Nakon prvog dijela Josip Novosel nas dalje vodi u Treviso

Stigli smo iz Castelfanca u Treviso oko 13:00 sati. Vodč nam je rekao da restorani rade do 15:00 sati, a da na izožbu impresionizma možemo ići svi zajedno ili svatko zasebno, tako da nije bilo nekog presinga. Upitao sam Irenu: ”Znaš li ti što je to impresionizam?” Odgovorila je mudro: ”Impresionizam dolazi od riječi impresija, impresionirati. Evo, recimo ti sad meni kupiš novu kožnu torbicu i ti si mene impresionirao. To ti je impresionizam.” Kao što sam se i bojao, Irena je čula za impresionizam kao i za Madagaskar. Bio sam previše gladan da bi ulazio u rasprave s njom pa sam svoju energiju usmjerio u pronalažnje nekog dobrog restorana.

Malo smo šetali po gradu i u jednom trenutku naletili na Trattoriu San Tomaso.

Mirišala je po domaćoj talijanskoj pašti. Pitao sam Irenu dal zna talijanski jer su im svi meniji samo na talijanskom, a osoblje je cijepljeno na engleski jezik tako da se gotovo nemoguće sporazumjeti s njima. Irena je odgovorila: ”Znam par riječi. Uno, duo, Coca Cola…” Gledao sam ju i nisam mogao vjerovati šta izlazi iz njezinih stupničkih usta. Upitah ju ljubazno: ”Kakva jebena Coca Cola??? To nije talijanski!” U tom trenutku dolazi konobarica, a Irena njoj: ”Uno Coca Cola” i žena donese Colu. Irena me pogledala ponosno i rekla: ”Eto vidiš da je. Šta se praviš pametan. Kao da ti znaš puno više od mene.” Odgovorih joj: ”Joso priča sve jezike, a talijanski ubijam. Mogu zavoditi na talijanskom koliko sam dobar.” Irena posprdno: ”O ti čučerki apolonu, ti ćelavi jezikoslovcu. Ajde, gukni nešto, budi romantičan, zavedi me…” Pogledao sam ju svojim prekrasnim mafijaškim očima, lagano spustio pogled i rekao: ”I genitori di miei amici sono zingari” Irena se rastopila kao margarin iz Dione. Nije mogla vjerovati. Bila je impresionirana. ”Ovo stvarno lijepo zvuči. Mislila sam da me opet muljaš. Moj Joso je tako romantičan:)” Bio sam ponosan, ali joj nisam imao srca reči da to u prijevodu znači: ”Roditelji mog prijatelja cu cigani” Nemojte me pitati zašto ja to znam na talijanskom. Duga priča. Što je najžalosnije, znam ja to i na nekim drugim jezicima, ali to je još duža priča od ove.

Na kraju smo prstima pokazali na meniju što želimo. Irena je naručila špagete s ribom, a ja sam naručio njoke s povrćem. Uz klopu smo pili njihovo tradicionalno vino za sjever Italije Prosecco.

Kod Talijana je tjestenina predjelo, a ne glavno jelo, tako da se baš i nismo najeli iako je porcija koštala 10 eura. Što se kvalitete klope tiče, ovo su bili najbolji njoki koje sam ikad jeo. Gorak okus u ustima je ostavila činjenica da naplaćuju postavljanje stola, a kad sam platio kešom, vlasnik si je samoinicijativno uzeo 1,5 euro napojnice. Nije da sam škrt. Ostavio bi ja njemu par centi, ali euro i pol? HEJ! Ne treba pretjerivati ni u čemu. Možda je Irenin tata ipak bio u pravu kad je rekao: ”Cigani u lijepim odijelima.”

Kako je bio prekrasan dan, Irena i ja smo se odlučili još malo prošetati po gradu.

Naletili smo na kafić na otvorenom i sjeli na osunčanu terasu. Ja sam bahato naručio jedan juice za nas dvoje. Kad nekog voliš, onda na njemu ne štediš.

Nakon ekstravagancije na terasi, odlučili smo obaviti još jedan photo session. Uskoro promoviramo Re Leaf Me nakit, a kako smo imali jednu mušku i dvije ženske ogrlice sa sobom, morali smo iskoristiti scenografiju Trevisa i nabaciti par umjetničkih fotografija.

        Kraljica Irena                                                                          Don Jole Corleone – Brzi i žestoki – Vin Diesel se može sakrit:)

Nakon par tisuća ispucanih fotki, shvatili smo da je došlo vrijeme povratka.  Krenuli smo iz Trevisa u 17:30 put Zagreba. Iscrpljeni od sunca i silnog fotkanja, Irena i ja smo zaspali istog trena. Bio nam je ovo jedan od najboljih izleta do sada. U jednom trenutku se Irena histerično trgnula iz sna. Zvonio joj je mobitel bez prestanka. Bili smo već blizu Zagreba. Na drugoj liniji je bila njezina majka. Pitala ju je: ”Gdje ste?” Irena: ”U autobusu. Gdje bi bili?” Majka: ”Nemoj mi se pravit pametna. Šta radite.” Irena: ”Pa spavali smo dok nas ti nisi probudila.” Majka: ”Znači oboje spavate? A tko prati cestu? Jeste li vi normalni?” Irena: ”Autobus ima vozača i suvozača. Zato se i vozimo u busu da možemo spavati.” Majka: ”Uvijek treba imati jedno oko otvoreno. Neprijatelj nikad ne spava.” Irena: ”O kakvim ti neprijateljima pričaš? Nije 91. Vraćamo se sa izleta iz Italije.” Majka: ”Opet pametuješ. Reci Josi neka kaže vozaču da te iskrca na naplatnim kućicama u Lučkom. Otac i ja dolazimo po tebe.” Irena se okrenula prema meni i pogledala me tužnim pogledom: ”Tako ti oni meni svaki put kažu da izađem na naplatnim kućicama i onda se deru sa druge strane iz auta: Pazi da te šleper ne pogazi! Ajde, trči sad! Sad možeš, sad!!! Ne, ne, stani….Glupačooooo!” Na kraju uvijek pređem cestu živa i zdrava, ali dobijem čir na želucu.” 

Ja sam se istog trena sjetio one stare video igrice. Znate onu žabu što prelazi cestu. Ta žaba je Irena:)

Autor: Josip Novosel – Flash.hr –  aka Don Jole Corleone, Vin Diesel iz Čučerja, dopisni član magazina ”Kruha svima, dijamanti samo njima”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.