Bratislava, glavni grad Slovačke nosi nadimak “ljepotica na Dunavu” , a zajedno s Bečom drži titulu najbližih glavnih gradova Europe, međusobne udaljenosti 60 km. Prije Prvog svjetskog rata čak su bili  povezani električnim tramvajem. Nakon uvoda koji izgleda kao da pišem zadaćnicu u školi, vrijeme ja da pređem na konkretne stvari: hrana i pivo.

Po gastronomskoj ponudi puno je bliža Češkoj nego Austriji, osim možda s iznimkom u ponudi vina. Često u centru grada možete naići na neku od vinskih galerija, a vino možete kupiti čak i u mesnici. Graševina ala Salmonela.

Čudno je radno vrijeme u Bratislavi. Barem nama iz ovog dijela Europe. Trgovine, restorani i pubovi obično se otvaraju oko 11:00 h ujutro i rijetki su oni u koje ćete moći proviriti u prijepodnevnim satima. Ne znam što na to kažu lokalni cugeri koji kod nas već od 6 sati ujutro krate vrijeme na šankovima uz čašicu razgovora. Tako je i naš pohod započeo u jednom od takvih doista rijetkih. Radi se o Dubliner Irish Pub-u koji nudi tradicionalnu irsku hranu, žesticu, a osim Guinnessa i Kilkennya jako slabu ponudu dobrog piva, od kojih se ističe domaći Zlaty Bažant kojega je kupio Heineken, odnosno Heineken Slovensko . Osim toga imaju Hoegaarden, Staropramen, Velvet i naravno Heineken. Cijena točenog Guinnessa od 0,4 l  je 4 € , koliko košta i Kilkenny od 0,5 l. Veliki Zlaty Bažant je 2,30 € . Ponuda hrane je dosta cjenovno visoka čak i za Bratislavske prilike, pa se tako cijene hamburgera kreću od 9,90 €. Vjerujem da sam jeo i puno bolji hamburger za puno manje novaca. Odlučio sam se ipak za tradicionalnu irsku pastirsku juhu s krumpirom, govedinom, porilukom, mrkvom i dvije šnite kruha kao dodatkom. Bila je prilično ukusna, taman začinjena i uspjela me ugrijati od bratislavskog vjetra i hladnoće. Cijena je 4,5 € . Kolega je naručio tradicionalni irski omlet i čekao ga dobrih 15 minuta kada se konobarica nakon drugog upita o jelu ( Ovo previše kulturno zvuči, ipak je bilo puno nervoze u tom pitanju. Znamo kakvi su gladni ljudi. ) odvažila reći kako u kuhinji – nema jaja. Vjerojatno je i ona pokušala naći neku otvorenu trgovinu u međuvremenu, ali bezuspješno.

Odmah preko puta Dublinera nalazi se restoran zanimljivog naziva: Crni bunar iliti Black Well koji preko svojih uličnih reklama nudi “najbolje craft pivo u gradu” , pa smo i ovdje morali zabosti nos. Za one koji ne znaju craft, odnosno zanatsko pivo, za razliku od industrijskog, priprema se od najboljih sastojaka, ne kukuruza i nudi unikatni pristup pivu. To je ukratko. Iza craft pokreta stoji cijela filozofija, pa guglajte za više info.  Povratak na crni bunar. Odmah do šanka u restoranu zaista se i nalazi crni bunar prekriven čvrstom plastikom u kojemu se nalazi rudar, kojemu, kako je rekao konobar, bacaju ostatke hrane.

Ispada da zapravo svo pivo koje imaju u ponudi i nije slovačko već češko, a isto tako nemaju nikakvu listu piva, pa konobar baca iz glave sve što nude. Naravno, na razumljivoj kombinaciji slovačko-engleskog jezika. Odluka je pala na Bakalar lager kojeg proizvodi Rakovnik Brewery . Koliko je ova pivovara craft ili ne, nisam uspio doznati, ali je ovaj lager nakon Bažanta bio sasvim uredu. Jedino tamno pivo koje imaju u ponudi je Černovar Černé, dosta dobar češki Dunkel iz već navedene pivovare. U aromi se osjeti malo kave i prženog slada, kao i u okusu s dodatkom tamne čokolade. U oba slučaja radilo se o točenim verzijama. Najzanimljiviji nam je bio konobar koji je doslovno ubijao goste pogledom. Bilo je simpatično uz pivo kratiti vrijeme i pokušati pogoditi kad će nekom gostu zakucati tanjur u zube. Simpatičan neki momak.

Prema neki izvorima s TripAdvisora, ORBIS Street food ima najbolji pomfrit ili točnije, belgijske krumpiriće kako to piše na jelovniku. Sigurno se pitaš čitaoče koja je razlika između French fries i Belgian fries i zašto se jednostavno razdvajaju kada je sve to nama isto. French fries su pečeni jednom, iscijeđeni , posoljeni i posluženi , no Belgian fries iliti belgijski krumpirići su prženi jednom na nižoj temperaturi , ocijeđeni , pa opet prženi na višoj temperaturi tako da izvana mogu biti lijepi i hrskavi. To možete vidjeti kod samog ulaska u ORBIS. U prostoru gdje se ponovno prže krumpirići postoji velika hrpa prije toga lagano poprženih. I stvarno su ljudi u pravu. Ovo su jedni od najboljih krumpirića koje sam probao. Fino su hrskavi izvana, mekani iznutra i prilično ukusni zbog neke fine masnoće u kojoj su prženi. Mala porcija 100 g + 25 g umaka po želji je 1,95 € , dok veća od 250 g + 50 g umaka košta 2,95 € . Meni je mala bila i više nego dovoljna ,a cjenovno jako povoljna.

U večernjim satima Bratislava živne, posebno u ovo vrijeme Adventa,pa je u nekim restoranima gotovo nemoguće naći slobodno mjesto. Tako smo se jedva ugurali u Pansky Hostinec koji se nalazi tik do legendarnog spomenika Čumilu,a koji je poznat po svom velikom izboru craft piva ( Pansky Hostinec, ne Čumil) . Izbor je pao na slovačku Kalteneker IPA-u . Dosta neintezivna u aromi, gotovo neprimjetna doza hmelja, dok je u okusu srednje jake gorčine praćeno laganim sušenjem usta u aftertasteu. Dosta dobro i pitko pivo. Cijena: 2,40 € za “velke pivo”. Hostinec vrvi gostima, tako da vjerujem da osim ponude dobrog piva imaju i solidnu gastronomsku ponudu. Ja sam jeo pivo i bilo mi je fino.

Naša posjeta Slovačkoj bila je za vrijeme Adventa. Bratislavski adventski trgovi sadrže gastro ponudu veoma sličnu onoj diljem ostalih europskih gradova. Red kuhanog vina, čajeva i kobasica s jednom iznimkom: ovdje prženog luka ima na tone. Na gotovo svakom štandu nalazi se velika hrpa luka koji se peče na vrućoj ploči zajedno s mesom. Isto tako, možda neuobičajeno za neke europske metropole je da se među mesnatim delicijama nađu i pileća prsa ( Kuracie ). Jedan od specijaliteta su i pržene palačinke od krumpira, ali definitivno ne bi ušle u moju preporuku. Prije svega peku se puno ranije, pa ih se ostavlja da stoje na štandu i onda kada ih naručite dobivate ih mlake, prilično masne i ne previše zasoljene. Kolega je kušao ovaj specijalitet pa se nije baš dobro proveo. Od kobasica možete naručiti klasičnu, manje ili više začinjenu koja dolazi na papirnatom tanjuru, naravno s lukom ili pak “motanu” koja dolazi u pecivu. Ovu posljednju je ipak možda bolje uzeti zbog samog komfora pošto ju možete jesti u hodu, a ne čekati da vam se oslobodi jedan od natrpanih stolova. Same kobasice, osim što ne sadrže velike količine soje, nisu ništa posebno ,a cijene im se kreću od 3,5 € po komadu, što je ipak previše u odnosu na kvalitetu. Bečke još uvijek ostaju u samom vrhu.

 Nastavlja se…

Napisao:  Foodwinebeer