Najavili smo novu seriju putopisa pa je vrijeme da krenemo. Cure su krenule na put, prvi dani obično budu najteži, pa da vidimo kako im je bilo.

Camino Primitivo – Pripreme (1/5)

Hola señoras y señores!

Sjedimo u baru hotela Palacio de Meras u Tineu. Danas bi trebao biti četvrti dan našeg hodanja, no mi čekamo da se otvori ljekarna. Uskoro će devet sati, puno prekasno za uprtiti ruksake na leđa. Jučer smo prevalile oko 26 kilometara uzbrdo. Prilično zahtjevan, ali predivan put koji je za jednu od nas bio koban pa od jučer muku mučimo s liječenjem žuljeva. Razmatramo opcije za prijevoz naše prijateljice do Pola de Allande, idućeg grada do kojeg smo danas planirale propješačiti.

No nije sve tako sivo. Naprotiv! Ovo putovanje je dosad nadmašilo sva naša očekivanja. Od prvog dana prate nas avanture i anegdote. Dok svi peregrinosi (hodočasnici) žure kako bi što prije stigli od grada do grada kako bi ručali, popili pivo, odspavali, pronašli slobodan krevet u prenoćištu, mi uživamo u svakom koraku, svakom lijepom pogledu, svakom slapu, u svakoj lijepoj livadi!

U ruksacima teglimo hrane za cijeli dan i nakon sat vremena hodanja uzbrdo obično pronalazimo mjesto za doručak s prekrasnim pogledom na grad koji ostavljamo iza sebe koji ne bismo mijenjale ni za najukusniji doručak u restoranu od pet zvjezdica. Za to vrijeme pokraj nas prolaze ostali peregrinosi koji su svoj doručak obavili u prenoćištu ili u hodu. Užurbanog tempa jure pored nas i u čudu nas gledaju jer smo tako brzo napravile prvu stanku. A kada kasno poslijepodne stignemo vesele i pune pozitivne energije do cilja, tek tada počinje avantura. Tada krećemo s traženjem prenoćišta.

S ruksacima na leđima teškim po osam kilograma cupkamo s noge na nogu, ali s velikim osmijesima na licima ulicama jer smo ponovno u nekom novom i čarobnom gradiću. Ljudi nam prilaze isto tako veseli što nas vide pozdravljajući nas i ispitujući kako smo.

Svakog prolaznika upitamo na vrlo lošem španjolskom: Tienes una cama por noi? Por esta noche? Cinco personas? Imate li krevet? Za ovu noc? Pet osoba?

Na samom ulazu u Grado, grad do kojeg smo prvog dana pješačile tridesetak kilometara, naletjele smo na čovjeka koji nam je, nakon što je čuo da u albergueu (prenoćištu za hodočasnike) više nema slobodnih kreveta, ponudio smještaj u svojoj kući. Očekivale smo nešto skromno s obzirom na to da je i sam čovjek djelovao tako, no kada smo stigle, dočekala nas je prekrasna kuća u samom centru grada izgrađena u tipičnom španjolskom stilu. Kuća je imala nekoliko katova, a na jednom od njih nalazio se stan samo za nas – čist, s perilicom rublja i pet kreveta. Od silnih dogodovština koje smo već dotada doživjele na putu, ovo je bio još jedan dokaz da nas na Caminu prate sreća i pozitivna energija. Čovjeku i njegovoj vrlo ljubaznoj ženi ostavile smo 30 eura i odlično naspavane iduće zore krenule do Salasa – našeg novog odredišta.

I u Salas smo stigle posljednje. Već se bližila i večer pa smo u startu odustale od traženja smještaja u albergeu. Upitavši jednu señoru za pomoć, na noge smo digle pola gradića – ona je zvala drugu, ova pak treću i tako smo na kraju ponovno našle lijep i udoban smještaj u centru same stare jezgre grada. U posebnom sjećanju iz Salasa ostat će nam Casa Pachon, jedini restoran u tom mjestu. U njemu se ne mogu naručiti pojedinačna jela, nego cijeli meni za 12 eura. Budući da nam se to činilo previše, kako hrane tako i novaca, željele smo naručiti dva menija koje bismo međusobno podijelile. No to nikako, ni uz treptanje okicama, ni uz tužne poglede, nije bilo moguće. Na kraju smo naručile dva menija i sve zajedno jele dvjema žlicama. Jedan griz meni, jedan tebi. Ljudi su nas u čudu gledali, no ionako smo se već pomirile s time da smo svima na putu maskote Camina. Tog smo dana također propješačile tridesetak kilometara.

Treći je dan bio planiran za rutu Salas – Tineo. Put se sastojao od mnogo uspona. U gradu La Espina uhvatila nas je kiša. Prvi smo put izvukle kabanice i nije nam palo na pamet odustati ili se zaustavljati više od potrebnog. Bio je to novi izazov za nas. Kada smo stigle u Tineo, grad izuzetno lijepog pogleda na okolne planine, pronašle smo albergue u sklopu vrhunskog hotela.

Ljudi moji, albergue je bio uređen bolje od bilo kojeg hotela u kojem je ijedna od nas ikad boravila. Imao je saunu. Da, dobro ste pročitali, saunu! Čisto, novo, uredno, predivno! U sauni i masažnim tuševima liječile smo upalu mišića. Iz tog kraljevskog smještaja idućeg smo dana trebale krenuti za Pola de Allande kada su počele muke po žuljevima.

Vrlo tužna što danas neće moći hodati s nama, naša prijateljica pristala je uzeti taxi do Pola gdje bismo se trebale naći nakon naših propješačenih brda i dolina.
Mi ostale krenule smo kasno, tek nešto prije deset sati i budući da je put bio nešto najljepše što smo dosad vidjele, nismo htjele propustiti uživanje u svakom trenutku. Putem smo sretale mnogo zanimljivih peregrinosa iz Južne Afrike, Francuske, Australije.

Neki od njih napravili su već nekoliko stotina kilometara krenuvši od Lourdesa ili nekog drugog mjesta. Oko 15 sati, nakon trinaestak prijeđenih kilometara, zaustavile smo se u malom brdskom mjestašcu Campiellu, ugledale ljupka prenoćišta i sjele na kavu.

Uživajući na predivnoj terasi okruženoj brdima, odlučile smo ovdje završiti naš put za danas i opustiti se i uživati u društvu dobro raspoloženih peregrinosa i vrlo ljubaznih mještana. Za sutra smo, na preporuku domaćina, odlučile krenuti starom rutom, težom od one uobičajene kojom ide većina peregrinosa, koja pruža nepisivo lijepe prizore.

Bušimo, mažemo i lijepimo žuljeve, stavljamo zavoje na koljena i veselimo se sutrašnjem danu i novoj avanturi.