Siječanjsko je jutro. Hodam prema Gradskoj knjižnici dok mi obraze šiba dalmatinska bura. Dok ispijamo kavu u caffe baru u sklopu gradske knjižnice i prepričavamo doživljaje s dočeka Nove godine u  jedom trenutku kaže mi moja draga prijateljica:

-„Imam jedan odličan prijedlog za putovanje“. Naravno da sam se pretvorila u uho, jer putovanja su ipak moja strast.

-„Što kažeš na turu džipovima po Makedoniji, Grčkoj i Albaniji početkom lipnja? „

-„Molim? Džipovima?“ Upitno sam ju pogledala „ Ne znam baš, nisam za te duge vožnje“ izmotavala sam se.  Jer istini za volju, najviše volim  avio putovanja od točke A do točke B.

Ipak, znatiželja je uradila svoje i nakon nekoliko dana otvorila sam link o putovanju , i pomislia pa zašto ne?!

Mjeseci su prolazili. Tu i tamo bih se sjetila putovanja koje sam rezervirala. Nizala su se neka druga putovanja, druženja, posao i zima se kameleonski pretvarala u proljeće.

Biti ću iskrena. Albanija nije bila na popisu zemalja koje želim vidjeti. Barem ne na vrhu te liste.

Međutim putovanje kroz Albaniju razbilo je sve moje predrasude i otvorilo pogled na predivnu zemlju, bogatu povješću, arhitekturm i gastronomijom. U zadnjih nekoliko godina Albanija se otvara i turistički te doživljava svoj procvat.

Na proputovanju kroz Albaniju, na samo 120 km od glavnog grada Tirane u središnjem dijelu južne Albanije dva dana smo se zadržali u gradu po imenu Berat, piroteskom gradu  što u prijevodu znači bijeli grad. Smješten je na rijeci Osum ispod planine Tomorr.  Zbog svoje jedinstvene i bogate arhitekture grad je 1961. godine proglašen albanskim “gradom-muzejom”, a 2008. godine upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Zasluženo.

Grad je to u kojem su se kroz stoljeća izmjenjivali kršćani i muslimani te je svaki od njih ostavio svoj trag.

Dok automobilom ulazimo u grad pogled mi pada na ogromnu kupolu koja se izdiže iznad kuća. Izgled zgrade znatno podsjeća na kubanski El Capitolio, neka znamenitost pomislim, međutim naš vodič mi kaže kako je to hotel Colombo, koji poprilično odudara od Beratske arhitekture, ali je jedan od prepoznatljivih simbola ovog grada.

Kuće u Beratu građene su na kaskadnom terenu, te imaju karakterističan lokalni stil jer većina starih kuća ima brojne kvadratične prozore. Na taj načiin bi tokom zimskih mjeseci dobivali veću količinu svjetlosti. Iz tog razloga ovaj grad nazivaju još i gradom sa tisuću prozora.

Gradom koji broji oko 70 000 stanovnika dominira tvrđava Kalaja iz 13. stoljeća. Zanimljivo je da unutar trđave još uvijek žive stanovnici ovog grada, njih oko tristotnjak,mahom starija populacija. Šetajući labirintom kamenih ulica  tvrđave naići ćete na starije bakice koje  izlažu svoje rukotvorine na prodaju te Vas ljubazno pozivaju na sok ili kolač u nadi da ćete zauzvrat nešto kupiti.

Unutar zidina nalazi se poznati muzej Onufri, Albanski nacionalni muzej posvećen bizantskoj umjetnosti i ikonografiji.  Ime je dobio po  slikaru Onufriu iz 16. stoljeća čija su djela izložena u muzeju kao i djela njegovog sina Nikole. Na mjestu današnjeg muzeja nekada je bila pravoslavna crkva. I danas na podu postoji popločani dio koji predstvalja krug sa točno određenim brojem polja. Na stropu crkve postojale su rupe, te kako pada svjetlo na taj krug ljudi bi znali koji je dan u tjednu, mjesec, kada je Uskrs…

Prošlo je podne i  sunce je već dobrano ugrijalo kamene ploče tvrđave. Spuštam se prema novijem dijelu grada Mangelam  (ili muslimanska četvrt) dok me u pozadini ispraćaju zvuci narodne albanske muzike, dueta obučenog u tradicionalnu albansku nošnju, udaraljkaš i harmonikaš.

Pogled je fascinantan: niz kamenih kuća koje kao da stoje jedna na drugoj,u pozadini rijeka preko koje seže nekoliko kamenih mostova, a sve skupa okruženo planinom Tomorr.

Ovaj dio grada broji više od 30 džamija.

 Na glavnom Trgu pjevaju i plešu djeca, slavi se Dan plesa. Ja i moja grupa se približavamo mostu Gorica preko rijeke Osum. Za taj most veže se legenda koja kaže da je u sklopu mosta postojala tamnica u kojoj je bila zarobljena djevojka kako bi se ukrotio gnjev rijeke Osum.

Odlazimo na večeru u tipičan albanski restoran sa predivnim pogledom na desnu stranu rijelke Osum, kamene kuće i tvrđavu. Uživamo u albanskim specijalitetima  i crnom domaćem vinu, a za desert je neizostavna baklava.

 Večernji  povjetarac donosi mi miris lipa,miris koji me podsjeća na djetinjstvo i stvara još jednu predivnu uspomenu na neotkriveni dragulj u srcu Albanije. Albanija je i dalje kontroverzna zemlja, skrivena i nedovoljno poznata, međutim baš je ta nepoznatost čini posebnom i spremnom za istraživanje.

Autor teksta:

Josipa Rudić

Book&Travel