Gdje je najbolje otići zbog ludih ljetnih vrućina? Tamo gdje nisu….

Napisao: Ivan Ico Rako – ivan.rako.hr

Svalbard je otočna skupina između Norveške i Sjevernog pola, smještena u Arktičkom oceanu. Mrvicu je bliže Sjevernom polu nego kopnenom dijelu Europe, a mnogima je poznata po svom starom imenu Spitsbergen. Većina otočja pokrivena je glečerima i snijegom, a kako Golfska struja ublažava tu surovu arktičku klimu, otočje je naseljeno tijekom cijele godine. Svalbard je poznat po glečeri, smrznutoj tundri, sobovima i arktičkim lisicama. Turiste ljeti privlači ponoćno sunce, a zimi predivna aurora borealis.

Iako se nalazi daleko na sjeveru, Svalbard je lako dostupan. Postoje svakodnevni letovi iz Osla, letove nudi čak i niskobudžetna kompanija Norwegian, a slijeću na mali aerodrom blizu Longyearbyena na koji bez problema mogu sletiti i srednje veliki avioni.

Najveći otok Svalbarda zove se Spitsbergen i na njemu se nalazi većina naselja. Tu su neke od najsjevernijih stvari na svijetu kao najsjevernije stalno naseljeno mjesto, najsjevernija pošta, najsjevernija pivovara, najsjeverniji bazen, najsjeverniji bankomat… Uglavnom,većina najsjevernijih stvari nalazi se ovdje.

Otok su prvo korstili lovci na kitove u 17. i 18. stoljeću, a u 19. stoljeću je počela eksploatacija otoka. Norveški i ruski rudari iskapali su ugljen u rudnicima diljem otoka, a taj ugljen iskapaju i danas te ga koriste ga za proizvodnju električne energije i grijanje, dok višak prodaju u Europu. Otok je bio i početna točka za gomilu arktičkih ekspedicija, no unazad par desetljeća je počeo bujati turizam.

Na fotografijama ispod vidite ledenjak Esmarkbreen na Spitsbergenu, nazvan po geologu Jensu Esmarka, dugačak 15 kilometara te predivne fjordove.

Moja arktička pustolovina počela je u norveškom naselju Longyearbyen,administrativnom središtu Spitsbergena. Naselje je dobilo ime po Johnu Munro Longyearu, glavnog čovjeka Arktičke rudarske kompanije, koja je bila vlasnik tog naselja s rudnicima u okruženju. Sva naselja koja su tamo napravljena pred otprilike stotinjak godina su na početku bili tzv. company town, odnosno naselja kompanije izgrađeno samo za potrebe posla. Sva tri ruska naselja (Barentsburg, Grumant i Pyramiden) su i dalje u vlasništvu ruske kompanije Arktički ugljen (Arktikugol).

Polarni dan na Arktiku

Prvo što me je oduševilo je klima, tijekom lipnja bilo je sunčano vrijeme svih 7 dana, a temperature su se penjale do 7 stupnjeva. Doživio sam i polarni dan, odnosno ponoćno sunce, prirodni fenomen koji se pojavljuje sjeverno od arktičkog kruga, tijekom kojeg je sunce vidljivo tijekom 24 sata, odnosno sunce uopće ne zalazi. Za nas koji nismo naviknuti na to, prvih nekoliko dana je bio vrlo neredovit san, bilo je teško naviknuti vlastiti bioritam da se mora spavati tijekom danjeg svjetla. Bez brige, smještaji u ponudi svi redom imaju tamne zavjese koje zamrače prostoriju gdje spavate, jedino je čudno što usred dana trebate ići spavati.

U Longyearbyenu nema čega nema. Ogroman supermarket, hrpa trgovina opreme za outdoor aktivnosti, nekoliko restorana i pubova, pošta, kafeterije, knjižnica, bolnica, crkva, sve što jedno malo mjesto treba imati. Cijene su visoke, pogotovo u restoranima, ali standardno norveške. Tako da je izbor pao na jela koja smo sami kuhali u smještaju kojeg smo nas par prijatelja povoljno našli na Airbnbu.

Pazi, polarni medvjedi! Puška je obavezna izvan naselja

Izvan naseljenog mjesta se ne smije ići bez naoružanja, zbog velike opasnosti od polarnih medvjeda. Na cijelom otočju ima više polarnih medvjeda nego ljudi, i to je jedna od rijetkih životinja koja će napasti čovjeka bez imalo premišljanja, pogotovo kad je gladna. Zbog tog su outdoor aktivnosti jedino moguće kroz organizirane turističke agencije koje nude razne aktivnosti, poput kajakarenja, planinarenja, ATV safarija, vožnje biciklima, u zimsko vrijeme i vožnje saonicama s psima, snowmobilima, itd. Tu svatko može naći aktivnost koju želi.

Na Arktiku nema ni poroda ni sprovoda

Trenutno je na snazi zakon da se bilo kakav znak ljudske prisutnosti na Svalbardu prije 1946. ne smije dirati, uključujući i sve ostale napuštene objekte. Zbog tog razloga, područje Longyearbyena je prekriveno rudarskim artefaktima kao drvene žičare za prijevoz ugljena, ostaci lopata, krampova, itd. Na otoku nema nezaposlenih, nitko ne smije biti rođen niti pokopan na otoku. Trudne žene su dužne roditi na glavnom kopnu, jer ovdje ne postoji potrebna zdravstvena skrb za rodilje. Tlo je zamrznuto, i leš se ne bi uspio raspasti, a postoji i mogućnost da polarni medo namiriše i iskopa leš. Zbog tog mrtvace šalju s otoka.

Nakon prvih par dana gdje smo se navikli na spavanje, i gdje smo opskrbili našu kućicu potrepštinama iz lokalnog supermarketa, odlučili smo posjetiti Piramidu, napušteno rusko naselje.

Naselje je osnovala Švedska 1910. godine, no prodano je Sovjetskom savezu 1927. godine. Dobilo je naziv po planini u obliku piramide u čijem podnožju se nalazi. Do naselja je moguće jedino brodom, otprilike 2 sata vožnje od Longyearbyena. Naselje je potpuno napušteno 1998. godine, postalo je grad duhova, no zadnjih par godina Rusija polako vraća stari sjaj tom naselju. Otvoren je hotel i restoran, živi nekoliko ljudi koji rade tamo. Simpatična Ruskinja na simpatično lošem engleskom nas provodi naseljem, i pokazuje zgrade u kojima se nalazi kantina, sportski centar, škola, dječji vrtić, kulturni centar… Tu se nalazi najsjeverniji grand piano imena Crveni oktobar, najsjeverniji bazen, kao i neizostavna najsjevernija Lenjinova bista u samom centru tog mjesta. U vrijeme zlatnog vremena u naselju je živjelo više od 1000 ljudi, zajedno sa svojim obiteljima.

Nakon razgleda Piramide, razgledali smo i obližnji glečer, slušali kako pucketa led i kako se velike sante leda polagano odvaljuju u more. Nevjerojatno je vidjeti te tisuće godina stare komade leda koji se pomalo tope, cijelo more blizu tog glečera je prekriveno santama leda, i naš brod Polagirl je morao smireno ploviti među tim santama leda. 

Sljedeći dan smo odlučili otići u drugo rusko naselje, Barentsburg, gdje živi 400-ak Rusa i Ukrajinaca živi u njemu. Vodič nam objašnjava da ovdje uglavnom žive Ukrajinci iz Donbasa (Donjecki bazen), gdje par godina bijesni rat. Donbas je područje bogato rudom, stoga ne čudi da rudari od tamo rade na Svalbardu. Rusi i Ukrajinci vode miran suživot u Barentsburgu, o politici se ne priča, i uglavnom odrađuju dvogodišnje ugovore za kompaniju Arktikugol.

U tom naselju nalazi se hotel, hostel, restoran, a i mala pivovara Crveni medvjed koja u svojoj ponudi ima tri vrste piva: svjetli, tamni i crveni lager. Odlučio sam se odvojiti od ostatka moje grupe, i ostati prespavati u tom mjestu. Usprkos tome što Barentsburg ima norvešku adresu i norveški broj telefona, postoji i ruska bazna stanica, jer mi se telefon prebacio na rusku GSM mrežu. U tom mjestu nalazi se i najsjevernija diplomatska ispostava, konzulat Ruske federacije. U samom centru mjesta nalazi se i spomenik na kojem piše: Naš cilj – komunizam, a vodič nam objašnjava da je spomenik napravljen u čast prvom arktičkom neboderu, stambenoj zgradi od 5 katova. Cijeli Barentsburg je sređen, sve zgrade su renovirane unazad nekoliko godina, i pomalo se izgubio taj sovjetski štih kojeg ima Piramida.

Najsjevernija craft pivovara –vlasnici natjerali vladu da promijeni zakon

Kako sam ljubitelj dobrog piva, nije me trebalo puno nagovarati da odem na tasting i turu po najsjevernijoj zanatskoj pivovari. U Longyearbyenu se nalazi Svalbard Bryggeri, projekt Roberta Johansena i njegove žene Anne Grete. Zbog njihove zaljubljenosti u ovaj arktički arhipelag, rodila se ideja da naprave najsjeverniju pivovaru. No, kad su 2009. godine zatražili licencu za proizvodnju alkoholnih pića, norveška vlada ih je odbila. Sljedeće godine su zatražili opet, no opet su ih odbili. Sve zato što je postojao neki arhaični stoljetni zakon (točnije iz 1928.) u kojem je zabranjena proizvodnja alkohola na Svalbardu, da se rudari ne bi napijali.

Tada je ovaj bračni par promijenio strategiju, te su uspjeli nagovoriti norveške političare da usvoje novi zakon, te su u 2014. godini prvi put smjeli legalno napraviti svoje pivo. Njihovo pivo radi se od 2000 godina starog glečera Bogerbreen, i sad godišnje kuhaju 250000 litara odličnog piva. No, velika udaljenost od kopna stvara velike logističke probleme. Primjerice, potrošeni ječam se ne smije kompostirati i bacati na otoku, već se za 9 kruna po kilogramu šalje na mainland. Trenutno razrađuju strategiju kako da ga posuše i potom spale. Na otoku ne raste ni ječam ni hmelj, stoga je potrebno plaćati i visoke cijene pošiljke brodom s mainlanda. No usprkos svim logističkim problemima, rade odlično pivo. Ako netko ikad bude u prilici, neka proba njihov stout ili IPA.

Tjedan dana moje arktičke avanture je brzo proletilo, no svakako bih preporučio da posjetite ovo čaroban i divlji dio svijeta.