U posljednjem, trećem djelu putovanja kroz Guilin i okolno područje saznati ćemo nešto o hrani i skoknut do grada Yangshuo.

Grad Guilin nudi turistima mnoštvo zanimljivih pagoda, velikih parkova, muzeja, šetnica, odlične hrane. No, dok je to danju ipak užurbani i urbani grad, noću se on pretvara u opuštenu i šaroliku tržnicu hranom. Doslovno na svakom koraku u centru grada nude se raznolike delicije koje svi s velikim zanimanjem probavaju. Hrana je u ovom dijelu Kine poprilično začinjena i potrebno je malo više hrabrosti za probati juhe, povrće na žaru, meso – a sve delikatno začinjeno. Naime, provincija Sečuan je nadaleko poznata po ljutim začinima, a dio toga preuzela je i provincija Guangxi u kojoj se smjestio grad Guilin. Otuda i ovo delikatno jer ipak nije ljuto kao u susjedstvu. Za nas iz Hrvatske to znači da je velika šansa da ćete potpuno izgorjeti ako ne napomenete da vam serviraju hranu koja nije začinjena.

U hrani se pomalo osjeti i utjecaj susjednoga Vijetnama, pa tako na ulici nude i razne bube, kukce svih vrsta, zmije. Ali manje nego u Vijetnamu. Uz ribu iz rijeke Li iznimno popularna delicija su i punjeni puževi iz spomenute rijeke. Puževi se izvade iz kućica, jako usitne pa se vraćaju nazad u njihove kućice i pune se sa svinjskim mesom i povrćem, najčešće lukom. Ne volim puževe još od vremena kad sam ih previše platila u Parizu i ostatak tjedna jela samo baguette s vodom, ali ovdje stoje svega nekoliko kuna, prženi su na roštilju i izgledaju poprilično slasno. Okus je malo neobičan, ali jestivo je i fino. U Guilinu nema straha od visokih cijena, iako su puževi nešto skuplji u odnosu na ostalu ponudu.

No općenito gledajući, sve je iznimno povoljno, već za desetak kuna možete si priuštiti pristojnu večeru, smještaj u hostelima je također vrlo povoljan i ljudi su ljubazni, spremni pomoći oko svega što vam zatreba, bez da vam apsolutno sve naplate. Najviše se potroši na kupovinu raznih suvenira, lepeza, magneta, razglednica. I koliko god bilo jeftino – na hranu jer tu ima toliko toga što je prosječnom Hrvatu totalno nepoznato da jednostavno to morate probati – koliko košta da košta. Jedem neko čudnovato voće i povrće, pijem svježi kokos za par kuna, grickam prepržene crve s planina. Sve mi je fino, dan kasnije me boli trbuh i imam sve moguće probavne smetnje. Ništa strašno što malo Linexa ne bi sredilo. Za koji sat mi je već bolje i krećem dalje u razgledavanje grada.

Jedna od stvari koje turisti jako vole je odlazak u posebne salone u kojima su ribice koje grickaju vaša stopala i tako vam rade najsavršeniji peeling na svijetu. Malo škaklja, malo je zabavno – ali u većini slučajeva iznimno opuštajuće i relaksirajuće iskustvo koje preporučujem svima. Dok vam ribice grickaju stopala, vi možete grickati razne delicije, piti svježe sokove i planirati daljnji obilazak grada. Ja vrtim fotografije na aparatu i pokušavam naučiti imena voća i povrća, teško je to sve prevesti jer mnoga niti nemaju prijevod na hrvatski pa nagađam englesko ime. Vlasnica salona traži me da joj pokažem voće i povrće iz svoje domovine za koju nikad nije čula i nema pojma kuda bi ju smjestila. Pokazujem neke fotografije koje je teško pronaći na kineskom internetu budući da je Google u Kini zabranjen.

Hrvatska jednostavno nema dobru promociju u Kini i relativno mali broj ljudi uopće zna za nas jer je na kineskom nemoguće pročitati išta konkretnije o nama – premalo surađujemo s Kinom, naši političari premalo gostuju kod njih, kineski poslovni ljudi premalo dolaze do nas, mi smo jedna velika nepoznanica na velikom tržištu Kine. To je sudbina svih malih zemalja koje na karti svijeta gotovo da uopće ne postoje ako se ne izdvoje po nečemu. A sunce i more – pa to ima puno zemalja. I puno bolje od nas promoviraju to isto sunce i more. Čak i na kineskom tržištu. Često u našim novinama vidim najave dolaska milijuna Kineza kod nas na more. Živi bili pa vidjeli – ali realno – zašto bi netko potegnuo preko pola svijeta kad u susjedstvu ima predivne plaže Tajlanda, Vijetnama, Kambodže, Malezije… Sve su te države na sat-dva vremena leta od Kine, u njima se govori kineski, u restoranima se jede štapićima, sve su obavijesti na kineskom, gradovi nude sve najpoznatije svjetske brendove robe, parfema, kozmetike. Za odlazak u susjedne zemlje uglavnom nije problem dobiti vizu, vrijede im vozačke dozvole i lako mogu iznajmiti auto. I mi kad idemo na Jadran želimo doći što prije, ne putovati cijeli dan i najviše vremena izgubiti na papire za rentanje auta, sporazumijevanje. Osim toga, Kinezi znaju za sve navedene zemlje u susjedstvu, redoviti su gosti, a svi znamo da je lakše promijeniti vjeru nego naviku. S druge strane, zemlje u našem okruženju poput Italije ili Francuske također imaju sunce i more i mnogo bolju promociju na kineskom tržištu pa je nekako logičnije da će kineski turisti otići tamo, a ne treba smetnuti s uma ni da su navedene zemlje velesile u svijetu mode, kozmetike, automobilizma, nogometa – sve ono što bi moderne Kineze na putovanju po Europi moglo zanimati. No, ako nam i dođu – svi znamo da je najzaslužniji za promociju u Kini već jako dugo Maksim Mrvica. Ovaj vrhunski pijanist naprosto je očarao Kineze i doslovno da nema osobe koja me nije pitala poznajem li Maksima osobno. S obzirom na to da nas u Hrvatskoj ima tako malo – logično bi bilo da se znamo. Mislim, ja njega znam…

Dobar turizam podrazumijeva da mnogo toga turistu omogućite besplatno, a da ipak zaradite tako da to turist ni ne primijeti. U gradu Guilinu većina je atrakcija besplatna, izuzev samog putovanja rijekom Li ili odlaska u rižina polja što skupo naplaćuju. Meni je to pomalo smiješno, ali teško se mogu oteti dojmu kako je to zapravo fantastična ideja. Dođu turisti, vi ih potrpate u autobus i direktno s njima u polje. Da se radi o Bilogori, vozili bi ih vidjeti polja kukuruza. Vozač vozi dva na sat, a za to vrijeme im vodič uz put objašnjava povijest mjesta kroz koja se prolazi, povijest rižinih polja, a na dugom putovanju od 1 ili 2 sata, ovisno koja polja idete gledati, stanete još dva puta – u muzeju kristala gdje je zapravo sve na prodaju i u muzeju parfema gdje je također sve na prodaju. Od muzeja ni M. Ako niste u muzeju kupili ni kamenje ni parfeme, ljubazni će vas vodič na putu do polja još jednom posjetiti na vrhunske proizvode po povoljnim cijenama. Isto će napraviti i na povratku, samo onda promocija traje duže. Ja nemam pojam što drugo reći osim da sam lak mamac za svakog trgovca u Kini – kupila sam četiri parfema. Zapravo, tri sam kupila, a četvrti je bio gratis. Poklonila sam ih prijateljima koji su bili oduševljeni jer upravo je cvijet drveta mirisnice koji raste u ovom dijelu Kine iznimno cijenjen diljem Kine i prava je radost dobiti ga. Zbog tog cvijeta i cijeli grad ima pomalo poseban miris, kao što naš Jadran miriše drukčije od ostatka zemlje. Ovdje raste niz šarolikih biljaka kojima je teško odgonetnuti ime. Kao i puno drugih stvari iz Kine – ni imena biljaka još nisu prevedena na naš jezik.

Longji rižina polja nevjerojatna su atrakcija za turiste, dolazi ih na tisuće, svi s istim oduševljenjem gledaju rižu. Riža je oblikovala povijest ovog velikog naroda i svih njegovih susjeda. Ono što je nama pšenica, njima je riža. Postoje stotine recepata, a jedan od najboljih načina za spremanje riže probala sam upravo ovdje. Riža na roštilju – komadići tikve koja raste u ovom dijelu Kine i riža su pomiješani i ugurani u šupljinu od bambusovoga drveta. Sa svake strane taj se otvor zatvori s batovinom, kocenom. Nisam sigurna imamo li ujednačeni naziv za ovaj ostatak od kukuruza, ali i to se može koristiti u kuhinji. Za one koji vole meso može se unutra dodati i još malo mesa. Tako sve složeno peče se u vlastitom soku od bambusa na roštilju. Nakon toga kuhar rasiječe bambus, a zadovoljni gosti dobiju pravu poslasticu. Uz tako pripremljenu rižu poslužuje se i riječna riba koja se ovdje na jugu Kine lovi na poseban način pomoću kormorana. Dobro utrenirani kormorani ulove ribu, a onda je na malom bambusovu čamcu ispljunu. Ovo je romantična verzija. Kormorani su vezani, vlasnici ih i oko vrata vežu kako ptice nebi progutale ribu. A kad se popnu nazad na splav – vlasnici ih dobrano izdave prije nego dobiju ribu koju je ogromna ptica progutala.  Ne razmišljam o samom procesu dok jedem ribu štapićima, ali rado promatram tehniku hvatanja ribe, plaćam dvije kune za slikanje s ptičurinom i starim ribarom čije su noge tanje od onih na kojima hodaju neuhranjene manekenke. Kaže da je fit zbog toga što jede puno ribe. Jedem i ja… pa opet…

Jedan od zaštitnih znakova grada je i Elephant Hill Park – veliki prostrani park kojim dominira brdašce koje izvire iz rijeke, a nalikuje na slonovu surlu. Svaku večer ovdje se izvodi popularni spektakl na vodi. Dvije su izvedbe, jedna za strance kad cijena karte stoji i pet puta više te onaj kasniji termin na koji i ja idem i plaćam kartu samo pedesetak kuna. Naravno, sve je na kineskom i nema prijevoda. Predstava obiluje mnoštvom glumaca koji plove rijekom, pjevaju, plešu… Sve je začinjeno jako glasnom glazbom, nizom svjetlosnih specijalnih efekata i iznimnim kostimima kojima pokušavaju dočarati stara vremena i legendu o slonu. Nakon završetka predstave prolazi se prostranim parkom koji u cijeloj godini nalikuje na Božić kod Salajevih. Takvih je atrakcija po Kini posvuda, a cijeli Šangaj izgleda kao jedna velika božićna priča 365 dana u godini. Nedaleko od zaštićenoga dijela Elephant Hill Parka nalaze se plaže na kojima se turisti i domaći uglavnom odmaraju, a tek klinci plivaju. Rijeka nije ni plava ni zelena, ali kažu da je dovoljno čista za kupanje i uživanje. Nedaleko od kupača strpljivi ribiči zabacuju moderne udice, dokazujući da je vrijeme hvatanja ribe s kormoranima davna prošlost koja se još može vidjeti samo kao turistička atrakcija i na slikama starih majstora koje danas svi kopiraju i prodaju tisućama turista koji upravo to ovdje traže – mir i tišinu koju rijeka Li donosi.

Gradovi u Kini kroz povijest su često mijenjali imena. Ime Gulin grad je tek službeno potvrdio 1940. godine, a povijest naselja uz Li rijeku seže u davnu 314. godinu prije Krista. Unatoč dalekoj povijesti, oni koje povijest zanima uz posjet Gulinu svakako će obići i dva susjedna gradića – drevne gradove Daxu i Huangyao. Na svega sat vremena vožnje kroz pitoresknu prirodu za vrijeme koje će vam spretan vodič-trgovac nuditi kamenje, parfeme, lepeze – nalaze se gradići koji turistima nude najbolje od povijesti. Naravno, mnogo je toga novo – izgrađeno, obnovljeno, pripremljeno baš za turiste. Ali to nikako ne umanjuje ljepotu ovih mjesta. Dođete li u njih kad je maglovito, sve skupa uistinu izgleda kao da ste se vratili u neku davnu prošlost.

Volite li tradicionalni kineski čaj, čajnu ceremoniju, kupovinu, cjenkanje ili bezbrižno lutanje gradom, ovo su destinacije koje trebate posjetiti. Baš kao i grad Yangshuo koji jednostavno oduševljava svojom ljepotom. Grad se smjestio uokolo nestvarno lijepih planina koje okružuju cijelo ovo područje. Pojedini neobični oblici tako su uvjetovali i izgradnju kuća, prometnica, svega u gradu – pa kad krenete na vožnju biciklom, odjednom naiđete na nestvarno neobičan planinski šiljak koji nalikuje na planine u Avataru. Upravo su planine u ovom dijelu Kine i poslužile kao inspiracija za filmsku scenografiju. Iako, isto tvrde za još neke planine u Kini. U svakom slučaju, planine su predivne, vrijedi potegnuti na drugi kraj svijeta vidjeti ih bez obzira na to što možda niste zaljubljenik u planine. Ali ako ste planinar – ovo je mjesto koje će vas zasigurno osvojiti.

Yulong rijeka koja prolazi rubnim dijelom pravo je remek-djelo prirode i za razliku od razvikane rijeke Li na kojoj plove mnogobrojni brodovi, ovdje je to zabranjeno, a ploviti se može jedino na malenim bambusovim splavovima koji se pokreću na ručni pogon. Izuzev mirnih dijelova rijeka Yulong ima i brzaca na koje mnogi dolaze na popularni bambus rafting. Duga samo 35 kilometara, rijeka se ne nalazi blizu niti jednoga grada ili tvornice, čista je i odlična za kupanje, što mnogobrojni ljudi i čine. Plava, zelena i smeđa boja koja dolazi od bambusa koji tu raste jednostavno je kombinacija koja mami na kupanje.

Uz rijeku se može proći i biciklom, a niz rijeku se nalaze malena sela u kojima nema velikih hotela, no poneki seljani nude jeftin smještaj i hranu. Nemoguće je napraviti rezervaciju putem interneta jer oni ni ne koriste internet, kao ni modernu tehnologiju, niti imaju potrebu za dodatnim oglašavanjem jer sve odlično funkcionira i usmenom predajom. Jer, tko jednom dođe ovamo, sigurno će govoriti o tome. Probuditi se pored rijeke  Yulong nadnaravan je osjećaj, jedan od onih trenutaka u životu koji pamtite zauvijek, a prepričavate godinama. I koliko god o njemu govorili, uvijek ostaje dojam da riječi ne mogu opisati svu ljepotu. A ni fotografije. Svi na putovanju zasigurno imamo ono mjesto kad se ostavimo tehnologije i jednostavno uživamo u svemu što nas okružuje. Ovo je jedno takvo mjesto, vjerujte mi na riječ – fotografija nemam.

Za vrijeme kišnog razdoblja rijeka Yulong se izlije i poplavi okolna mjesta. Mala su pomoć tada brane koje seljani postavljaju, posebni izrađeni mostići za životinje, nevjerojatno zanimljive splavi. Život na ovom području uvelike olakšava činjenica da je tako već stoljećima i da su ljudi spremni na te uvjete. Arhitektura je također drukčija od ostatka provincije i zapravo kad poplava i dođe, nitko nije previše iznenađen. Sigurna sam da će lokalne vlasti sve dovesti u red u narednim godinama, no upravo te poplave daju posebnu draž kad na bambusovim splavima plovite potopljenim područjem. Osim riže koja raste uz rijeku, seljaci tu sade i pomelo, mandarine i naranče. Sve pomalo podsjeća na našu Neretvu.

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++

 Producentica i umjetnica Antonija Putić u Kini je provela tri godine. Očarana dalekoistočnom kulturom i načinom življenja, piše o svojim doživljajima i neobičnim mjestima koja je posjetila, okusima koje je isprobala i receptima koje je na Dalekom istoku prikupila te pripremila. Završetkom Akademije dramske umjetnosti te studija komunikologije u Zagrebu krenula je na putovanja − zbog posla, znatiželje, umjetničkog duha. Proputovala je, kako sama ističe, više zemalja nego što je planirala, a sada o njima rado piše i govori. Uz objave u tiskanim izdanjima ili pak portalima, Antonija vodi svoju Facebook stranicu Antonija Putic na kojoj možete saznati mnogobrojne zanimljivosti o nepojmljivom životu Kine, njihovim običajima, ali i znamenitostima.