Božo nas vodi pričom i slikom u rezervat Ngorongoro u Tanzaniji gdje je posjetio narod Masai…..
Većina znatiželjnika koji odluče posjetiti Tanzaniju zadržat će se na sjeveru zemlje, gdje se nalaze neke od njenih najvećih turističkih atrakcija. Osim najviše afričke planine, 5.895 metara visokog i snijegom prekrivenog Kilimandžara, tu su još i druga dva velika zaštićena područja, Nacionalni park Serengeti i prirodni rezervat Ngorongoro, koji je zahvaljujući svojim jedinstvenim prirodnim, ekološkim, ali i kulturnim vrijednostima 1979. godine uvršten na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine. Međutim, nije samo bogata prirodna baština ono što doprinosi turističkoj atraktivnosti sjevera, već su to i brojna intrigantna plemena koja ondje žive. Među svima njima najpoznatiji su Masai, koji su izrasli u svjetski prepoznatljiv simbol istočne Afrike. Masai su polunomadski narod, a žive ne samo na prostorima sjeverne Tanzanije, već i u jugozapadnoj Keniji. Njih oko 40.000 živi upravo na području Ngorongora, gdje svoj životni prostor svakodnevno dijele s lavovima, slonovima, zebrama, nosorozima i drugom afričkom divljači. Usprkos rastućim pritiscima lokalnih vlasti, Masai se čak i danas u 21. stoljeću čvrsto odupiru pritiscima iz vanjskoga svijeta i sjedilačkom načinu života, ponosno njegujući svoju tradiciju kakvu slijede već stoljećima.
Rezervat Ngorongoro je brdsko-planinsko područje s brojnim ravnicama, savanama i šumama. Također, riječ je o jedinom strogo zaštićenom području u Tanzaniji u kojemu se štiti i biljni i životnjski svijet, a istodobno je dopušten ljudski boravak. Ipak, kako bi se spriječio bilo kakav negativni učinak na postojeći ekosustav, uporaba zemljišta je pod strogim nadzorom. Sjevernu i istočnu granicu ovoga područja čini Velika rasjedna dolina, dok su južno i zapadno vulkanske visoravni i poznati Ngorongoro krater, tj. velika vulkanska kaldera promjera oko 19 kilometara i s rubovima koje čine strmci visine između 400 i 600 metara. S površinom od oko 260 km2, Ngorongoro je najveća kaldera na svijetu, za koju se pretpostavlja kako je nastala nakon erupcije i urušavanja visokog vulkana prije 2-3 milijuna godina. Ujedno, to je i glavna prirodna značajka čitavog ovog prostora.
U Ngorongoro stižem nakon tri dana putovanja s krajnjeg juga zemlje i više od 1000 kilometara udaljene Songee. Posljednju, dvosatnu dionicu puta prelazim u društvu lokalnog Masaija kroz gustu afričku prašumu, a koju presijeca uska blatnjava cesta. Njegova me riskantna vožnja prikovala za suvozačevo sjedalo prastarog džipa kojim je upravljao. Iznenada uz cestu primjetim golemog afričkog bivola kako bježi pred strjelovitim trkom lava. Obuzet prizorom kojemu sam svjedočio već na samom ulazu u Ngorongoro, istog sam trenutka zaboravio na sav svoj strah, te sam se u potpunosti prepustio čarima divljine u koju sam upravo zalazio. Nekoliko kilometara dalje zaustavljamo se na vidikovcu na samome rubu kratera i to kako bismo predahnuli na svježem i prohladnom zraku uz nezaboravan pogled na golemi krater i to utočište bogatog afričkog životinjskog svijeta. Već na prvi pogled vidim kako je istočna strana kratera uglavnom prekrivena vlažnim prašumama, dok je zapadna sušnija i prekrivena pretežno travnjacima. I sam je krater većim dijelom otvoreni travnjak – savana – s tek dva šumarka. U središnjem dijelu nalazi se sezonsko slano jezero oko kojega obitava na tisuće plamenaca. Budući da je krater svojevrsna prirodna barijera, tek mali broj životinja otamo izlazi, migrirajući za vrijeme sušnih razdoblja prema vodama zapadnog Serengetija. Moj mi vozač govori kako tu boravi na tisuće velikih sisavaca, od kojih prednjače gnuovi, zebre, bivoli, gazele i antilope. Osim njih, tu su još i slonovi, žirafe, pavijani, vodenkonji, brojne zmije otrovnice, te više od 500 vrsta ptica. Zanimljivo je kako je nekada ovdje živjela najveća populacija lavova u čitavoj Africi, no danas je njihov broj izrazito opao, što zbog dugotrajnih suša i bolesti, što zbog parenja međusobno bliskih srodnika. Nadalje, ovdje žive još i brojni leopardi i gepardi, no njih je vrlo teško uočiti, budući da se tijekom dana diskretno šuljaju kroz visoku travu, ili pak odmaraju na granama visokoga drveća u prašumi. Najugroženija vrsta koju će vidjeti tek rijetki sretnici je crni nosorog, kojega je zbog navodnih čudotvornih svojstava njegovih rogova, lokalno stanovništvo gotovo istrijebilo. Stoga je u krateru, nažalost, preostalo svega nekoliko primjeraka ovih veličanstvenih životinja.
Dok kroz prašumu nastavljamo dalje prema unutrašnjosti rezervata, moj mi vozač priča o svome narodu. Masai izvorno potječu s područja donjega Nila, odakle počinju migrirati još u 15. stoljeću. U Ngorongoro stižu iz središnje Afrike tijekom 19. stoljeća, protjeravši druga plemena koja su dotad ondje živjela. Oduvijek su se bavili stočarstvom, a nikada nisu ubijali divlje životinje uz koje su živjeli. Njihova je novija povijest i način života osobito težak, a sve je započelo u trenutku kada su područja u kojima su dotad mirno boravili zaštićena. Nametnuta su im tada stroga pravila života. Očuvanjem prirodne baštine, zapostavljena je briga o njihovu načinu života, zbog čega je najveći dio ljudi postao iznimno siromašan. U Ngorongoru je zabranjen bilo kakav dugotrajniji oblik poljoprivredne proizvodnje, zbog čeg je lokalno stanovništvo često prisiljeno prodavati svoju stoku, mlijeko, mliječne proizvode i tradicionalne lijekove kako bi kupili drugu hranu. Odjednom, naš ozbiljni razgovor prekida refleksni usklik moga oduševljenja kao rezultat onoga što se preda mnom ukazalo u trenutku nakon što smo iz guste prašume izbili na nepregledno prostranstvo zelenih pašnjaka prošarano velikim stadima goveda, koza i ovaca, a koje su ponositi Masai, omotani svojim tradicionalnim crveno-crnim kariranim tkaninama, sa štapom u ruci i opasani mačevima, izveli na ispašu. U daljini su se nazirala njihova sela, koja su oni zajedno sa svojom stokom napustili još u ranu zoru. Primijetivši moju ushićenost, moj je novi prijatelj istoga trenutka prekinuo svoju priču, a ja sam neko vrijeme u tišini uživao u jednom sasvim novom i drugačijem svijetu u koji smo upravo zakoračili. Isti mi se naizgled činio poput bajke, potpuno nespojiv s pričom koju sam netom prije čuo.
Masaima se cjelokupni život vrti oko stoke, koja je glavna sirovina u njihovoj kulturi. Osim što jedu kravlje, ovčje i kozje meso, konzumiraju njihovo mlijeko i mliječne proizvode, a od kravlje kože proizvode odjeću, obuću i korice za mačeve. U posebnim svečanostima pripremaju ritualna pića i to mješajući kravlje mlijeko sa svježom krvlju koju dobivaju zarezivanjem žila kucavica na životinji. Iako je velik dio stanovništva usvojio ili kršćanstvo ili islam, dobar dio njih još je uvijek zadržao stara vjerovanja, smatrajući kako sva stoka na svijetu pripada njima i zbog čega ne misle da rade išta pogrešno kada kradu stoku od drugih plemena, mada je i ta praksa svakim danom sve rjeđa. Njihovo se bogatstvo mjeri ovisno o broju stoke koju pojedinac ima, ali i prema broju djece, odnosno žena. Da bi bio ugledan, Masai mora imati i više žena i mnogo krava, budući da samo jedno od toga nije dovoljno. Bez obzira na to što se danas sve više Masaija školuje, završava fakultete i zapošljava izvan Ngorongora, njihov ih narod i dalje ne poštuje, ako nemaju dovoljan broj stoke.
S Masaima sam živio svega desetak dana, no vrlo brzo sam se sprijateljio sa svojim vršnjakom Marcom, koji je, za razliku od moga vozača, odlično baratao engleskim jezikom. Ja sam to iskoristio kako bih iz prve ruke saznao što više o njihovoj kulturi i načinu života. Marco mi je rekao kako su Masai iznimno tradicionalno i vrlo patrijarhalno društvo, u kojemu sve najvažnije odluke donose najstariji pripadnici plemena – starješine. Žene su im pak potpuno podčinjene i nemaju pravo naslijedstva. Dalje sam slušao detalje Marcova odrastanja i o djetinjstvu kakvo prolaze gotovo svi dječaci. Već u ranim godinama, često trpe obredna batinjanja kojima se testira njihova hrabrost i izdržljivost. U dobi od 15 godina prolaze inicijaciju (tzv. razdoblje murana), koje započinje ritualnim i bolnim obrezivanjem, a koje izvršava starješina. Tim činom dječaci postaju mladi ratnici. Sljedećih nekoliko godina zajedno sa svojim vršnjacima žive u šipražju, povremeno kradu stoku i hrane se mesom, a prema jednom običaju, u sklopu svoje inicijacije moraju ubiti čak i lava. Tek tada službeno postaju ratnici, mijenjaju svoje boraviše i odlaze u posebno selo zvano manyatta, gdje žive njihove majke i sestre. Štiteći i manyattu i zajednicu, zaduženi su za obranu stoke od napada divljih zvijeri. Sljedeća faza koju prolaze je ceremonija punoljetnosti, kada postaju stariji ratnici. Zanimljivo je da se tek isluženi ratnik smije oženiti, nakon čega napušta manyattu i odlazi u kraal, koji se sastoji od oženjenih starješina, odnosno muškaraca koji više nisu ratnici, i njihovih obitelji. Ipak, svakim danom sve manje Masaija prolazi inicijaciju, ponajviše zbog toga što se odlučuju školovati.
Postupak obrezivanja nakon prve menstruacije prolaze i žene, poslije čega stupaju u brak. Iako su tradicionalno poligamni, više žena uzimaju samo bogatiji Masai, a mladenka ili njezina majka se o tom pitanju uopće ne konzultiraju. Nerijetko se prakticira i poliandrija, pri čemu se žena ne udaje samo za jednoga muškarca, već i za cijelo pleme. O svemu ovome Marco mi priča dok zajedno s drugim pripadnicima njegova plemena sjedimo u grmlju nedaleko od njegove kolibe i ručamo svježe pečenu kozletinu. Naime, ratnici svoju hranu pripremaju i jedu daleko od ženskih očiju, vjerujući da je ono meso koje žena vidi prokleto, pa ga u takvim slučajevima ne žele niti okusiti. Budući da je mene osobito intrigirao položaj koji u njihovu društvu zauzimaju žene, s Marcom o tom pokrećem malo širu diskusiju. Naime, u svakom selu u kojemu sam se pojavio, žene su mi u koloni polako i pognute glave prilazile. Nakon što bismo se rukovali, duboko bi se naklonile i darivale me nakitom i svojim tradicionalnim ogrtačima, a niti jedna od njih me pritom ne bi pogledala u oči. Nisam bio siguran je li uzrok takvom poštovanju svrha moga posjeta (dostava novčane pomoći od dobročinitelja iz Hrvatske), ili samo uobičajeni odnos kakav imaju prema muškarcu. Marco je tvrdio kako je u pitanju oboje, no u prvom redu to što sam muškarac. Žene se od malena odgaja na način da iskazuju čast i poštovanje muškarcima, a oni ih za svaki prijestup fizički kažnjavaju. I Marco mi priznaje kako često tuče svoju djevojku, te da u tome ne vidi ništa sporno. Moj mi europski mentalitet nije dao mira, pa sam mu pokušao objasniti zašto je takvo postupanje neprihvatljivo. Ne samo da ga nisam uspio razuvjeriti, već jedino što sam u toj raspravi postigao, nakon što je on saznao kako svoju djevojku nikada nisam udario, jest gubitak dobre doze poštovanja koje mi je i on dotada iskazivao.
Nije bilo sela u koje sam zašao, a da se u moju čast nije klala koza, koju sam u skladu s tradicijom, s ratnicima poslije blagovao u grmlju skriven od ženskih pogleda. Istodobno, oduševljavale su me spretne ruke lokalnih žena, koje su u svakom selu podigle na desetine okruglih koliba, a u kojima žive sa svojim obiteljima. Kao pripadnice nomadskog naroda, pri gradnji su se uvijek oslanjale na lako dostupne materijale. Strukturni okvir načinile bi od drvenih stupova fiksiranih izravno u zemlju. Njega bi potom ispreplele rešetkama od manjih grana, koje bi naposlijetku prekrivale mješavinom blata, grančica, trave i kravljeg izmeta. Unutrašnjost takve nastambe na kraju bi činila svega jedna prostorija u središtu koje je ognjište iz kojega neprekidno tinja vatra i oko kojega su ležajevi za članove obitelji. Takve kolibe poredane su u krug oko središnjeg korala, a sve kako bi se zaštitila stoka od iznenadnih napada lavova, hijena, šakala i leoparda.
U konačnici, Masai su iznimno lijep narod vrlo jasnih crta lica. I muškarci i žene poznati su po piercingu i istezanju uške, kao i po šarenome nakitu načinjenom od mnoštva perli. Prije kontakta s Europljanima, sve su perle izrađivali od lokalnih sirovina, kao što je glina, ugljen, bjelokost, željezo, bakar i različite vrste sjemenki. Svakoga se dana u drugom selu održavaju veliki sajmovi na koje pristiže brojno stanovništvo iz cijelog Ngorongora kako bi trgovalo stokom, oružjem i nakitom, ali i lijekovima, voćem i povrćem. Tako je bilo i posljednjeg dana moga boravka u tom kraju. Nakon nekoliko prekrasnih dana s Masaima, daleko od civilizacije u slikovitim selima Ngorongora, trebao sam krenuti natrag prema Songei, a moji su me novi prijatelji okupljeni na sajmu ispratili uz svoj tradicionalni ples u kojemu skaču u vis i pjevaju višeglasne pjesme o hrabrosti ratnika i ljepoti žena, a zbog svega što sam ondje doživio i brojnih prijateljstava koja sam sklopio, ja sam im obećao kako ću ih jednoga dana ponovno doći posjetiti.
Božo Benić
