Eto i nastavka putopisa sa El Camina De Santiaga, ako ste propustili prvi dio, evo vam link.

Samo da se prisjetim di smo ono stali… Aha da, ulazimo u drugi najveći grad na Caminu. U prošlom dijelu smo se eto nekako došlepali do Leona, ali htio bih spomenut par mjesta i događaja koji su se dogodili prije ulaska u Leon.

Po izlasku iz Burgosa došlo je do drame u off road lokalnom restoranu koj nam je preporučio neki random čića na ulici. Naime siti suhe hrane i menija za hodočansike koje nude u barovima po putu, a koji su uglavnom isti posvuda 2 sljeda jela desert i vino, poželili smo probat neki lokalni specijalitet. Poslušamo njegov savjet te odlazimo meznut nešto na brzinu u taj lokal. I dok pregladnjeli čekamo naručeno Goran odlazi na wc.

Hrana je već stigla, tanjuri su oblizani, kelner već kuha kave, a njega još uvjek nema sa wc-a… Mi smo totalno zaboravili te se zabavljamo na aparatima igrajući sleezing hot. Svaki kafić u Španjolskoj ima aparate za kockanje koj vas naravno pokradu.  Nakon nekog vremena i meni se pripiša te odlazim do wc-a no vrata su zaključana, kada sam se mislio okrenuti prema natrag začujem Goranov glas iz wc-a,  eee daj kompa molim te odi reć gazdi da dođe otvorit vrata, brava se sjebala nemogu izać van.

Naravno prvo je usljedilo 10-tak minuta vrištanja od smijeha, a tek poslje toga zovemo gorsku službu za spašavanje tj. gazdu lokala. Sama akcija izvlačenja je trajala nekih 5 min, pokušavalo se šarafcigerom čekićem no bez uspjeha, na kraju je El Patron Bruce Lee-ovskim potezom nogom razvalio vrata.

Nakon izlaska Goran naoružan psovkama mi pokazuje žulj na prstima, taman kad smo ga krenuli sprdat dali je hodao Camino na rukama ili nogama začujemo gazdu kako viršti nešto na španjolskom iz wc-a, naime kad je Goran izašao van El Patron je ušao u wc i pokušavao popravit bravu iznutra, no zalupio je vratima te sad on nemože van! Deračinu iz toaleta čuo je njegov frend koji je sjedio i čitao novine na šanku, kada je shvatio o čemu se radi dolazi do nas umirući od smijeha i moli nas da ga ne otvaramo još malo. Tih par minuta koristi za zajebanciju te mu namigujući nam kroz vrata dovikuje nešto tipa amigo žao mi je ali ne možemo ti pomoć ostat ćeš zauvijek unutra, nema više para u kasi, vatrogasci su pre zauzeti ne mogu doći i te spike. Kada je vrag odnio šalu i gazdin frend skužio da je otišao pre daleko na 2 sekunde sam se uživio u ulogu vatrogasca i razvalio vrata nogom, i slučajno pogodio gazdu sa istim pošto se nije odmaknuo.

Vidno iznerviran sa grašcima znoja i manjom kvrgom na čelu Patron izlazi van, naravno instantno se obrušava na svojeg frenda govoreći mu kako nije uredu da pravi budalu od njega pred gostima, no ovaj ga ne ferma 5,9 i dalje mu se para u facu. Ako ništa čovjek će bar imat materijala za sprdnju danima.

I tako uz puno smijeha razmjenjujemo par standardnih riječi sa gazdom, odakle ste? Croacia, aaaa Šuker, Modrić, Rakitić, Balić itd… Stavljamo backpackove na leđa i pičimo dalje.

U mjestu Reliegos nekih 30-tak kilometara prije Leona nalazi se još jedno kultno mjesto Camina, Caffe bar Elvis. Kafić je specifičan po tome što se na zidovima nalazi mali milijun potpisa, zastava i poruka, gazda je totalno spaljen lik, baca malo na Fidel Castra samo 20-tak godina mlađi i svaki puta kad natoči cugu ili neko nešta naruči počasti vas sa čagicom, špagom ili nekim drugim gimnastičkim elementom uz glasan smijeh i riječi Bienvenidos en mi república ha-ha-ha-ha-haaaaaaaa.

Tako je i bilo, nakon što pređeš prag vrijede njegova pravila. Dozvoljeno je pušenje svega legalnog i ilegalnog u lokalu, mora vladat pozitiva i moraš se potpisat ili nešto napisat na zid, traženje praznog mjesta na zidu je stvarno bio podvig, no uspjeli smo.

No pošto je već bilo kasno popodne nismo se dugo zadržavali u Elvisovoj republici nego nastavljamo hodati još 10 km do mjesta Mansilla de la Mulas koje smo još prije toga dana odredili kao odredište. Drugi dan nam ostaje samo 20 km do Leona.

Ujutro standardno buđenje oko 7 i pol, spremanje stvari te kafenisanje do laganih 9 kada se kreće hodati, ma da masu ljudi krene ranije neki se bude čak prije 6 i dižu živce ostalim ljudima koji spavaju šuškanjem vrečica i svijetlom, no navikne se čovjek na sve pa i na to.

Put dalje ide uz cestu po nogostupu dobrih 10-tak kilometara do idućeg sela tamo se spaja sa cestom te se hoda po zaustavnoj traci uz užasno gust promet još nekih 2,3 km gdje Camino skreće napokon u šumu. Uz ulazak u Burgos kroz industrijsku zonu, koj smo mi izbjegli jel smo uzeli alternativnu rutu uz rijeku, to je najružniji dio Camina, Kanađanin s kojim sam hodao tog jutra čita u vodiču da se taj dio naziva cestom grešnika.

I to smo hvala bogu preživjeli te laganim korakom nastavljamo prema Leonu uz konstantno rotiranje zanimljivih suputnika.

Jedan od zanimljivih likova koje sam sreo je bio i portugalac Celio, koj me je pozvao da počinem malo sa nijim na klupici pored nekakvog mosta nudeći mi jabuku i traži cigaretu dvije ako imam.

Celio je naime čovjek od nekih 70 kusur godina, prehodao je Španjolsku i Portugal uzduž i poprijeko te je kolko sam ga skužio već 10-tak godina na Caminu. On putuje u suprotnom smjeru, krenuo je iz Fatime i ide u Rim, žali se na bol u koljenima ali neće ga ništa pokolebat u naumu da dođe do cilja jedino smrt me može zaustaviti kaže i odvali se smijat. Putuje totalno bez centa, i govori kako nikad nije bio gladan, žedan niti usamljen. Kao iskusni peregrinos savjetuje me da uvjek moram gledat pozitivnu stranu svega što se na dogodi, makar bilo i loše iskustvo i naglašava da je najvažnije od svega uživati u svakom trenutku Camina. Srdačno se pozdravljamo i svako kreće svojim putem on prema Rimu ja prema Santiagu.

LEON

Pošto smo dan prije potegnuli 40-tak km, do Leona nam ostaje samo 20 km, preračunato u sate to vam je nekih 4 sata normalnog hoda, tako da dolazimo dosta rano te imamo masu vremena za razgledavanje.

Sam ulazak u grad je dosta dug, nakon par dana hoda kroz sela i njive malo je zbunjujuće opet na koži osjetiti gradsku vrevu. Dolazak u prenoćište, tuš pa idemo vidjet što Leon nudi.

Leon je ajmo reći u grubo negdje na pola puta između Saint Jeana i Santiaga, isto tako popularno polazište za hodočasnike. Naime vi ne morate krenuti baš iz Saint Jeana, možete krenuti iz bilo kojeg mjesta na putu, tako da mnogo ljudi rascjepa Camino na etape npr. prve godine krene iz Saint Jeana do Burgosa onda iduće godine od Burgosa do Leona itd. ovisno kako uhvate slobodnog vremena.

Tako da je od Leona na dalje još više ljudi na cest. Neki od dobrih prijatelja s kojima smo do sad putovali su nas napustili, ali i novi su došli. U večenjim satima se idemo naći sa ocem djevojke s kojom smo hodali do Logrona. Gra je Španjolka ali živi i radi u Irskoj kao jako puno njenih sunarodnjaka te je sa prijateljem Stevom došla na jednotjedni godišnji malo hodat Camino. Na kraju se toliko navukla na Camino da je htjela dat otkaz u Irskoj i hodati s nama do Santiaga, ali glas razuma je prevladao.

S Miguelom se nalazimo u obližnjem tapas baru kojih je u Leonu mali milion, te probavamo razne kombinacije. Tapas barovi su jako popularni u Španjolskoj, to radi na principu da uz piće svaki puta dobijete i zalogaj nečega. Ponuda je stvarno ogromna i da bi isprobali sve trebalo bi vam barem 4,5 dana u jednom baru, ima svega od pršuta, sira mesa, gulaša u malim zdjelicama do morskih plodova, škampa, slatkih kombinacija itd. Miguel nam priča da je u Leonu tradicija ne zadržavati se na jednom mjestu nego nakon svakog pića promjeni bar. Mislim da je opčenito gledajući Leon grad sa najviše kafića po glavi stanovnika u kojem sam do sada bio, do 8 navečer je sve pristojno u gradu, a onda u cjelom centru svi izvuku stolove na cestu i kreče igranka par exelance, bez obzira bila srijeda,nedjelja ili nedaj bože subota.

Tu večer upoznajemo Helen i Maite, Helen je Engleskinja koja predaje engleski u školi i ovdje je već par godina a Maite je domaća cura cjeli život u Leonu. Curama razbijamo predrasude vezane za hodočasnike i općenito za Camino, do sada nisu imale kontakta sa hodočasnicima i mislile su da je to rezervirano samo za vjerske fanatike koji hodaju i šibaju se putem, kako je razgovor tekao nagovaramo ih da drugi dan hodaju sa nama do idućeg mjesta 25 km od Leona Helen pristaje no Maite je tvrda i ne da se nagovorit.

Već je deseta ura otkucavala na zvoniku što znaći da moramo krenuti prema prenočištu. Ako ne dođete na vrijeme volonteri nonšalantno zaključaju vrata pa se ti snalazi braco.

No, Helen inzistira na tome da ne idemo u prenočište i da ostanemo kod nje prespavati kaže ima velik stan i svi stanemo. Nakon nepunih 17,5 sekundi nagovaranja ipak pristajemo. Bit će ovo duga noć.

Tradicionalno piće Leona i okolice je Sidra iliti vino od jabuke, naime fora je u tome da se mora točiti sa visoka, boca se digne iznad glave, a čaša se drži što je niže moguće, sipa se tako da tekućina pada na rub čaše i malo se zapjeni te svi piju iz jedne te iste čaše, ne smije se sve popiti, zadnji guc se prolije na cestu. To ne prolazi sa odobravanjem kod nas balkanaca a pogotovo kod Iraca iz ekipe. Donal komentira kako ga srce boli kad vidi kolko toga proljevaju. E, sad si zamislite u sitne sate kad si lokalci malo cugnu i ciljanje u čašu više nije na levelu. Cjeli grad je isproljevan, sidre posvuda, sve se brutalno ljepi, molim boga da ne izgubim tenisice putem, još ako k tome dodamo da Španjolci baš i ne preferiraju pepeljare nego sve čikove bacaju na ulicu grad bude poprilično zasran, no oko 5 se pojave dečki iz čistoće te šmrkovima perući ulice rastjeruju i preostalu bagru u zatvorene lokale ili kući. Tu večer smo vani sreli gotovo pola ljudi koji su napravili check in u prenočištu ali nisu došli spavati tamo, uz smijeh i pitanje šta ste ostali zaključani vani gotovo uvijek standardan odgovor we wasn’t planning but this city is crazy man.

Drugi dan cure nas vode u turistički obilazak grada, saznali smo da većina ekipe ostaje još jedan extra dan te se i mi odlučujemo na isti potez.

Inače, Leon je osnovan u prvom stoljeću prije Krista kao rimska vojna postaja VI. legije Victrix, nazvana Legio. 1188., Alfonso VIII. od Leóna je ujedinio grad s druge dvije državice i osnovao u gradu prvi europski parlament koji je imao zadaću da donosi zakone koji će štiti svoje građane. God. 1230. postaje dijelom Kraljevine Kastilje, osim kratkog razdoblja od 1296. do 1301. kada je Kraljevina Leon ponovno bila samostalna. U samom centru je ogromna gotička katedrala iz 13 stoljeća koju se stvarno isplati posjetiti, obilazimo rimsku utvrdu te bivšu bolnicu za hodočasnike koja je sad pretvorena u hotel sa 5 zvijezdica.

Kasnije koristimo blagodati sieste za kratki popodnevni spavanac. Navečer nas Maite vodi u neki lokalni kafić koji drži njezin frend, dolazimo tamo a atmosfera sumorna kao da je netko umro, kasnije doznajem da se kafić sutra zatvara, te svi gosti dolaze na oproštaj od lokala i posljednje piće. Tu me udavio neki lokalac te sam dobrih uru i po slušao o Prosinečkom i tome kak mu on nikad neće moć oprostit to što je prešao iz Reala u Barcelonu. Odlazimo malo ranije na počinak, sutra se ipak ide u nove pobjede

Sutradan kroz nekakvu industrijsku zonu izlazimo iz Leona i opet po ravnici nastavljamo prema Astorgi sljedećem većem mjestu na putu. Sad se lagano već poćinju nazirat brda i planine prema kojima idemo.

Vrijeme se mijenja ko ludo, prvo pljusak pa sunce pa opet pljusak, naizmjence nosimo gitaru pokušavajući je nekako održati suhom. Pokisli predvećer stižemo u Villar de Mazarife te odlučujemo i prespavati ovjde pošto se spuštala noć, a i bilo je već podosta mrzlo vani. Opet je cijela ekipa ovdje, čak i Helen koja se ipak odlučila hodati sa nama. Taman stižemo na vrijeme da ugrabimo zadnjih par mjesta u prenočištu. Naime već par dana plaćamo dvjema curama iz Njemačke smještaj i hranu, pošto je jedna od njih tri puta krivo unjela pin od kartice na bankomatu te im je sva lova blokirana, zvale su u Njemačku ali trenutno ne mogu ništa poduzeti pošto mora osobno doći u banku da bi joj to odblokirali.

Idući dan pozdravljamo se sa Helen i krećemo dalje, mislim da je to već bio 26,27 dan na caminu uz laganu kišu prolazimo kroz mjesto Hospital de Orbigo poznato po Templarima i po mostu Paso Honroso. Most je stvarno impresivan i svi se slikaju ko ludi okolo i na mostu, pored njega je nekakav teren i tribine na kojim se po ljeti ovdje odvijaju viteški turniri, no sad je jesen i sve zjapi prazno, kao i selo pošto smo došli za vrijeme sieste. Budućim putnicima bih naglasio da paze na siestu i opskrbe se prije pošto se nama znalo dogoditi da budemo gladni cijelo poslijepodne jel eto ništa ne radi.

Navečer dolazimo u Astorgu, ništa od razgledavanja već je mrkli mrak. Tuširanje, večera, upoznavanje s novim ljudima u prenočištu i na spavanac prije ponoći. Ujutro nas Danac Torben loži da čemo pišat krv danas pošto sljedi uspon na najvišlju točku camina, mi se zasrali i odustali od razgledavanja Astorge te poslije kave krenemo hodati. Inače, grad je poznat po već gore opisanoj Sidri i čokoladi. No, put je i dalje bio skroz ravan tek zadnjih par kilometara kreće uzbrdo ali blatan za poludit, u nekim trenutcima čak nemoguć za hodanje pošto ti se zaljepi 3 kg svježeg blata na cipele. Tako kad se sve zbroji i oduzme ipak smo malo pišali krv po takvom terenu.

Torbena smo prvi puta sreli na izlasku iz Logrona, hoda camino već osmi puta, nosi samo gitaru i par osnovnih stvari sa sobom, ostalo šalje taksijem. Njegova životna priča je isto zanimljiva, prije nego je prvi puta otišao na Camino bio je ovisnik o heroinu, otišao na Camino skinuo se i sada živi normalan život, ima svoju firmu sa bojama i lakovima u Danskoj te svake godine ako mu slobodno vrijeme dopusti se odlazi ispuhati u Španjolsku.

Zanimljivo je da gotovo svi ljudi koje smo sreli na cijelom putu ili su bili u Hrvatskoj ili tek planiraju ići, i stvarno mogu reći da ljudi imaju lijepu predođbu o našoj zemlji, isto tako puno njih s kojima sam razgovarao vuku neke korjene sa ovih prostora. No osim dvojice dečkiju iz Hercegovine sa početka Camina, nismo sreli druge Hrvate.

Prespavali smo u mjestu Rabanal del Camino, u zraku se već osjeća promjena klime idemo u planine.

IN THE MOUNTAINS AGEN

Poslje Rabanala počinje ozbiljan uspon uz to nas prati i dosadna kiša koja nikako da se odluči hoće li padat ili ne, pa tako svakih 20 min stajanje i navlačenje kabanice, naravno kad se ne odlučiš stavit kabanicu počne pljusak, a kad ju staviš prestane za 3 minute. I tako cijeli dan.

Taj dan je mene zapalo da nosim gitaru. S torbom i gitarom te kabanicom preko svega sam malo ubrzao korak odvojio se od ostalih razbirući si svašta po glavi, uto počinje jak pljusak, spustila se magla, ne vidi se ni 10 m ispred i ja prošišam pored Cruz de Fera da nisam ni primjetio.

Cruz de Fero je jedno od kultnih mjesta na Caminu. To je veliki križ ispod kojega hodočasnici ostavljaju nešto što su ponijeli od kuće (kamenčić, poruku, zastavicu) kao simbol tereta ili problema koji ih muče uz nadu da će ostati iza njih.  Za tu priliku sam iz Hrvatske ponio školjku koju sam izronio na Kornatima par mjeseci prije, bilo mi je žao, ali eto Camino je odlučio da joj nije suđeno završiti ispod križa Cruz de Fera. Kasnije je ta moja školjka punjena problemima završila u Atlantiku, ali otom-potom.

Tek kada sam se susreo sa Goranom i ostatkom ekipe shvaćam da sam prošao pored Cruz de Fera bez da sam odbacio svoje probleme. Naravno odmah se svi prisutni kreću sprdat na moj račun, baš si seljačina, ljudi plaču ispod ti si samo proletio, to ne pada kiša nego nebo plače za tvojim problemima blahh blahh blah, ali tako to ide svaki dan je netko drugi na tapeti 😛

Pet, šest kilometara dalje dolazimo do Manjarina. Tu se nalazi donativo kafić i prenočište, gazda je lik koj totalno brije na templare i sve šta ima veze sa templarima. Kafić je poznat po tome što tamo ljudi ostavljaju zastave zemalja iz kojih dolaze. Ima ih mali milion, a Hrvatski barjak naj upečatljiviji i najdominantniji, stoji na vrh kafića prkoseći svim Španjolskim burama i neverama. Ispred su putokazi koji pokazuju kilometražu prema određenim gradovima, nađe se tu svašta tako i informacija da smo eto udaljeni 3010 km od Vinkovaca. I opet nas je Camino izvukao kad je najpotrebnije, nakon xy kilometara po kiši i blatnim stazam, kad stvarno misliš da ne možeš više naiđeš na ovakvo mjesto gdje se možeš ugrijat uz vatru, izut cipele, osušit čarape i okrijepit se kavom ili čajem.

Suhi i puni elana nastavljamo prema današnjem odredištu Ponferradi. Pošto smo prešli najvišlju točku na Caminu cca 1800 m put ide strmoglavo nizbrdo, jesen je, lišće pada, u daljini planinski vrhovi debelo pod snijegom, studen je stegnula, ali nije zima pošto se hoda cijelo vrijeme tek kada se sjedne na kavu ili marendu i tijelo se brzo ohladi i jednostavno vas tjera dalje.

Pošto se 90% vremena na Caminu kreće po selima i općenito ruralnim krajevima, jako često se zna dogodit da vam na put izleti krdo goveda ili neke druge živine, tog popodneva usred ničega me zaustavlja Talijanka sva u panici i moli da hodam sa njom  jedan dio puta jer se ona užasno boji krava koje nesmetano prelaze preko Camina s jedne livade na drugu. Kao pravi džentlmen učinim joj tu uslugu i prevedem je preko livade pune beštija koje nezainteresirano preživaju i gledaju svoja posla. Sličnu situaciju smo imali Goran i ja prije ulaska u Burgos, naime poslije poduže šume Camino izbije na livadu, e sad sve bi bilo uredu da nije dvijestotinjak ogromnih crnih goveda (onakvih iz corride) ležalo baš na stazi, stanemo, gledamo mi njih, gledaju oni nas, pa laganim korakom pronalazimo put kroz krdo. Moram priznat da nam nije baš bilo svejedno kretat se među njima, Goran mi govori kako im se vjerovatno neće svidjet Hrvatski hitovi te prestajemo s muzikom, sve gledamo da li imamo crvene boje po sebi. No vjerovatno je i blago već naviklo na stotine ljudi koji prolaze ovuda, ne obraćajući pozornost na nas i nastavljaju svoj posljepodnevni chill-out na livadi.

No da se vratim di sam stao. Prije Ponferrade put prolazi kroz par planinskih sela do Molinasece. Ta sela su me se jako dojmila, prekrasna arhitektura i okoliš, no otužno je to da u Španjolskoj kao i Hrvatskoj selo propada. Po cijelom putu u manjim selima ista priča, na svakoj drugoj kući tabla Se Vende (prodaje se) pogotovo što se više ide prema zapadu. U Galiciji još više, ima sela koja su totalmente prazna nigdje nikoga. No, razlika između Španjolske i Hrvatske najočijitija je po tome što je u Španjolskoj gotovo svaki pedalj zemlje obrađen, trava je svugdje pokošena, po  tim praznim selima nema šikara i sve je nekako urednije.

Molinaseca je predivan srednjovjekovni gradić no pada kiša i ne zadržavamo se dugo nego krećemo dalje, po putu nas je uhvatio mrak pa smo čak hodali kilometar dva u nepoznatom smjeru no skužili smo da nema nigdje žutih strelica i vratili se na pravi put. U grad dolazimo kasno, oko 9 navečer iscrpljeni, mokri i blatni nakon 35 km planinskih staza + još 2 zbog gluposti. Bila je to jedna od težih etapa, no nakon podužeg tuša tijelo se regenerira tako da nema čovijek više osjećaj da je hodao više od 35km. U prenočištu se nalazi znak da nam je ostalo još 202 kilometra do Santiaga, što znači da je već 600 iza nas.

Ujutro svi kolektivno hvatamo fotoaparate u ruke i kao Japanski turisti odlazimo u razgledavanje grada nemilosrdno trošeći prostor na memorijskim karticama. Ponferrada je najprepoznatljivija po dvorcu Castillo de los Templarios, koji obuhvaća oko 16.000 četvornih metara. 1178. godine Ferdinand II. od Leóna dao je grad Templarima kako bi zaštitili hodočasnike na njihovom putu u Santiago de Compostelu.

Građevina je stvarno impozantna, no bilo je oko 9 ujutro i naravno nije bilo nikoga tamo tako da nismo mogli vidjet i poslikat iznutra. Prije polaska odlazimo do bankomata podignuti keš za idućih par dana.

No na bankomatu neugodno iznanađenje. Transacción denegada iliti transakcija je nonšalantno odbijena :O  Izmuzli smo zadnjih 20 € koji su nam bili na raspolaganju. Vraćamo se pokisli u kafić gdje je bio ostatak ekipe i obznanjujemo im da ćemo morat prekinut Camino jel smo ostali bez prebijene lipe. Prva reakcija je bila vrištanje od smijeha svih prisutnih i naravno neizostavna zajebancija na naš račun.

OMG guys u gonna sleep in barns from now on haha itd…  Mi prihvaćamo zajebanciju i sa tih zadnjih 20 eura okrenemo turu svima kolko je išlo za tih 20€… No nakon nekog vremena svi su se pomalo uozbiljili te nas tješe i govore kako nam neće dozvolit da prekinemo Camino.  Prvu pomoć nude Ronja i Mona Njemice koje smo uzdržavali prošlih desetak dana, a nakon njih John, Donal, Torben, Simon i svi ostali da im ne nabrajam sad imena jel bi mogao nekoga zaboraviti.

Tako je i bilo, kad bi došli do nekog prenočišta već je sve bilo plačeno, samo pitanje Are u Croatians, Yes, Ok, Follow me everything is paid. U nekim situacijama čak ni ljudi iz naše ekipe nisu znali tko je platio. Neki sasvim deseti dobročinitelj valjda, hvala mu ovim putem 😀 . No nismo ni mi ostali dužni, Goran koji je inače živi jukebox i zna od riječi do riječi mali milijun pjesama je uvijek bio spreman započeti svirku na nečiji zahtjev, a ja sam se oduživao kuhanjem specijaliteta bilo kontinentalne ili primorske rvacke.

I tako od Ponferrade po šumama i gorama do Villafrance del Bierzo, malog planinskog gradića na ulasku u Galiciju kroz koji teku dvije rijeke. Već se mračilo tako da preskačemo obilazak povijesnih znamenitosti ali zato odlazimo obići jednu znamenitost korporativnog svijeta Lidl. Večeramo i odlazimo na počinak relativno rano pošto nas drugi dan očekuje dosta strmih uspona do La Fabe i O Cebreira.

Uz uspon na Prineje ova etapa je definitivno fizički naj napornija. Blatnjavim planinskim stazama put neprestano ide gore dole. Onda opet gore, pa još malo gore, i taman kad misliš da si pri vrhu i da češ ugledat nekakvo selo vidiš samo još jedno brdo ispred sebe. No hoda se već 20 i kusur dana tako da se ima kondicije.

John i ja smo udarili malo žešći tempo pa stižemo u La Fabu prije svih, dan je stvarno bio naporan pa jednoglasnom odlukom odlučimo ne hodati dalje do O Cebreira. Ulazimo u prenočište ali nemaju više mjesta. Uz Saint Jean jedino mjesto gdje je prenočište bilo puno na cijelom Caminu. Ništa sjednemo ispred pa čekamo ostale koji su iza nas.

I dok smo se lagano skupljali ispred izlazi volonter pita dal može malo zasvirat na Shellby naravno da može. Već je lagano padao mrak kada su se svi skupili a do O Crbreira ima još 5,6 km uzbrdo…

Počeli mi lagano stavljat backpackove na leđa kad se volonter smilovao i rekao da ima još mjesta u nekoj obližnjoj prostoriji, samo nema grijanja kaže, ako želimo da možemo ostati. Donal i John odlaze u izvidnicu i vraćaju se sa osmjehom na licu, prihvatljivo je, ostajemo večeras ovdje, ko će se penjat po mrklom mraku još 5 kilometara.

Sutradan shvaćamo da je to bio dobar potez i sve si mislim bilo bi podosta grubo da smo se odlučili na još tih pet kilometara.

Hodajući uskom planiskom stazom priroda me časti prekrasnim panoramama, idem tako i razmišljam o životu i sudbini, dali sam slučajno ovdje? U životu kao i na Caminu ima puno uspona i padova, ponekad dosadnih bezličnih etapa, dana kad si sretan i onih kada si tužan, neki ljudi dolaze u tvoj život, a neki te napuštaju. Na Caminu isto tako, samo što se sve brže odvija. Camino je zapravo životni put, život u malome

U mislima me prekida grupa ljudi koja se slika pored velikog znaka na kojem piše Galicia. Službeno ulazimo u zadnju Španjolsku “županiju“ na putu.

Matija Čakmak