Svi oni koji su željni jeftinih putovanja s prelijepim krajolicima i toplim ljudima, pa čak i vrhunskim noćnim životom (Bassiani u Tbilisiju drugi je najveći klub u Europi; prvi je u Berlinu); ne morate ići na Daleki Istok; Gruzija je tu, na svega tri sata direktnog leta iz Budimpešte.

Napisao: Stipe Jurjević

Kada sam prijateljima i poznanicima spomenuo da putujem u Gruziju i Armeniju, većina me pogledala s velikim upitnikom iznad glave. Kao da im je jedina poznata informacija o tim zemljama nekadašnje članstvo u Sovjetskom savezu. Međutim, obje zemlje putoholičarima pružaju mnogo toga po zaista niskim cijenama.

Samo putovanje započeo sam u Gruziji. Najpovoljnija opcija za put do Gruzije bio je let Wizzaira iz Budimpešte do Kutaisija. Ovisno o periodu polaska i drugim faktorima, cijena povratne karte kreće se između 80 i 150 eura.

KUTAISI – UREKI

Kutaisi je sam po sebi bio idealna točka za početak i kraj putovanja. Odmah nakon slijetanja marshrutkom (kombijem) sam se zaputio prema obali Crnog mora. Inače su marshrutke uvijek na raspolaganju na parkiralištu aerodroma pred slijetanje svakog zrakoplova te imaju rute do samog grada Kutaisija, glavnog grada Tbilisija te Batumija na obali Crnog mora, nedaleko od granice s Turskom.

Umjesto direktnog odlaska u Batumi (drugi najveći grad u državi sa 160,000 stanovnika), zadržao sam se dva dana u jednom manjem mjestu, Urekiju, sa svega 1,500 stanovnika. Na tu sam se opciju odlučio iz dva razloga; upoznavanja lokalnog stanovništva izvan razvikanih mjesta te kupanja na plažama sa sitnim, crnim pijeskom koji prema navodima lokalaca ima ljekovita svojstva za brojne zdravstvene probleme, ponajviše one kardiovaskularne prirode. Običaj je do glave se ukopati u pijesak i jednostavno uživati. Na južnom dijelu gruzijske obale Crnog mora plaže su šljunčane i manje čiste nego u Kobuletiju i Urekiju.

Kada me marshrutka ostavila na željezničkoj stanici u Urekiju, ostatak puta do samog mjestašca od nekih 6-7 kilometara odlučio sam odraditi pješice umjesto korištenja taxija. U tom trenutku još uvijek nisam imao pristup internetu (SIM kartica još nije proradila; više pročitajte na samom kraju teksta), pa sam hodao prema sjećanju s google mapsa.

Pošto je avion sletio oko 5 ujutro, po dolasku u Ureki taman se sunce počelo pojavljivati. Dojam na prvu ruku nije bio najbolji; podosta derutnih i/ili napuštenih objekata, a one kuće koje su bile naseljene zadnji put su obnavljane prije više od 20 godina. Kako sam se počeo približavati prvim štandovima i trgovinama te samom centru Urekija, tako su se počele nazirati i fino uređene višekatnice u kojima najviše borave gosti iz Rusije, Armenije i Ukrajine. Totalni zaokret na tako kratkoj udaljenosti.

Tu sam naletio na jednog starijeg taksista koji mi je odmah prišao vidjevši backpack. Bio je oduševljen kada je čuo odakle dolazim te mi odmah ponudio da me bez naknade odveze preostalih 2-3 kilometra do smještaja, pošto je dobar prijatelj s gazdaricom vile u kojoj trebam odsjesti. Po dolasku smo popili tursku kavu i napričali se na ruskom (od domaćih nitko osim jedne konobarice nije govorio engleski). Od stranaca engleski su pričali samo trojica poljskih bikera koji su iz Poljske preko Hrvatske i Balkana došli do Gruzije.

Drugi dan igrom slučaja upoznao sam jednog IT-jevca iz Batumija koji je došao popraviti računalo. Gazdarici valjda nije bilo do priče, pa me uputila k njemu. Prije Gruzije (inače je iz Rusije) dugo je radio u Čileu i tamo stekao mnogo prijatelja hrvatskog podrijetla. Računala su mi također jedan od hobija, pa smo imali temu za razgovor. Kasnije mi je rekao da mu se javim kad dođem u Batumi. Ispostavilo se da je njegov stan svega 100 metara udaljen od guesthousea kojeg sam rezervirao.

 BATUMI – arhitektonsko čudo

Nakon ugodnog provoda na plažama Urekija, bilo je vrijeme za odlazak u Batumi (60 km južnije) kojemu sam se i prije putovanja radovao. Već spomenuti taxi odbacio me do željezničke stanice za 10 kuna i pričekao sa mnom dok nije naišla prva marshrutka. U roku od 15 minuta već je naišao prvi kombi i za 4 larija (oko 8 kuna) bio sam na putu za Batumi. Odmah po dolasku doživio sam jednu (i jedinu) neugodnost – taxi me oženio! J

Kako bih osposobio internet na mobitelu, morao sam do poslovnice teleoperatera u Batumiju, tako da sam i bio spreman „preplatiti“ taxi. Na kraju me vožnja do poslovnice i nakon toga do smještaja koštala 20 larija, a realno nisam trebao platiti više od 7-8 larija. 

Kada sam stigao u smještaj (apartman u sklopu obiteljske kuće), nisam se stigao ni raspremiti, već su me pozvali u kuću na ručak. Većina Gruzijaca, pa tako i moji domaćini, bili su oduševljeni činjenicom odakle dolazim i pritom mi čestitali na rezultatima naše nogometne reprezentacije. Nakon ručka popili smo još par čaša vina i pokoju chachu, gruzijsku rakiju na bazi grožđa sa 70% alkohola. Poprilično sam se napio i ubio oko na sat vremena.

IT-jevac s početka priče radio je do kasno navečer, tako da sam imao vremena za razgledavanje grada. U Batumiju ima podosta toga za vidjeti, ali pošto se sve nalazi vrlo blizu, dovoljna su i dva dana za obići sve. Jedino su botanički vrtovi i tvrđava Gonio malo udaljeniji (10-ak km), sve ostalo se može odraditi pješice. Na samom bulevaru uz more nalaze se prekrasne građevine poput Alphabetic towera, tornja visokog 130 metara koji je dizajniran u obliku DNK, odnosno dvostruke spiralne zavojnice gdje su raspoređena 33 slova gruzijske abecede.

Nedaleko uz obalu nalazi se i pokretni kip posvećen Aliju i Nino, nesretnoj ljubavi muslimana iz Azerbajdžana i gruzijske djevojke kršćanske vjeroispovijesti. Neko vrijeme sretno su živjeli, ali za vrijeme 1. svjetskog rata, Ali je stradao. Roman nepoznatog autora preveden je na 30 jezika, a prema njemu je skulptura i nastala. U večernjim satima mehanizam se upali i tu se dva naizgled prozirna metalna tijela kreću jedan prema drugome, ali nikad se ne spoje, pošto zbog dizajna jednostavno kliznu jedno kroz drugo. Cijeli automatizirani proces traje oko deset minuta i bude ukrašen lijepim osvjetljenjem.

U večernjim satima našao sam se s dečkom kojeg sam sreo u Urekiju i njegovom curom, Čileankom, koji su mi objasnili čitavu povijest Gruzije i trenutno političko stanje. Dogovorili smo za sljedeći dan gledanje utakmice protiv Argentine u njihovom stanu, jer na raspolaganju imaju veliki projektor.

Sljedeći dan, u iščekivanju utakmice, odlučio sam se za vožnju žičarom iznad Batumija. Nisam požalio. Za 30-ak kn i desetak minuta vožnje (pogled u povratku također je lijep), iskustvo je fantastično. Na samom vrhu nalazi se odličan vidikovac i restoran s velikom ponudom domaćih i stranih jela po prihvatljivim cijenama za hrvatske standarde, osobito uzevši u obzir kako je to možda i najveća atrakcija u gradu. Za nekih 45 kn dobio sam adjarijski hačpuri, pomfrit, limunadu od pola litre te tursku kavu. U samom gradu sve to znatno je jeftinije, čak do 50%. Sve iznad navedene znamenitosti do prije 15 godina nisu postojale.

Večer je brzo došla i tu nam se u gledanju utakmice pridružio još jedan frend mojih domaćina. Uz dosta chache i piva pobjeda se slavila cijelu noć, a sa suzom u oku razmišljao sam o odlasku u Tbilisi, gruzijsku prijestolnicu. Obećali su mi doći u Hrvatsku prvom prilikom…

Sve u svemu, Crno more i Batumi ostavili su na mene ugodan dojam, ali Gruzija nudi i mnogo više od toga…

TBILISI

Vožnja marshrutkom do Tbilisija poduže je trajala (5-6 sati), ali s obzirom da sam bio pun dojmova, vrijeme je brzo proletilo. Kako sam zaplanirao nekoliko cjelodnevnih turističkih izleta s lokalnom agencijom, odlučio sam se za hostel Zodiac u kojem je noć u šesterokrevetnoj sobi koštala 22 kn. Pomislio sam: neće valjda biti gore od hostela po Londonu, Rimu, Rotterdamu i drugim zapadnim metropolama gdje sam spavao s 15 stranaca u jednoj sobi. Ugodno sam se iznenadio i moram priznati da u urednijem hostelu nikad nisam boravio. Uz to, kuhinja je bila sadržajna i vrlo korisna, a ljudi sa svih strana svijeta; iz Australije, Južne Koreje, Hong Konga, Kazahstana, Turske, Nizozemske, Portugala, SAD-a i dr. zemalja. S mnogima od njih ostao sam u kontaktu, a dan prije mog dolaska hostel je nakon mjesec dana napustio i jedan dečko iz Zenice (ili Tuzle?). Kako to obično biva u hostelima, s nekima od njih sklopio sam prijateljstva koja će potrajati, a najavili smo i posjete jedni drugima.

Jedna od stvari na koju se teže bilo naviknuti svakako je promet, odnosno izostanak prometnih gužvi. Nije neuobičajeno vidjeti tri vozila u dvije prometne trake. Kada jedan vozač želi prestići drugo vozilo, samo mu lagano zatrubi i ovaj se pomakne skroz desno. Tako čak i u slučaju da nailazi vozilo iz drugog smjera, škarice se izbjegnu i sva trojica se mimoiđu. Kako su religiozan narod, većina ih se prekriži usred vožnje kad god ugledaju neku crkvu, a njih ima podosta u Gruziji.

Zanimljivo je i to što imaju otprilike podjednak omjer vozila s volanom na lijevoj i desnoj strani. Radi se o rabljenim japanskim vozilima koje su prije nekog vremena jeftino uvozili iz Azije (skuplji je bio prijevoz nego samo vozilo), ali s vremenom je država podigla porez i ta opcija je pala u vodu.

Također, ne poštuju previše zebre, tako da sam se prva dva dana po 2-3 minute ohrabrivao na prelazak ceste. Shvatio sam kako lokalci funkcioniraju i vodio se njihovim primjerom. Tu i tamo netko bi se smilovao vidjevši backpack. J

Nisam se previše zadržavao u samom Tbilisiju, kojeg se uz dobru organizaciju može obići u jednom danu. Više sam se fokusirao na prirodne ljepote i povijesne znamenitosti u neposrednoj blizini.

Nacionalni park Borjomi-Kharagauli

Nalazi se jugozapadno od glavnog grada Tbilisija. Raznolikih pejzaža, povijesnih znamenitosti te bogate flore i faune. U blizini grada Borjomija nalazi se i punionica gazirane prirodne mineralne vode Borjomi, koja se izvozi u više od 40 zemalja.

Vardzia

Vardzia je zapravo grad u sklopu planine iz druge polovice 12. stoljeća, odnosno važna utvrda Gruzina u borbi protiv mnogobrojnih osvajača. Kraljica Tamara dovršila je gradnju koju je započeo njen otac i pretvorila ga u samostan u kojem i danas živi nekoliko redovnika.

Rabati

Tvrđava prvotno izgrađena u 9. stoljeću, odolijevala je neprijateljskim invazijama sve do pretkraj 16. stoljeća kada je pripala Turcima, a oni su je kasnije u potpunosti renovirali. Premda je Rabati značajno obnovljen 2011. i 2012., većina građevina datira iz 17. i 18. stoljeća.

Jinvali brana

Brana je s radom započela 1986. Njena izgradnja formirala je prekrasno umjetno jezero na koje se pruža odličan pogled s jednog stajališta uz cestu.

Dvorac Ananuri

Ananuri je dvorac ili bolje rečeno utvrđeni kompleks na rijeci Aragvi kojim je vladala istoimena dinastija od 14. do 18. stoljeća. Brojne bitke zabilježene su na ovome području.

Spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu

Iako u kontekstu trenutnih političkih okolnosti zvuči ironično, ovaj spomenik izgrađen je 1983. godine, na obljetnicu sporazuma iz 1783. kada je Gruzija postala ruski protektorat u zamjenu za zaštitu i održavanje na vlasti dinastije Bagrationi. Mural s unutrašnje strane prikazuje određene prizore iz gruzijske i ruske povijesti. Nalazi se na putu do Kazbegija, a pogled s platforme je nevjerojatan…

Stepantsminda – Kazbegi – Crkva Gergeti

Put do Kazbegija (u prijevodu ledena planina) vodio je kroz gradić Stepantsmindu i gruzijsku vojnu cestu koja povezuje Gruziju i Rusiju (grad Vladikavkaz), a njenu gradnju u današnjem obliku započeli su ruski vojnici krajem 18. stoljeća. Kazbegi (ili Kazbek) treća je po veličini planina u Gruziji te sedmi po veličini kavkaski vrh (5033 m). Iz razgovora sa vodičem saznao sam da je područje oko planine seizmički aktivno, ali zadnja erupcija zabilježena je prije nove ere. Ruska granica udaljena je svega 8 kilometara.

Crkva Svetog Trojstva kod sela Gergeti izgrađena je u 14. stoljeću i pruža fantastičan pogled s nadmorske visine od 2170 m.

Sve to izgledalo je nestvarno, jednostavno sam sjeo na stijenu i upijao vibre i poglede, razina serotonina biva u savršenoj ravnoteži. Poželite sve to pretrčati kako biste se uvjerili da se ne radi o lažnjaku.

ARMENIJA

Nakon odličnog provoda u Gruziji odlučio sam posjetiti i Armeniju, koja je bila „pod nosom“, svega 320 km dijeli Tbilisi i Erevan, glavni grad Armenije.

Prijevoz do Erevana vrlo je jednostavan. Na Avlabari metro stranici u Tbilisiju od 8 ujutro do 17 h svakih dva sata polaze popularne marshrutke. U hostelu sam nabavio broj „menadžera“ koji zna nešto sitno engleskog i unaprijed mu se najavio. Za 35 larija (oko 15 eura) dobio sam mjesto u kombiju sa sedam sjedećih mjesta, klima i wifi za divno čudo – prisutni! Također raznoliko i zanimljivo društvance što puno znači kada se vozite 5 i pol sati po većinski lošoj cesti. Jedna cura, podrijetlom Grkinja koja je kao klinka s obitelji odselila u SAD i tamo završila školovanje. Prije 3 godine obišao sam šest saveznih država u SAD-u pa smo imali o čemu pričati. Pokraj mene također je sjedio dečko iz Erevana koji mi je rekao sve što trebam znati o Armeniji, tako da sam već prije dolaska bio opskrbljen informacijama.

Što se tiče same vožnje, na jednom dijelu cesta je bila zaista loša, uglavnom nakon prelaska granice i sljedećih sat vremena vožnje, ali shvatio sam to kao dio iskustva, osobito kada vrlo brzo nakon tog dijela ceste prođete pokraj jezera Sevan.

Nedaleko od grada Dilijana kroz koji smo prolazili naišli smo na zastoj; taman se odvijala svadba. Nisam računao na tako nešto, ali bilo je zanimljivo vidjeti njihove običaje.

Izvan Dilijana i Erevana kao turističkih destinacija (i eventualno Gjumrija, drugog najvećeg grada u kojem nisam bio) vidi se kako Armenci teško žive. Prastari automobili, mnoštvo nedovršenih i napuštenih kuća, rijetko obnavljan asfalt; ali vrlo ponosan narod. Za razliku od Gruzijaca koji su dosta otvoreni i vole „galamiti“, Armenci su malčice povučeni, ali kada započnete razgovor vrlo su srdačni. Usprkos svoj toj sirotinji, naišao sam na samo jednog prosjaka koji me blagoslovio za sljedećih 16 života nakon što sam mu dao 200 armenskih drama (oko 2-3 kn). Premda su vidjeli da sam turist, nisu mi prilazili i vukli me za rukav. Što se tiče Gruzije, situacija je slična u tom kontekstu, ali za vrijeme boravka u Batumiju primijetio sam jednu „gospođu“ koja promatra strance i zatim šalje klince predškolske dobi da žicaju. No, čim se pojavio policajac, vjerojatno se preselila u neku drugu četvrt.

Erevan

Armenska prijestolnica jedan je izrazito moderan grad širokih ulica i zanimljivih arhitektonskih rješenja. Nakon 1. svjetskog rata imao je svega 30-ak tisuća stanovnika, ali tada postaje glavni grad, što je omogućilo veliku transformaciju i brzi razvoj (danas ima više od milijun stanovnika, oko 40% armenske populacije). Za razliku od Gruzije, prometna kultura puno je bliža zapadnoj Europi i svaki semafor ima timer na osnovu kojega možete procijeniti stignete li prijeći cestu.

Lokalna turistička agencija OneWayTour nudi odlične jednodnevne izlete po povoljnim cijenama, što mi je odgovaralo s obzirom na svega 3-4 dana koliko sam ostao u Armeniji.

Garni

U selu Garni nalazi se istoimeni hram, jedina očuvana grčko-rimska građevina na području bivšeg Sovjetskog saveza. Simbol Armenije iz razdoblja prije prelaska na kršćanstvo.

Snažan potres 1679. godine uništio je hram, ali krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća doživio je rekonstrukciju.

Smatra se da je svojevremeno bio izgrađen u čast bogu sunca Mihiru. No, nakon prelaska na kršćanstvo (Armenija je usput rečeno prva zemlja koja je prihvatila kršćanstvo kao službenu religiiju), armenski kraljevi i princeze koristili su ga kao ljetnikovac. Sasvim razumljivo, jer se oko samog hrama pruža fenomenalan pogled. Zanimljivost: hram se nalazio na novčanici od 5000 drama koja se koristila od 1995. do 2005.

Geghard

Nedaleko od Garnija nalazi se Geghard, srednjovjekovni samostan dijelom isklesan iz stijena planine koja ga okružuje. Nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine skupa sa strmim stijenama koje ga okružuju i dolinom rijeke Azat. Naziv je dobio prema koplju kojim je ranjem Isus Krist, a koje je navodno u Armeniju donio Apostol Sveti Juda Tadej. Prisutni su i brojni hačkari (kameni križevi).

Pošto za sljedeće dvije ture nije bilo dovoljno zainteresiranih te su otkazane, ostatak vremena odlučio sam provesti u obilasku samog grada i upoznavanju lokalne kulture i običaja.

Erevan je definitivno najljepši u večernjim satima kada se čitav grad okupi na Trgu Republike i uživa u zvukovima glazbe na osnovu koje fontana „pleše“.

Nakon boravka u Erevanu pred povratak kući vratio sam se još u Gruziju na dva dana, gdje sam s ekipom iz hostela uz opušteno druženje i teške emocije mukotrpno iščekivao let za Budimpeštu. Ispostavilo se da se većina nas baš taj vikend vraća svojim kućama…

OPĆENITI SAVJETI

Razmjena novca – na aerodromu u Kutaisiju Liberty banka ima šalter gdje možete razmijeniti novac za prva 2-3 dana. Ostatak novca prema potrebi razmijenite u nekoj od mnogobrojnih mjenjačnica u gradovima. Većina ih na ulazu ima display i nude oko 2,85 larija (GEL) za 1 euro. U Armeniji za 1 euro dobijete oko 550 armenskih drama (AMD).

SIM kartice – izbjegavajte kupnju na aerodromu, jer ih u poslovnicama teleoperatera u gradu možete kupiti dosta jeftinije. Primjerice, u Erevanu sam za cca 3 eura dobio 2 GB internet prometa, 100 minuta i 200 SMS poruka (postoje raznorazne kombinacije). Za Gruziju preporučam GeoCell, a za Armeniju U!com.

Hrana i piće – finiji restorani povoljni su za hrvatski standard, ali fast food restorani (domaći i strani) bezobrazno su jeftini. Za nekih 2 eura u tajlandskom restoranu jedna osoba može dobiti odličan ručak. Domaća, zasitna hrana (hačpuri, lobiani i dr.) može se kupiti za svega nekoliko kuna. Pola litre vode u supermarketu košta svega 50 tetrija (0,5 larija), gazirana pića 2 larija, cigarete cca deset kuna Armenija ima slične cijene, ako ne i mrvicu jeftinije. Preporuka za kupnju voća i povrća na štandovima kod bakica; ništa nije uvozno. Narančasta boja na armenskoj zastavi dolazi od marelica, nacionalnog simbola; preukusne su.

Prijevoz – u obje države preporuka koristiti Yandex aplikaciju, njihova varijanta Ubera. Nikad nisam čekao duže od 2-3 minute. Maxim također dobar, osobito u Batumiju. U Gruziji u pravilu 3 larija za udaljenosti od 4-5 kilometara, u Armeniji slična cijena. Gradski busevi, kao i metro još jeftiniji, ali nema smisla pored Yandexa za kraće relacije, osobito ako putujete u društvu.

Smještaj – hosteli su prejeftini (soba sa šest kreveta oko 3 eura), a ni hoteli nisu skupi (3* s odličnim doručkom i dvokrevetnom sobom svega 20-ak eura).

Prtljaga/Odjeća – nemojte nositi previše odjeće, doista vam nije potrebna, pošto je izrazito jeftina u ovim dvjema zemljama