Antonio je odlučio uzeti svoju obitelj pod ruke, sjesti u auto i krenuti putevima Europe. Krajnji cilj je bila Danska, a kako je tekao put od Hrvatske do sjevera Europe i natrag pročitajte u nastavku.
Do ovog putopisa, kao ni mojeg najuzbudljivijeg godišnjeg odmora ne bi došlo da krajem 2. svjetskog rata moj stric kao golobradi njemački vojnik nije završio u blizini danske granice. Stric je odavno završio svoj životni put u Kanadi, ali pred kraj ratnog užasa sjeme njegove ljubavi je posijano, a da to nije niti znao. I tako zahvaljujući internetu saznam da imam bratića u Danskoj. Bez puno razmišljanja donosim odluku da tijekom prošlog ljeta upregnem svog Peugeota i pregazivši više od 4.000 km odem do Danske .
Sve skupa je trajalo 14 dana, a da imam putovnicu i da nema Shengena prikupio bih u njoj žigove 9 zemalja. Upravo dok ovo pišem izgleda da Shengenske granice pucaju pod priljevom izbjeglica, ali tijekom srpnja prešli smo Dravu i ne baš ljubazni mađarski granični policajci su nas pustili da započnemo našu avanturu. Sjetivši se nekih bivših vremena, bilo je pravo zadovoljstvo autom prolaziti pored ostataka nekadašnjih graničnih prijelaza i osjetiti tu slobodu kretanja i putovanja.
Nažalost većinu kilometara smo prevalili po autoputu i tek tu i tamo, kada nas je navigacija navela na kraći put, imali smo zadovoljstvo prolaziti ruralnim dijelovima Europe i vidjeti svu ljepotu prirode. Prva etapa puta je sadržavala Mađarsku i Slovačku te noćenje u Brnu. Tog prvog dana uspjeli smo posjetiti Budimpeštu i uživati u pogledu s Ribarske utvrde na poznate mostove i zgradu parlamenta. Ono što smo tamo vidjeli pokazalo se kao modus operandi japanskih turista u Europi. Dakle ti simpatični azijski ljubitelji europskih metropola su opsjednuti selfie štapovima, bez obzira imaju li 20 ili 80 godina, vrludaju uokolo tražeći idealnu poziciju da se fotografiraju s nekom više ili manje značajnom građevinom u pozadini. Takvu turističku kulturu zatekli smo u svim mjestima koje smo tijekom puta posjetili. Iskreno, supruga i ja smo se znali zabrinuti za sigurnost naših kćerkica, da ih u svoj toj gomili ne bi dokačio kakav selfi štap po glavi.
Prvo konačište je bilo bikersko svratište u Brnu koje je na prvi pogled izgledalo kao idealno mjesto za snimanje nekog Tarantinovskog filma u stilu Od sumraka do zore. Međutim, iza te opake fasade krili su se ljubazni domaćini, obilan doručak, vrhunsko češko pivo i nadasve povoljne cijene. Prije nego krenem dalje, samo jedan savjet svim budućim drumskim putnicima. Nemojte kupovati vinjetu za Slovačku na benzinskim stanicama u Mađarskoj. Platiti ćete je preko 100,00 kn iako košta 10€.
Drugi dan smo pregrmili cijeli Češku te preko Dresdena stigli do Berlina. Kada kažem pregrmili, mislim doslovce, jer većina čeških autocesta je nepodnošljiva za vožnju. Dok u lijevom traku možete voziti još kako-tako, u desnom kojeg su očito izbrazdali kamioni, a nisu ih baš nešto krpali, nećete znati kojom brzinom vozite jer se cijeli auto toliko trese da kazaljka brzinomjera skače s jednog na drugi kraj kontrolne ploče. Kako smo se približavali granici s Njemačkom tako je i autocesta postajala vozna. U Dresdenu smo posjetili Hygiene-museum i upoznali njegove ulice i uličice, jer kada u kružnim tokovima sa tri trake niste potpuno fokusirani, kao mi tada, lagano zalutate i morate tražiti kako se vratiti na pravi put. Pred kraj tog drugog dana dolazimo do Berlina koji na nas ostavlja jedan od najintenzivnijih utisaka tijekom cijelog puta. Našli smo hotel izvan grada da izbjegnemo vožnju po prometnim ulicama, ali i u takvoj situaciji ostanete zatečeni autocestom od 5 traka punom automobila koja ulazi u tunele, pa u samom tunelu imate spajanje i razdvajanje cesta. Iako smo znali o kakvom se gradu radi ,tek smo tada shvatili njegovu veličinu.
Trećeg dana ujutro S-bahnom odlazimo do Potsdamer platza. U toj vožnji od 40-tak minuta uviđam o kakvoj se multikulturalnosti ovdje radi. Samo da promatrate svu tu masu ljudi koja se vozi željeznicom i pokušate dokučiti njihove životne priče bilo bi dovoljno da pišete do kraja života, a još ne bi napisali ni polovicu. Ljudi su ti koji čine neki grad ili neku zemlju, a ovdje ima toliko ljudi, međusobno različitih da morate zaključiti da se radi o velikom, ogromnom gradu. Tog prijepodneva pokušali smo upiti što više berlinske povijesti i sadašnjosti krenuvši od ostataka berlinskog zida, preko Chekpoint Charlia do Brandenburških vrata i Reichstaga. Posebno nas se dojmilo koliko se svugdje ukazuje na grijehe njemačkog naroda u prošlosti sa ciljem da se oni više nikada ne bi ponovili. Tog prijepodneva inficiran sam dodatnom dozom tolerancije i ljudskosti te bih ovim putem rekao jedno veliko hvala Berlinu na tome.
Preko sjeverne Njemačke dolazimo do trajektne luke u Puttgardenu. S obzirom da smo imali vip ulaznicu za trajekt, ušli smo na prvu liniju za danski Rodby. Silazeći s trajekta bilo je teško kontrolirati osjećaje vidjevši ploču na kojoj je pisalo Danmark jer iako nas je čekalo još dvjestotinjak kilometara do našeg odredišta, napokon smo stigli u zemlju za koju kažu da su njezini stanovnici najsretniji na svijetu. Odmah na početku nam je bilo fascinantno vidjeti pšenicu kako raste na svega 5 metara od mora, a bila je još zelenkasta dok su naši Slavonci svoju već odavno skinuli s njive. To nije ni čudno jer tih su se dana ljudi u Hrvatskoj pržili na 38 stupnjeva, dok je nas ovdje dočekalo „ugodnih“ 16.
Idućih pet dana proveli smo s mojim novootkrivenim bratićem u Copenhagenu i njegovoj okolici. S obzirom da je Danska kraljevina svi ti dvorci i utvrde su jako dobro održavani i zbilja se možete vratiti u neka davna vremena obilazeći sve te dvore i palače. Osim brojnih zanimljivosti i znamenitosti, jako nam je bilo zanimljivo upiti danski način života. Prije svega tamo je sve organizirano, ne morate biti majstori improvizacije kao kod nas. Moralne vrijednosti su im za naše pojmove utopijske. Zamislite, u trgovini nećete dobiti račun osim ako ga baš ne zatražite, ali nemojte misliti da je to zato što muljaju na porezu. Oni svaki račun uredno unose u blagajnu, ali vam ispisuju račun samo ako to zatražite jer tako štede na papiru, a u njihovom habitusu jednostavno ne postoji pomisao da ne obračunaju porez i plate ga državi.
Dvije su nam stvari iz danskog svakodnevnog života upale u oči na koje naš domaćin jednostavno nije obraćao pažnju, ali za nas su bile neobične i upečatljive. Danci nemaju zastore, ili ih imaju vrlo rijetki. Tamo je uobičajeno vidjeti svakodnevni život svojih susjeda kroz prozor, ali njima to nije problem jer njih to ne zanima. Odmah sam se sjetio jedne fotografije koja kruži društvenim mrežama na kojoj bakice sjede na klupi, a ispod piše „domaći google“. Kakav bi samo materijal za priču tim bakicama bio pogled u susjedovu kuhinju ili spavaću sobu, kada ne bi imali zastore, firange, šaluzine i druge firewallove na našim prozorima. Drugo otkriće su nam bila rasvjetna tijela. Tek tada sam postao svjestan da mi doma svu rasvjetu držimo što bliže stropu. To mora biti takva rasvjeta da osvijetli cijeli prostor. Može biti da je takav odnos prema svjetlu proizašao iz našeg siromaštva, pa smo u prošlosti željeli da nam sijalice služe i kao grijalice, kao što to činimo s pilićima. U Danskoj, a usuđujem se reći zapravo Skandinaviji , imaju navadu da u prostoriji imaju više rasvjetnih tijela koja su dosta spuštena i koncentrirana na prostor koji trebaju osvijetliti, onaj prostor za kojim trenutno čitate knjigu, pripremate ručak ili obavljate neki drugi svakodnevni posao. To naročito dolazi do izražaja kada se počne mračiti i kada u sobi upalite jednu ili više lampi koje stvaraju tako ugodnu atmosferu i bacaju tako zanimljive sjene da pomislite da se nalazite u kakvom filmu na kojem su radili scenograf i šef rasvjete, višestruki dobitnici Oskara.
Osim danskog načina života bilo je tu dosta toga zanimljivo vidjeti i što se tiče arhitekture. Kada smo ulazili u Copenhagen odmah mi je postalo jasno zašto su legići nastali upravo u Danskoj. Sve imalo starije zgrade su građene od tisuće crvenih ciglica. Također vas bez daha ostavljaju i fasade zgrada u staroj luci koje svojim koloritom plijene pažnju. Srećom pa sam imao svog osobnog vodiča te sam saznao mnogo toga što inače rijetko pročitate u nekim prospektima ili čujete od službenih vodiča. Jedna od takvih zanimljivosti je i zgrada žute boje koja nosi oznaku NYHAVN 17, a simbol je najpoznatije javne kuće iz doba kad su mornari dolazili na odmor u luku.
U samom centru Copenhagena se trenutno gradi metro, ali toga ćete teško biti svjesni. Kod nas bi na takvim gradilištima pod normalno postavili neke monotone i zahrđale metalne oplate, međutim tamo im u tu svrhu služe umjetničke instalacije. Da nismo vidjeli po koji kran koji se uzdiže iznad obzora, bili bi sigurni da se radi o uličnoj galeriji suvremene umjetnosti. S obzirom da smo bili na putovanju s našom maloljetnom djecom, nismo se odlučili prošetati naširoko poznatim dijelom grada nazvanim Christiania u kojem je do određene mjere legalizirana marihuana, ali je i cijeli stil života u njoj, blago rečeno, po našim moralnim normama na rubu, ako ne i nešto preko njega.
Budući da smo tijekom boravka u Danskoj bili stacionirani relativno blizu obale, uspjeli smo na kratko upiti i pokoju ljepotu Helsinborga u Švedskoj. Međutim, najzanimljiviji dio tog dijela puta je zapravo kratka vožnja trajektom. Nađe se tu i nešto vozila na trajektu, ali većinom ljudi idu pješke. Tada sam uživo vidio ono o čemu sam do tada samo slušao kao o nekoj skandinavskoj čudnoj opsjednutosti alkoholom. Putnici, mahom mlađe dobi, po ulasku na trajekt hrle u prodavaonicu na njemu i iz nje izlaze doslovce s kartonima piva pod rukom. Sjetih se jednog dokumentarca u kojem sam vidio kako Šveđani trajektima odlaze do Danske na kraju radnog tjedna i odaju se alkoholu. Ali ipak, onako radi znatiželje, uzeh katalog iz trgovine da provjerim koje su to cijene alkohola. Ono što sam tada vidio, doslovce me zateklo. Evo i dok sada ovo pišem ponovno uzimam spomenuti katalog da još jednom provjerim nisam li krivo vidio. Limenka Tuborga ili Carlsberga od 0,33 litre košta mizernih 2,50 kn, što morate priznati je čista crkavica i za naše pojmove, a kamoli ne za njihov standard.
Šesti dan u Danskoj je za naše curice, ali i za mene ,osobno bio naročito dojmljiv i prepun osjećaja. Taj polukišoviti dan, što nam je najmanje smetalo u tom trenutku, cijeli smo proveli u Legolandu koji se nalazi u rodnom mjestu tih svevremenskih kockica, Billundu. Sam Legoland je tema za jedan poseban putopis, ali i tamo smo upili još malo danske kulture i običaja. Zbilja smo se osjećali kao stranci dok smo povremeno znali otvoriti kišobran da se zaštitimo od kiše koja je tu i tamo padala. Tamo ljudi ne nose kišobrane. Svi su opremljeni kabanicama ili nekom vrstom ogrtača za kišu i gumenim čizmama. Imaju ljudi i pravo. Danska je izuzetno vjetrovita zemlja i u takvim uvjetima kišobran je zapravo beskoristan. Nakon cjelodnevnog „kockicanja“ odsjeli smo u kampu, koje Danci obožavaju. Dovoljno je da usred neke njive imate koje drvce i malo jezerce za pecanje i oni će tamo otvoriti kamp. Mi smo se u kampu odlučili za malu, bajkovitu drvenu kućicu.
Sljedeća dva dana slijedilo je gutanje kilometara njemačkih autocesta na putu prema jugu. Sasvim slučajno, smještaj koji smo rezervirali preko jedne popularne internetske booking stranice u malom mjestu, Fritzlar, bio je pansion kod porodice Medved koja vuče korijene iz Virovitice i Zagreba. Tamo smo po prvi put otišli u jedan poznati trgovački diskontni lanac koji svojim povoljnim cijenama mami kupce i u Hrvatskoj. Nisam napravio niti dva koraka u prodavaonici i ostao sam zatečen. Cijene sam pogledao dvaput, pa sam mobitelom pretvarao eure u kune, pa sam provjeravao je li cijena za komad ili cijelo pakiranje i na kraju sam ostao „paf“. Dobar dio cijena je niži, a dio čak i jako niži od onih u Hrvatskoj. Šteta što je bilo vruće i nismo imali previše mjesta u prtljažniku, ali inače bi nakupovao barem nekoliko desetaka kilograma čokolade. Tad sam se sjetio reklame koji je taj diskontni trgovački lanac ovog ljeta plasirao kod nas. U želji da konkuriraju jako poznatom, da ne kažem najvećem domaćem trgovcu, ovaj diskontni trgovac se oglašavao tako što je isticao da ima iste cijene u cijeloj Hrvatskoj, bez obzira bila ona na obali ili kontinentu. Odmah mi je došlo da im napišem, zašto nemate kod nas iste cijene kao i u Njemačkoj.
Nakon dva dana stigli smo u Karlsruhe kod još jednog rođaka koji nam je velikodušno ponudio svoj dom i sebe kao vodiča i taksista po gradu i okolici. Inače je to područje u kojoj živi i radi mnogo naših zemljaka, ali dobar dio su zapravo kroatizirani Nijemci koji su nakon drugog svjetskog rata morali bježati iz tadašnje Jugoslavije, naročito Slavonije i Vojvodine. Karslruhe je simpatičan gradić, a naročito je zanimljivo vidjeti dvorac koji je dao izgraditi izvjesni Karl Wilhelm kao svoju kuću za odmor. On je usnuo dvorac obasjan zrakama sunca, što se može vidjeti i u arhitekturi ulica koje se od dvorca šire u obliku lepeze poput sunčevih zraka. Zapravo je grad i dobio ime po njegovoj želji da ima mjesto za odmor jer Carlos Ruhe znači Carlosov mir.
Drugog dana našeg boravka u regiji Baden-Württemberg obavili smo jedan kružni turistički izlet koji je započeo posjetom Strassbourgu u Francuskoj. Iako nismo imali dovoljno vremena za njegovo detaljnije upoznavanje, ipak smo uspjeli upiti dio atmosfere prijestolnice nekoliko europskih institucija. Djeci je naravno najzanimljiviji bio starinski vrtuljak koji se nalazi u neposrednoj blizini spomenika Gutenbergu koji je dio svog života proveo u Strassbourgu, a vjerojatno je tamo i dobio ideju za tiskarski stroj. Vrativši se u Njemačku preko Europa mosta nastavili smo prema jezeru Mummelsee na Schwarzwaldu, koje je najveće i najdublje jezero od njih sedam koji potječu još iz ledenog doba. Uz jezero je vezana legenda o podvodnom kralju koji živi u njemu, a doživljaj dodatno povećava činjenica da se jezero nalazi na nadmorskoj visini od 1035 metara. U povratku u Karlsruhe samo smo se provozali kroz Baden-Baden jer smo se nalazi na kraju našeg putovanja i nismo baš više bili pri sredstvima da skrenemo u nadaleko poznatu kockarnicu.
Pretposljednji dan putovanja je ostavio završni pečat naše euro ture jer smo nakon trosatnog posjeta Bavaria Filmstad Studiju u blizini Munchena, na kraju stigli u Mozartov grad. Jednostavno ne možete odoljeti tim čokoladnim kuglicama koje vam se nude na svakom koraku. Salzburg doslovno diše glazbu, ali naročito su nam se dojmili, prema svemu sudeći bolje stojeći domaćini koji po gradu šeću u narodnim nošnjama kao da im je to svakodnevica. Kod nas bi tako što mogli vidjeti samo tijekom kakvih manifestacija poput Vinkovačkih jeseni. Kako se približava vrijeme Oktober festa, dok ovo pišem sve nas više obuzima ideja da si za svoj privatni pivski party nabavimo dirindl i lederhosen. Jedna od omiljenih turističkih aktivnosti je vožnja kočijom po gradu, ali to krije i određene zamke jer morate paziti da ne naletite na koju „nagaznu“ minu koju su za sobom ostavili dotjerani konji. Nažalost u Salzburgu smo imali najmanje ljubazne vlasnike pansiona. Čim smo došli, nakon formalnog pozdrava s usiljenim smiješkom, odmah smo dobili stroge upute o ponašanju, nošenju papuča i činjenici da svima naplaćuju punu cijenu doručka, iako je naša mlađa princezica pojela jedva više od malo boljeg vrapca. Ono što nas je u tom pansionu jedino veselilo bio je fascinantan pogled na Alpe iz blagavaonice, ali ujutro je kiša lila kao iz kabla tako da ni od samog pogleda nije bilo ništa.
Kiša se nastavila cijelim putem kroz Austriju i tako nam umanjila doživljaj koje su u rijetkim trenucima razbijanja naoblake ostavljali vrhovi planina. Zadnju, devetu euro zemlju kroz koju smo prošli, nismo imali vremena bolje upoznati, jer je put kroz naše zapadne susjede bio kraći od vremena potrebnog da ovih nekoliko rečenica stavim na papir. Rezime naše dvotjedne pustolovine još nisam uspio složiti u svojim mislima jer se osjećaji stalno isprepliću svaki puta kada vidim neku od 2500 fotki koje smo tada napravili. Možda bi najbolje bilo da zaključim s poznatom rečenicom danskog princa Hamleta „Biti il’ ne biti – to je pitanje.“ koju je izgovorio u dvorcu Kronborg kojeg smo imali prilike razgledati u Helsingøru, nakon povratka iz Švedske. Da prarafraziram i postavim pitanje“Otići ili ne na ovakvo putovanje?“. Obavezno.
Antonio Čmelak
