Nisam već dugo nigdje putovao s Irenom, a kako smo ovaj vikend bili free, odlučio sam ju odvesti u Italiju. Hvalila se po Stupniku svima: ”Mene moj Joso vodi u Italiju!” Iz prikrajka su se čuli zlokobni komentari: ”Sigurno će te prodat tamo!” I njezina majka je bila skeptična: ”Prodao bi Joso i rođenu majku, a kamoli ne tebe. Znaš kakav je kad mu zamiriše lova. Kud baš u Italiju?” Ni ocu nije bilo svejedno: ”Najsigurnije je ostati doma. Teroristi nikad ne spavaju. Talijani su ti cigani u lijepim odijelima. Šta ćeš tamo?”
Objasnio sam im da Art travel agencija organizira izlet u Treviso na vrhunsku izložbu ”Priče o impresionizmu” uz posjet slikovitom mjestu Castelfranco Veneto, a kako sam s njima već putovao u Milano na koncert Sade, u Budimpeštu na koncert Prince-a i u Prag na koncert Eric Claptona, znao sam da su dobri i pouzdani i da će se Ireni svidjeti ovaj mali izlet te da nemaju razloga za brigu. Romantični izlet uz kulturno uzdizanje. Nema prodaje ovog puta. Kad im je još Irena rekla da ćemo im donjeti sira i vina, svaki otpor putovanju je pao.
Krenuli smo u subotu u pet ujutro, autobusom sa parkirališta iza Cibone. Irenu ju je dopratila majka u najnovijoj trenirici i odmah mi prigovorila: ”A gdje ti je sako?” Irena je nosila veliku torbu. U trenutku sam pomislio: ”Možda očekuje da ćemo ostati u Italiji. Ovo je jednodnevni izlet, a ne seoba naroda.”
Pogledala me svojim velikim stupničkim očima ispod kojih su se nadzirali prekrasni podočnjaci i rekla: ”Koliko me voliš?” Odgovorih: ”Volim te k’o patuljak visinu? Zašto?” Irena: ”Imam punu torbu sendviča. Majka ih je spremila da ne umremo putem.” Ja: ”Šta mi nisi rekla da je odriješila kesu? Ja se digao u pola 4 ujutro da nam napravim sendviče za put. Imam ih 6. Mislio sam tebi jedan dat.” Bilo mi je drago, ali i krivo u isto vrijeme, jer sam se stvarno potrudio oko pripremanja.
Irena je odmah zaspala u autobusu, a kako je zaboravila jastuk, kao naslon joj je poslužilo moje junačko rame. U jednom trenutku je počela slinit’ po mojoj Diesel kožnoj jakni. Suza je krenula niz moje prekrasno lice kad sam vidio kako mi se koža naborala od njenih izlučevina. Nježno sam ju naslonio na prozor i gurnuo vlažnu maramicu pod usta da ne kaplje po podu.
Irena Jakičić slini po mojoj kožnoj jakni. Teče i teče, jedan mali slap; Što u njem znači Irenina mala kap?
Oko 11 sati smo stigli u Castelfranco Veneto. Imali smo nekih sat i pol za razgledavanje, a prvo smo se kao pravi katolici zaletili u katedralu u kojoj se nalazi poznata Giorgioneova oltarna slika ”Pala di Castelfranco”. Zamolio sam Irenu da nabaci tužni izraz lica ispred crkve, kako bi užicali koji euro koji će nam dobro doći tijekom puta. Odmah sam joj dao do znanja da sam ja u Italiji Don Jole Corleone, a ona Irena Vendetta.
Zadnji put je tako lijep dan bio kad sam se ja rodio (Sunčano, 18 stupnjeva). Odlučili smo se malo prošetati i razgledati zidine staroga grada. Ne bi nam vjerovali koliko je lijepo bilo da nismo opalili 6000 fotografija. Irena je morala isprobati sve poze koje postoje, a vjerojatno bi još neku i izmislila da me nije priklještilo u leđima od silnog izvijanja kičme kako bi uhvatio mladu damu u najboljem svjetlu. Pošto slike govore tisuću riječi, evo ih pa uživajte.
Nakon kratke šetnje, sjeli smo se u obližnji kafić na kavu. Irena je uhvatila wifi i odmah se javila majci da je živa i zdrava, a kao dokaz da je sve u redu, morali smo joj poslati jedan selfie.
Kako se Irena i ja bavimo u slobodno vrijeme crnom magijom, tako su i utvare koje nas prate, neizostavni lajt motiv svakog našeg putovanja. Postoje Čučerska i Stupnička škola tjeranja utvara, a vi prosudite koja je bolja.
Hodao sam bezbrižno, kad se odjenom na nebu pojavila blagajnica Željka. Rekao sam joj: ”Odjebi blagajnice! Ostavi mene i Irenu na miru. Vrati se u Dionu.
Irena je krenula sa stupničkom molitvom: ”Nemoj mene Željka. Ja sam još mlada. Uzmi Josu. On je star. Neće još dugo.” Kad molitve nisu upalile, primjenila je drugu taktiku: ”Nisam ja Irena, ja sam vjetrenjača. Vidi kako puše, sva se okrećem…”
Bližio se trenutak našeg polaska u Treviso, a ja sam još samo prije ulaska u autobus htio provjeriti koliko je Irena nažicala para ispred katerale.
Ovim putem poručujem ireninim roditeljima da je Irena dobila svoju polovicu (Naravno, nakon odbitka putnih troškova i poreza za duševne boli).
Uskoro slijedi nastavak priče iz Trevisa
Autor: Josip Novosel – Flash.hr aka Don Jole Corleone, samozatajni kamatar i putopisac, tiha patnja visokih žena, rekreativni bacač uroka i borac protiv utvara, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.
