Antonija nas vodi u Kinu. Kroz dva djela putopisa upoznati ćemo se sa Šangajom, ali i životom kineza.

Postoje gradovi u koje se zaljubiš na prvi pogled. U mojem su slučaju to New York, Sarajevo i Avignon. Jednostavno izađeš iz aviona, vlaka, autobusa i to je to! Grad te osvoji svojom ljepotom, grandioznošću, arhitekturom, umjetnošću, ljudima… S druge strane, postoje gradovi za koje svi govore da ih treba vidjeti barem jednom u životu. U tu skupinu svakako spadaju Pariz, Rim i Atena… A onda postoje i gradovi za koje će se rijetko čuti: „Moraš otići u… barem jednom u životu.“ Jedan od takvih je, potpuno neopravdano, Šangaj. Nitko mi nikada nije rekao „moraš otići u Šangaj, obavezno“. A eto, na kraju je ispalo da sam dvadesetak puta bila upravo u Šangaju, a niti jednom u Rimu. I tko onda može sa sigurnošću tvrditi da svi putevi vode u Rim?

Kada se po internetu krenu pretraživati informacije o Šangaju, prvo se nađu podatci o zagađenju. Grad s više od dvadeset milijuna stanovnika doslovno se guši iz dana u dan. Teško je ponekad objasniti ljudima koji nikada nisu bili u zagađenim mjestima kako to izgleda i kakav je osjećaj kada se duboko udahne, a u ustima osjetite okus nekog čudnog metala, a nakon toga vam se malo zavrti u glavi pa počne kašalj. Srećom, zagađenje je tek jedno lice ovoga velegrada koji danas nudi mnogo toga s prefiksom „naj“ i svake godine privlači milijune turista, poslovnih ljudi, zaljubljenika u novo, moderno…

Moj prvi dolazak u grad dogodio se u srpnju 2013. godine koji je ujedno bio i najtopliji mjesec u posljednjih 140 godina otkako mjere temperaturu u Šangaju. Tih su dana svi mediji u Kini izvještavali o vrućini uz obavezne kadrove jaja i mesa koje je moguće ispeći na ulici, prepune bazene u kojima se kupa na tisuće Kineza – neplivača. Sama temperatura nije bila toliki problem koliko je u kombinaciji sa zagađenjem i kroničnim nedostatkom kisika. Zrak je nekako ljepljiv, težak, istovremeno suh, sivkast i naravno – vruće je za po… To se osjeti već na samo aerodromu.

Pudong aerodrom u Šangaju  glavno je odredište međunarodnih letova te je povezan s više od dvije stotine destinacija diljem svijeta. Aerodrom trenutno posluje na dva terminala koji mogu prevesti oko 60 milijuna ljudi. U izgradnji je i treći dio kada će kapacitet aerodroma biti oko 80 milijuna putnika. Naravno, uz ljude treba spomenuti i cargo prijevoz koji također spada u sam vrh kada je u pitanju zračni prijevoz. Hm, nekako brojke o milijuntom putniku u hrvatskom zračnom prometu sada izgledaju poprilično sitno. I da, to nije jedini aerodrom u Šangaju.

Drugi, Hongqiao manjeg je kapaciteta za kineske pojmove: prima samo 40 milijuna ljudi i pokriva uglavnom domaće letove. Oba su odlično povezana s gradom, no brzi vlak Maglev koji juri s Pudonga je ono što ovom aerodromu daje malu prednost. Ovaj je vlak atrakcija sam po sebi. Mnogi putnici iskoriste popust koji  aerodrom nudi i u grad ulete munjevitom brzinom od čak 400 kilometara na sat. To mi se čini i nekako prirodnim s obzirom na brzinu kojom se u gradu mijenjaju stvari.

Ja sam stigla na aerodrom letom iz Moskve u sitne noćne sate kada do grada voze jedino taksiji, a za njega nisam željela izdvojiti 150 kuna jer je to tri puta više od cijene vožnje u Maglevu, dok je metro karta svega od pet do šest kuna, ovisno o odredištu u gradu.

Tako sam do pet ujutro drijemala na aerodromu po prvi put promatrajući nepoznata lica mnogobrojnih pospanih Kineza. Stereotip da svi Kinezi izgledaju jednako brzo je ispario. Ne izgledaju svi jednako, no nerijetko nalikuju jedni na druge. Doduše, i oni to misle za nas – da smo svi jednaki ili barem jako slični. Ono što mi je posebno privuklo pažnju u prvom susretu s Kinezima jest činjenica da su svi redom bili iznimno ljubazni, srdačni i spremni pomoći mi s prevelikom putnom torbom. Taj prvi dojam o Kinezima nikada se nije promijenio.

Ne boj se sporog napretka, već stajanja u mjestu.

U ljeto 2013. kada sam stigla u Kinu, grad Šangaj je izgledao ogromno. U ljeto 2014. izgledao je još ogromnije i činilo mi se da neboderi nikada nisu bili veći, viši. U kolovozu 2014. dovršen je Shanghai tower od 128 katova koji je u tom trenutku bio druga najviša zgrada na svijetu, odmah iza Burj Khalifa tornja u Dubaiju. Naravno, biti drugi nije dovoljno dobro u Kini, u zemlji koja u svemu želi biti broj jedan pa su po završetku Shanghai towera svi mediji odmah počeli pisati i o još većem neboderu koji je tada bio u izgradnji. On je po završetku trebao zauzeti željeno mjesto broj jedan u svijetu. No, imati nešto „naj“ na svijetu u ovom trenutku uistinu nije lagan zadatak.

Za razliku od Pekinga ili drugih starih gradova u Kini, Šangaj ne obiluje u toliko povijesnim ostatcima, tj. danas popularnim turističkim atrakcijama. Dapače, u Šangaju je mnogo više novih građevina jer u neprestanoj želji za većim, boljim svakodnevno nestaju uličice, zgrade, povijesni ostatci.

I sam grad je za kineske pojmove iznimno nov, prvi se put spominje kao selo 960. godine. A to je ovdje kao da se sagradio prije koju godinu. Sve važnije u Kini mora imati barem 2000 godina. Slika grada kakvu danas možemo vidjeti, uključujući i nebodere koji gradu daju posebnu, neonsku draž postoji tek posljednjih tridesetak godina. I uopće ne čudi činjenica da ljudi dođu i jednostavno se izgube u ovoj metropoli.

Obično nemam strah od gubljenja u velikim gradovima jer se nekako uvijek mogu pouzdati u poznavanje engleskoga, francuskoga, talijanskoga, nekog balkanskog jezika, no u Kini bez kineskoga nema puno pomoći. Čak ni u velikim gradovima gdje je mnogo stranaca i gdje bi se moglo očekivati da i domaćini znaju barem nešto engleskog. Ne znaju! Pa čak i ako znaju ponešto engleskog, grad je toliko ogroman da je nemoguće znati išta više osim rasporeda stanica metroa, a onda – snađi se kako znaš. Upravo to je vrlo često od presudne važnosti – snalažljivost.

Pri dolasku na moju stanicu metroa, sporazumijevam se rukama, nogama i čudnim kineskim znakovima koje je moj printer u Hrvatskoj isprintao pogrešno. Odlazak s aerodroma je lagan, no nakon dolaska u grad počinje potraga za ulicama, hostelom. Odjednom sam okružena milijunima Kineza koji Šangaj nazivaju svojim domom i jure u vječnoj želji za zaradom. Kao i svi ostali stanovnici velikih gradova. Novac se danas krije u velikim gradovima, na selo mogu samo oni koji su u gradu dovoljno zaradili. U suprotnom, teško da se mogu obogatiti na selu, a život je težak, nemilosrdan. Kina iz istog razloga i popularizira preseljenje u gradove. No, unatoč veličini, Šangaj je zadržao dijelove koji i danas nalikuju na selo i pravi su primjer kako je Šangaj izgledao nekada davno. Jedan takav dio nalazi se i u blizini People’s parka gdje je i moj hostel.

Ali naći hostel između tisuća nebodera, zgrada, prava je lutrija. Stanica metroa People’s square station jedna je od najprometnijih stanica na svijetu. Dnevno se tu presijecaju sve najvažnije linije u gradu: 1, 2 i 8. Teško je opisati veličinu i značaj ove stanice, no vjerujem da dovoljno o svemu govori činjenica da postoji dvadeset različitih ulaza/izlaza iz nje. Čini mi se da zapravo svi osim mene točno znaju kamo idu. Jedino se ja borim s brojevima, slovima, znakovima…

Tisuće mladih ljudi dolaze svake godine u grad tražeći posao, priliku da zarade više. Svi su Kinezi beskrajno ljubazni i rado će pomoći izgubljenom strancu u potrazi za pravom adresom. Ma, pomoći će Vam u bilo čemu, no često od te pomoći nema koristi jer ni oni sami nemaju pojma kuda vas poslati, a tražiti logiku u tome kako će vam to objasniti rukama i nogama uistinu nema smisla. I ne odnosi se ovo samo na velike gradove u kojima je mnogo ulica, Kinezi jednako slabo poznaju i manja mjesta jer oni naprosto nemaju interes za hodanje i istraživanje prostora. Istovremeno, ako postoji najbolje mjesto na svijetu za izgubiti se i tražiti pomoć, onda je to svakako Kina. Meni se ponekad činilo da bi me mnogi od njih, s obzirom na to koliko su ljubazni, radije ugostili u svojem domu nego tražili put do hostela. Mnogo je gubljenja bilo potrebno prije nego što sam shvatila da je u Kini najbolje vjerovati samome sebi, a Kineze pitati za savjet samo u najvećoj nuždi.

Kinezi imaju jednu posebnu vrstu osmijeha koju je poprilično teško opisati, a još teže shvatiti radi li se o pravom osmijehu ili onom koji proizlazi iz nelagode, srama, straha. Vidjela sam taj osmijeh nebrojeno puta na nebrojenim licima. I dok se u početku čini kao znak srdačnosti, to je zapravo način na koji mnogi Kinezi skrivaju svoje prave emocije, a vrlo često i neznanje. Tako srdačno nasmiješeni djeluju kao da znaju sve odgovore i kao da će vas uputiti baš tamo kamo trebate ići, no oni se zapravo smješkaju jer im je neugodno i nisu sigurni što vam reći, ne samo na engleskom, već ni na kineskom jeziku. No, ulica lijevo, ulica lijevo pa ravno i tu sam.

Dugo putovanje ne obeshrabruje onoga s velikim očekivanjima.

Nekako sam stigla do hostela koji je na savršenoj lokaciji – točno na pola puta od Bund šetnice i People’s squarea i na nekoliko minuta od Nanjing ulice i Yuyuan gardena. Za one koji nikada nisu bili u gradu, riječ je o lokacijama na kojima su se smjestile najvažnije atrakcije, muzeji, kao i mnogobrojne trgovine, restorani, uličice pretrpane trgovinama.

Naime, i Nanjing ulica i Yuyuan garden poznati su po velikom broju trgovina u kojima nude sve što se može zamisliti. Ako vam se čini da u kineskim trgovinama u Hrvatskoj možete kupiti mnogo toga, zamislite samo koliko se toga može kupiti u Kini u kineskoj trgovini. Tisuće trgovina dokle god pogled seže i milijuni proizvoda u njima. I možda ono najbolje – u većini se trgovina može pregovarati o cijeni.

Hostel u blizini People’s squarea narednih će godinu dana postati moj drugi dom, a ljudi zaposleni u hostelu moji najbolji doktori, medicinske sestre i savjetnici za otkrivanje ovog čarobnog grada, bisera istoka kako ga često nazivaju. A naći mjesto u kojemu se osjećaš kao kod kuće kad si od nje miljama daleko iznimno je važno. Čak i kad sam imala priliku biti u drugim hostelima, uvijek sam se nekako najradije vraćala ovdje jer je u okruženju zapravo sve što me zanimalo, a zaposlenici su bili iznimno dragi.

Prvih sam se dana čudila kako je u hostelu sve poprilično prljavo, presrela sam i nekoliko žohara i bila poprilično šokirana različitim shvaćanjem minimalnih higijenskih uvjeta. No, nakon što sam proputovala dobar dio Kine i odsjela u nekim uistinu lošim hostelima, hotelima, sve sam više uviđala prednosti ovoga hostela. Sam hostel i osoblje postajali su mi sve draži.  Hostel se smjestio u mirnoj uličici u kojoj još uvijek nema nebodera. A to je poprilično bitno. Neboderi ne mijenjaju samo arhitekturu grada, mijenjaju i način života. Hostel je u zgradi na samo četiri kata, što je danas prava rijetkost u ovom dijelu grada i samo je pitanje trenutka kada će zgradu zamijeniti neboder. Prva soba u kojoj sam provela tjedan dana nije imala prozor, ali je zato imala šest kreveta na kat i fantastičnu cijenu od samo 55 kuna za noć. Ne imati prozor u hostelima je uobičajeno jer su mnoge od tih zgrada još do prije koju godinu bile skladišta iz kojih se roba slala do rijeke Huang-pu pa dalje u svijet. Otvaranjem granica potreba za smještajnim kapacitetima naglo je počela rasti, a spretni vlasnici velikih prostora iskoristili su priliku, i to na obostrano zadovoljstvo jer uvijek ima putnika kojima je soba bez prozora pun pogodak, posebice ako je i cijena prigodna.

Hostel ima divan bar u kojemu je moguće sate provesti na trosjedima, što većina kineskih gostiju i čini igrajući igrice, umjesto obilazeći grad. Mnoštvo mladih ljudi ljeti dolazi u grad odraditi ljetnu praksu, pokušati naći posao, a smještaj u hostelu im je znatno povoljniji i praktičniji od najma stana. Moja prvotna oduševljenost cijenom od samo 55 kuna za krevet u šestokrevetnoj sobi bez prozora splasnula je kada mi je jedan Francuz  kojega sam upoznala u hostelu rekao da on već godinu dana živi u jednokrevetnoj hostelskoj sobi u susjednoj ulici. I da soba ima prozor. I da je cijena samo 45 kuna za noć. On je došao u Šangaj na studentsku razmjenu i jednostavno ostao. No, kako više nije imao osiguran smještaj od strane fakulteta u domu, probao je iznajmiti stan, a to je ponekad u ovom gradu nemoguća misija, neovisno o broju nekretnina na tržištu. Osim ako niste uistinu bogati ili strani stručnjak na privremenom radu u Kini. U tom slučaju potragu za stanom za vas će odraditi vaša tvrtka, a vi morate samo reći koji vam se stan sviđa. No, ako ste došli u Šangaj, a posao tek trebate naći, stan će biti mnogo teže pronaći. Govori mi novi prijatelj Francuz da je nakon silne gnjavaže i traženja stana preko nekih poznanika napokon dobio kontakt za hostel i napravio najbolji mogući potez – iznajmio jednokrevetnu sobu na godinu dana.

Naravno, uz suludo dobru cijenu od 45 kuna na dan. Ima svoju sobu, svoju malu kupaonicu i s ostalim zaposlenicima hostela koristi njihovu kuhinju restorana gdje uglavnom i jede. U zamjenu za tako dobar dogovor stoji na raspolaganju hostelu svaki put kada dođu francuski turisti, a dnevno radi sat-dva na recepciji, uglavnom po dogovoru i ovisno o njegovim drugim obvezama. On je prezadovoljan ovom kombinacijom jer ima svoju sobu, može kuhati, uči kineski, Kineskinje ga obožavaju i doslovno svaki dan može imati drugu ako želi. Upoznao je gomilu ljudi sa svih strana svijeta i uživa u svom šangajskom životu…  Slične priče o Kineskinjama koje luduju za strancima ispričat će vam vjerojatno svi stranci. Francuz kaže da je to ponekad strašno zamarajuće jer Kineskinje u strancima uglavnom vide bogataše i način da odu iz Kine i žive kao na filmu, u velikim vilama s bazenima i sluškinjama. Iako je to jako daleko od istine za većinu stranaca – mnoge Kineskinje i dalje pokušavaju uloviti strance. A mnoge od njih zato i dolaze u hostele i hotele na ručak, večeru, druženja  jer znaju da ondje ima mnogo stranaca. S druge strane, Kinezi su presramežljivi da bi išta pokušali sa strankinjama pa ta druženja po hostelima/hotelima ponekad izgledaju apsurdno: stranac i oko njega barem deset Kineskinja u svakom trenutku.

Moj poznanik Francuz ozbiljno razmišlja o otvaranju vlastitog hostela u Kini, ali kaže da trenutno ne bi mogao podnijeti još Kineskinja koje ga oblijeću sa svih strana. Znam da i drugi stranci često imaju slične dogovore oko smještaja u hostelima, posebice ako govore više stranih jezika, a ova praksa nije strana ni u drugim velikim gradovima diljem svijeta. No, u Kini vjerojatno dolazi s bonusom, uz uvjet da volite Kineskinje i imate ozbiljne namjere za skoru ženidbu. A sve je popularnije i traženje partnera preko društvenih mreža. U Kini je toga ljeta veliki hit postala društvena mreža Momo. Korisnici su u svakom trenutku mogli vidjeti gdje se nalaze drugi korisnici, njihove fotografije, podatke… A doslovno na svakom koraku strancima bi stizale konkretne ponude za izlazak, seks, druženje. Naravno, dobar dio je trebalo i platiti i to bi uvijek i naglasili, no preko Mome bi i obične djevojke tražile dečke, a i sve druge kombinacije bile su moguće.

Zaposlenici hostela nerijetko su članovi šire obitelji, a tako je bilo i u mom hostelu gdje sam i upoznala svoju prvu kinesku prijateljicu koja se toga ljeta zvala Mary.

Ako želiš izbjeći nevolje, oprezno biraj prijatelje.

Mary nije znala što je Momo, nije imala dečka i ja sam bila prva strankinja s kojom je ona malo više komunicirala. Iduće je godine promijenila ime u Melissa jer je zaključila da ime Mary ima previše djevojaka i da bi ona željela ime koje je ipak malo posebnije. Uzimanje engleskih imena sasvim je uobičajena pojava i većina mladih Kineza predstavit će se strancima svojim engleskim imenom. Pa tako i Mary/Melissa. Mary je došla iz maloga sela iz provincije Hunan. Imala je 21, 22 godine i ovo joj je bio prvi dolazak u veliki grad u posjet ocu. Nekolicina njezinih rođaka i njezin otac radili su u hostelu, a ona i brat došli su u hostel provesti ljetne praznike, usput radeći. Mama je ostala kod kuće gdje je imala malu trgovinu mješovitom robom. Moguće je da ostali ljudi u hostelu i nisu bili njezini rođaci, ali kako se gotovo sve starije žene u Kini naziva aji – teta, teško je točno reći jesu li uistinu u rodu ili ne.

Meni su tada još uvijek svi Kinezi izgledali poprilično slično pa mi je i to bilo potvrda da su svi u hostelu rođaci. Kada bih pitala za neke zaposlenice tko je to – Mary bi odgovorila: aji – teta. Tako sam i ja počela zvati ostatak zaposlenih žena u hostelu, bez imena, prezimena, samo teta. Baš kao što je to činila i Mary, ali i milijuni drugih ljudi diljem Kine. Njezin je engleski toga ljeta bio uistinu loš, toliko loš da nisam uspjela od nje saznati niti što studira niti odakle je točno, a pogotovo ne tko joj je uistinu teta, a tko nije. Ja sam narednih godinu dana svim tetama u Kini dodavala epitete ili kakve opisne odrednice pa sam tako imala zelenu tetu (uvijek u zelenoj majici), školsku tetu, tetu iz zgrade, tetu iz zgrade koja bulji, tetu iz zgrade koja puno priča, tetu iz trgovine, tetu koja prodaje sokove, tetu iz ljekarne, tetu iz restorana, tetu čistačicu… Mary  je toga ljeta radila u ispomoći oko čišćenja soba, a ponekad je i pomagala na recepciji jer „zna“ engleski.

Često sam diljem Kine bila u situacijama u kojima sam mogla promatrati strance kako u posve nadrealnim situacijama pokušavaju na recepcijama raznih hotela i hostela dobiti najobičnije informacije od Kineza koji „znaju“ engleski. Pokušavajući saznati broj sobe ili dobiti dodatni ključ, iscrpljeni su stranci nerijetko gubili enormne količine energije. Kineskinje, a posebice Kinezi, iznimno su sramežljivi u komunikaciji sa strancima, i to ne samo sa strancima koji dođu u Kinu, već i sa sunarodnjacima koje ne poznaju. U početku mi je to bilo simpatično, ali je kasnije postalo jako naporno i često sam se znala pitati kako ti ljudi uopće uspijevaju funkcionirati uz toliku dozu sramežljivosti i milijune ljudi koji ih okružuju.

Moja prijateljica Mary tako je zaklanjala rukom svoja usta kada se smijala jer je bila sramežljiva i jer nije dobro da se vidi da se osoba previše smije. Smiješila se kad bi pored nas prošli dečki bez majica jer je vani bilo 40 stupnjeva, smiješila se i prekrivala oči kad bi se par ispred nas zagrlio ili primio za ruke, prekrila bi oči i nasmijala se u grču kad sam je pitala ima li dečka. To je bilo simpatično. No, kad smo krenule u zajedničko istraživanje grada i trebale uputu od prolaznika kamo ići, ona nije mogla pitati nikoga ništa zbog te svoje sramežljivosti. Eh, to nije bilo simpatično. Također, kada bi nas neki izgubljeni stranac pitao za uputu, ona se samo smiješila bez ikakve namjere da zapravo pomogne nesretnom čovjeku jer, eto, bilo ju je sram. Tu svaka simpatija prestaje. Možda to i objašnjava činjenicu da je u Šangaju bila već gotovo mjesec dana, a niti jednom nije izašla iz hostela i otišla prošetati, pa čak niti vidjeti neonski Bund. Vjerojatno se ne bi ni odvažila ikamo otići da nije krenula sa mnom.

Kako je mene prvih dana u Šangaju strašno boljela glava, a vani su pržile sulude vrućine, veći bih dio dana provodila uglavnom na kauču hostelskog restorana, a izlazila tek predvečer, kao i ostatak umornih gostiju. Tu smo se Mary i ja i upoznale, na kauču. Ja sam na kompu paralelno čitala nekoliko knjiga o Kini, a njezin je brat na kauču do neumorno igrao igrice. Tu sam upoznala i njezina oca, kao i sve ostale tete iz hostela. Kroz nekoliko dana svi smo se sprijateljili unatoč činjenici da se nismo razumjeli. Vjerujem da to dovoljno govori o srdačnosti Kineza. Njezin brat koji je imao 14 ili 15 godina nije ništa radio u hostelu i cijele je dane provodio za računalom igrajući igrice. Isto je bilo i godinu dana kasnije kad smo se ponovo našli u hostelu, samo što je sada bio nešto viši i deblji. No, i dalje je igrao igrice, nije ga zanimao engleski ni stranci u hostelu, kao ni grad ni išta. Kasnije sam shvatila da je većina mladih Kineza upravo takva – u svijetu igrica i bez interesa za ičim drugim. To koliko oni vremena provode na mobitelu nalikuje na najgoru moguću ovisnost. No, povratkom u Europu čini mi se da taj trend postaje potpuno normalan i kod nas.

Jedne sam večeri pozvala Mary da zajedno odemo na šetnicu s koje pogled puca na nebodere grada. Nakon razgovora s ocem i njegova odobrenja, krenule smo. Njoj je bilo fascinantno kako ja poznajem grad, kako znam gdje se što nalazi i u koje ulice ići. A zapravo je bilo iznimno jednostavno – samo ravno pa do kraja, do rijeke. I nazad istom ulicom. Godinu dana kasnije ona je do najsitnijih detalja znala točno o čemu smo razgovarale, kojim smo putem hodale i što smo tada vidjele. Za nju je taj prvi odlazak do šetnice na Bundu bio prava avantura i vjerujem da ga je prepričavala svima. Kao i pokazivala fotografije. Sve što nije na fotografijama i objavljeno na društvenim mrežama – kao da se nije dogodilo.

Godinu kasnije i dalje nikamo nije išla sama, zaklanjala je osmijeh rukom i sramila se većine drugih ljudi, iako u mnogo manjoj mjeri. Njezin je engleski napredovao, moj kineski također pa smo se napokon i razumjele i mogle razmijeniti poneku informaciju. Otkrila mi je i veliku tajnu: išla je u kino u susjednoj ulici s dečkom koji radi u hostelu. On nije baš njezin tip, malo je debeljuškast i smiješno priča na dijalektu, ali ju je pozvao i ona je išla. U kinu su gledali film i to je sve što su radili. Gledali film. Ocu nije ništa rekla i smatrala je to najvećom tajnom koju ima. Odlazak u kino s kolegom s posla i gledanje filma. Ništa više. U odnosu na Kineskinje koje love strance po luksuznim hotelima Šangaja, moja se prijateljica činila kao pravo nevinašce, što je zapravo i bila. Kina u svemu ima dva lica i nemoguće je dati jednostavan odgovor na pitanje o tome kakvi su ljudi, običaji, način života… Mnogo toga ovisi o tome odakle dolazite, a mijenjate se s obzirom na to gdje živite.

Antonija Putić