Otići u Australiju ili ne? Na ovu nedoumicu ću uvijek euforično odgovoriti sa O, DA! Sa jednim malim „ali“: oprezno, možda vam se previše svidi.

U vrijeme kada je plan bio u začetku, ako bismo nekom spomenuli gdje želimo, ljudi su reagovali sa oduševljenošću ali i popriličnom dozom nevjerice. Kao: gdje ćete na kraj svijeta?! Da, daleko je. Da, naputuješ se i iscrpi te… Da, poprilično i košta. Ali, želja za novim, za avanturom je ipak jača. Na kraju se svejedno sjećaš samo onog što si  lijepog vidio i doživio. Međutim, da bi se otisnuli u ovu avanturu ipak postoje prepreke/ice koje će neki (sretnici) lakše, a neki (malo manje sretni) ne tako lako preskočiti… Ovdje prvenstveno mislim na vizu. Imala sam… da se izrazim eufemistički… ne tako dobro iskustvo. Kako ovaj putopis ne bi prešao u epopeju, reći ću ukratko. Apliciranje se obavlja online, gdje na zvaničnoj stranici australske vlade napravite svoj immi account. Dalje će vam sve već pisati. Suma sumarum: u toj aplikaciji trebali biste priložiti dokumentaciju koja dokazuje vašu namjeru da u Australiji boravite isključivo turistički i najvažnije, da ćete se vratiti u svoju zemlju. Kako sam saznala najveća potvrda povratka im je ili da studirate, da ste zaposleni te da vas taj posao čeka po povratku, ili pak da u posjedu imate neku nekretninu. Navodno, stanje vašeg bankovnog računa bez gore navedenog ne pomaže mnogo. Ponavljam, ovo je moje iskustvo i svi koji ste ili koji ćete proći bez ikakvih poteškoća – drago mi je zbog vas! I to bi bila jedina stvar oko ovog putovanja koja nije bila baš prijatna. Sve ostalo je dobro, bolje… najbolje!

Krajnja destinacija je Sydney. Grad koji nas je ostavio bez teksta, najjednostavnije rečeno. Ne znam da li je do tog božićnog i novogodišnjeg duha koji je tada bio u punom jeku, ali hodaš ulicama i ne znaš kud prije da pogledaš… Od zgrada u baroknom ili gotičkom stilu, modernih nebodera, do izloga kojekakvih radnji. Ulice okićene, blješte, pune ljudi, osmjeha, muzike, pjesme, mirisa hrane. Sve odiše nekom posebnom energijom.

Sydney nudi pregršt turističkih atrakcija i još više divnih i predivnih plaža. Kao i prije svakog našeg putovanja malo smo istraživali i napravili si listu želja. Prvi susret s gradom bio je na našu godišnjicu te je sve dobilo jednu posebnu notu.  Idemo u famoznu Sydney Opera House da gledamo „The Unbelievables“, šou koji okuplja različite vrste izvođača. Prilazeći Opera već izdaleka oduzima dah svojom konstrukcijom, mada i činjenica da ti glasić u glavi konstantno vrišti: NE MOGU VJEROVATI DA SAM STVARNO TUUU! Uzbuđenjima nikad kraja! Sama lokacija je fascinantna (previše superlativa u ovom putopisu, priznajem)… Sjediš na doku, slušaš valove, galebove (i nadaš se da te nijedan danas neće usrećiti), u daljini Harbour bridge a ispred tebe Opera u svoj svojoj veličini. Unutrašnjost je jednako zanimljiva… stoga je ovo iskustvo jednako nazivu predstave – nevjerovatno. Nakon toga odlučili smo se prošetati Royal Botanic Garden-om, koji je u neposrednoj blizini. Postoji mnogo načina da istražite jedan od najstarijih vrtova u Sydneyu. Bilo da se želite voziti vozićem sa vodičem, otići na neko predavanje o autohtonim i egzotičnim biljkama, posjetiti neki od tematski uređenih vrtova ili jednostavno samostalno istraživati ovu zelenu oazu. I svakako zaslužuje više od jednog obilaska.

Naredni dan put nas je odnio do Hyde Park-a. Ime je dobio po londonskom i predstavlja najstariji park u Australiji. U samom centru nalazi se Arčibaldova fontana koja prikazuje brončanog Apolona okruženog mitskim bićima. Sagrađena je u čast doprinosa koji je Australija imala u Prvom svjetskom ratu. Još jedan podsjetnik tome je i ANZAC War memorial. Riječ je o ratnom muzeju, koji se nalazi u južnom dijelu parka. Nažalost, nismo mogli unutra jer je bio zatvoren uslijed renoviranja. Ipak, vrijedilo ga je vidjeti – od bazena refleksije (Pool of reflection) ispred ulaza pa do samog izgleda muzeja. Dalje se šetamo kroz park upijajući boje oko nas, prelazimo preko puta parka gdje nas dočekuje Katedrala Svete Marije, izgrađena 1821. u bogatom gotičkom stilu. Unutrašnjost odiše svjetlošću i raskošom, sva u zlatnim nijansama i šarolikim vitrajima. Mir i tišinu katedrale mijenjamo bučnim ulicama Sydneya te nastavljamo šetnju u potrazi za umjetničkom galerijom. U Art gallery of New South Wales imali smo priliku da vidimo australsku, europsku i azijsku umjetnost. Klasike poput Van Goga, Pikasa, Monea, ali i radove savremenih umjetnika. I da, ulaz je besplatan!

Budući da se na samo par minuta hoda nalazi Royal Botanic Garden, zaputili smo se njime sve do Opere. Svakako je ljepše šetati se stazama oivičenim raznobojnim cvijećem i  hladom zelenih krošnji, sa pokojom upornom zrakom sunca. Usput istražujete i drugi kraj vrta. Nemojte se iznenaditi ako vam koji preplašeni gušter presječe put. Realno, vi ste prekinuli njega u sunčanju. Tako da… gledajte svoja posla i nastavite dalje, radoznali turisti! Stigavši do Opere napravili smo kratku pauzu i stopili se sa morem turista. Kako se bližio doček Nove godine, a mi smo (naravno) odabrali poželiti joj dobrodošlicu uz najpopularniji vatromet na svijetu, složili smo se da potražimo najbolje mjesto za to. Naime, u Sydneyu postoje određene pozicije u gradu – points, gdje se organizirano dočekuje Nova godina i odakle se najbolje može promatrati vatromet. Danima ranije viđali smo oko nekih mjesta ograde, šatore, znakove upozorenja o zatvaranju određenih saobraćajnica.

Na nekim mjestima se ulaz plaća i tu ćete imati pokoje piće i hranu. Na primjer, oko Opere, sa cijenom od 600$ po osobi. Ili, recimo, sjajna opcija je krstarenje brodom koji vas doveze tik ispred mosta da u ponoć gledate vatromet. Za takav izlet naletjeli smo na cijenu od 2000$. Pogađate, mi smo se odlučili za jeftiniju varijantu – onu koja je DŽA-BE i ništa manje sjajna. Zaputili smo se preko Harbour bridge-a u sjeverni dio Sydneya. Svakako to treba učiniti pješke, bez obzira što imaju vozovi. Takođe, postoje organizirane ture za šetnju po vrhu mosta. Košta između 80$ i 100$. Međutim, to nije bilo na našoj listi. Već pri kraju mosta, sa desne strane ugledali smo mjesto za koje smo se složili da bi bilo odlično za doček. Tada nismo znali da li će tu biti uopće išta organizirano. Kasnije smo saznali da je to Kirribilli point, jedno od popularnijih mjesta. Šetajući u potrazi za povoljnim pozicijama, naletismo na znakove koji upućuju na luna park. Naravno da smo otišli! Da biste ušli unutra prvo vas mora progutati orgoman lutak. Šalim se. Ili ne. Uostalom vidjećete na slici o čemu pričam. Unutra šarenilo sa svih strana… Panoramski vrtuljak, rolerkoster, raznorazne vožnje za djecu i one koji se tako osjećaju, miris šećerne vate u zraku… Sa sladoledom u ruci i osmjehom na licu prošetali smo luna parkom, otišli na par vožnji te je vrijeme proletjelo za čas. Dijete u nama bilo je srećno.

Za nazad, budući već umorni, odlučili smo uhvatiti voz. Naime, kada je riječ o prijevozu, u Sydneyu je to odlično organizirano. Na bilo kojem kiosku kupite OPAL karticu, gdje je kasnije i dopunjavate. Ona vrijedi za sav prijevoz – vozove, autobuse i trajekte. Opal dopunjavate po potrebi, a najmanji iznos kojim možete da „top up“, kako oni kažu, je 10$. Rute vozova su prikazane na svakoj stanici i ako sam ja umjela da se snađem (vječito izgubljena u prostoru i vremenu), vjerujem da svako  može bez ikakve muke. Uostalom, ako baš nešto i nije najjasnije pitajte ljude. Sigurno će se neko maksimalno potruditi da vam pomogne. To je još jedna stvar kojom sam oduševljena u Sydneyu – ljudi! Svi su toliko ljubazni, nasmijani, velikodušni i strpljivi. Definitivno daju dušu ovom gradu.

U danima prije i poslije Nove godine temperature su prelazile 40°C. Gdje ćeš bolji povod za obilazak plaža. Mada, nismo ga mi ni trebali. Prva na koju smo otišli je i jedna od popularnijih gradskih plaža – Bondi beach. Atraktivna na prvi pogled sa terenima za odbojku, brojnim turistima, kafićima… Ali kako se i do sad pokazalo, najviše izvikane plaže su i one koje su nam se najmanje svidjele. Tako je bilo i sa ovom. Kasnije smo otišli na mnogo drugih ljepših plaža. One koje su nas najviše oduševile su Bundeena i Wattamolla.

Bundeena, ili točnije Deeban Spit, je dugi pješčani sprud. Sa jedne strane je mirna, kristalno čista voda, idealna za djecu i neplivače. Sa druge, tirkizni valovi zapljuskuju obalu. Wattamolla je moj favorit. Nalazi se u sklopu Royal National Park-a. Jedini problem je što do nje nema organiziranog prijevoza nego to morate u vlastitom aranžmanu. Nakon kratke šetnje od parkinga, kroz šumu se stiže do stepenica kojima se spušta do plaže. Jedna napomena – gledajte gdje stajete! Naišli smo na zmiju – redbelly. Ona u popodnevnoj drijemci, mi u blagoj panici. I svako je nastavio svojim poslom. Nekako prihvatiš činjenicu gdje se nalaziš, pa se uz dozu opreza ne zamaraš mnogo s tim. Čak ni sa morskim psima za koje stoje upozorenja na mnogim plažama.

Wattamola isto ima dvije svoje strane. S jedne, zeleno jezerce okruženo palmama i visokim stijenama, sa kojih najhrabriji skaču narušavajući, do tada, besprijekorno mirnu površinu vode. S druge, u potpunom kontrastu, otvoreni ocean. Još jedna plaža koja je doduše više oduševila moju jaču polovicu je Stenwell park. Veoma je popularna za paraglajding i surfanje. Možda vam je već i jasno. Ocean sa svojim ne baš pitomim valovima. Njemu je bilo zabavno boriti se sa tim valovima. Meni je bilo zabavno sjediti na pijesku i pružati svesrdnu moralnu podršku. Dovoljno govori činjenica da je ovdje preporučljivo kupati se u strogo naznačenom dijelu. Mimo toga može biti opasno jer snažne struje vuku nazad u ocean. Kao što rekoh, najbolja zabava je na pijesku.

Kada smo bili na plaži La Perouse, obišli smo obližnji Bare island. Osim toga što ga sa obalom povezuje drveni most star oko 130 godina, zanimljivo je da je tu sniman film Nemoguća misija 2. Takođe, otok je postalo dio Svjetske kulturne baštine 1999. godine.

I tako, dan za danom, plaža za plažom, stigao je i taj 31.12! Odlučili smo se za prvo mjesto koje nam je zapalo za oko – Kirribilli point. Kako smo gledali preporuke po internetu, najbolje je zauzeti poziciju u ranim jutarnjim satima. Naime, otvaralo se od 6h. Iskreno, mi smo bili previše lijeni za takvu ranojutarnju i cjelodnevnu egzibiciju, te smo odlučili iskušati sreću i otići poslijepodne. Stigli smo oko 14.30h, prošli kontrolu na ulazu, malo se prošetali, skenirali stanje i uz malo ljubaznih osmjeha i upornih pogleda osigurali sebi fantastičnu poziciju. S desne strane Harbour bridge, ispred nas Opera, a oko nas euforični ljudi. Vrijeme je teklo neobično brzo, uz povremene akrobacije aviona, predstave na vodi… Kada je sunce zašlo otpočele su projekcije na mostu, pozdravljajući prisutne na raznim jezicima: indijskom, kineskom, španjolskom, ruskom, njemačkom, engleskom. U 21h priređen je manji vatromet za djecu. Sat po sat bližio se i taj trenutak, sve više ljudi je dolazilo… 60 sekundi prije počinje odbrojavanje projekcijom na mostu, kako bi se ljudi pripremili za ono glavno. Svi polako ustajemo. Nas dvoje se držimo za ruke, nestrpljivi. 10, 9, 8… Nekoliko hiljada ljudi u glas euforično odbrojavaju, svako sa svojim željama… 3, 2, 1! Otpočinje doslovno najsvjetliji trenutak našeg putovanja. Meni najljepši moment dok smo stajali zagrljeni, gledajući ovu nevjerovatnu svjetlosnu predstavu  na nebu iznad Sydneya, upijajući energiju veselih i jednako uzbuđenih ljudi oko nas.

Za kraj naše australske avanture  ostavili smo tri atrakcije: Eye tower, Wild life i Sea life. Naš savjet je da ulaznice kupite putem interneta i na taj način si uštedite i do 10$.  Prvo smo otišli u Sydney Tower Eye, koji je najviša zgrada u Sidneju sa svojih 309m. Završen je 1981, nakon 6 godina radova. Dok čekate da dođete na red za vidikovac, da je tako nazovem, možete čitati zanimljivosti o Australiji i Sydneyu ispisane po zidovima. Na primjer da je Sydney zvanično postao grad 1842. ili pak da ima najveću prirodnu luku na svijetu. Kada dođete na red, prvo se pogleda kratki 4D filmić o gradu i zatim liftom idete gore, na vidikovac. Odatle se pruža zaista nevjerovatan pogled na Sydney.

Posljednje dvije atrakcije se nalaze u susjednoj luci – Darling Harbour. Poznata je kao velika pješačka zona, sa mnoštvom restorana i kafića. Tu smo, uz čašu vina, odlučili da probamo klokana. Iskreno, nikakav specijalan ukus, ali svakako probajte, jer… zašto da ne?!

Sea life i Wild life definitivno treba obići. U prvoj ćete vidjeti šaroliki podvodni svijet, okinuti koji selfi sa morskim psom ili ražom, dok opušteno plivaju iznad vas. Otići na „krstarenje“, prilikom kojeg ćete vidjeti Auroru, ne Borealis već Australis, kao i pingvine na prijatnih –6. Doduše, sve traje neke 2-3 minute, ali je zanimljivo (i isto tako besplatno). U drugoj ćete vidjeti mnoštvo zmija, uspavanog pufnastog vombata, gotovo neuhvatljivog tasmanijskog đavola, poslušati predavanje o mrgudnim koalama i klokanima. Ove druge ćete moći i dodirnuti, dok se koale po zakonu ne smije. I, da! Ako budete sretni (da se tako izrazim) može se pružiti prilika da držite dijamantskog pitona. Što se nas tiče: prstić, dodir, zbogom. Sasvim dovoljno!

Mjesec dana australske avanture je proletjelo za čas. Ili dolje vrijeme teče nekako drugačije, hmm… Prebrzo je došlo vrijeme za pakiranje i sabiranje utisaka. Za misli šta samo mogli još vidjeti i doživjeti. Za zrnce tuge što idemo.  Ali lijepi doživljaji, emocije, trenuci koji su se nagomilali za tih mjesec dana ekvivalentni su putu koji nam predstoji za nazad.

*Navedeni tekst odraz je mišljenja i iskustva tekstopisca i ne odražava stavove autora bloga putoholicari.com

Napisala: Nataše Kljajić