Dok zamišljate avanturu Južnom Amerikom, vjerojatno zamišljate tango u Argentini, sveti grad Inka Machu Picchu u Peruu ili možda slavnu Copacabanu u Brazilu. Upravo tu je sve počelo. U Copacabani, ali ne onoj na koju ste pomislili. U malom mjestašcu, istog imena kao plaža u Brazilu, koje se smjestilo tik uz granicu s Peruom, Boliviju sam prvi put sreo. I zavolio.
Napisao: Damir Barbir
Jer dogodila se ljubav za kakvu nikad niste čuli…
Zaneseni visinama Anda koje nas okružuju i već prilagođeni na trajni nedostatak kisika na tim visinama, prelazili smo iz Perua u Boliviju.
Copacabana je grad koji se nalazi na obali jezera Titicaca, najvišeg plovnog jezera na svijetu koje se nalazi na 3810 metara visine. Cilj nam je bio doći do otočića Isla del Sol kako bismo se upoznali s domicilnim stanovništvom.
Čim smo stupili na otok, bilo nam je jasno što su mislili kad su nam pričali o zatvorenosti starosjedilaca. Međutim, nismo baš slutili da su turisti za njih poput neke endemske vrste.
Prema legendi, na ovaj se otok spustilo Sunce i vodilo ljubav s Mjesecom, te se tako rodio prvi otac Inka od kojeg su nastale sve Inke. Upravo zato što je to mjesto na kojem se Sunce spustilo na Zemlju, ovaj otok je i dobio ime Isla del Sol – otok Sunca.
Zbog nedostatka kisika na tim visinama i najmanje je skale, čak i ljudima u zavidnoj kondiciji, dosta teško prevaliti. To mi je rasvijetlilo razlog zbog kojeg je Bolivija kao domaćin u nogometnim natjecanjima bila nepobjediva za gotovo sve protivnike, pa i one koji su igrački mnogo moćniji.
Aymare je naziv lokalnog stanovništva koje živi oko jezera Titicaca. Uvijek su ozbiljni i teško je uspostaviti opuštenu komunikaciju s njima. Nije da ih ne razumijem. Povijest nas uči da kada bijeli čovjek kroči nogom na novo, egzotično tlo, to najčešće ne završi dobro.
Nakon što smo nabavili lokalni namaz sličan našoj marmeladi, odlučili smo napraviti palačinke i počastiti domaćine kod kojih smo odsjeli. Uzeli su naš dar i odnijeli ga u kuhinju. Rastužilo nas je, ulaskom u kuhinju tijekom sutrašnjeg dana, vidjeti naše potpuno netaknute palačinke. Međutim, bila je to vrijedna lekcija o imperijalizmu i kolonijalizmu koja je zadesila te zemlje…
Tu večer bili smo toliko visoko da smo gotovo mogli dodirnuti oblake, a opet toliko nisko i blizu jezera. Miris njihove hrane, dodir drevne civilizacije i duhovni mir bili su upravo ono što nam je trebalo prije nego što smo krenuli dalje, prema La Pazu.
Gotovo 50% stanovništva La Paza su Indijanci. Najveći postotak čine plemena Aymara i Quechua koja govore sličnim, ali ipak različitim jezikom. Uz španjolski jezik, službeni jezici u Boliviji upravo su kečuanski i ajmarski.
La Paz je najviši glavni grad na svijetu, odnosno najviši grad gdje se nalazi sjedište neke vlade. To treba istaknuti jer je grad Sucre također glavni grad Bolivije što ovu zemlju čini posebnom u još jednom smislu. Od predgrađa El Alta koje se nalazi na oko 4000 metara nadmorske visine pa do samog centra grada koji doseže i do 3200 metara ogromna je visinska razlika. S obzirom na to da su zbog divlje gradnje ceste nedostatne i zapostavljene, javni promet ne bi bio moguć bez žičare koja funkcionalno spaja sve dijelove grada.
La Paz je poznat i po tome što najimućniji sloj društva živi na najmanjoj nadmorskoj visini, dok su siromašniji dijelovi stanovništva na iznimnim visinama, što je potpuno suprotno od stanja na zapadu gdje se elitni kvartovi nalaze na visinama (što smo naučili, naravno, iz serije Beverly Hills).
U La Pazu je sve naopako pa je tako i vlada bivšeg bolivijskog predsjednika Eve Moralesa brojčanik sata na zgradi Kongresa okrenula naopačke. Naime, Evo Morales bio je prvi predsjednik Bolivije iz redova domorodaca, a taj njegov potez simbol je dekolonizacije u zemlji s dugom tradicijom gušenja domorodačke većine.
Nepoznate kulture i običaje teško je razumjeti. Tako u središtu grada postoji tržnica znakovitog imena Mercado de Brujas, u prijevodu „Vještičji market“. Tu se mogu pronaći svakakvi preparati za magiju i skidanje urokâ te amajlije koje su dio vjerskog opusa lokalnog stanovništva.
Coca-Cola je jako popularna u Boliviji. Za razliku od ostalih zemalja, tamo još uvijek koriste originalni recept koji uključuje lišće koke. Na proizvodnju Coca-Cole godišnje se potroši 150 tona te biljke.
Najfascinantniji dio Bolivije svakako je solana Salar de Uyuni. Do nje je moguće doći jedino višednevnom vožnjom džipovima, bez pristupa struji, vodi, kanalizaciji i ostalim blagodatima razvijenih civilizacija. Zato je na taj put potrebno ići dobro opremljen. Naši džipovi bili su puni vode, hrane i goriva, a uz mobitele smo obavezno nosili dodatne baterije. Ne zbog Interneta, jer Interneta nema, kao ni signala za pozive, nego zbog fotografija i videozapisa kojima smo mogli ovjekovječiti svaki trenutak ove nezaboravne avanture.
Salar de Uyuni najveće je slano jezero na svijetu, površine 10 582 km2 što je gotovo petina površine Hrvatske. Nastalo je isušivanjem i spajanjem nekoliko prethistorijskih jezera. Sama debljina soli na jezeru na nekim mjestima prelazi i desetak metara. Bijela površina soli toliko je velika da je dobro vidljiva i iz svemira. Salar je, osim solju, bogat i brojnim drugim mineralima što predstavlja izrazitu ekonomsku vrijednost za Boliviju. Dovoljno je reći da se na njemu nalazi preko 50% svjetskih zaliha litija.
Prizor horizonta na Salaru nestvaran je. Sloj vode iznad nakupina soli stvara nevjerojatan zračni odsjaj koji ostavlja dojam potpunog sjedinjenja zemlje, vode i neba u neobjašnjivu cjelinu. Neke od najimpozantnijih svjetskih fotografija nastale su upravo na tom mjestu.
Nažalost, toliko je mjesta, koje Bolivija ljubomorno čuva, do danas ostalo neistraženo. Toliko je riječi ostalo neispisano…
Zemlja je to drevnih ljudi i običaja, nepredvidive i osebujne prirode, koja nekako kao da se ne uklapa u ovaj naš treći kamenčić od Sunca.
Ona nas u ovom vrtlogu i brzini tjera da zastanemo i na trenutak promislimo. Domoroci Isle del Sol podsjetili su me da ne znamo što imamo dok to ne izgubimo, a Bolivija mi je poručila da ne znamo što nam nedostaje dok to ne pronađemo.
