Idemo i  na zadnji dio poznatog hodočašća Camino de Santiago ili Put Sv. Jakova. Ako još niste pročitali prvi i drugi dio – Camino de Santiago (1.dio) i Camino de Santiago (2.dio)

Laganim korakom smo se u prošlom dijelu dogegali do Galicije, posljednje „županije“ na putu prema Santiagu koji je i glavni grad te autonomne regije (Xunta de Galicia)

No prije nego što nastavimo evo par rijeći o samoj Galiciji i povijesti Camina. Kao prvo Galicija uopće ne izgleda kao Španjolska kakvu si mi zamišljamo, kad bi vas netko teleportirao u Galiciju bez da znate gdje ste, prvo bi ste pomislili da ste u Irskoj ili negdje u Britaniji. Kiša viječito visi u zraku i sve je uber zeleno. Službeni jezik u Galiciji, pored španjolskog, je i galješki jezik (gallego) koji je više sličan portugalskom nego španjolskom. I glazba je sličnija Irskoj nego španjolskoj, najpopularnije su gajde.

Na putu kroz cijelu Španjolsku, Santiago i Galicija su puno puta bili tema razgovora sa lokalnim stanovništvom i španjolcima koji su hodali sa nama. Galiciju svi opisuju kao mistično i magično mjesto. Costa del morte (Obala smrti),  dobila je ime po velikom broju poginulih u nesrećama brodova koje su se dogodile u njenim nemirnim vodama. A na obali smrti se nalazi kraj svijeta ili Fin del mundo. Još prije krščanstva ljudi su vjerovali da je ovo kraj svijeta odakle duše umrlih odlaze prema zvijezdama.

Prema legendi sv. Jakov  je za života propovjedao kršćanstvo Keltima koji su živjeli na prostorima iberskog poluotoka, no vratio se u Judeju te je tamo bio pogubljen 44. god poslje Krista. Nakon Arapskog razaranja Jeruzalema u 7.st njegovo tijelo je brodom prevezeno u Galiciju te pada u zaborav. Legenda dalje veli da je neki pustinjak opazio da na jednome mjestu gori neobično svjetlo. Kako nije prestajalo gorjeti, započeo je kopati na tome mjestu i tako je otkrio svečev grob, a kralj Alfons II. dao je sagraditi velebnu crkvu nad grobom. I od tada ljudi su krenuli hodočastiti, pogotovo nakon 12. stoljeća kada je Vatikan izdao dekret prema kojem se hodočašćem može zaraditi oprost grijeha.

U političkom smislu Camino je isto odigrao veliku ulogu u povijesti Španjolske pa i Europe, naime grob je otkriven u trenutku kada su muslimani kontrolirali većinu iberskog poluotoka. Fenomen otkrivanja groba i hodočašća ohrabrio je kršćane zapadnih zemalja da oslobode Španjolsku i odbace Maore natrag u Afriku. U povijesti to je poznato kao Reconquista.

Danas uz Rim, Santiago de Compostela navažniji je katolički centar u Europi i jedan od najvećih izvora prihoda u ovoj regiji. Svake godine više od 4 milijuna posjetilaca dođe u Sveti grad na grob apostola Jakova.

Drugi mit se odnosi na Kelte. Njihovo nasljeđe i drevni rituali sačuvani su do danas i pomješali su se sa kršćanskim običajima. Stjenama i moru pripisuju se natprirodne moći, a kult mrtvih i kult predaka igraju važnu ulogu. I mnogi ljudi vjeruju u putujuće duše, u natprirodne moći i meige – vještice. Meiga je potomak druida i dobra vještica. U selima kod ovih mudrih žena spas traže ljudi sa najrazličitijim životnim problemima, što se katoličkoj crkvi baš i ne sviđa ali 21. je stoljeće i inkvizicija je odavno završila.

GREEN GALICIA

No vratimo se mi gdje smo stali. Službeno smo ušli u Galiciju, vrijeme je standardno ljigavo, put i dalje ide uzbrdo do mjesta O Cebreiro. Simpa selo, kamene kuće sa slamnatim krovovima, izgledaju kao nastambe za hobite, šličnih smo viđali u okolici Leona, čak je ispred nekih bila i ploča na kojoj jasno na engleskom piše : Ne, ovo nisu nastambe za hobite! Ove građevine su prije služile za pohranu žita i ostalih plodova tjekom zimskih perioda.

Tu se prvi puta srećemo s hobotnicom iliti po španskom Pulpom koji je nezaobilazni specijalitet Galicije. Pogotovo planinskog dijela. Sve bi bilo uredu da se ne nalazimo na nešto manje od 2000 m nadmorske visine i 200 km od obale a Pulperie na svakom koraku. Neznam kako bi to preveo na hrv možda hobotnicarnice, pokušavali smo i tad uz smijh nači pravu riječ ali bezuspješno. Nadalje put ide nizbrdo, nižu se planinska sela, svako posebno na svoj način.  Po putu srećemo farmere koji imaju radnu akciju, odvajaju telad od majki i kamionom ih odvoze u nepoznatom smijeru. Pošto je par nas malo ubrzalo korak propuštamo show koj nam kasnije tog dana prepričava ostatak ekipe. Naime oni su bili nekih pola sata iza nas i nisu vidjeli radnu akciju lokalnih seljaka, no osjetili su na koži gnjev ljutih goveda. Goran mi prepričava kako je u jednom trenutku bilo kritično pošto su vidjevši ih goveda uz glasno mukanje  nasrnula na ogradu i skoro je probili. No uz light paniku i ubrzani korak dočepali su se sigurne zone  (obližnjeg kafića) i sačekali da opasnost prođe.

Taj dan smo odredili Tricastella kao mjesto sastanka, već je bilo nekih 5 popodne kada sam sa Johnom i Goranom stao na kavu poslje brutalno strmog uspona, zadnjeg takve vrste na Caminu ispostavilo se. Naš prijatelj Rasta John je poprilično iscrpljen i sa 40+ godina nemože više pratiti naš tempo te se odluči ostati ovdje jer kafić ima i prenočište.

Pošto mi je bilo hladno za poludit krečem dalje prema Tricastelli još nekih 7,8 km , Goran ostaje još malo čakulat sa Johnom.

Već je kraj desetog mjeseca i noć pada osjetno ranije, no ne brinem pošto sam siguran da u torbi imam lampu, a i mobitel je tu u slučaju da se istroše baterije. Prolazim tako kroz neko malo selo, mrkli je mrak, sretnem na ulici bakicu koja me sva zabrinuta nagovara da ostanem. Pa gdje češ sinko mrkli je mrak, evo ovdje ti je prenočište kaže, ja se lijepo zahvaljujem pristojno odbijem i nastavim dalje. Na izlasku iz sela kod posljednjeg rasvjetnog stupa otvaram torbu i tražim lampu. Nema je. Ostala je kod Gorana u torbi. Sjednem na trotoar zapalim cigaretu čekam u nadi da će netko naići.Nakon nekog vremena nitko nije naišao i odlučim krenuti dalje uz svijetlo mobitela. Mislim si, tko zna možda je Goran ostao sa Johnom u onom prenočištu, mogu ga čekati do preksutra. I hodam ja tako dobrih uru vremena po stazi za koju sam uvjeren da je Camino, baterija na mobitelu je odavno krepala.  U jednom trenutku staza se suzi i strmoglavo ide prema dolje te izbije na cestu.

Na cesti tražim žutu strelicu no nigdje ni s od strelice ništa ne indicira da sam na Caminu. Odem cestom 200 m uzbrdo i vidim u udolini selo. To je to pomislim, nisam mogao puno promašiti pa se vratim dolje i nekih 15 min pratim cestu do ulaska u selo.

Ulazim u mjesto od svega desetak kuća, naravno nitko živ na ulici,  pičim prema centru. Prolazim pored neke haciende sa dvorištem iz kojeg psi divljački laju. Pale se svijetla, lavež pasa je čuo čovjek koj izlazi iz kuće da vidi što se zbiva. Vidjevši ga krenem prema njemu da ga pitam za smjer.

Dobro večer! Dobro večer, oprostite, jedno pitanje gdje je Camino? Kada sam ga to upitao frajer napravi neku čudnu grimasu, e tad mi je sinulo da nisam ni blizu. Ajajajajaj Dios mio pa Camino ti je dobrih 10 km na drugoj strani planine, samo ravno cestom kaže. Ništa, lijepo se zahvalim i krenem ravno cestom te na izlasku iz sela nailazim na znak Tricastella 12 km, wooohoo ako ništa sad bar znam da sam na pravom putu.  Hodam tako i razmišljam ako bude pre naporno stat ću sastrane u nekoj grabi zavuč se u vreču i ubit oko par sati.

Nakon desetak minuta prestiže me bijeli Audi, staje, iz njega izlazi onaj isti čovjek kojeg sam pitao za smjer malo prije. Uz zajebanciju da se vučem kao da imam 80 godina otvara bunker, stavljam torbu i sjedam u auto prvi puta nakon mjesec dana. I to nije sve, čovjek me još moli da mu oprostim zato što mi nije odmah ponudio prijevoz, kaže kako je pod stresom zaboravio pošto mu se krava svaki čas treba otelit, pa je prvo morao u štalu bacit oko dali je sve uredu, pa onda tek mene odvesti. Ah ti Španjolci!

Ludom vožnjom (vozio je 60 na sat, meni se činilo kao 200) stižemo za par minuta u Tricastellu, pozdravljam se sa dobrim čovjekom kojem sam zaboravio ime, nemogavši mu opisati koliko sam mu zahvalan, on odmahjući rukom uz riječi mahhh ništa sve 5 sjeda u auto i vraća se kući.

Dolazim oko 9 i po u prenočište, svi su već tamo, i svi su odahnuli kad su me vidjeli. Zabrinuli se već ljudi. Tu me je spasilo dobro poznavanje španjolskog, Španjolci naime slabo barataju engleskim, pogotovo u ruralnim područjima, tako preporućam budućim putnicima da nauće bar osnovne stvari. Ako ne ipak su tu ruke i noge, jezik koji svi razumiju.

Kad sam im ispričao svoju malu avanturu, očekivano krenula je sveopća zajebancija na moj račun jel sam se eto vozio u autu što se inače smatra varanjem  😛

Dan poslje, predivno vrijeme, savršeno za šetnju po Španjolskom zagorju. Zamislite si da Slovenije nema, nego je na njenom mjestu more i u zagorju pada puno više kiše. Tak vam izgleda Galicija.

Od Tricastelle do Sarrie ima dva puta, kraći i duži, ne svojom voljom završavamo na dužem putu, i to dobrih 7 km dužem. Ali svejedno bila je to ugodna šetnjica prvo po cesti uz potok, pa preko brda gore dolje do samostana San Xulián de Samos, taman prije sieste cure odlaze u obližnji market te kupuju namirnice za marendu koju satiremo u obližnjem parku. Nakon obilnog jela nikome se neda pokrenuti te ja krečem dalje sam, ostatak ekipe ostaje preživat u parku ležeći na travi.

Hodajući kroz šumu nakon nekih pola sata začujem muziku. Ne mogu razabrati odakle dolazi, hodam dalje uzbrdo pa opet nizbrdo do nekog sela, sad se opet čuje glazba. Nakon par zavoja dolazim do kuće ispred koje se okupilo masu svijeta, svi fino obučeni. Kada sam se približio i pozdravio okupljene iz dvorišta izleti gazda vidno pod gasom i dere se Peregrino, Peregrinoooo ven aquí (dolazi vamo)

Hajde stanem da vidim šta je, odjednom neki drugi lik mi skida torbu, gazda dolazi sa čašom, pita šta ću pit, naravno ne pristaje donjeti mi Coca Colu ni ništa slično jer moram sa njiim nazdraviti, pošto mu se danas udaje kći. I tako ni kriv ni dužan završio ja na svadbi, tj na okupljanju prije odlaska u crkvu, naime kasnije mi je jedan od prisutnih na jako dobrom engleskom što je u španjolskoj stvarno rijetko objasnio da poziv hodočasnika na svadbu ili opčenito nekakvu feštu donosi sreću, žali se kako većina hodočasnika do Sarrie ide kraćim putem te ne prolazi baš puno ljudi ovuda. Poslušao sam par pjesama španjolskih tamburaša i krenuo dalje svojim putem, ostaje samo žal što sam bio sit i stvarno nisam mogao probati ništa od silne hrane koju su mi nudili.

Opet me je uhvatio mrak, no ovoga puta sam stigao do prvih kuća Sarrie, blažena ulična rasvijeta.

Dolazim u centar te još dobih uru i pol čekam ostatak ekipe koji su bili iza mene. Po dolasku pričam im kako sam zapeo na vjenčanju, kada su oni prolazili više nije bilo nikoga, samo okićeno dvorište sa natpisom živjeli mladenci, na španjolskom naravno.

Sarria je zadnje veče mjesto prije Santiaga. Najviše ljudi započinje hodočašće baš ovdje, nekih 110 km od Santiaga. Odlazimo u prenočište, standardna procedura, tuš, druženje i čakula sa ljudima u prenočištu još koju uru i odlazak na spavanje. Svi su nabrijani pošto je od sutra broj kilometara do Santiaga dvoznamenkast.

Opet nas služi vrijeme, prekrasno jutro, temperatura aman taman za hodanje i chill u prirodi. Uz neizostavan miris svježe balege prolazimo par sela, napokon dolazimo do znaka na kojem piše 100 km!

Ushićenje je zavladalo među prisutnima, Simon je čak u torbi nosio par buteljki vina čuvajući ih za ovaj trenutak, a da nije nikome rekao. Sjeli smo tako ispred 100 km znaka em da malo odmorimo, em da malo popijemo.  Usput nam se pridružuje još nekih 15-tak random hodočasnika koje smo pozvali da nam se pridruže u proslavi. Nakon nekog vremena iz kuće pored znaka izlazi žena te nam objašnjava kako taj znak nije točan, nego je 100 km zapravo još par kilometara naprijed. Sad dali je samo htjela da joj se maknemo ispred kuće ili stvarno znak laže nemam pojma. No ako joj je namjera bila upropastit nam party nije baš uspjela. I opet po zelenim bregima gore dole dolazimo do Portomarina, prije ulaska u mjesto je ogroman most koj ide preko rijeke Miño.

Portomarin je specifićan zato što kad se gradila brana 60-tih godina na spomenutoj rijeci, stari povjesni dio grada je trebao biti potopljen, ali cijela povjesna jezgra je ciglu po ciglu premještena poviše rijeke na brdo. Vodostaj je bio jako nizak pa se mogao vidjeti i ostatak onog djela kuća što vjerovatno nije spadao pod  povijesnu jezgru grada te je bio poplavljen.

Dolazimo ispred prenočišta no ekipa koja je prije nas stigla govori kako će kampirati na otvorenom negdje ispod mosta, nagovaraju i nas. Čekamo ostatak ljudi i odlučimo se isto za šatore i noć pod zvijezdama. Oni koji nisu imali šatore ukrpali su se onima koji su imali, tako da su svi imali mjesto za spavanje. Sve u svemu jako lijepa večer, logorska vatra, gitara, dobro društvo i puno smijeha. Kako kaže Doris Dragović malo mi za sriću triba. No oko 2 sata počela je kiša, ugasila vatru i potjerala nas u šatore na spavanje.

Ujutro se ranije dižemo pošto je trebalo očistiti prostor na kojem smo kampirali. Poslje radne akcije kava u novom Portomarinu na brdu i lagana šetnja do zacrtanog odredišta. Svakim korakom Santiago je sve bliže. Po putu sretnemo ona dva starija Španjolca iz Saint Jeana sa kojima smo spavali u istom prenočištu prvu noć. Nismo ih vidjeli još od Burgosa. Padaju srdačni pozdravi, grlimo se ko da se znamo cijeli život, a nismo se vidjeli godinama. Tako vam je to na Caminu. Stalno srećeš iste ljude, jer hodate po istim mjestima. Teže se osamiti nego naći društvo. Jedan dan na Caminu je intenzivan koliko mjesec dana u uobičajenom životu. Ljudi koje upoznaš putem drukčiji su, iskreni, otvoreni, vlada izraziti osjećaj zajedništva. Večinu vremena ne pričaš s njima o glupostima, već o puno dubljim, intimnijim temama, pa su i te veze puno jače.

Spavali smo u mjestu Melide, nismo stigli razgledavat jel nas je zamisli ti opet uhvatio mrak. Ovdje na zadnjih 50 km se spajaju ceste sa ostalih Camina, tako da sveti put postaje sveti autoput.

Donal, Simon, Jerry, Tish i još neki odlučuju tih zadnjih 50 km odraditi u komadu, sve do Santiaga. Goran i ja se nedamo nagovorit na taj poduhvat. Ipak  bi ja rađe laganini, stignemo neće Santiago nikamo pobjeći.

I opet dobra odluka, cijeli drugi dan je padala kiša, bez prestanka. Čim sam izašao iz prenočišta zagazio sam do gležnja u vodu. Izvan grada blato do koljena, u nekim trenutcima neznaš ni di je uopče Camino pošto na mjestu di bi trebao bit teče potok. Puše vijetar, hladno za poludit. Sve u svemu jako težak dan, lakše mi je bilo na Pirinejima. Cijelo vrijeme mislim kako je curama i dečkima koji su se odlučili za svih 50 km.

Taj dan smo odlučili hodati nekih 25km, no na kraju smo hodali 35 zbog toga što po putu nijedno prenočište nije radilo.

Opet po mrklom mraku, umorni kao psi, mokri ko miševi i gladni kao vukovi napokon nalazimo prenočište. Taj dan sam dobio prvi žulj na Caminu zbog mokrih čarapa. No treba sve gledat pozitivno, a pozitivno je to što nam sutradan ostaje samo 15 km do konačnog cilja Santiaga de Compostele.

Kad smo već kod žuljeva par riječi i o njima da se ne osjećaju zapostavljenima ipak su oni sastavni dio Camina.  Žuljevi su največi nepijatelj hodočasnika.  Ja sam ipak bio te srće da su me zaobišli. Najbolji ljek je prevencija, jednostavno morate slušati svoje tijelo, kada osjetite peckanje ili svrbež stanite i izujte se, nemojte forsirati. Isto tako preporučam izuvanje u svakoj mogučoj prilici, kad god stanete odmoriti, popiti kavu, obavezno se izuvajte. O obući sam već govorio u prvom dijelu, ali ponavljam obuću u kojoj mislite hodati Camino obavezno dobro razgazite. No ako ipak izbije neki žulj najbolje ga je probušiti iglom na kojoj je konac, provući kroz žulj, zavezati čvor i ostaviti ga unutra te će se on sasušiti.

Budite bez brige, na Caminu su uvijek svi spremni pomoći, u prenočištima ćete stalno viđat ljude kako jedni drugima buše žuljeve i vrše raznorazne operacije.

Što se tiče interneta, na putu gotovo svi kafići imaju wifi, ali u pola njih ne radi, tako da smo u Orionu kupili Španjolske brojeve za nekih 10€, ima giga interneta i nešto sitno za zvat, to je izdržalo do kraja.

SANTIAGO DE COMPOSTELA

I tako došao je i taj dan. Dan kada čemo uči u Santiago. Kroz šume eukaliptusa uz Reggea muziku lagano plovimo prema konačnom odredištu. Put standardno za Galiciju ide gore dolje po zelenim brežuljcima.

Prolazimo pored aerodroma i galicijskog HRT-a te dolazimo do velikog kipa hodočasnika na brdu Monte Gonzo. Odavde se već naziru predgrađa Santiaga.  Ulazak u grad je dosta dug, a i ne vidi se katedrala kao na filmu.  

Korak po korak bližimo se konačnom odredištu, usput srećemo ekipu koja je jučer hodala 50 km, sjede u kafiću uz Camino i plješču svim hodočasnicima koji prođu pored njih. Ostavljamo torbe njima na čuvanje i produžimo još 500 metara do katedrale.

Uže gradsko podrućje Santiaga je svo u kamenu, gdje god pogledate svuda su velebne građevine. Nakon što su ga muslimani potpuno razorili, u 11. stoljeću je potpuno obnovljen i to u novim europskim stilovima romanike i gotike. Ispred kompleksa Katedrale sv. Jakova, uređen je i gradski trg koj se zove Plaza de España na kojemu je cilj iliti završetak Camina. Prije ulaska na trg morate proći kroz mali tunel u kojemu gajdaš sa veselom muzikom dočekuje hodočasnike.

Cijelim putem se pitate kako ćete se osječati kad napokon dođete na cilj.

Sam dolazak pred katedralu za mene nije bio nabijen emocijama ni suzama kao kod nekih. Više sam osjećao neku tugu i žal zato što je sve gotovo. Ipak mislim da je stvar u samom putu, povezivanju sa prirodom i ljudima koji nas okružuj, a ne u dolasku na cilj i dobivanja neke potvrde s kojom če te se hvaliti poslje. Zapravo kad malo bolje razmislim nije stvar ni u putu , nego u ljudima koji ga čine, ljudi nose u sebi to duhovno o čemu svi prićaju.

Sve u svemu ostali smo još par dana u Santiagu, pošto je naša „camino familly“ iznajmila kuću u centru  te sretali mnoge ljude s kojima smo se družili po putu i razgledavali ovaj prekrasan grad.

Bili u katedrali drugi dan na misi. Tamo četiri do osam redovnika zanjišu jedno 50 kg teško kandilo napunjeno žarom ugljena i tamjanom. Ta posuda za žarom visi na užetu prebačenom preko nepomične koloture na stropu. Posuda se najprije lagano gurne, a zatim je redovnici ubrzavaju potezanjem užeta na drugom kraju. Već nakon par poteza kandilo postiže nevjerojatnu brzinu i do 70 kilometara na sat i spektakularno leti uzdižući se i do 50 metara u visinu crkvene lađe.

Zadnji dan 11.11. smo u uredu za hodočasnike podignuli svoje Compostele. Večina ekipe nastavlja svoj Camino prema Finisterri i Muxii, neki idu dalje u Portugal prema Lisabonu, a jedna cura priča kako sad ide u suprotnom smjeru nazad u Saint Jean. Opraštamo se sa svima i prije odlaska na aerodrom riješavam se svojih problema te dajem Donalu školjku koja je trebala završiti ispod Cruz de Fera da je baci sa kraja svijeta u Atlantik, a Shelby, naša gitara svoj Camino nastavlja u Njemačkoj

Tu noć smo prespavali na aerodromu pošto rano ujutro imamo let za Barcelonu.

Od Santiaga do Barcelone Ryan vozi više puta dnevno. Sljećemo oko 10 ujutro, a let za Veneciju nam je drugi dan u 11.  Pala je odluka da idemo pješice do centra, nekih 25 km od aerodroma. To je bila naša posljednja etapa Camina, ona neslužbena. Kroz industrijsku zonu i predgrađa daleko od svih turističkih atrakcija ljudi su nas čak malo čudno gledali sa backpackovima na leđima. Ali nemožeš se izgubiti, samo pičiš na sjeveroistok i dođeš do Plaze Espana, u samo srce Barcelone. Nakon besciljnog lutanja gradom odlazimo na Costa Bravu, i sjedeći na pješčanoj plaži uživamo u delicijama Španjolskog supermarketa. U večernjim satima odlazak natrak na aerodrom i uz pokušaje spavanja čekamo sutrašnji let.

Ovdje smo isto sreli par ljudi koje smo viđali na Caminu, pa je prije spavanja uz ugodno društvo i dogodovštine sa Camina vrijeme brže proletjelo.  No oko 4 ujutro dolaze zaštitari i prave hajku, tjeraju sve ljude koji su se zavukli u vreče i spavali na podu da se premjeste na neudobne željezne stolice. Ništa od spavanja!

Nakon višesatnog grčenja na metalnim klupama otvara se terminal, odlazimo na check in i dva sata kasnije smo u avionu na putu prema Veneciji gdje nas čeka prijatelj koji nas je prije mjesec i nešto dana ostavio na istom mjestu.

EPILOG

Pitaju me mnogi od kako sam se vratio dali sam inače hard core vjernik. Pa eto ja nisam kreno na put kao vjernik, možda sam i očekivao da se to promjeni, ali baš na Caminu sam shvatio da mi ta priča ne drži vodu i zaključio da sigurno nisam vjernik. Vjerujem da postoji neka viša instanca, energija, ali ova priča katoličke crkve mi baš i ne drži vodu. Pogotovo kada vidiš da lik obučen u zlatno ruho, koj vozi najnoviji mercedes melje o siromaštvu pomaganju i drži nekakve moralne prodike.

Motivi odlaska na Camino se razlikuju od čovjeka do čovjeka, netko ide iz vjerskih razloga, netko u potrazi za avanturom, netko iz sportskih razloga. Puno ljudi prelazi Camino na biciklu. Naslušate se na putu svega, čak i bizarnih motiva.  No bitno je to da su na Caminu svi isti, i svi motivi dolaska su jednako vrijedni, o tome nema rasprave, niti će vas netko tamo uvjeravati kako je baš njegov motiv najvrijedniji. Netko će hodati i moliti se cjelim putem stajući u svakoj crkvi, netko će hodati po 60 km dnevno i rušiti rekorde, neki će se zabavljati, ima i onih koji traže životnog partnera na Caminu. Prvo što naučite je da ne osuđujute ljude, jednostavno ih prihvatite kakvi god da jesu i s kojim god motivom došli. Shvatiš koliko ti je malo u životu potrebno da budeš sretan, doslovno boca vode, komad hrane i dobri ljudi oko tebe.

Ljudi se osvijeste kad im zapne i bude im je potrebna pomoć te im totalni neznanac kojega prvi puta vide u životu pomogne. Onda osjete potrebu da se zahvale, a zahvale se tako što sad oni pomognu totalnom neznancu, i to je taj začarani krug.

Svijet bi bio 100 puta ljepše mjesto kada bi se ljudi u svakodnevnom životu odnosili jedni prema drugima kao što to čine ljudi na Caminu.

Uglavnom, ako niste materijalist, volite upoznavati puno novih ljudi, boravak u prirodi, fotografiju, želite se maknuti iz svakodnevnice i zaboraviti na posao internet i gužve u gradu, Camino je savršeno mjesto za vas. Jednostavno bit ćete očarani ljepotom prirode i pozitivom ljudi oko vas.

Eto nadam se da vas moj cinizam u pisanju (koji je tu uglavnom zbog humora) nije zavara o mom stvarnom odnosu i stajalištu prema mjestima, ljudima i događajima o kojima sam pisao. Apsolutno sam obožavao svako mjesto koje sam posjetio i svako iskustvo koje sam iskusio, bez obzira koliko “loši” neki aspekti istih bili, i to je upravo dio iskustva i čari tih mjesta i događaja. I naravno ispričavam se zbog svoje neandrtalske gramatike koja je vjerovatno nekima dizala živce.

I to bi vam bilo to u globalu, naravno ovo je samo mali dio doživljaja , nit se možeš sjetit svega, nit je baš sve za javnost, ali eto nadam se da sam vam bar malo dočarao kako je to na Caminu i da ćete se jednom odvažiti na zaj put, ja hoću sigurno, čim uhvatim prvu priliku.

Matija Čakmak