Bez interneta, pričanja, luksuza i meditiranje do 10 sati dnevno – odmor za dušu ili? Nikolina je provela nekoliko dana u budističkom samostanu u Tajlandu i donosi nam svoje dojmove, ali i savjete za sve kojima ovo zvuči interesantno.

Ima već neko vrijeme kako sam čula za ovaj budistički samostan/Vipassana meditacijski centar na sjeveru Tajlanda. Pročitala sam nešto o njemu u jednoj od knjiga Tomislava Perka koju sam čitala prije par godina – sjećam se da mi je odmah zazvučao interesantno i da sam pomislila kako bi mogla otići ovdje kad se vratim u Tajland jednog dana.

Nekoliko godina je prošlo i moj san o tome da kupim jednosmjernu kartu za Tajland se konačno ostvario. Nakon što sam provela oko mjesec i pol putujući uzduž i poprijeko Tajlanda, završila sam na sjeveru u gradiću Pai – i konačno odlučila da zaista želim otići u ovaj samostan, izaći iz svoje komfort zone još malo i doživjeti još jedno novo iskustvo. Moram priznati, dvoumila sam se neko vrijeme jer, iako mi je zvučalo zanimljivo, istovremeno je zvučalo i pomalo scary.

Bez interneta, pričanja, bez jela nakon podneva, buđenje u 5 ujutro, meditiranje po 8-10 sati dnevno, spavanje u zajedničkim spavaonicama na podu na vrlo tankom madracu i bez pristupa ikakvom luksuzu na kojeg smo svi navikli – morate priznati da zvuči pomalo zastrašujuće 🙂

Dok sam putovala Chiang Maijem, srela sam par ljudi koji su se okušali u meditacijama u ovom samostanu te su me uvjerili da u ovom centru nije sve tako strogo kako se priča i da je savršeno za početnike. Samostan Wat Tam Wua naime nudi više slobode što se tiče (ne)šutnje, kao i vrsta meditacije koje ćemo raditi. Čuvši to, odlučila sam. Idem pa makar pobjegla glavom bez obzira drugi dan.

Samostan Wat Tam Wua smješten je u prekrasnom prirodnom okruženju sjevernog Tajlanda, u dolini okruženoj planinama i šumom, špiljama, palmama i jezerima.

.

Okruženje samostana bilo je savršeno za “posao” zbog kojeg sam tamo došla – prekrasna priroda, zabačeno i izolirano od gradske buke, bez ikakve vanjske distrakcije osim pjeva ptica – mjesto na kojem zaista možeš opustiti dušu.

Najbliži gradić ikakve zamjetne veličine je Pai, iz kojeg mi je tebalo 2,5 h vožnje do samostana (a ako dolazite iz Chiang Maija trebat će vam oko 4 sata i to po VRLO vijugavoj cesti tako da svakako preporučam tabletu protiv mučnine 😛 ). Ja nisam uzela tabletu jer nisam htjela biti pospana kad dođem u samostan, i malo mi je falilo da ispraznim sadržaj želuca tijekom vožnje. Zapravo, na putu natrag, dijete koje je sjedilo pokraj mene u busu se actually zrigalo po mojim hlačama i putovnici koja mi je bila u džepu, so that was fun…not! Ako vas zanimaju detalji i cijena samog prijevoza, slobodno mi se javite – samo jedna kompanija (Prempcha) vozi putem prema samostanu.

Smještaj

Stigavši u samostan, isprva sam bila smještena u žensku spavaonicu. U zajedničkoj spavaonici nas je bilo oko 25, svatko dobije svoj vrlo tanki “madrac”, jastuk i dvije deke. U domovima, svi spavaju na podu. 

Ako dođete u samostan tijekom slabije sezone, imat ćete veću šansu da dobijete svoju vlastitu kolibicu koju nazivaju kuti. Ja sam bila te sreće da sam dobila svoju kolibicu nakon 2 dana.

Muškarci i žene su strogo razdvojeni u smještaju, ali nam je bilo dopušteno družiti se tijekom slobodnog vremena.

Unutrašnjoj kolibice je bila vrlo bazična, krevet nije vrlo uduban ali u tome sort of i je poanta – jesti, spavati i meditirati kao i skromni budistički redovnici 🙂 Tako da, ukoliko ne možete bez luksuza udobnog kreveta, ovo nije mjesto za vas.

Mislila sam da će me zbog kreveta jako boljeti leđa, ali na moje divno čudo – nisu. Ukoliko imate vlastitu vreću za spavanje i putnički jastučić, svakako ih ponesite sa sobom.

Većinu dana smo provodili u blizini zajedničke blagavaonice/knjižnice, gdje smo jeli, pili čaj i kavu, čitali knjige i pisali dnevnike. Samostan ima i malu knjižnicu s knjigama o meditaciji – no svakako je dobra ideja ponijeti i koju svoju knjigu.

Pravila ponašanja u samostanu

Stroga pravila ponašanja morala su se slijediti kako bi se svi s poštovanjem odnosili prema drugima stanovnicima samostana, redovnicima, životinjama kao i okolišu samostana.

Nema glasnog pričanja, smijanja, slušanja muzike ili bavljenja sportovima. Svatko tko je imao problema s poštivanjem ovih pravila ili je na bilo koji način pokazivao nepoštovanje samostana, bio je zamoljen da napusti samostan. Ako razmišljate o dolasku ovdje, svakako je dobra ideja temeljito pročitati pravila s gornje slike i dobro razmisliti možete li ih se pridržavati.

Preporuča se suzdržati od upotrebe mobitela, interneta i drugih sličnih  distrakcija, a sve kako bi pročistili tijelo i duh od svega što je zapravo samo rasipanje umne energije – s ciljem boljeg meditiranja i što boljeg cjelokupnog iskustva samostana. Budući da sam bloger i fotograf, bojala sam se da će mi ovo pravilo najteže pasti – ne smijem koristiti instagram, internet i općenito laptop, jao. Ali bila sam apsolutno u krivu, apstinencija od neta i društvenih mreža mi je ITEKAKO godila. Shvatila sam, još jednom, koliko su te stvari zapravo u neku ruku i štetne. Drketanje po mobitelu nije mi falilo ni malo, a koristila sam ga jedino kao budilicu ujutro. Unatoč tome, korištenje moba i neta ovdje nije zabranjeno – sve je na vama da odlučite koliko duboko se želite posvetiti ovom iskustvu i koliko želite testirati svoje granice, napraviti nešto drugačije i naučiti o sebi.

Par minuta hoda od samostana nalazi se mali dućanćić koji ima wifi – tako da, ako zaista trebate provjeriti email ili redovito postati na svom Ig profilu, neće biti nikog da vas zaustavi 🙂 Sve ovisi o vama. Ja npr. nisam osjećala nikakvu potrebu za internetima, dapače, apstinencija od istih me preporodila.

Dnevni raspored

Svakodnevno smo slijedili strogi raspored:

• 5:00 – Buđenje i meditacija u vlastitoj kolibi
• 6:30 – Nuđenje redovnika rižom
• 7:00 – Doručak
• 8:00 – Jutarnja meditacija (hodajuća, sjedeća i ležeća)
• 10:30 – Nuđenje redovnika hranom
• 11:00 – Ručak
• 11:30 – Slobodno vrijeme
• 13:00 – Podnevna meditacija u Dhama holu, te hodajuća meditacija u šumi
• 16:00 – Čišćenje samostanskih prostorija
• 17:00 – Slobodno vrijeme
• 18:00 – Večernji chanting i meditacije
• 20:00 – Vrijeme za čaj te prakticiranje meditacije u svojoj kolibi
• 22:00 – Gašenje svjetla i vrijeme za spavanje

Zapravo i nije bilo tako puno slobodno vremena kao što sam mislila da će biti. Ponijela sam dvije knjige sobom, ali na kraju sam jedva uspjela pročitati jednu. Također, slobodno vrijeme ovisi i o tome koliko angažirani želite biti u radu oko samostana – jer ovdje se uvijek nešto može raditi i pomoći – npr. puniti boce za stolovima s vodom, čišstiti stolove, prati suđe (ovdje perete suđe za sobom, ali i za drugima ako netko nije dovoljno osvješten i ostavi prljavo suđe za sobom).

Nesebičan rad je nešto što se potiče kao praksa Budizma i svi ga ovdje prakticiraju. Samostan vode volonteri koji tu rade, želeći priskrbiti “dobru karmu” za sebe, svoju obitelj i svoj sljedeći život.

Nikad nigdje nisam vidjela toliko ljudi željnih pomoći i doprinijeti. Divno i tako inspirativno. Šteta što nismo svi takvi i u stvarnom  životu.

Osim pomaganja koje je zapravo opcionalno i ovisi od osobe do osobe, svi moraju odraditi barem jedan sat nesebičnog rada od 16-17 h. Taj se rad obično sastojao od metenja i čišćenja lišća na velikom samostanskom dvorištu. Dakle, svakog dana u točno 16 sati, svi bi ostavljali ono što su dotad radili, zgrabili metlu, i nisu prestali mesti lišće do 17 h.

Hrana

Naš se dnevni meni sastojao od vegetarijanske hrane – riže + jednog ili dva jela bazirana na sojinim medaljonima i povrću, te je ponekad bilo i voća. Vegetarijanska hrana je praksa budističkih redovnika i povezana je s budističkim pravilom koje kaže da ni jedno živo biće ne smije biti povrijeđeno. Za mene to zaista nije bio problem, iako sam se uvijek smatrala mesoljupcem.

Imali smo dva obroka dnevno. Doručak u 7 i ručak u 11:30 h. Prije ovih obroka, održavao se ritual darivanja redovnika hranom. Redovnici ne smiju uzimati ili jesti hranu ukoliko im ista nije ponuđena od strane ljudi/vjernika. Zato smo svako jutro u 6:30 uzeli tanjure s rižom, a redovnici bi došli do nas jedan po jedan – i svakom bi udijelili po žlicu riže. Kako nas je uvijek u samostanu bilo bar 60-tak, redovnici bi do kraja reda uvijek dobili dovoljno riže, bez brige 🙂 Žene smiju hranom darivati samo glavnog redovnika – jer žene ne smiju izravno davati stvari i hranu ostalim redovnicima. Nakon darivanja hranom, glavni redovnik (abbot) bi nas blagoslovio i pozvao da također doručkujemo.

Meditacije

Tijekom dana a u više navrata, meditirali smo sveukupno oko 8-10 sati. Puno. Ali nije bilo tako strašno, budući da smo prakticirali ne samo sjedeću, nego i hodajuću i ležeću meditaciju.

Rano ujutro, dok je sunce tek izlazilo, prakticirali bismo hodajuću meditaciju, šećući oko prekrasnog dvorišta samostana između palmi, cvijeća i jezera. Tijekom podnevnih hodajućih meditacija, šetali bismo šumom i špiljama.

Nakon gotovo svake meditacije,  monk učitelj je odgovarao na pitanja vezana za meditaciju i svatko ga je mogao pitati ono što ga je zanimalo.

Navečer smo prije meditacije  imali večernji chanting – to zapravo znači da smo oko sat vremana pjevali na tajlandskom, većinu vremena ne imajući pojma što zapravo pjevamo 🙂 Ali meni su se zaista sviđale te lagane i melankolične melodije, baš su davale dašak smirenosti i zvučale nekako božanski.

Kako sam se ja osobno osjećala tijekom meditacija?

Iako sam bila totalni početnik u meditaciji, moje meditacije su ponekad bile itekako intenzivne. Ponekad graničile s nadrealnim. Imala sam par meditacija koje još uvijek ne znam objasniti. Ponekad sam se osjećala gotovo paralizirano i nisam se mogla micati ni govoriti. Ponekad sam samo bilo strašno i prekrasno opuštena, bez ijedne misli u glavi osim “Bud-dho” ( to je bila mantra koju smo si govorili – tijekom udisaja “Bud”, tijekom izdisaja “Dho”). Ponekad se nisam nikako mogla ufurati u meditaciju pa bi samo sjedila u tišini i opuštala se.

Mnogo puta započinjala sam svoje meditacije razmišljajući o svemu na čemu sam zahvalna u svom životu. To bi ispunilo moje srce s ogromnom zahvalnošću  i ljubavi – samim time, posljedično i srećom. To je za mene ujedno i najveća lekcija koju ću ponijeti iz ovog mjesta. Cijelo iskustvo za mene je bilo prekrasno i ukazalo mi na stvari na koje se moram/želijm fokusirati u životu. No, neću reći da ovo iskustvo preporučam svakom, mislim da rezultati i doživljaj itekako ovisi o tome kakva ste osoba i u kojem ste pshički-emocionalnom stanju u trenutku dolaska u samostan.

Još neki korisni savjeti

• Maximum vremena koje možete provesti u samostanu je 10 dana, a iako nema određenog minimuma, preporuča se ostati barem 3 dana kako bi se osjetili ikakvih benefiti meditacije. Ja sam ostala 8 dana i osjećala sam kao da je za mene to bilo taman vremena da cijelo iskustvo upijem kako spada.
• Ne trebate bukirati smještaj ili napraviti rezervaciju prije nego dođete ovdje. Znam da zvuči nepovjerljivo, voziti se 4-5 sati u nepoznatom smjeru bez prethodne rezervacije, ali vjerujte mi oko ovog.
• Kao gost samostana, dobivate smještaj, hranu i piće besplatno, no na kraju vašeg ostanka ljubazno ste zamoljeni za donaciju koliko možete i mislite da bi bilo u redu ostaviti.
• U samostanu su zabranjeni alkohol i cigarete.
• Muškarci i žene se smiju družiti, ali tijekom dosta procedura su muškarci i žene odvojeni – tijekom meditacija muškarci su u holu smješteni ispred žena i strogo odvojeni, postoje zasebni redovi za hranu za muškarce i žene kao i posebni redovi tijekom darivanja redovnika hranom.
• Tijekom mog boravka ovdje (kraj ožujka), ujutro je znalo biti JAKO hladno, tako da svakako preporučam da spakirate nešto dugačke odjeće za samostan.
• U samostanu dobivate na posudbu bijelu odjeću koju trebate nositi tijekom svog boravka ovdje. Bijelu odjeću nemorate kupovati prije dolaska u samostan.
• Posjet samostan nije za vas ako ste zatvorenog uma i niste spremni učiti o meditacijama i Budizmu.

Tekst i fotografije:

Nikolina Dianežević (The Slice of Travel Life)

Moje ime je Nikolina. U siječnju sam dala otkaz i kupila jednosmjernu kartu za Aziju. Otada putujem gotovo tri mjeseca Tajlandom i Vijetnamom, bez nekog pretjeranog plana i programa. Moja velika ljubav je travel fotografija, a svoje avanture redovito bilježim fotkama koje pretežito objavljujem na svojem Ig profilu @thesliceoftravellife te face stranici The Slice of Travel Life.