Nastavljamo put s Antonijom kroz Kinu. I dalje se nalazimo u Guilinu. Ovaj put ćemo saznati nešto o ovome gradu i kakve veze ima s Bjelovarom.

Posjet gradu Guilinu obavezno podrazumijeva obilazak plantaža riže i krstarenje rijekom Li koje traje oko četiri sata, dovoljno da Vam na brodu organiziraju zanimljivo predavanje, posluže sjajan ručak i ponude barem sat vremena prodaje svega i svačega. Ništa od toga vam ne treba, ali kupite uglavnom dosta toga jer – to navodno ima samo ovdje, ovdje je to baš najjeftinije, svi kupuju pa i vi upadnete u tu neku kolektivnu svijest potrošača, na brodu ste i jednostavno nakon što sat vremena slušate o tim proizvodima uvjere te da ti neophodno trebaju i da je život bez njih nezamisliv. Silazim s broda i nosim barem deset stvari koje onda trebam još s juga Kine prevesti do Šangaja, a otamo nazad u Hrvatsku jednog lijepog dana. Dio stvari me još uvijek čeka u Kini, a već sam dobar dio prevezla kontejnerom s brodom, dodatnim koferom s Aeroflotom i preko prijatelja. O stresu na carinskom pregledu na Plesu neću pisati, ali kad umrem premlada, ima da mi pošalju vijenac zbog svog pretrpljenog straha i objašnjavanja što je što i koliko vrijedi i zašto ne bi trebala platiti carinu ni na što. Poznato je ovo svima koji putuju.

Brodovi koji plove rijekom Li podijeljeni su u dvije skupine – za domaće i za strance. Ja sam na brodu za domaće ljude jer sam već toliko dugo u Kini da se osjećam kao domaća. Osim toga, razumijem ponešto kineskog, iako je on ovdje na jugu potpuno drukčiji od kineskog koji ja učim u središnjoj Kini, a pored svega – ovo krstarenje za Kineze je dvostruko jeftinije od onoga za strance, a usluga je ista. Rekli bi kod nas – porez za budale. Sa mnom na putu je i prijateljica Wu pa što i ne razumijem ona mi, recimo, prevede. Kinezi ne znaju engleski, rijetke su iznimke, a ovi koji nešto znaju govore svojevrsni Chinglish – mješavinu kinesko-engleskoga koja jednostavno izluđuje sve nas strance. Možda je i to razlog više da naučimo barem nešto kineskog jer zapravo – nemam drugog izbora ako želimo imati ikakvu komunikaciju s ljudima.

Naslućujem tako što vodič govori, klimam glavom, uzdišem pored određenih prizora, slikam one najdivnije, sve više sam Kineskinja. Kao pravi putnički štreber, ja sam i prije samog putovanja već pročitala sve što se može pročitati o mitovima, legendama, rijeci Li pa mi se čini da s vodičem koji nas vodi samo ponavljam već unaprijed naučeno gradivo, samo ga ovaj put čujem na kineskom. Na brodu je za sve turiste organiziran i zajednički ručak dok se krstari rijekom. U brodskoj kabini nalazi se mnoštvo stolova, za svakim je stolom minimalno desetak ljudi, ovisno o veličini broda, stolova. Prilikom kupovine karte nude vam i nešto skuplju kartu koja vam osigurava mjesto do prozora. Kad ste stranac, Kinezi će vam ponuditi to mjesto bez obzira na to što ga je možda netko već kupio i sjeo tamo. To je ta poznata kineska ljubaznost zbog koje se svi mi stranci u Kini osjećamo u najmanju ruku kao dio carske obitelji.

Kineska ljubaznost ne poznaje granice. Slično je i po pitanju hrane. Kad je ručak stigao na stol – nadaleko poznata riječna riba i riža – moje susjede za stolom, dvije simpatične sestre u trećoj životnoj dobi, izvadile su iz torbe hranu koju su ponijele od kuće. Pitam ih zar nisu znale da će na brodu biti ručak. Znale su, ali one baš vole domaću hranu, a kako sad žive na različitim stranama Kine, svaka od njih donijela je nešto tipično za kraj u kojem sad živi. Ovo putovanje im je oduvijek bila želja i jako su sretne jer su na putu zajedno. Sretne su i jer su upoznale i strankinju, slikamo se za WeChat – kinesku verziju Facebooka, a nakon toga i pijemo zajedno. One su uz hranu koju ja moram-moram probati ponijele i malo domaće rakije od riže, okus mi nikako ne prija, ali je društvo odlično, a vožnja brodom postaje sve zanimljivija. Sestre se nakon svakog gutljaja dodatno zacrvene, a tako je sa svim Kinezima jer generalno nitko od njih ne podnosi alkohol dobro. Što su one crvenije, to su i glasnije, to je više ljudi oko nas, svi donose nešto što imaju od kuće, traže da ja probam, slikamo se do iznemoglosti. Nije prošlo niti pola sata koliko traje ručak, ja sam probala barem dvadesetak različitih jela, neka su odlična, neka su užas, rakija od riže sve mi je bolja, iako ju generalno ne volim i nije mi dobra. Tako siti i pomalo pripiti slikamo se u bezbroj poza i kombinacija, konobari, kuhari, pa čak i kapetan broda me želi upoznati.

Dan kad plovimo rijekom Li je odličan, jedino nam pogled zaklanja magla – ili zagađenje – to nismo mogli utvrditi. U ovom dijelu Kine oduvijek postoje sumaglice, stare slike ovoga kraja i njihove replike su vjerojatno najprepoznatljiviji motivi stare Kine u slikarstvu. Naravno, i ja na brodu kupujem baš jednu takvu repliku nekog starog majstora jer, eto, kak’ svi Kinezi – tak’ i ja. Kinezi su najstariji trgovci na svijetu, činjenica da je sve Made in China preplavilo svijet ne bi nas trebalo čuditi jer su i u prastara vremena Kinezi putem svile prodavali svoje proizvode ostatku svijeta. Danas su ti putevi još brži, jednostavniji i učinkovitiji.

Gulinu je za kineske prilike relativno mali grad s 4,7 milijuna stanovnika. No, u njegovom se neposrednom okruženju nalazi niz velikih gradova koji nemaju tako divnu prirodu, rijeku Li i odlične turističke brošure, te njegovi stanovnici masovno dolaze u ovu prirodnu oazu na odmor. Njih više od 80 milijuna posjetilo je grad prošle godine. Od tog broja nešto više od 2 milijuna bili su stranci. Izuzev odličnih promotivnih kampanja koje grad ima – velikom broju turista pridonosi i sve bolja prometna povezanost grada sa susjednim milijunskim gradovima u njegovom okruženju.

I bez obzira na to koliko neki tvrdili da su brza cesta i brzi vlak od Zagreba do mog rodnog Bjelovara neisplativi i nepotrebni – uz vjerojatno bolju analizu na terenu i malo više promocije Bjelovar s očuvanom prirodom Bilogore lako bi mogao postati novi Samobor ili Sljeme – popularna odredišta gdje svakog vikenda Zagrepčani masovno odlaze na odmor. Priroda na Bilogori je uistinu predivna, u svakom većem mjestu nalazi se i zgodan OPG koji nudi i ugostiteljsku ponudu, tu su i prigodni suveniri, zanimljive pješačke, biciklističke, planinarske staze. Dragi gosti, čekamo vas. Još samo da napravimo bolju prometnu povezanost i na konju smo. O da, Bilogoru se može razgledati i s konja. A i Guilin.

Ono što Bilogora nema, a ima Guilin su turistički autobusi koji razvoze turiste na sve strane grada. U grad dolazi i nekoliko brzih vlakovnih linija, a relacija od grada Guangzhou koji ima 8,5 milijuna stanovnika tako se smanjila s 22 sata vožnje na manje od tri sata. Udaljenost je nešto manja od 500 kilometara, a na istoj liniji nalazi se još nekoliko milijunskih gradova u kojima vlak staje. Grad ima odličnu prometnu povezanost sa svim velikim gradovima u Kini te je tako moguće doći do grada iz Pekinga (udaljenost od 2111 kilometara, vožnja traje 10 sati, cijena je od 800 do 1250 kuna) Nanjing (udaljenost 1464 kilometra, vožnja traje 9 sati i 50 minuta, cijena karte od 684 do 1096 kuna). Ja sam u Guilin putovala iz Šangaja koji je udaljen 1632 kilometara. Dvije su opcije – spori vlakovi koji voze od 17 do 20 sati s cijenom od 343 do 537 kuna, te brzi vlak koji vozi 9 sati i 31 minutu za cijenu od 659 do 1048 kuna. Cijene su različite jer ovise o tome putujete li u prvom razredu ili nekom idućem, imate li krevet ili tek stajaće mjesto. U oba smjera išla sam sporim vlakom u vlastitom krevetu, gotovo cijelim putem učeći kineski s putnicima koji su izuzev savjeta o jeziku rado dijelili hranu, piće, savjete, slikali se sa mnom za WeChat. Kineskoj ljubaznosti nema kraja, baš kao niti željezničkim linijama u Kini koje su iz dana u dan sve duže. No, bez dobre prometne povezanosti nema niti dolaska ljudi jer i sami znamo kako je to kad idemo negdje na odmor – mrzimo gužvu na Lučkom, užasavamo se zastoja kod Karlovca, bura nam jednostavno otpuše i ono malo preostalih živaca koje imamo kad krenemo na godišnji.

Izuzev odlične povezanosti željeznicom s cijelom Kinom, grad Guilin odlično je povezan s gradovima u susjednim zemljama i zrakom. Najpopularniji prijevoznik Azije je Air Asia koji za vrlo jeftine karte prevozi putnike diljem kontinenta. Uz Air Asia Kina ima nebrojeno mnogo zračnih prijevoznika, a mali Guilin povezan je s gradovima Kuala Lumpurom, Bangkokom, Singapurom, Seoulom, Osakom, Hong Kongom, Taipeijem… ukupno 61 grad za sad. Uvidjevši veliko zanimanje stranaca za prirodne ljepote grada i rijeku Li, vlasti su odlučile izdavati i posebne propusnice (visa-free transit) za boravak od 72 sata u gradu. Dobra je vijest da su i državljani Hrvatske na popisu onih koji mogu iskoristiti ovo pravo te ako se nalaze u nekoj od susjednih zemalja mogu skoknuti ovdje bez da prije toga moraju u Zagrebu izvaditi vizu za Kinu. Državljani iz čak 51 zemlje mogu iskoristiti ovo pravo, a posebne beneficije imaju državljani deset zemalja udruženja ASEAN koji imaju pravo na šestodnevnu vizu za grad. Sve više kineskih gradova otvara svoja vrata za one koji nemaju službenu vizu za Kinu. Na taj način olakšavaju poslovanje, dolazak i odlazak mnogobrojnim poslovnim ljudima koji nemaju mjesece kako bi isplanirali svoj dolazak, sredili svu potrebnu papirologiju. Uz Guilin visa-free transit gradovi su Peking, Šangaj, Guangzhou, Chongqing, Chengdu, Dalian, Shenyang i Xi’an.

Antonija Putić