kao da ste u nekom horor filmu. Gajgeri svako malo „polude“. Ima jako puno mjesta i stvari koje su i dan danas radioaktivne. Iako u samom gradu radijacija nije velika, grad je prepun tzv. „hot spotova“. To je mjesto ili predmet koji je i dan danas iznimno kontaminiran. Prošli smo i pokraj bolnice, u čijim podrumima dan danas leže ostavljena odjela vatrogasaca koji su bile prve žrtve eksplozije. Taj podrum je danas jedan od najozračenijih dijelova zabranjene zone te razumno nismo ni pokušali ići posjetit taj prostor. Nakon nekoliko trenutaka našli smo se i u centru grada. Danas se više ni ne raspoznaje nekadašnja žila kucavica grada, glavni trg. Priroda je učinila svoje, sve je zaraslo. Gledajući slike od nekad i situaciju danas zaista se čovjek zapita koliko je priroda moćna. Na trgu se nalaze ostaci hotela, zgrade gdje je bila gradska uprava, veliki market. Kad si čovjek zamisli kako je to nekad izgledalo zaista je impresivno. Iza svega toga, nalazi se možda i najpoznatije mjesto u Pripjatu, a to je lunapark. Možda i najpoznatiji lunapark na svijetu, koji nikad nije bio korišten. Postavljen je za proslavu prvog maja, koji u Pripjatu nikada nije proslavljen.

Danas pak stoji tamo kao simbol i podsjetnik jedne od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva.

Jedna od zanimljivosti je svakako ta, da iako je grad bio evakuiran za 3 sata, nisu sve zgrade bile momentalno napuštene. Jednu od takvih smo posjetili i mi. A to je sportski centar. U sklopu kojeg je i poznati bazen „Lazurny“. Taj kompleks koristili su za opuštanje takozvani „likvidatori“, koji su nakon nesreće svakodnevno sanirali nastalu štetu. Sportski centar je trajno zatvoren 1996. godine.

Nakon sportskog centra, dobili smo priliku (ilegalno) ući u jedno od stambenih zgrada, te se popeti na krov iste. Zgrada ima 17 katova. Jezivo je bilo hodati po zgradi od toliko katova, bez ijednog stanovnika. Iskoristili smo priliku te ušli u nekoliko stanova. Još uvijek se mogu naći privatne stvari od ljudi koji su morali zauvijek otići. A na krovu, pogled jeziv, strašan. Tek ovdje se vidi koliko je to bio veliki, planski napravljen grad, kojeg polako ali sigurno priroda uzima pod svoje. U daljini se nazire „sarkofag“ i elektrana.

Noć je polako pala, te je slijedio odlazak do hotela.

Hotel Desiatka je smješten u gradu Černobilu, a u njemu vrijede posebna pravila. „Izaći“ iz hotela ne možete tj. možete na samo jedan metar koliko Vam to rešetke na ulazu dozvoljavaju. Međutim poslije 22 sata se ne može ni to. Upravo kako bi se spriječilo lutanje turista po gradu. Isto tako se ni prozori ne mogu otvoriti. Dakle do jutra u 07.00h ste kao u zatvoru. Dobili smo večeru u 20 sati. Garantirali su nam da je sva hrana uvezena iz Kijeva. Nakon toga smo se okupili u jednoj sobi, popili pivu, dvije izmijenili dojmove te krenuli i na odmor. Praktično cijeli dan smo hodali na -7, razgledavali. Pa smo se i umorili. Sobe su odlične, prostrane. Po dvije sobe imaju svoju kupaonu. Tako da je smještaj bio iznad očekivanog.

Nakon što smo za doručak pojeli pečena jaja, krenuli smo u daljnje razgledavanje isključene zone. Prvo kaj smo posjetili, bila je Černobilska brodska luka, gdje se danas nalaze olupine radioaktivnih brodova. Pošto je vani bila temperatura -7, sve je bilo smrznuto, a kroz noć je palo i malo snijega. Nakon kratkog zadržavanje i slikanja, krenuli smo dalje. Posjetili smo muzej vozila na otvorenom koja su služila za čišćenje nuklearnog otpada sa krovova elektrane. Vozila su i dan danas iznimno radioaktivna.

Nakon kraćeg razgledavanja, zaputili smo se u selo Kopači. To je jedno od sela koje je skoro u potpunosti uništeno nakon nesreće. Razlog? Selo je bilo jako blizu nesreće, a kuće su većinom bile od drva. Pošto drvo iznimno upija radijaciju, selo su zakopali. To sve je zapravo bio eksperiment SSSR*a. Rezultat ovog pokusa je taj, da su dobili jedno od najzagađenijih tla na svijetu. Od cijelog sela, ostalo je nekoliko objekata koja su u ruševnom stanju, mi smo posjetili poljoprivrednu zadrugu i vrtić. Zašto su opstali? Jer su bili građeni od cigle. Kod zadruge su i dan danas autobusi kojima su nekad ljude prevozili na posao. Danas napušteni autobusi popularno su okupljalište skovtera koji tamo ilegalno dolaze. Kraj tih ruševnih objekata se nalazi i groblje kombajna te ostalih poljoprivrednih, naravno, radioaktivnih strojeva.

Konačno je došao trenutak kojeg sam jedva čekao. Posjet samoj nuklearnoj elektrani. Sama elektrana je ogroman kompleks zgrada. Pošto nisam nikad bio u nuklearnoj elektrani uzbuđenje je s tim bilo još više. Nakon desetak minuta, dolazi vodič po nas, zaposlenik elektrane. Prije samog razgledavanja morali smo proći sigurnosne mjere, skeniranje te pregled stvari, provjera putovnica i posebnih dozvola koje su potrebne da bi se objekt mogao posjetit. Nakon kaj smo to sve konačno odradili započelo je razgledavanje. Ono što me je iznenadilo je broj ljudi koji radi tamo. Ne bi nikad rekli da elektrana danas više ne proizvodi električnu energiju. Na upit vodiču koliko ima zaposlenih, on odgovara da otprilike 2300 ljudi. Prvo smo posjetili sklonište, u koje stane otprilike 1200 ljudi. To isto sklonište je bilo korišteno u noći kad se nesreća dogodilo. Nakon prolaska kroz nekoliko prostorija dolazimo i do prostorije za sastanke di su se ključne odluke nakon nesreće i događale. Ako ste gledali seriju „Černobil“, onda zasigurno znate o kojoj je sobi riječ. Međutim razlike između serije i stvarnosti su velike barem kaj se ove sobe za sastanke tiče. Tamo smo imali priliku vidjet kakvi dozimetri su se koristili prije 30 godina, a kakvi danas. Jer naravno, prije ulaska u samu elektranu dobili smo nove dozimetre oko vrata. U toj sobi morali smo ponovo potpisati neke dokumente kako bi konačno krenuli u „zlatni koridor“ i vidjeli kontrolne sobe i sve kaj ide uz to. Nakon skloništa, i nakon kaj smo ispunili sve uvjete odveli su nas u svlačionicu kako bi se zaštitili od radijacije. Dakle posebne navlake za cipele, kutu, kapu, rukavice i masku koju smo trebali obući tek kad smo se približili reaktoru broj četiri.

Konačno dolazimo na „zlatni koridor“. To je hodnik koji povezuje sva 4 reaktora, te naposljetku vodi do reaktora broj četiri koji je eksplodirao. Zašto je dobio ime „zlatni“? Naime nakon nesreće morali su odstraniti desetak cm sa zidova da uklone radijaciju sa istih. Sve kako bi hodnik bio prohodan i siguran. Na ta mjesta postavili aluminijske ploče zlatne boje. Koje su bile jednostavne za održavati. Moram priznati da šetnja tim hodnikom nije ugodna. Još uz sve to kad si probaš zamisliti da su tu ljudi radili za vrijeme nesreće, kakva je panika vladala. Uz sve to svjetla na nekim dijelovima ne rade, ili trepere. Pa zapravo je osjećaj je nestvaran, kao da se nalaziš u horor filmu. Nakon desetak minuta hodanju po tom hodniku, posjećujemo sobu s djelatnicima elektrane. Elektrana danas služi za usmjerivanje električne energije iz drugih elektrana prema regiji di se nalazi glavni grad Ukrajine, tj. prema Kijevu.  Sve zapravo izgleda dosta nestvarno, jer u toj prostoriji rade ljudi. Izađeš natrag na hodnik, pogledaš van kroz prozor, na tračnicama vidiš stari radioaktivni vlak. Ne možeš a da ne pomisliš kakav je negdje osjećaj raditi u elektrani koja je toliko opasna. Da ti na poslu ne smije ništa pasti na pod, jer ako padne na pod mora se provjeriti da nije slučajno kontaminirano.

Naime, unatoč čišćenju, nitko ne može garantirati da se još neka radioaktivna prašina negdje ne skriva. Šetajući dalje po zlatnom koridoru, dolazimo do informatičke sobe, di su prastara računala. U tim prostorijama se sve nekad snimalo, kalkuliralo, proračunavalo. Ogromna prostorija, današnja tehnologija bi vjerojatno ispraznila 90% prostora koliko  je uznapredovala posljednjih tridesetak godina.

Napokon dolazimo do kontrolne sobe broj tri. Koja je zapravo ista kao i kontrolna soba broj četiri u kojoj su ljudske greške te splet nesretnih okolnosti prouzročile najveću nesreću u povijesti čovječanstva. Kontrolna soba je ogromna i sadrži 3 velika kontrolna panela, od kojih ukratko jedan služi za upravljanje kontrolnim šipkama drugi za upravljanje pumpama za hlađenje te zadnji za upravljanje turbinom. U kontrolnoj sobi su nam objasnili kako funkcionira rad reaktora te kako je do same nesreće i došlo. Zaista je nevjerojatno bilo stajati u toj prostoriji. Zapravo je nezamislivo, da su ljudi u identičnoj takvoj kontrolnoj sobi, sa nekoliko krivih odluka, uništili na tisuće i tisuće života. Na tisuće i tisuće domova. Nakon razgledavanja kontrolne sobe broj tri, zaputili smo se hodnikom prema četvrtom reaktoru. Do tada gajgerov brojač se nije oglašavao, međutim sad je naglo počeo označavat veće količine radijacije.

U kontrolnu sobu četvrtog reaktora se može ući, međutim u našoj turi to nije bilo planirano. To se posebno naplaćuje. A količina radijacije u toj sobi je i do 40 tisuća puta jača nego što je dopušteno. Te se na taj rizik nismo odlučili. Međutim vidjeli smo vrata iza kojih se dolazi do samog reaktora, bolje rečeno do onog što je ostalo od reaktora. U hodnicima u kojim smo se tad nalazili, morali smo nositi i maske i rukavice. Posebno smo morali paziti da ne stanemo u bilo kakvu lokvu vodu na podu, jer je sve kontaminirano.

Na kraju hodnika došli smo do spomenika Valeriju Khodemchuku. Naime taj Sovjetski inženjer je poginuo u noći nesreće, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zbog toga, svake godine na dan obilježavanja nesreće, obitelj mu dolazi odati počast kod spomenika. Sam spomenik je napravljen na zidu koji „odvaja“ elektranu od 4 reaktora, tj. od njegovih ostataka. Zid je širok 3 metra,  međutim kad se približite zidu, na gajgerovom brojaču brojke nezaustavljivo rastu. Inženjer Khodemchuk se u vrijeme nesreće nalazio na mjestu di su pumpe za vodu. To je bilo sljedeće mjesto koje smo posjetili. Pumpe su zaista impozantne, četiri s jedne strane, četiri s druge strane reaktora te dvije u rezervi. Protok vode je bio 90 milijuna litara po satu, identično kao i za reaktor broj 4. Nakon pumpa polako smo se zlatnim koridorom krenuli vračati. No prije izlaska posjetili smo kontrolnu sobu reaktora broj 2, koja je mrvicu drugačija ali i starija od broja tri.

Zanimljivo je da nakon eksplozije, ostala tri reaktora nisu prestala sa radom, već je elektrana radila još niz godina. 1991. godine u odjeljenju reaktora broj dva je izbio požar, stoga su netom poslije donijeli odluku o gašenju reaktora. Reaktor broj 1, trajno je ugašen 1996. Posljednji reaktor ugašen je u prosincu 2001., čime je posve obustavljena proizvodnja električne energije. U zlatno doba elektrane, jedan tjedan rada elektrane bilo je dovoljno da se isplate sve plaće svim zaposlenicima, da se namire svi troškovi potrebni za mjesečni rad elektrane, dok je ostala 3 tjedna elektrana ostvarivala čisti prihod.

Nakon razgledavanja kontrolne sobe drugog reaktora, zaputili smo se u kantinu elektrane di smo dobili pravi Ukrajinski gablec. Ukrajinski Boršč, komad svinjetine sa krumpirom i salatu. Zanimljivo je da za vrijeme sovjetskog saveza, radnici su smjeli poslije obroka popiti do dvije čaše vodke. Mi smo dobili neki razrijeđeni sok sa maslinom u sebi, koji i nije bio nekog okusa.

Poslije moram priznati ukusnog ručka koji nam je u cijeni posjeta, a inače košta pazite sad ovo, cijelih 11kn, krenuli smo do male zgrade tik uz sarkofag koji pokriva uništeni reaktor broj 4. Sarkofag je zapravo naziv za omotač koji je postavljen nad uništenim reaktorom. Cilj mu je naravno spriječiti širenje daljnje radijacije. Utrošeno je više od dvije milijarde eura, najveća je pokretna konstrukcija ikad napravljena, čelična kupola duga je 257m, visoka 110m a teška 36 tisuća tona. To je privremeno rješenje koje bi trebalo potrajati barem 100 godina. Sam sarkofag je zabranjeno fotografirati, no vodič nam je rekao ukoliko nema vojske blizu, iskoristite trenutak. Tako da smo okinuli nekoliko fotografija. To je ujedno bila i posljednja stanica posjeta usudio bi se reći najpoznatije elektrane na svijetu. Kako je Pripjat trajno nenaseljen, a nekad je služio za prebivalište radnika, nakon nesreće sagradili su novi grad 50 km od elektrane, Slavutič gdje živi većina ljudi koji su bili evakuirani poslije nesreće. Tako i naš vodič koji je unatoč malo lošijem engleskim bio odličan i za svaku pohvalu.

Pošto je mrak već polako padao, prije izlaska iz zone posjetili smo vrtić u selu Kopači pošto nam je bio usput. Možda bolje da nismo. Vidjeti potrgane lutke, krevetiće bez madraca, note od dječjih pjesmica, pokojeg raspadnutog plišanca, zaista je bilo tužno. Nakon toga smo se zaputili prema Kijevu, tik prije kontrolnih točka, ispred kombija nam preleti sob, na sreću nismo ga pogodili. Prije izlaska iz zone morali smo proći dvije kontrolne točke i dvostruku provjeru radijacije, koja je pokazala da nismo ozračeni.

Posjet Černobilskoj zoni isključenja, Pripjatu, Černobilu, nuklearnoj elektrani ne može Vas ostaviti ravnodušnim. Ovo je zona snažnog otrežnjenja, a s druge strane iznimno prekrasno mjesto. Vidjeti kako nekoliko pogrešnim komanda može napraviti nezamislivu ekološku katastrofu i donijeti na desetke tisuća smrti, na desetke tisuća rakova i popratnih bolest je zaista strašno. A s druge strane vidjeti prirodu koja tridesetak godina poslije nesreće doslovno „guta“ sve pred sobom. Asfaltirane ulice postaju šuma. Priroda sve uzima natrag i obnavlja na „početne postavke“. Vi se osjećate doista jako smireno, i možete osjetit takvu atmosferu, iako je ponekad bila i malo neugodna. U današnjem svijetu jednostavno više niste naviknuti na smirenu atmosferu tako da ovaj posjet, osim što je jako edukativan, smirujući je i ostavlja bez teksta. Na takvu turu, treba poslat sve ljude koji u rukama imaju moć. Da postanu svjesni snage i eventualne posljedice moći. Da postanu svjesni da sa nekoliko pogrešnih odluka nestaje sve, i to nažalost nepovratno. U dva dana koliko smo se zadržali u isključenoj zoni, bili smo izloženi radijaciji istoj kojoj ste izloženi kod 3 sata letenja. Dakle sigurno je. Definitivno se ima što vidjeti ali i naučiti.

Ako Vam se sviđa Molim Vas da me zapratite na: Instagram, Facebook, Youtube