Nastavljamo putovanje s Dunjom po Argentini. U prvom djelu smo upoznali Buenos Aires, a sada idemo u Saltu.

Tekst i fotografije: Dunja Habek

Dolazak do ove pokrajine iz smjera Buenos Airesa moguć je na dva načina. Prvi je dvosatni let avionom,a drugi je vožnja autobusom koja traje preko 20 sati. Cijena našeg leta iznosila je 730 kuna, što je nama bilo prihvatljiv trošak. Mrcvarenje autobusom je nešto jeftinije, ali ne dovoljno da promijeni našu odluku.

Bilo bi lijepo da smo ovdje mogle ostati koji dan duže jer je broj kilometara koji morate proći da vidite sve što ćete poželjeti popriličan, a ponuda zbilja atraktivna i vrijedna vašeg vremena. Puno turista se odlučuje na opciju Salte kao glavnog mjesta boravka, odakle odlaze na jednodnevne izlete autobusom u organizaciji turističkih agencija ili samostalno javnim prijevozom. Ovdje vas unaprijed želim upozoriti da ćete se u tom slučaju dizati jako rano i provesti cijele dane u vožnji. Da vam to slikovitije objasnim, kao da se iz Zagreba u Zadar vozite lokalnom cestom, pa se opet vratite navečer u Zagreb da bi drugi dan išli u Šibenik. Nemojte to napraviti. Ceste nisu u najboljem stanju, ljudi voze pomalo ludo, tako da se naša opcija dvodnevnog izleta s vozačem koji je ujedno bio i turistički vodič, pokazala jako dobrom odlukom. Personalizirani izleti znaju ispasti odlični jer se ne morate držati grupe i plan puta možete mijenjati u bilo kojem trenu.

Kako bismo maksimalno iskoristile tri dana koje smo ovdje odlučile provesti, Nick, vlasnik agencije Ponchotours, pokupio nas je rano ujutro na aerodromu u Salti, nakon čega smo terencem krenuli prema sjeveru. Iz kilometra u kilometar, krajolik se postepeno mijenja, nadmorska visina postaje sve viša, kao i planine koje sežu daleko koliko i vaš pogled. Pejzaž pomalo vuče na one iz vestern filmova i očarava od prvog trena. Cijelo ovo područje je prožeto utjecajem stoljetne andske baštine, koje će vas, uz miješanje kulture Inka, vratiti u prošlost.

Fotografije koje ćete ovdje snimiti biti će toliko raznolike, da ćete se i sami zapitati kako je moguće u tako kratkom vremenu proći toliko drugačiji krajolik.

Nakon trosatne vožnje iz smjera Salte, dolazite do Quebrada de Humahuaca, uske planinske doline koju je UNESCO uvrstio na listu svjetske baštine. Istoimeni kolonijalni gradić je živopisan i isplati se zaustaviti u njemu. Ostali gradići koji će vam se naći na putu su Tilcara, Uquia i Iruya, a kao šećer na kraju ostavite Purmamarcu, mjesto u čije ćete cete se uličice i Brdo sedam boja jednostavno zaljubiti. Purmamarca je definitivno turistička lokacija, cijene su ponešto više nego u okolici, ali izborom i raznolikošću ponude nadmašuje sva prije navedena mjesta. Obavezna aktivnost u Purmamarci se vrti oko njegove veličanstvene pozadine, Brda sedam boja. Svaki od slojeva ovog stjenovitog brda, formiran je različitim tipom sedimenta koji se nakupljao iz rijeka i oceana proteklih 600 milijuna godina. Oko brda vodi šetnica, a rano ujutro i neposredno prije zalaska sunca najbolje je vrijeme za impresivne fotografije. Tržnica na centralnom trgu uz tradicionalnu zgradu stare vlade (tzv. Cabildo) je lokacija na kojoj ćete pronaći savršene suvenire. Tkani proizvodi, keramika, nakit, hrpa odjevnih predmeta od vune alapake i ljame, šalovi, dekice, veste, čarapice. Nema čega nema, tržnica je živahna i nudi puno po jako povoljnim cijenama. Nakon shoopinga, u nekom od kafića se rashladite svježim sokom od naranče, velika čaša od 3 dcl košta 10 kn ili lokalnom pivom Salta. Još jedna zanimljivost na koju smo nabasale u Purmamarci su sendviči koji se pripremaju na ulici i koštaju svega pet kuna. Riječ je o tijestu koje je nalik na tortilju punjenom šunkom i sirom koji se kad ga peku na roštilju fino rastopi. Mi smo se totalno navukle na njih, a sudeći prema redu u kojem smo stajale da bi ih naručile, i drugi. Predlažem vam da prespavate Purmamarci, jer ćete se u suprotnom morati vratiti u Saltu, istim putem kojim ste došli. Naš smještaj u Purmamarci je bio najposebniji na ovom putovanju jer se radilo o maloj kućici, koju smo od milja nazvale The Flinstones kućica. Izvana izgleda kao da u njoj žive Fred i Wilma te se načinom gradnje uklapa u ambijent.

Ako poželite otići sjevernije, gotovo do same granice s Bolivijom, predlažem da odete do lokacije Salinas Grandes, odnosno treće po veličini pustinje soli na svijetu. Vožnja do pustinje traje oko dva sata iz smjera Purmamarce, a prolazi nekadašnjim drevnim trgovačkim putem Inka, kroz Argentinu prema Boliviji. Put preko prijevoja Jujuy koji se nalazi na 4170 metara nadmorske visine je zaista impresivan, ali vam nadmorska visina i zavojita cesta, mogu malo pokvariti dojam mogućnošću visinske bolesti i lagane mučnine. Visinska bolest je poremećaj koji nastaje zbog manjka kisika na velikim visinama. Većina se ljudi aklimatizira nakon nekog vremena i zapravo svatko od nas reagira drugačije, ali da vas ne uplašim previše, mi zaista nismo imale nikakvih problema. Najviša visina na kojoj smo bile je 4350 metara nadmorske visine. Tamo se već vidno osjetio manjak kisika, ali ništa dramatično se nije dogodilo. Naš Nick nas je ponudio sušenim listićima biljke koka, a ohrabrene ponudom i činjenicom da se isti tamo mogu kupiti na običnom štandu, prihvatile smo ponudu. Nevezano na sve negativne asocijacije i zabranjene radnje na koje možete pomisliti kad čujete tu riječ, koka se u Andama koristi već tisućama godina i sastavni je dio indijanske tradicije. Vizualno podsjeća na sušeni lovorov list, a okus je kao da žvačete običnu posušenu livadnu travu. Posvuda je popularan i čaj od koke, tako da ga ovdje možete popiti u kafiću. Svakako preporučujem probati, kad ste već u prilici, žvaknite malo, zanimljivo je.

Vratimo se mi na naš put i izlet u Salinas Grandes. Dakle, radi se o lokaciji nekadašnjeg jezera koje je ostavilo prirodni fenomen slane pustinje. Geografski i vremenski, ima isto podrijetlo kao jedna od najpoznatijih slanih pustinja, Salar de Uyuni, koja se nalazi malo sjevernije u susjednoj Boliviji. Radi se o nepreglednoj nizini, iako se nalazi na 3450 metara nadmorske visine. Kako bi se izvadila sol, rade se mala jezerca pravokutnog oblika koja su zbog minerala u sastavu, kristalno plave boje. U kombinaciji s bijelom bojom, to postaje vizualno atraktivno mjesto, a to kako ćete ga doživjeti zapravo ovisi o atmosferskim prilikama koje ćete zateći na dan vašeg posjeta. Ako ste dovoljno sretni da se tamo nađete nakon lagane kiše, vlaga može cijeli krajolik pretvoriti u ogledalo. S druge strane, dugo sušno razdoblje ovaj prostor pretvara u osjećaj kao da hodate po mjesečevoj površini. Mi smo na lokaciju Salinas Grandesa došle po kiši i vjetru, tako da su naše fotografije poprilično dramatične. Dojam bi sigurno bio drugačiji da je zasjalo sunce, fotografije bi bile još impresivnije, no bez obzira na to, ova lokacija je nešto zaista posebno i bila bi šteta ne posjetiti je. Kad već pričam o ovoj lokaciji, ne mogu preskočiti jedno mjesto gdje smo jele, mogu ga nazvati restoranom s obzirom da poslužuju hranu, no izgledom podsjeća na napuštenu neožbukanu garažu sa zemljanim podom, bez prozora. Ako zanemarimo vizualni dojam, hrana je bila fantastična! Prema prijedlogu našeg vodiča Nicka, koji nam je mjesto i otkrio, naručile smo sve lokalne specijalitete da isprobamo od svega po malo. Pohani odrezak ljame, locro (meso spremljeno kao gulaš), tamales (kuhano meso s dodacima jaja, krumpira, luka i paprike zamotan u kukuruzne ljuske), humitas (zamotani slično kao i tamales, ali drugačijeg punjenja gdje se prvenstveno upotrebljava kozji sir, luk, češnjak i vrhnje) te neizostavne empanade s tri vrste punjenja koje su ovdje bile najbolje na cijelom našem putovanju. Obitelj koja vodi restoran je jako simpatična, ručak će vas uz piće koštati četrdesetak kuna po osobi, a ako se ikada nađete na ovom mjestu, razveselite nas slikom naših 10 kuna. Mi smo ih kao uspomenu da smo bile ovdje, ostavile na srednjem stupu ovog restorana, gdje inače turisti ostavljaju novčane valute svoje zemlje. Najiskrenije, ne znam ima li ovo mjesto ime, ja ga se ne mogu sjetiti, ali ne možete ga ne primjetiti jer se nalazi desno uz cestu kad se spuštate prema pustinji soli. Ispred restorančića se vijori Argentinska zastava i to je jedini objekt na tom potezu ceste.

Lutanje bespućima sjeverne Argentine odvesti će vas i do pokojeg muzeja, vinarija, zabavnih trgova na kojima ljudi plešu tradicionalni folkor, rančeva koji su jako dobro očuvani, a nekada su bili prenočišta. Ovdje se možete voziti i poznatim Tren a las Nubes (Vlakom do oblaka), otići na piknik s karavanom ljama, a ako poželite vidjeti kako cijela ova dolina izgleda s visine, predlažem da se odvezete do planinskog lanca El Hornocal. Najbolja pozicija za promatranje ovog šarenog planinskog lanca, nalazi se na 4350 metara nadmorske visine i stvarno je zanimljivo doživjeti tu visinu i taj pogled. Put do ovog vidikovca okužen je tisućama gigantskih kaktusa, što je dodatni motiv za obilazak ovog mjesta.

Priču o sjeveru Argentine zaključujem našim obilaskom Salte, koja inače ima nadimak „Salta la Linda“ ili u prijevodu prelijepa Salta te nevjerojatne i neočekivane večernje gužve koju smo zatekle na pješačkim ulicama u centru tog grada. Hodanje ulicama Salte je izgledalo kao da masa ljudi izlazi s prepunog stadiona u polustampedu.

Glavni trg je sačuvao kolonijalnu arhitekturu, a gotovo cijeli trg je zatvoren u neku vrstu galerije, tako da ako padne kiša, možete napraviti krug i dalje ostati suhi. Trgom dominira prelijepa ružičasta katedrala kakve viđamo u Južnoameričkim telenovelama, park i gradska vijećnica. Inače kažu da su empanade najbolje u ovom dijelu Argentine, a posebno su na njih ponosni u restoranu Dona Salta, jednom od najpoznatijih restorana u Salti. Nama su bile odlična večera uz Ouilmes pivicu. Cijene u Salti su niže nego u glavnom gradu Argentine, tako da ovdje nećete previše potrošiti. Salta nas je lijepo ugostila, vidjele smo samo dio onog što smo namjeravale, ali definitivno ostajemo pri zaključku da se ovdje treba vratiti. Pakiramo kovčege i zadnji dan godine zaključujemo letom prema Litoralu, zadnjoj Argentinskoj regiji koju ćemo posjetiti na ovom putovanju.