U prvom djelu Antonija nam je ispričala kako je doselila u Kinu, upoznala svoju kinesku prijateljicu i još svašta. Što se Antoniji događalo dalje, u dalekom Šangaju, čitajte u nastavku.

Biser orijenta ili Pariz istoka imena su kojima se nerijetko naziva Šangaj. No, Šangaj je dvanaest puta veći od Pariza i trenutno broji oko 25 milijuna stanovnika. Naravno, vjerojatno se tu radi i o većem broju, no mnogi došljaci u grad nemaju sređene sve papire, boravište i potrebne dozvole pa u konačan broj ne ulaze. Sve to skupa pomalo podsjeća na popis birača u Hrvatskoj. No, tu prestaje svaka sličnost između Šangaja i Hrvatske od koje je daleko veći.

Šangaj je najmnogoljudniji grad u Kini, a osmi na svijetu. Godišnje ovaj megapolis posjeti više od devet milijuna turista. A zahvaljujući tako velikom broju posjetitelja postoji i posebni 72-satni nevizni sustav po kojemu u ovom gradu možete ostati tri dana. To je još jedna potvrda činjenice da se Kina i Šangaj otvaraju svijetu. Broj posjetitelja Šangaja ne bi trebao čuditi kada se uzme u obzir informacija da je Kina treća najposjećenija zemlja svijeta.

I dok se u Peking putuje uglavnom zbog prošlosti i povijesti, u Šangaj se dolazi zbog budućnosti. Bolje budućnosti. Velik ekonomski uspjeh grada privlači mnogobrojne investitore koji u roku od tri dana mogu sklopiti unosne poslove, pokrenuti posao, pronaći suradnike. Ponekad mi se činilo da je sve u gradu podređeno poslovnjacima i zakonu novca. Jedan od primjera je i Facebook koji je u ostatku Kine zabranjen, a u vrijeme moga dolaska u trgovačkoj zoni Šangaja vlasti su uvele opciju da se slobodno koristi. Iako službeno zabranjen, brojni Kinezi ipak imaju svoj Facebook profil.

Stranac u gradu može pronaći baš sve luksuzne brendove, apsolutno sve vrste hrane, zabave… Naravno, uz uvjet da ima novca. Europski božićni ručak u Hotelu Ritz stajao je 600 kuna po osobi (hvala, James). Za isti novac može se sasvim normalno doručkovati, ručati i večerati punih mjesec dana. U uličicama Šangaja mogu se pronaći mnogobrojni manji restorani koji nude tradicionalnu hranu za svega nekoliko kuna – yuana. I hrana je u malenim količinama, barem za moje pojmove. Meni se čini i da Kinezi jedu mnogo manje od prosječnog Hrvata. No, zato daleko više od nas jedu po restoranima. No, kada kažem restorani, više mislim na nešto što bi se u našem jeziku vjerojatno nazvalo prčvarnica. Teško je točno objasniti pojam, ali vjerujem da ga svi razumiju.

Osim restorana, na ulicama se nalaze i stotine malih, pokretnih kuhinja. Ljudi jednostavno na kolicima dovezu improviziranu peć, roštilj i kuhaju, peku. I sve miriše i izgleda potpuno egzotično i primamljivo. Okus ovisi o tome što se jede, a odabrati nešto poznato prava je lutrija. Njihova hrana iznimno je začinjena, u raznim umacima i s preljevima pa je često nemoguće otkriti radi li se o gljivi, soji, komadu piletine ili nekom povrću. I sve je puno slađe nego u ostatku Kine. To je tipično za kuhinju Šangaja. Ali sve je uglavnom fino kada se naviknete na okuse. I ako vas ne muči činjenica da niste sigurni što jedete.

No, prvih dana u Kini moja je probava u totalnom kaosu. Ja se tako uz glavobolje upoznajem i s cijelim nizom probavnih problema: povraćanje, proljev, trbobolja, glavobolja, upala očiju… To je okvirno uvod u avanturu zvana “Moja godina Kine”. Pijem neke čudnovate čajeve koje mi spremaju u hostelu, uzimam Linex i nadam se najboljem. Tad sam naučila da se u Kini nigdje ne putuje bez vlastitoga WC papira, paketića Linexa i termosice s toplom vodom. Piti puno tople vode u Kini je lijek za apsolutno sve bolesti – glavobolje, proljeve, probavne smetnje svih vrsta, gripu, upalu očiju, prehladu, upalu uha, alergije… Kako znam? Jer sam sve navedeno imala u roku od pola godine barem tri puta i kineski je savjet uvijek zvučao isto: više tople vode!

Nije baš uvijek lako kada si samac. Iako to ima i dobrih strana. Jedna od njih je i Dan samaca koji su osmislili u Kini u 1990-ih, a obilježava se 11. studenoga. Kao protuteža Valentinovu, ovaj je dan za one koji još uvijek nisu pronašli srodnu dušu i preziru Valentinovo. A takvih je u Kini jako puno. Baihe.com jedan je od najvećih portala za upoznavanje parova. Trenutno ima više od 80 milijuna korisnika koji za registraciju moraju koristiti prave podatke s osobne iskaznice. Dakle, nema muljanja. Prema njihovim podatcima u Kini postoji otprilike 180 milijuna samaca koji su trenutno u godinama kada bi trebali ući u bračne vode. Zahvaljujući njihovoj stranici, godišnje se oženi navodno 500 000 parova.

Ja još nemam otvoren profil kod njih, ali zapravo razmišljam o tome. Iako, udaja za Kineza nikako nije na mojoj TO DO listi. A opet, da se pojavi netko poput Jacka Ma – vjerujem da se ne bih puno dvoumila. Doduše, dotični je već sretno oženjen. Vlasnik Alibabe i najbogatiji Kinez čija se imovina procjenjuje na 25 milijardi dolara ipak je ovoga Dana samaca slavio i sretno trljao ruke. Naime, 11. studenoga mnogobrojni prodavači na najpopularnijem servisu za prodaju Alibabi te stranicama tmall.com, taobao.com i njihovim prodajnim jedinicima u inozemstvu poput AliExpressa, Taobao, ponudili su posebne popuste. Zahvaljujući tome, milijuni Kineza, neovisno jesu li samci ili ne, čekali su taj datum kako bi kupili željene proizvode. Ukupan promet na kraju dana iznosio je rekordnih 9,34 milijardi američkih dolara. Tek usporedbe radi, prihod Lijepe naše od turizma za 2013. Okvirno je tu negdje. A to je bila dobra, sunčana godina u kojoj smo uistinu mogli ponuditi sunce i more turistima. Podatci za ovu godinu vjerojatno će biti malo drugačiji. Ali za kinesku ekonomiju nema straha od kiše i lošeg vremena: Kina uvijek grabi velikim koracima prema naprijed.

Prvi put po povoljnijim, samačkim cijenama mogli su kupovati i kupci iz čak 217 zemalja i regija izvan Kine. Najboljim su se kupcima tako pokazali stanovnici Hong Kong, SAD-a i Rusije. Danima se već u medijima analiziraju svi detalji ovoga povijesnoga dana za kineskog diva Alibabu dok mnogobrojni kuriri raznose naručenu robu. Točnije, čak njih 1,2 milijuna raznosi 278 milijuna prodanih artikala. Na sam Dan samaca poslat će se preko 90 milijuna paketa, a da bi se sve isporučilo trebat će čak desetak dana, što je puno sporije od uobičajene dostave paketa u Kini. Dio Pekinga odakle se šalje najveći broj pošiljki tih je dana uveo i posebnu prometnu regulaciju kako bi kuriri lakše mogli obavljati svoj posao. Mobiteli sve više vladaju svijetom i postaju mali novčanici kojima plaćamo i kupujemo sve što trebamo. To potvrđuju i podatci da je skoro pa pola kupovine za Dan samaca bilo ostvareno putem mobilnih uređaja.

Kina trenutno ima najveći broj korisnika interneta na svijetu i po nekim prognozama godišnja internetska prodaja do 2020. će biti vrijedna između 420 i 650 milijardi dolara. Alibaba je 2012. na Dan samaca ostvarila prodaju vrijednu tri milijarde dolara, a prošle godine 5,71 milijardu dolara. A zahvaljujući Jacku Ma broj novih milijardera/potrošača u toj je zemlji svakoga dana sve veći. Najviše će ih, zahvaljujući njemu, biti u kineskom gradu Huangzhou, jugozapadno od Šangaja gdje je i samo sjedište Alibabe. Prilikom izlaska na newyoršku burzu u rujnu ove godine svojim je zaposlenicima, od čistačica, tajnica, vozača do direktora, velikodušno podijelio dio dionica. Apsolutna zvijezda svih američkih medija, Ma, tada je izjavio kako su mu na prvome mjestu uvijek klijenti, na drugom njegovi zaposlenici, a tek na trećem dioničari. No, tko se god domogao dionica nije se razočarao, a na sam Dan samaca njihova je vrijednost još dodatno porasla. Iznimno promišljen i srdačan u svojim izjavama i javnim nastupima poručio je svim dioničarima da im želi da se svi obogate. Američki mediji oduševljeni su njegovim izjavama i u medijima ga prozivaju kineskim Forestom Gumpom, a i sam je Ma izjavio kako mu je upravo taj lik iz istoimenog filma najveći uzor. Nakon što se velika prašina oko dolaska ovoga kineskoga giganta na svjetsko tržište dionica malo slegnula, Jacka su dočekali novi izazovi. U intervjuu za Hangzhou dnevne novine nedavno je izjavio kako mu je trenutno najveći problem kako pametno uložiti novac te nadmašiti projekte koje radi Vlada, a na korist i dobrobit cijele Kine.

Sam Dan samaca u Kini zapravo nitko posebno ne slavi, osim što se na taj dan troši do iznemoglosti. Novac, novac se troši, da ne biste pomislili da se radi o nečem drugom. Novac se troši. Ostali oblici «trošenja» čuvaju se uglavnom za brak. Barem tako misle oni stariji koji još jako puno i drže do tradicije, braka, obitelji…

Neovisno o vremenu, People’s park u Šangaju uvijek je prepun ljudi. Jedan od razloga je i taj što je park poznat i kao prilika za ženidbu/udaju. Za Kineskinje iznad tridesete male su šanse za udaju. A ako su uz to još i dobro obrazovane, imaju odlično plaćen posao i neovisne su, šanse za udaju postaju sve manje. Nije da u Kini nedostaje muškaraca, dapače, ima ih puno više nego žena i predviđa se da će to u budućnosti stvarati velike probleme jer će u državi biti velik broj samaca bez ikakve mogućnosti da pronađu ženu. Zbog politike jednog djeteta i općenito kulture u kojoj je važnije imati sina, danas je u Kini muškaraca dovoljno i za izvoz. No, ponekad je unatoč dobroj ponudi nemoguće pronaći muža. Mnogi će reći da su Kineskinje prezahtjevne i da njihova visoka očekivanja zapravo onemogućuju muškarcima da se ožene. Muškarci u Kini trebaju u svakom pogledu biti nadmoćniji nad ženom koju žele oženiti, neovisno radi li se o stupnju obrazovanja, poziciji na poslu ili bogatstvu. A s obzirom na sve veće uspjehe današnjih modernih žena u Kini, to nije uvijek tako jednostavno. Zato je i sve više neudanih žena. I sve više samaca. Jedan od glavnih uvjeta za dobrog ženika je da je iz dobre, ugledne obitelji da ima svoju kuću te da može osigurati dobar život svojoj budućuj ženi i obitelji. Tako mnoge uspješne Kineskinje imaju problema zbog toga što su preuspješne, a za Kineze nakon što napune tridesetu postaju prestare i jednostavno im više nisu zanimljive. U Kini neudane žene koje premaše tridesetu nazivaju “žene-ostatci”. Kod nas bi se reklo: ostale su za sjeme.

Kao i diljem svijeta, u Kini su očekivanja za ženu uglavnom ista: udaja i dijete. No, nakon završetka fakulteta, potrage za pravim poslom i građenja karijere mnogim ženama jednostavno ostane premalo vremena za traženje Gospodina Savršenog. Zapravo, ženi je sve teže što je uspješnija. Pa kako onda pronaći bračnog partnera kad se prođe trideseta i ako niste zaintersirani za spomenute portale? Odgovor je: pomoću roditelja. Stariji, neoženjeni Kinezi nemaju dobre izglede za pronaći životnu partnericu jer Kineskinja je sve manje, u Kinu dolazi i sve više stranaca, a Kineskinje se rado upuštaju u veze s njima, sve češće prihvaćaju i druge stilove života koji nužno ne uključuju brak. A u takvim situacijama pomažu roditelji koji nerijetko svoje slobodno vrijeme provode u potrazi za bračnim partnerima za svoje potomke. Jedan od načina je i ostavljanje informacija na papirićima diljem Peoples trga svake nedjelje. Na papirić se ispišu osnovne informacije poput godine rođenja, visine, profesije, visine prihoda i što se točno traži. Ti se papirići izmjenjuju, lijepe, uspoređuju… Na stotine roditelja pokušava tako udati – oženiti svoju djecu. No, nije nužno problem pronaći nekoga. Treba pronaći onaj pravi spoj. A to nije problem samo u Kini, već diljem svijeta.

U ljeto 2014. Touchmedia je kompanija koja je glavni posjednik mjesta za oglašavanje u taksijima u Kini. U ljeto 2014. proveli su anketu u pet velikih gradova i prikupili 1,59 milijuna odgovora na temu braka. Neki od odgovora bili su posebno zanimljivi jer se uvelike kose s tradicionlnim shvaćanjem muško-ženskih uloga u kineskom društvu. Tako bi čak 70 % ispitanika pomoglo svom partneru otplatiti kredit nakon ženidbe, unatoč tome što se za kuću tradicionalno treba pobrinuti suprug i to prije sklapanja braka. U Kini postoji termin koji se sve češće koristi: “goli brak”. Pojam označava skromno vjenčanje te par koji nema kuću nema imovine i nema automobil. Zanimljivo je da je na upit o sklapanju “golog braka” čak 45 % ispitanih odbilo tu mogućnost, dok bi tek manje od 30 % ispitanika prihvatilo takav brak. Pa bez obzira na to koliko mlade generacije žele biti drugačije od svojih roditelja, djedova i baka kada su odabir partnera i materijalna dobra u pitanju – i oni se drže tradicije po kojoj je važno da muškarac ima kuću prije braka, po mogućnosti i automobil. Ljubav je ovdje manje bitna.

Krajem sedamdesetih godina Kinezi su uveli politiku jednog djeteta pod pretpostavkama da je veliko povećanje broja Kineza prijetnja ekonomskim resursima. Analitičari i danas vode žustre rasprave oko dobrobiti ovakvoga zakona i načinima na koje je provođen. Vrlo rigorozna politika jednog djeteta ostavila je mnogobrojne posljedice na čitavo društvo. Neke su od njih iznimno pozitivne. Primjerice, tu je činjenica da je Kina drastično smanjila broj siromašnih, da se stupanj obrazovanja i broj obrazovanih povećao, da je Kina dobar dio novca mogla uložiti u ekonomski razvoj zemlje. No, negativne su strane te politike još uočljivije. Kinesko je društvo sve starije i postavlja se opravdano pitanje gdje pronaći dovoljan broj radnika za sve poslove, tko će brinuti o starijim ljudima, otkud novac za mirovine, kamo smjestiti sve te starije ljude bez pomoći mladih kojih je nedovoljno. Posebice kad se već sada zna da će mnogi ljudi pod stare dane biti samci jer zbog nesrazmjernog odnosa među spolovima nisu uspjeli pronaći životnog partnera/partnericu. U stranim se medijima često moglo čitati o okrutnosti sustava koji je rigorozno provodio ovu politiku praćenu visokim novčanim kaznama i nepoštivanju ljudskih prava. I nekolicina mi je prijatelja govorila o situacijama u kojima je policija tražila trudnice, provjeravala broj djece, popisivala ukućane i naravno, određivala pobačaje kada bi netko prekršio zakon i bio ulovljen. Prema podatcima koje je objavilo kinesko Ministarstvo zdravlja, od 1971. je godine u Kini izvedeno čak 336 milijuna pobačaja. No, kao i uvijek, gdje ima želje, ima i načina. I većina mojih kineskih prijatelja ima brata ili sestru. Žene su uglavnom za vrijeme druge trudnoće odlazile kod rođaka, a vraćale se kućama kada su bebice bile već prevelike za abortus. Naravno, pazilo se i da se život majke ne ugrozi. Često se prvo dijete nije prijavilo, već bi parovi brzinski pokušavali imati još jedno dijete pa bi ih prijavili kao blizance. Ili dijete jednostavno uopće ne bi ni prijavili. Naravno, tada to dijete nije imalo ni pravo na odlazak u školu, dokumente i slično. Takvih “pritajenih” beba svake je godine oko tri milijuna. U ruralnim je područjima postojao niz iznimaka u kojima bi parovi ipak dobivali dopuštenja da imaju dvoje djece. Poljoprivrednici bi imali pravo na dvoje djece ako im se najprije rodila djevojčica pa su se mnogi odlučili i na drugo dijete u nadi da će dobiti sina.

Politika jednog djeteta ne primjenjuje se na pripadnike nacionalnih manjina, a naknadno dorađen zakon omogućavao je da ako su oba roditelja bili jedinci imaju pravo na još jedno dijete, čak i ako žive u gradu. Taj je zakon krajem prošle godine i dodatno ublažen pa sada bračni parovi koji žive u gradovima mogu steći pravo na dvoje djece čak i ako je samo jedan od roditelja jedinac. A naravno, uvijek se može i platiti kako bi dobili dopuštenje za još jedno dijete, neovisno o tome jeste li jedinac ili ne. Ovisno o tome kolika su vam primanja ovisi i iznos. Kada se zakon počeo provoditi, moglo se kupiti dopuštenje za drugo dijete već za stotinu kuna. U ono vrijeme i za tadašnje prilike bio je to popriličan novac. Tako su si zapravo samo bogatiji društveni slojevi mogli priuštiti dvoje djece. No, još su veće bile kazne za one koji bi prekršili zakon, neovisno o tome jesu li bogati ili siromašni. Ako vas ulove, te kazne postoje i danas.

Redatelj svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine te autor filmskog hita “Kuća letećih bodeža”, Zhang Yimou, i sam je imao problema zbog činjenice da ima čak troje djece. Početkom se godine putem otvorenog pisma ispričao kineskoj javnosti, a nakon toga i platio astronomsku kaznu od 1,2 milijuna dolara zbog prekršaja. Prema nekim statistikama politikom jednog djeteta u Kini je spriječeno rođenje čak 400 milijuna beba, a novim, ublaženim regulativama predviđa se da će se povećati broj novorođenih za samo dva milijuna u naredne tri godine, što je poprilično malo povećanje. U 2013. se godini rodilo više od 16 milijuna Kineza. Premalo za naciju koja će do 2050. godine imati više od jedne četvrtine starijih od 65 godina i kojoj će zbog politike jednog djeteta u budućnosti nedostajati radne snage. No, unatoč činjenici da su ostarjeli, djedovi i bake imaju iznimno važnu ulogu u kineskom društvu. Tradicionalno je najveću brigu oko odgoja uvijek imala mama. No, danas mnoge mlade žene rade pa brigu o najmlađim članovima obitelji nerijetko preuzimaju djedovi i bake pa o djeci brinu kao o kapima vode na dlanu.

Obrazovanje djeteta u Kini ne podrazumijeva samo odlazak u vrtić/školu. Djeca imaju niz izvanškolskih aktivnosti koje često nisu jeftine, ali roditeljima daju nadu da će njihovo dijete jednoga dana biti uspješno i moći brinuti se o svojoj obitelji. A obitelj je u kineskom društvu najvažnija. Danas je gotovo pa pravilo da u dobi od četiri, pet godina djeca obavezno uče engleski, uče pisati kaligrafiju, uče svirati klavir, bave se sportom. Sve to iziskuje mnogo novca i traži puno organizacije unutar obitelji. U skladu s tim, unatoč mogućnosti da imaju dvoje djece, mnoge će obitelji i dalje imati samo jedno dijete, a to će dijete u kineskoj obitelji imati status pravoga maloga cara kojemu je sve podređeno i o kojemu se svi brinu.

Iako Šangaj ima najsuvremenije bolnice, laboratorije i vrhunsko medicinsko osoblje, sve je to uglavnom preskupo za obične smrtnike poput mene i namijenjeno najbogatijem sloju društva te bogatim strancima. Ostali se liječe po haustorima, malim improviziranim klinikama te u ljekarnama-trgovinama gdje se prodaju tradicionalni kineski lijekovi. Nakon što lijekovi koje sam ponijela sa sobom nisu odagnali moju glavobolju, odlučila sam probati tradicionalnu kinesku medicinu. Ipak sam u Kini! Neku čudnovatu zelenu vodicu kupila sam u jednoj ljekarni tradicionalnih preparata. Dovoljno je staviti kap iznad uha i glavobolja, kažu, nestaje u trenu. Meni nije pomoglo, iako sam kasnije tu zelenu vodicu redovito koristila svaki put kad bi imala glavobolju i moji bi me kineski prijatelji uvjeravali da će to svakako pomoći. Posebice moja najbolja kineska prijateljica Wendy Wu koja je uvijek u torbi nosila tu zelenu vodicu pa čudnovate crne tabletice za vrućinu, niz biljnih pripravaka za probavne smetnje pa za bolove i razno. To zeleno čudo nije pomoglo ni kasnije. Ali mi se jako sviđao taj miris i znala sam stavljati tu zelenu vodicu samo zbog mirisa. Baš kao i sredstvo protiv komaraca, isto zelene boje, a s mirisom bilja, mirodija, mente… Moji kineski prijatelji uvijek su to komentirali s dozom podsmijeha, ali na kraju su se i oni složili da mirisi uopće nisu tako loši.

Meni je uvijek odlazak u ljekarnu bio odlična atrakcija budući da se unutra prodaju preparati od zmija i čudnovatoga bilja, raznih kostiju i sličnoga, a prije same kupovine prodavači će vam pogledati mjesec na prstu i provjeriti kakvo vam je stanje s vodom. Naime, bijeli dio na noktu nazivaju mjesec. On bi trebao zauzimati jednu trećinu nokta. To znači da pijete dovoljno tople vode. Nakon toga će vam izmjeriti puls, pregledati jezik i zjenice pa tek zatim dati preparat. Meni su tako rekli da mi nedostaje željeza u tijelu. U Bjelovaru je labaratorijski nalaz pokazao isto. Naravno, u Kini se mogu kupiti apsolutno svi lijekovi kao i kod nas, ali mene su mnogo više zanimale tradicionalne ljekarne koje su nudile čudnovate pripravke kao iz neke bajke. Okusi tih čajeva, kapi, pripravaka bili su simfonija čudnovatih okusa i zapravo sam uživala u isprobavanju. U tim ljekarnama sve izgleda pomalno nestvarno. Kineska tradicionalna medicina cijenjena je diljem svijeta, a u samoj Kini mnogi se i danas liječe tradicionalnim metoda, a i ja sama sam u narednih godinu dana probala mnogo toga. Nekad s više, nekad s manje uspjeha, ali uvijek s velikim oduševljenjem jer je pristup njihovih liječnika pacijentu uistinu predivan. Jednom mi je doktor u Hangzhou uz niz savjeta rekao da nije dovoljno samo ići doktoru i piti preparate te živjeti zdravo. Kako on kaže, treba vjerovati da se sami možemo izliječiti snagom uma i da je upravo tu tajna: možemo ozdraviti ako to uistinu želimo i ako u to uistinu vjerujemo te živimo u skladu s potrebama svojega tijela i uma. I naravno, treba piti više tople vode.

Do kraja moga boravka u Kini mučila me ta topla voda. Po povratku u Hrvatsku počela sam podgrijavati vodu, ujutro na tašte popijem času tople vode, ponekad dodam i malo svježega limuna, malo meda, našpricam se zelenom tekućinom protiv glavobolje koja se svima sviđa. Nemam više glavobolje, a i odlično mirišem. Od davnina je poznato da se s cvijećem može puno toga reci, samo treba znati citatiti neizgovoreno. Medicina Kine i Indije mnogobrojnom cvijecu pripisuje razne osobine. Neovisno o tome vjerovali li u njih ili ne – dobro je biti okruzen cvijecem…

Jezik cvijeća, nazivan još i floriografija, u viktorijansko doba smatran je idealnim sredstvom komunikacije za diskretno izražavanje osjećaja. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u nekim se zemljama poznavanje jezika cvijeća smatralo dijelom opće naobrazbe. Ovo je samo mala lista cvijeca i sto ono predstavlja…

• BRŠLJAN – vjernost
• LAVANDA – divljenje
• ORHIDEJA – plodnost, prelijepa dama
• RUŽA – ljubav
• SUNCOKRET – sreća
• LJUBIČICA – skromnost
• AMBROZIJA – uzvraćena ljubav
• KAKTUS – izdržljivost, toplina
• NEVEN – radost
• KARANFIL – zdravlje, energija, fascinacija
• KAMILICA – strpljenje, privlači bogatstvo
• KRIZANTEMA – sjajno prijateljstvo
• TRATINČICA – nevinost
• TRAVA – podložnost, korisnost
• IRIS – vjera, nada, mudrost
• JASMIN – ljubaznost
• MAGNOLIJA – ljubav Prirode
• PALMINI LISTOVI – pobjeda, uspjeh
• BOROVINA – nada, žaljenje
• JAGLAC – ne mogu živjeti bez tebe

Naoružana nizom pripravaka, bila sam spremna za put ležećim autobusom sve do Hong Konga… Sitnica od nekih 1250 kilometara.

Antonija Putić