Mladi par iz Splita, Matej Ivkošić i Iva Fremec su  završili jedno od najvećih katoličkih hodočašća – Camino de Santiago – put od 830 kilometara do katedrale u Santiago de Composteli. Kako im je to uspjelo, razlog zbog kojeg su se tako mladi odlučili na ovaj podhvat i još mnogo više donosimo u putopisu.

Napisala: Iva Fremec

Trideset jedan dan hoda i 830 kilometara su iza nas. Bol, suze, neizvjesnost, ljutnja, sreća, ponos – bilo je svega. Prošli smo nebrojeno mnogo brda, spuštali se do mora nebrojeno puta i opet penjali. Svaki dan. Kroz šume, po kamenju, preko rijeka, sad uz brzu cestu, pa opet putem zaselaka bez signala. Po kiši, blatu, suncu i nesnosnoj vrućini. Često s 3 sata sna i nedovoljno vode. Ipak, nerijetko je bilo zahtjevnije psihički nego fizički.

Na Putu svetog Jakova

Zamisli pješačit od Klisa do Sinja svaki dan mjesec dana – e to je otprilike to. Otkad su posmrtni ostatci apostola Jakova Zebedejeva preneseni u Santiago de Compostelu, kršćani iz cijeloga svijeta svake godine hode nekoliko stotina kilometara kako bi mu odali počast. Brojni su putevi koji vode u treći najveći grad rimokatoličke crkve. Daleko najpoznatiji je Camino de Frances, ali za najljepši slovi Camino del Norte čije strme staze prolaze duž obale Atlantskog oceana spajajući mali grad Irun na granici s Francuskom sa svetištem na zapadu Španjolske. Svi znamo da je najbolji pogled s vrha pa budući da ovaj put vodi preko brda i dolina Baskije, Kantabrije, Asturije i Galicije, očekivano je ovo i najzahtjevniji Camino u što smo se vrlo brzo i uvjerili. Naš doživljaj su dodatno potvrdile riječi jedne hospitalere koja iza sebe ima četiri Camina: „Camino del Norte? Ha ha, nisam luda. To se ide samo autom“.

Naravno da možeš sjesti u automobil, autobus, na motor i odvesti se cijelim ili dijelom Puta, ali to nije bit Camina. Putujući 80 km/h nećeš primijetiti pčelino zaigrano slijetanje na sunčanozlatni narcis, nećeš uživati u rađanju novog dana iza obranaka Pireneja, a zamisli samo sve hodočasničke duše koje ćeš propustiti upoznati jureći u svojoj limenoj mašini. Vrijeme dovoljno brzo teče kada završavaš s poslom i juriš po djecu u vrtić, kada provodiš sate u učenju prije posljednjeg ispita ili uživaš u onih par sati dnevno koje si slobodan provesti sa svojim najmilijima. Zašto ga ubrzati još više?

Nijedan početak nije lak

Već smo se prvi dan Puta suočili s preprekama. Nakon slijetanja u Bordeaux s 40 C° u zraku i noćnog vlaka za Hendaye, laganim skokom smo prešli granicu i kročili u Irun. Budući da je već bilo 3 ujutro, prihvatili smo poziv usamljene klupe španjolskog parka i odmorili oči do svitanja.

Prva etapa vodi 30 km preko brda do velikog turističkog grada San Sebastiana. Uspon je dovoljno težak i bez tereta, a uz više od sedam kila na leđima i jučerašnjom temperaturom dok se svaki komadić kože bori apsorbirati što manje UV-a, brzo smo shvatili težinu pokore. No, optimizam smo zadržali jer smo znali da San Sebastian krasi duga pješčana plaža koja će okrijepiti naše opekline. Moral nam je dizalo i srdačno bodrenje prolaznika koje nam je krivilo lica u osmijehe već od granice s Francuskom. Međutim, nadomak varljivog oceana osmijehe i nade o liječenju slanom vodom je ljubomorno otpuhao snažni vjetar odnoseći sa sobom i 20 stupnjeva koji su cijelog dana činili višak. Jel nije mogao ranije? Iz špalina smo uskočili u duge rukave i nastavili.

Mrak se već spuštao nad turističkim središtem kada smo stigli do prenoćišta za hodočasnike. „Krevet, napokon!“, pomislimo. Ipak, te noći nismo bili dovoljno sretni okretati se na plastičnom madracu budući da je svaki od 100 kreveta već bio zauzet. Iako Camino del Norte nije popularan među hodočasnicima, surferi gradove uz obalu Atlantika obožavaju pa kako ovo mjesto pruža najjeftiniji krov nad glavom u preskupom San Sebastianu u potpunosti su ga okupirali. Nakon što su nam izričito rekli da na recepciji ne možemo ostati nismo imali drugog izbora nego nastaviti hodati.

I hodali smo. Dok nije počela oluja. Na sreću vrata jednog od usputnih luksuznih hotela su bila širom otvorena pa smo ovdje potražili zaklon dok nevera nije oslabila. Znajući da ni ovdje nismo poželjni, vratismo ruksake na polusavijena leđa i krenusmo dalje. Sad već prilično neispavani nastavljamo uspon iz grada dok adrenalin lagano napušta naša tijela. Iz mozga se krvotokom slio u stopala, procurio kroz žuljeve i isprao u bujici koja nam je ljubila đonove. Oko 2 ujutro smo naletjeli na mjesto dovoljno prihvatljivo za odmor – malo polumračno parkiralište na kojem smo rasprostrli vreće za spavanje i nestali u slatkoj zemlji snova.

Euskal Herria

Šetajući Baskijom, u kojoj nas svaki metar nepreglednog zelenila ostavlja bez teksta, pozdravljamo Baskijce jedinom riječju koje se možemo sjetiti: Kaixo! (čitaj: kaičo). Uz ponosni osmijeh na licu nam odzdravljaju. Drago im je što se služimo njihovim jezikom. Baskijci su jedan od najstarijih naroda, a još od rimskog doba odolijevaju nametanju tuđe politike i kulture što uvelike govori o njihovoj tvrdoglavosti. Svoju zemlju nazivaju Euskal Herria, a jezik kojim se služe ne nalikuje ni jednom romanskom jeziku niti pripada ijednoj poznatoj jezičnoj skupini. Dok u Španjolskoj uživaju političku i jezičnu autonomiju, u Francuskoj Baskiji je stanje ranjivo budući da francuska vlast neprestano gura francuski kao prvi i jedini jezik države ograničavajući slobodu jezičnim manjinama.

Voljeli bi da znamo pričati nešto više baskijskog. Ili barem španjolskog. Vrhunac želje je bio kada smo hodajući još jedan dan usred ničega, ugledali one tamnosive oblake, za koje dobro znaš da kad prođu nećeš morat zalijevat vrt idućih tjedan dana, kako se približavaju. Kiša je uz Atlantik svakodnevna pojava. Ozbiljni smo kada kažemo da pada u naletima otprilike pet puta dnevno, a sunce poput vjernog psa slijedi svaki pljusak. Vrijeme se ovdje mijenja kao raspoloženje u pms-u. Pa ti trči u zaklon! Mi jesmo, u malu garažu koja nas je lišena vrata, otvoreno mamila unutra. Jedini problem je što je bila u nečijem privatnom dvorištu. Pokucavši na ulazna vrata, izađe neka baka, a mi ćemo: „La nevera… Necesitamos tu garage“. Nakon 10 minuta znakovnog jezika žena nam je dopustila ostanak. Čak nam je donijela i stolicu.

Nakon što je potop završio, pozdravili smo ženu koja nas je svo vrijeme sumnjičavo motrila s prozora i nastavili do idućeg odredišta. „La nevera“, odzvanja nam u glavi. Čuli smo tu riječ prije. Sigurno! Učili smo ju davno na Duolingo. „Znači li zaista oluja?“

Poštedjet ću vas googlanja – ne znači. La nevera je hladnjak. Frižider. Sad je jasno zašto nam je baka nudila hranu.

Hranu nam pak nisu nudili u hostelu u Debi. Hosteli za hodočasnike se u Španjolskoj nazivaju albergues, a po dolasku dobiješ pečat u svoju Camino putovnicu i jednokratnu posteljinu za krevet. Često se uzdržavaju isključivo pomoću donacija koje ostavljaju peregrinosi, a vode ih volonteri. Na ovakvim mjestima je lako pokupit stjenice pa svi redom spavaju u svojim vrećama za spavanje. U spavaonici s otprilike još 20 ljudi oni koji imaju nježan san neće puno odmorit. A ni oni koji nemaju. Uz hrkanje minimalno jednog barbe koje probija zvučni zid i činjenicu da ovaj albergue dijeli krov s uredom za prodaju karata za vlak, shvatiš da su ipak dani lakši od noći. Čak i kad hodaš 25 km dnevno.

Kantabrija

U Kantabriji su počeli problemi. Zatezanje lisnog mišića kod jednog, nezgodni žuljevi kod drugog. Postali smo spori i šepavi. A narasla nam je i treća noga. I to ne na mitski, ali svejedno na vrlo poseban način: dok smo kretali na dračevit put preko stijena začujemo trubu automobila. Uto izađe stariji señor, vadi dva ručno rađena bambusova štapa sa stražnjeg sjedala svoga fiće i predaje nam ih. „Trebat će vam“, kaže. I uistinu, brzo smo shvatili vrijednost tako jednostavnog pomagala.

Lipanj je na izmaku, temperature rastu. Čujemo o požarima od kolega peregrinosa. Na televiziji savjetuju hodočasnicima da ne odrađuju neke etape. Moramo biti oprezni. Već je dvoje preminulo uslijed toplotnog udara. Porastom temperature zraka sve više ključa i naša nervoza. Kraj se ne nazire. Štoviše, tek smo na pola puta.

Naši dani teku sporo. Želimo se kretati brže, ali ne ide. Tako je valjda kada čovjek počne hodat „predvečer“. Ironično mi smo radi treće noge i hodali cijelo predveče. Pa i dulje. Sve do zalaska sunca u 22.00. Ponekad bi to bio problem jer bi ostali bez smještaja. Tada bi namjestili šator negdje na brdu ili pak u polju – negdje gdje nas nitko ne vidi, a mi vidimo sve. I spavali do 4.00 kada bi nas hladnoća trgnula iz sna. U sjevernoj Španjolskoj je sasvim normalno da temperature noću padnu za petnaestak stupnjeva. Jedanaest stupnjeva je super ako hodaš, ali ležeći na rosnoj travi od koje te odvaja cerada šatora i proljetna vreća za spavanje shvatiš koliko si zapravo zimogrozan.

Kada odrađuješ Camino u dvoje lakše je jer praktički imaš grijalicu u šatoru, a i osjećaš se sigurnije između blata i oblaka. Neke dane ne bi vidjeli niti jednog peregrinosa. Također, imaš nekoga za dijelit iskustvo, za razonodu, ali i nekoga s kim moraš konstantno radit kompromise. Nekoga za svađanje. Opasno je kad se raspoloženje počne mijenjat kao vrijeme. Munje s neba nisu jedine koje sijevaju. Pa bježiš, trčiš u zaklon. Moliš se da ćeš ga pronaći prije nego što počne kiša. Pogotovo ako se još nisi osušio od prethodne.

Često se dogodi da zaklona nema. Neke nevere (ne frižideri) se moraju istrpit. I ti trpiš. Jer znaš da će proći. Sve je u životu prolazno. Što si stariji to više shvaćaš – držiš se trenutaka koji ti stavljaju osmijeh na lice i pohranjuješ ih u sjećanja. Netko tko to vrlo dobro razumije je abuelo Ernesto, glava poznatog hostela za hodočasnike La Cabaña del abuelo Peuto. Albergue broji 100 kreveta, a cijeli kompleks izgleda kao manje selo gdje se za hodočasnike pripremaju obilni doručak i večera. Ernesto je svećenik koji je zaslužan za otvaranje utočišta. Danas broji 87 godina, a imao je vrlo uzbudljiv život – u svom zelenom landroveru proputovao je Ameriku, Afriku i Indiju. I to još u vrijeme kada roadtripovi nisu bili dostupni kao danas. Sada više ne putuje, usidren je u svojoj kreativnoj oazi uspomena. Možda se i pita kako bi bilo ponovno sjesti u svoju putujuću mašinu i istražiti još pokoji komadić ovog ludog planeta. A možda i ne. Mislim da mu je ovaj projekt omogućio da i u starosti kada tijelo postaje sve slabije on ne mora nigdje ići. Sve dolazi k njemu. Svakim danom čuje neku novu priču od hodočasnika sad lijevo sad desno s planete. To ga hrani. Uistinu, hranjenje je uzajamno.

Asturija

Nakon 25 dana hoda, po 10-ak žuljeva na svakom stopalu i s lošom medicinskom opremom napokon ulazim u ljekarnu. “Buenas!”, kažem. “Flasteri….trebam flastere. One jake. Dajte mi najjače što imate. I traku, medicinsku. Onu jaku. I dva antiseptika. A može i tri compeeda. I sterilne gaze, za nedaj Bože. Ubacite i koju iglu. Nije ni za što legalno, vjerujte. Ali treba mi. Jako mi treba. Ne mogu bez nje. Dajte mi iglu” gledam prodavačicu ravno u oči.

Izađem, ponosna jer sam opremljena bolje od ambulante. Toga dana je sve krenulo na bolje. Postala sam bolji suputnik. Svaki dan je završavao isto: bušenje i dezinficiranje žuljeva, a svako jutro počinjalo lijepljenjem medicinske trake preko compeeda.

Jutra na Caminu počinju jako rano. Još prije nego što prvi pijetao zakukuriče, a puno prije nego prve zrake svjetlosti pomaze izgoreno lice, zvone alarmi – jedan, drugi, treći, peti. Hodočasnici jedan za drugim iskaču iz kreveta, zatežu vezice na istrošenim cipelama, vraćaju na leđa ruksake koji na svojoj stražnjoj strani već imaju dobro utisnutu liniju na mjestu gdje dolazi kralježnica i kreću u pohod na novih nekoliko desetaka kilometara.

Najnapredniji u ovoj rutini su Korejci. Već oko 4.00 zvone Samsungovi mobiteli, ali ne dugo. Nema odgode alarma. Njihovi vlasnici ih gase iste sekunde. Da mi je takva samokontrola ne bi uvijek zadnji dolazili u albergue radi stajanja svakih 300 metara jer „vidi ono što je lijepo… čekaj da uslikam“.

Netko nam je rekao da u Južnoj Koreji učenici dobivaju dodatne bodove za upis na željeni fakultet ukoliko završe Camino de Santiago. Jer su to dječaci i djevojčice u teenagerskim godinama, s njima u pratnji su njihove obitelji. Ovo nije provjerena informacija, ali činjenica je da otkad je 2006. Kim Nam-hee objavila svoju knjigu o Caminu, broj Korejaca koji se odlučuju na ovaj podhvat je naglo skočio.

Mi smo pak najviše viđali Nijemce i Amerikance. Za visoku zastupljenost posljednjih je zaslužan film The Way s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi, rađen po istinitom događaju. A Nijemci… njih ima svake godine. Svi se slažu se u jednom: ako i nemaš razlog u trenutku kada počneš svoj Camino već nakon par dana hodanja ćeš ga pronaći.

Jednu od zanimljivijih priča s Camina nam je ispričala peregrina Beata, četrdesetpetogodišnja Mađarka, milo dijete svojih roditelja doktora. Uvjerena da je medicina i njen životni poziv, na ponos svojih roditelja je postala jedan od najboljih kirurga u regiji. Prije dvije godine, hodajući svoj prvi Camino, shvatila je da ono čime se bavi nije ono čime se želi baviti i da je cijeli život slijedila stope svojih roditelja, zanemarivši sebe i svoje želje. Odlučila je iz korijena promijeniti svoj život. Naravno da roditelji nisu prštali od sreće, ali ova odrasla žena je imala hrabrosti poduzeti prvi korak prema vlastitom ja. Pri tome nikome nije naudila, a za nagradu je dobila slobodu.

Nekima je inspiracija za odlazak na Camino knjiga koju su pročitali ili film koji su pogledali. Drugi su se zasitili dosadne svakodnevnice, odlučili dati otkaz na poslu i raščistiti um pješačeći negdje po Španjolskoj. Treći su htjeli vidjeti jesu li dovoljno snažni za izdržati izazov. Četvrti pognute glave podnose sve tegobe kao žrtvu koju prinose Bogu. Nas je tjeralo više toga, a najviše ovog posljednje. No, bez obzira na razlog, prosječni hodočasnik je čovjek koji će proći put dulji od 800 kilometara u tridesetak dana. Čovjek koji će na tom putu osjetiti upaljene mišiće, pulsirajuća stopala. Čovjek koji će se svaki dan buditi zorom i pažljivo motati flastere oko nabreklih ili ispuhanih žuljeva. Samo je čovjek. Ali on je tvrdoglav čovjek. Onaj kojeg će svaka rana više tjerati naprijed. Onaj koji će gaziti bolnim stopalima po kamenu, kršu i bujnoj travi. On je čovjek koji će u ovo možda krenuti sam, onaj kojemu nešto fali. Ali na Caminu nikad nisi sam. I bez ljudi oko sebe shvaćaš da dubokim propitkivanjem postaješ sve bliži sebi. Tada uviđaš da si na pravome Putu.

Galicija

Ulaskom u Ribadeo kročili smo u Galiciju. Kažu nam da su Galičani omiljeni među Španjolcima. Iznimno dragi, ljubazni, ali i u neku ruku i tajnoviti. Izreka kaže da kad vidiš Galičanina kako se kreće na brdu, ne znaš penje li se ili silazi jer mu je izraz lica uvijek isti. Mi definitivno nismo imali poker face kad smo napokon skinuli torbe na duže od 24 sata. Još manje kad smo napajali oči na nesavršenim krivinama Playe de Las Catedrales, nestvarne ljepotice i najblještavijeg nebrušenog dijamanta Galicije.

Plažom se može hodati samo za vrijeme oseke budući da kada naglo dođe plima ocean naraste za čak 4 m, a istraživanje skrivenih spilja postaje opasna misija. Playa sadrži pregršt stjenovitih skulptura prema kojima je i dobila ime i čast je gledati zrake sunca što prolaze sitnim pukotinama i grle hrapave površine sad s jedne sad s druge strane kako dan odmiče kraju. A onda padne magla. I više ne vidiš šareni ples. Nebo, more, krš, poprimi jednu boju. I u tako monotonoj idili, slijepoj, uz prigušeni šum valova, sve se čini još bajkovitije.

Zadnjih 50 kilometara Camino del Norte se spaja s dva druga Camina od kojih je jedan popularni Francuski Put. Naša osjetila su sad svjedočila naglom porastu broja ljudi. Pomalo šokirani, trebalo nam je vremena da se prilagodimo priljevu dvonožnih bića. Ona četveronožna koja smo navikli viđati na svakom koraku su se sad mogla pronaći samo na tanjuru. Restorani, hosteli, barovi su počeli iskakati iza svakog ugla pa više nismo morali otežavati torbe s litrama vode i kilom hrane.

Za zadnji dan smo ostavili samo 10 km kako bi stigli na vrijeme za svetu misu za hodočasnike, ali i kako bi izbjegli red za dobivanje tzv. compostele, potvrde o završenom Caminu. Međutim već u 9 ujutro kada se ured otvara, bilo je hodočasnika koji su nestrpljivo ispunjavali online formulare ispred ulaznih vrata. Red za ulazak u katedralu je bio još 20 puta duži.

Osim groba sv. Jakova Zebedejeva, u katedrali se nalazi i jedna od najvećih kadionica na svijetu, zvučnog imena Botafumeiro. Prazna teži više od 60 kg, visoka je 160 cm, a za operirati njome je potrebno 8 ljudi zvanih “tiraboleiros” što u izvornom obliku riječi znači “nosač tamjana”. Uže na kojem visi je dugo 65 metara, a jednom kad ga se zanjiše, u trenutku vrhunca svoje moći, Botafumeiro prošeta brzinom od čak 70 km/h ostavljajući za sobom debele slojeve gustog dima.

Negdje smo čuli da su nekad davno hodočasnici po dolasku u katedralu odlazili na njen krov gdje bi palili vlastitu odjeću što je predstavljalo duhovno čišćenje i figurativno i doslovno rješavanje starog tereta na samom kraju Puta.

Zanimljivo je da priča kaže da se Botafumeiro nekada prvenstveno koristio u svrhu lišenja nemilog smrada koji su sa sobom donosili hodočasnici pa je tako bio aktivan na svakoj hodočasničkoj misi. Danas je pak vrijedan svega nekoliko puta godišnje budući da jedna njegova “vožnja” košta čak 450€. Možda bi mogli ponovno dopustit spaljivanje odjeće prije ulaska…

Nama smrad nije smetao. U mjesec dana smo se na njega i više nego navikli. Čak nam je počeo i pasat. Više to nije bio samo smrad. Dijelili smo ga sa svima prisutnima, dok smo kimali glavom jedni drugima, bez ijedne riječi, bilo je jasno – to je miris uspjeha.

Misa je bila u potpunosti na španjolskom. Puna katedrala, ljudi svuda, sjede na podu. Ne razumiju puno. Nije ni bitno, svatko moli na svom jeziku. Sretni što je gotovo blaženo promatraju ljepotu oko sebe i bez imalo oklijevanja šire nosnice kako bi što bolje uhvatili novi nalet zajedničkog ponosa.

Universidad de la vida

Dostigavši cilj, ona magla što je padala na naše tvrde glave još u Kantabriji, a svuda se rasipala po Playi de Las Catedrales, odlučno nas je napustila. Sigurno je vrebala i prije Puta, samo nismo primjećivali. Čovjek se lako uljulja u sigurnost i izvjesnost sljedećeg trenutka pa ni ne primijeti što se sve oko njega mota tražeći komadić, mrvicu iskrene sreće kojom bi glad bila utažena.

Nismo mi pobjegli od svijeta, onoga što se u istom događalo. Pa Bože moj, bili smo u Španjolskoj. Nismo pobjegli od tehnologije, ljudi. Vijesti smo i dalje čitali, ali sve se činilo tako daleko. Kao da se ne događa na istom planetu.

Nismo pobjegli ni od problema, niti od magle koja se baš trudila da slabije vidimo žute strelice što pokazuju put. Nismo bježali, izborili smo se. Naučili smo kako.

Planinareći po zelenim prostranstvima, svodeći život na osnovne potrebe, bez nepotrebnog kompliciranja, spopadne te osjećaj da dani postaju dulji. Sam život kao da se produžio. U mjesec dana smo doživjeli ma šta tri, pet mjeseci! Potporno tkivo i koža su nam možda koju godinu stariji, ali duh nam se pomladio. Koljena će klecati vjerojatno idućih mjesec dana, žuljevi će zarastati još duplo, ali vrijedilo je. Svaki je korak, ma koliko bolan bio, imao smisao. Svaki korak nas je učinio boljom verzijom samih sebe, ojačao odnos jednog prema drugom, odnos između nas samih i drugih i odnos između tijela i Duha. I ne bi mijenjali ni tren ovog jedinstvenog iskustva.   

Fotogalerija: